Sjećam se kad sam uzeo lsd S nekim mađarima Samo jedna kapljica bila Je dovoljna da talent Koji pripada svim ljudima Pripadne nama
Policija se ubrzo pojavila Ali smo je odmah razorili notama Pokušavali smo razgovarati Ali smo se stalno Vraćali muzici
U muzici je sve točno
Drogirani nismo više Znali za moral pa smo Slobodno slijedili instinkte A instinkti su pratili note Koje su se pojavljivale Nad našim glavama kao Da izlaze iz anđeoskog šupčića
Policajci su čitavo vrijeme Slušali i čudili se kao i mi Kako to da ruke mogu prestići Strah
Oni su pušili, a mi smo svirali Duboko zaglavljeni u misterij
Svi smo bili šokirani svijetom U kojem je pištolj rekvizit A cigareta dimnjak
I njima je iza uha šaputala ista zmija I oni su vidjeli delirij zvijezda Apsurd poretka Sramotu čovjeka
Prstima sam stvarao maslačke Mali debeli mađar je gudalom krivio Prostor, ali nijedan ton nas nije napuštao Već je putovao kupolom dočekujući Novi roj života
Zajedno smo se pitali Što će čovjeku sva ta energija Što će nam ovi talenti ako ih ne razumijemo Zašto živimo ovako bijedno Pored moći koja nam je dana
ANTEJ JELENIĆ (Split, 1983.), iz rukopisne zbirke radnog naslova “LIFT”
On je hrvatsko zlato, odličan Pijanist, ali već dugo se oblači Katastrofalno i smatra da svaki Oblik pripremljenog nastupa Spada u Goldberg varijaciju Laži Na tebi je draga velika Odgovornost Kada sljedeći put dođe kod tebe Izreži mu košulju na komadiće Ispljucaj ga po grudima Ne smiješ ni u jednom trenu Paničariti jer će pobjeći Utrljaj mu svoj urin u sljepoočnice Zamoli da ti nešto odsvira Uz ritam čaja koji ključa na štednjaku Zaključaj kuću hermetički da Duh ne iscuri kroz ključanicu Pripremi kajdanku i dva diktafona Mislim da će mu se svidjeti Ako jednom rukom zapisuješ A drugom mu miluješ sat među Nogama Za čitavu scenu dehidriranog Grada važno je da budeš točna Na prijelazima iz pauze u jutro
Nije mi uopće jasno kako se Tako srozao, a nekoć su mu Bijesni zrikavci izlazili iz prstiju Bendovi su nicali kao makovi Opijum je tekao ulicama Devet pjesnika mu je ispalo iz balonera Kada se vratio s konzervatorija Ti si jedina bliska kočnica Na njegovoj ljubavnoj nizbrdici Znam da je teško obuzdati nemani Koje privuče zvuk moći Divlje vibracije gusto se Okupe oko moderatora Zahtijevaju slobodu, prijete smrću Daruju, zavode, prosvjeduju Prosvjetljuju Nije bio spreman, Dobro i njegova Djevojka doprinijela je propasti A možda je svirao odlično jer Je bježao od propasti Možda je gasio požare, uništavao Mostove, puštao pčele u polja Koja još nisu procvala Jedna greška u tempu dovoljna je Da se raspadne lanac
A sjećaš se kako je točno Udarao čekićem po žicama Nije dirao tipke dvije godine Uspio je zaboraviti sve što je Naučio, ušuljao se u klavir i Rastavio ga radošću Sjećaš se Radio je duboko u utrobi čuda Sve dok se nije osvrnuo Kao Kleeov anđeo I propao
***
JEDNOSTAVNO JE
Sistem proizvodi bolest Jedino tako može posjesti Imaginaciju na deset debelih sati U pečatiranu stolicu I nije tajna da je svaka značka Na uniformi jedna dijagnoza Nizbrdo
Država drži za gušu ugušena Polja jer je uvoz raketnog gnojiva Unosniji od ručka među maslinama Za drvenim stolom zdravlja Prijatelji ne mogu sjediti Dok sirene uporno zavijaju Kao pokvareni vukovi Na suhim cestama Degradacije
Otrovna državo nafte Zemljo smrdljivog transporta Mrvim te u ljekoviti prah U napitak jednostavnosti Osnovnog osjećaja Joge sjećanja
Pretvaram te u posrtanje Preko duhovne ambalaže U posljednju reklamu koja je Prekinula radijaciju Marleyja
