MOJ BRAT PJESNIK
Ponovo me došao moliti za novac, moj brat pjesnik, umišljeni brodolomac. I trebao sam odmah znati što se krije iza poziva nakon godinu il’ čak dvije. Prozirno, najprozirnije. E Bože, taj moj brat. Još je golobrad, a ipak prestar da bi ovako život tratio. Taj njegov žar za dangubljenjem nikad nisam shvatio jer za razliku od njega, ja barem nešto radim u ovome životu. Ali ajde ti objasni zanesenom idiotu da za život u ovome svijetu, u ovome gladnom tijelu, treba jagodice potrošiti puneći ćelije u excelu. I najradije bih mu ponovo sve sasuo u lice: oduvijek si bježao od nas, prema jugu kao ptice, i mislio da si bolji, pametniji, uzvišen. A pogledaj se… Ne! Ostat ću smiren. Neću istu grešku ponoviti. Ne osmi puta. Ne, brate ukleti.
Šutnja. Šutnja je jezik dominacije. Moćni se ne moraju se pravdati riječima. Riječi, riječi su svačije i što ih više koristiš to te sudbina brže s pozicije zbacuje. Šutnja. Bez reakcije, tišina. To je način zadržavanja kontrole nad sobom i drugima. I grizem jezik dok on očekuje reprizu, stari igrokaz, njegova opravdanja se nižu prema očekivanom kraju na kojem opet popustim. Daje mi stichwort i čeka da to izustim, da se u ritmu izložim, da se otvori brana, da kažem: Gledaj, ti nisi shvatio ni do današnjeg dana… ti mali, nezahvalni… ti još živiš u iluziji da je lako činiti velike stvari, a teško male. Ti ne razumiješ da je
Lako donirati gladnima u Africi,
teško posuditi novac bratu.
Lako protestirati za mir u svijetu,
teško pomiriti se s ocem.
Lako spašavati prirodu,
teško spasiti brak.
Lako suočiti se s apokalipsom,
teško s posljedicama svojih djela.
Lako pobjeći na poetsku rezidenciju na Island,
teško ostati i brinuti o tati.
A da onda on kaže:
Meni je nemoguće raditi te svakodnevne stvari.
Idiote, dok me sada moliš za novac, gdje je u stvari ta tvoja Palestina? Tvoj Prosut? Gdje je sada poezija, gdje je umjetnost, kunst? Nego si došao k meni, dosadnom, svakodnevnom. Zar stvarno nemaš srama? K vragu i savjest i ti skupa s njom… Ovog puta – ne! Na ekranu statika, snijeg. Neću biti naivac koji će financirati još jedan tvoj bijeg od odgovornosti, od zahvalnosti, od života, od sveg što ima neku perspektivu. Jer milostinja nesretnicima daje krivu sliku svijeta i agoniju samo produžava, do beskraja. Neka ti je ovo lekcija, od mene možda prva: ne mora svaka molba biti uslišena, svaka strofa rimovana, život nije poezija.
***
RAST
Treba naglo povući
pa polako otpuštati.
i počet će nam rasti
mišići, saldo, equity.
I sve će procvjetati.
Joy Division će
u tamnoj brazdi noći
u New Order preminuti
i sve će nam nekako lakše
na pun želudac sjedati.
To kažu treneri, savjetnici:
hirovito povući
i slomiti stvari.
Radovati se boli, radovati
jer što ona duže traje,
to je rast veći.
I sve će procvjetati.
Samo, cvjetovi će biti otrovni:
mikroplastika u crijevima pčela
na kraju ubija čovjeka
kao glad koja ga vječno
proganja.
I treba
vratolomno povući
bilo šipku, bilo okidač
pa polako,
pružajući otpor
otpuštati.
I sve će procvjetati
i svaka će se latica naplatiti.
Voli me – ne voli,
svejedno je,
kamate se neće
oprostiti.
Otpuštati
kontrolirano.
Praveći se
da imamo kontrolu.
***
KONTROLA
Govori mi prijatelj,
senior programer,
da samo u kontroli razlika
između čovjeka
i troglodita.
Pa kaže: što je filozofija
nego kontrolirana pijančevina,
bodybuilding nego pripitomljena drvosjéča,
sportovi regulirana ratovanja,
a ekonomija legalizirana
gozba kanibala.
A onda zastane,
i svoju sliku duboko udahne,
pri našem uobičajenom druženju,
nedjeljnom usponu uz pećinu,
prizemljenom
propovijedanju.
***
IMAM SAMO KAMEN
Šuma, kažu,
napiši šuma
i biti će šuma.
I ja napišem šuma,
ali ona ne bude.
Jer koju šumu da vam ispjevam,
za koji čopor da šaljem molitve,
o kojem brdu da još sanjam,
kad ih nema,
nema,
nema.
Kad ništa nema
da na njega osloni
teret svoga stiha
čovjek koji je rast mjerio
daljinom od ishodišta
i odbacivao darove blizine
kao suho lišće pod krošnjom
koja mami odvažne
na penjanje.
Jer pjesma čovjekova ne inkarnira
tamo neku šumu,
čopor, brdo,
nego svakom njegovo.
Pa čak je i Sizifovo
brdo moglo biti
samo jedno od vrhova zavičaja,
a ja svoga nemam, ja
imam samo kamen
kojeg moram vječno i duže
rivati preko
svoje duše.
________________________________
ANTONIO KARLOVIĆ objavio je tri knjige poezije: ‘Tijela. Stepenice. Siromaštvo.’ (2018.), ‘Ego-stripper’ (2019.) i ‘Kad god netko ispred mene hoda’ (2022.). Pjesme su mu objavljene i u časopisima kao što su Poezija, Republika, Književna Rijeka i Rukopisi.
čovjek-časopis 