Akupunktura teksta Izazvat će suze na svakom raskrižju Gdje mi je netko Oprao vjetrobran slinom i Molio kunu oprosta Na semaforu koji ne zna Za stanku ljubavi Jer je budala Koja radi za tebe
I pazi: Ova pjesma ne završava Samo se prelijeva preko tvojih Smrtonosnih bolničkih obroka Mene ne možeš prevariti Tračkom ružmarina na usnama Bombe koju si servirala Mom besmrtnom djetetu
Imam te u prstu uha Imam te u osmjehu Nećeš pobjeći ovoj bakteriji
***
POSEJDONOV POKLOPAC
kad sam bio mlad sve što je u meni vidio sam vani
tajanstvene ljude kozmonaute s jedrima duh koji koristi riječi kao vjetar razglednice
tek sam kasnije primijetio upale oči i prokleta sidra na goveđim gležnjevima spore plinske povorke prema dnevnoj igli šećera
vidio sam nešto strašno nalik majmunu ukočeno kletvom kako puzi pustinjom prema bankrotu
mislio sam mora da se Sunce šali to je samo gimnastika dlačica, utrka trnaca po leđima dupina
nemoguće da nešto na ovome svijetu bježi od valova u šuplje željezo smrt i život su hrkanje istoga kita čak ni plankton ne trči u suha korita da bi zaustavio potok
čudio sam se kao nagi kiklop pred benzinskom crkvom ali oni su i dalje drhtali kao da ne čuju tijelom nego samo klepeću ušima
okupljali su se navečer i smišljali bezbolni izlaz nije ih bilo briga što čujem da i mene žele priključiti na cjevovod pažljivo su skicirali svaki korak, čak je i glazba limenki bila spremna braniti njihov parlament od sintakse gavrana
inficirali su moju ljubav hitnošću, pornografijom zagadili ušća da se nitko više ne spoji linijom ljeta izvagali su propast i ponudili nagodbu
mali ustupak za veliku smrt pitoma riječ za divlji novac pristojna kanalizacija i veličanstvena dijagnoza
dijagrame i nagrade su svima gurali pod nos ali moj nos ima plameni potpis
otvorio sam tada Posejdonov poklon u njemu sam našao kristal bijesa i list kupusa
ANTEJ JELENIĆ: Kad sam bio mali, podizao sam automobile pa sam dobio kilu. Počeo sam pisati prvo da bih spasio roditelje od slikarstva, a zatim da bih sredio svoju unutrašnju frizuru. Zamislite, moj otac je poznat po uokvirenoj zemlji i crvenom Peristilu? Majka je nepoznata po svojim japanskim pejzažima i integralnom kruhu. Brat je bio toliko dobar tenisač da mu je to ubrzo dosadilo pa je postao trgovac draguljima. Za mene su pak najbitnije dvije stvari: elektrotehnika i konceptualna umjetnost. Fakultet je bio čista teorija što mi je dalo priliku da dođem do pravilnog daha. Zatim ulazim u asimetriju umjetnosti i zaključujem – jedino tu suprotnosti mogu živjeti zajedno. Pravna država se samo koprca u paradoksu koji ne zna obojiti pa poseže za fašizmom. Stoga pišem sve živo u potrazi za tekstom na koji se može spojiti žarulja. Jedino mi je još roman nedostižan. Organiziram izložbu Adria Art Annale s ocem Božidarom i art kriminalcem Milanom Brkićem. Ali to uopće nije izložba, već ulazak u poeziju. To je jedina moguća budućnost – kritička umjetnost + izravan razgovor u stvarnom prostoru (Art sabor). Porodio sam do sada jednu knjigu poezije „Stalak za svijet“ te jednu knjigu kratkih priča „Kentaur u kvartu“, a moja draga Nina rodila je tajanstvenu bebu koja se zove Rima. “Rima na način moćan i bezazlen, simulira sretan susret, prijeđeni prag, prijelaz u najmanju ruku vjerojatan, točnost, – jednom riječju -ono što čini vrijednost neke misli – ono što se suprotstavlja općem, automatskom djelovanju”, kaže Paul Valery i potpuno je u pravu.
__ Ivane sine poseri se na teren! — vikao je Kedžin otac šećući gore dolje uz žicu kao da je on u kavezu, a ne mi koji smo unutra žestoko mlatili po lopticama izlučujući velike količine znoja. To “poseri se na teren” trebalo je značiti da se treba spustiti u koljenima kao da vrši veliku nuždu da bi iz nižeg položaja mogao bolje reagirati na protivnikove udarce. Kedžo i Kekez igrali su meč na četvorci i Kedži nije išlo najbolje što je duboko diralo njegovog oca koji je pored terena mlatarao rukama i čitav treperio kao da je i sam u igri, ali sve što je mogao bilo je pokušati prenijeti dio svoje strasti kreativnim savjetima. A njegovi savjeti izazivali su urnebes među drugim roditeljima koji su sjedili na malim tribinama u hladu borovine kao i među nama koji smo na susjednom terenu mlatili paralele i dijagonale. Što smo se mi više smijali to je Kedžo bio sve crveniji u licu i igrao sve lošije. Kada mu je ponovno, nakon jednog promašenog zicera, otac viknuo: __ Uniđi u lopticu sine! — svi smo briznuli u smijeh, a Stanić koji je igrao pored mene pao je na pod koprcajući se tako da se čitav uvaljao u crvenu zemlju koja se zalijepila za njegovu znojnu majicu. __ Oćeš ti više začepit jebem ti mater. — odbrusio je Ivan ocu koji je odjednom zanijemio jer nije očekivao od inače šutljivog sina baš takav tekst. __ O ljudi moji. — rekao je vidno oslabljen pa se popeo na tribinu i zašutio.
Bili smo rijetko jaka generacija. Osam, devet mladića od šesnaestak godina među kojima je svatko svakoga mogao pobijediti. Čak i na trening mečevima vladala je turnirska atmosfera, a često bi se okupilo i dosta gledatelja. Danas nas je došlo šestero, a, budući da smo imali na raspolaganju dva terena, na trojci nas je igralo četvero, po dvoje na svakoj polovici terena. Prvo uzdužno, pa po dijagonali. Brojili smo koliko puta možemo prebaciti lopticu čitavo vrijeme pojačavajući snagu. Ponekad bi je uspjeli i preko sto puta prebaciti u visokom tempu što je ispunjavalo prostor reskim zvukom udaranja loptice, čas o žice reketa, čas o pod. Dvije loptice na našem terenu, zajedno s jednom na susjednom, stvarale su zvučnu kulisu koja bi se slobodno mogla upotrijebiti u nekoj elektronskoj ili afričkoj glazbi, a kada tome pridodamo stenjanje koje je zaista olakšavalo igru i u kojem smo se često natjecali, svatko proizvodeći svoj autentični urlik, nastajala bi složena kompozicija koja asocira na nekakvu sado-mazo kovačnicu. Stanić je imao naročito razrađen oblik stenjanja koje bi započinjalo kratkim stisnutim trzajem glasnica na koji bi se nastavljao dugi glasni izdah sličan njemačkom desantnom avionu, poznatijem kao štuka. Uz teren je šetuckao debeljuškasti i niski trener Ilić, snažnih nogu i duge, neprirodno crne kose koju je evidentno bojio te kroz iskrivljeni nos ispuštao zvukove odobravanja. __ Njobar, njobar, nja, nja, to je to. Samo njastavite. — rekao je rastreseno pa izašao iz terena i zaputio se prema klubu. Pošto ga nije bilo već desetak minuta predložio sam da bacimo jednu na “guze”. Kukoč je sugerirao da podignemo ulog te da onoga koji izgubi gađamo svatko s tri loptice. Vuković i Stanić su se brzo složili. Igra se do jedanaest poena, a loptica se jednostavno ubaci u igru “ispod ruke”. Na kraju je izgubio Vuković te smo se poredali uz mrežu s jedne strane, a on je nevoljko odšetao na drugi kraj terena, sve do žice, i naguzio se zaštitivši rukom jaja. Krenuli smo ga sve troje istodobno gađati najjačim udarcima koje smo mogli proizvesti, a loptice su se zabijale brzinom od skoro dvjesto na sat oko njega i između njegovih nogu. Jedna ga je pogodila u stražnji dio koljena, na posebno nezgodno mjesto gdje se nalaze tetive. Bolno je zajaukao, sklanjajući se od preostalih loptica koje su fijukale oko njega, ali kako se uspravio, posljednja loptica pogodila ga je u potiljak. Uto se pojavio Ilić i nazalno zaurlao. __ Šta je ovo! Ajmo svi po njvanjeset skokova pa kupi prnje! Ilić je bio zajeban tip i svi smo bespogovorno odskakutali svoje pa se krenuli presvlačiti i spremati stvari. Trening je ionako trebao završiti za desetak minuta. __ Večeras Matijević slavi rođendan, nema mu nikoga doma, reka mi je da vas sve pozovem. — rekao je Kukoč dok smo izlazili. __ O, jebenica. A oće neko ostat da bacimo još koju na guze doli na sedmici. — pitao sam ih, al svi su rekli da moraju ić što je bilo malo čudno jer škola je završila prije tjedan dana i ljeto je upravo izvadilo svoj sjajni plamenobacač. Meni se ipak nije još išlo doma pa sam otišao preko centralnog terena, čuvene petice s tribinama za možda i par tisuća ljudi, prema zidu. Dok sam prolazio terenom Mario Ančić se zagrijavao na terenu očekujući trenera. Istog trenera koji je bio s Ivaniševićem jedan period. Nismo se najbolje poznavali jer on je uvijek imao poseban aranžman. Najbolje termine i trenere te redovito starije igrače za sparing partnere. Nije sudjelovao u standardnom klupskom programu niti je, koliko znam, itko od nas ikada igrao s njime, te ga nismo posebno voljeli, ali niti mrzili. Bili smo jednostavno drugi svjetovi. Ipak sam mu klimnuo glavom kada me vidio da prolazim, a on je stoički odvratio pa ponovno zaronio prema koljenu marljivo istežući desnu ložu. Osjećao sam se dosta dobro i zapravo me trening tek bio zagrijao. Vrapčići i grlice komešali su se na čempresima iznad betonskog zida, pored trafike Bone, gdje su kvartovski alkosi i dopaši najčešće pišali pa smo se uvijek svojski trudili da nam, dok udaramo o zid, loptica ne završi u zapišanom teritoriju. Krenuo sam odmah oštro. Pedeset forehanda, pedeset backhanda, zaredom bez greške, pa se približio zidu i počeo udarati voleje i onda prešao na smasheve. Ančić se još uvijek istezao debelo premašivši standardno vrijeme koje je potrebno da se sva mišična vlakna razvuku i sitni gropovi u njima raspletu. Zazvonio mu je tada mobitel. Javio se i ozbiljnog lica saslušao sugovornika, ponavljajući: “Aha, aha, dobro, hoću, hoću, idem.” Zatim je otrčao šprintom prema gornjim terenima. Prešao sam na servis i taman kada sam proučavao top spinove, vrstu udarca koja se najčešće koristi za drugi servis jer mu daje sigurnost i neugodnu visinu odskoka loptice, s leđa mi je prišao Mario i upitao me želim li igrati s njim. Trener mu je doživio lakšu saobraćajku u svom, očito prebrzom, mercedesu, te nema s kime igrati. Iznenadio me njegov poziv, ali sam ga naravno prihvatio. Zanimalo me kako je to igrati sa zlatnim dječakom od kojega se toliko mnogo očekuje, u kojega se još i više ulaže, nad kojim se bdije i kojem se pomno programira svaki sat dana u kojem ne ostaje previše vremena za razbibrigu. Na neki način bilo mi ga je žao jer mi se činio prilično usamljen na svom putu prema zvijezdama. Mislio sam da ćemo malo sparirati, dodavati se, isprobavati udarce, ali kada je nakon već 3 minute dobacivanja krenuo na mrežu i počeo udarati voleje da bi ubrzo zamolio da mu bacim nekoliko smasheva, prepoznao sam uvodni standard kojim su počinjali turnirski mečevi. __ Znači igramo meč? — pitao sam ga. __ Je, trener mi je reka da bacimo jedan duži set do devet gemova, a on će do tad poslat nekoga za igru. Ne znam što je bilo točno posrijedi, ali igrao sam skoro pa briljantno. Možda je bilo do ljeta, možda do humora kojim je bio ispunjen moj prethodni trening ili do činjenice da igram na centralnom terenu koji je imao posebnu akustiku visokih zelenih zidova koji su se nalazili iza leđa igrača. Odigrali smo nekoliko gemova i svatko je držao svoj servis. Imao sam neprirodno visoki postotak prvoga servisa, možda i šezdeset, sedamdeset posto, a preostali drugi servisi odskakali su tako visoko da ih je Ančić vraćao još i teže nego moje prve servise. Na tribinama se okupilo i nekoliko znatiželjnika, a stari trener Buljević je, nakon nekoliko neočekivano dugih izmjena udaraca u kojima sam izašao kao pobjednik, zavikao — Bravo Jeliniću! Uto se pojavio Ančićev kalorični otac sa starijim sinom koji je već bio pod punom opremom. Na izmjeni strana, dok smo se odmarali rumeni i mokri do kože, prišao mu je zbunjeno i ispod glasa pitao za rezultat. Po njihovim procjenama, uzevši u obzir ekonomsku prevagu i sve ostale parametre, posebice kondicijskog trenera uvezenog iz Ukrajine, taj malo duži set trebao je već davno biti gotov. Međutim bilo je 4:3 za mene. Držali smo svatko svoj servis. Ja možda i za nijansu suverenije, usudio bih se reći. Obradovala me briga na otečenom licu njegovog oca, ali paralelno s tim osjećajem zakruljio mi je i trbuh. Sjetio sam se da sam prilično davno ručao, a sada je već bilo kasno poslijepodne. Dok sam prekopavao svoju torbu u potrazi za zalutalom čokoladicom ili nagriženom krafnom, Mario je već čekao na osnovnoj crti poskakujući nešto revnije zbog prisustva očeve autoritativne sjene. U bočnom džepu sam tek pronašao malu dječju pastu za zube. Nisam se sjećao točno odakle mi uopće ona, ali zaključio sam da i u njoj postoji pokoji hranjivi fragment ili barem neka vrsta šećera pa sam istisnuo malu dozu na jezik, zalio je vodom i progutao. Mario je svoj servis u sljedećem gemu zadržao relativno lako, ali i ja sam, uz male poteškoće ipak zadržao svoj te sam i dalje vodio. To se ponovilo i u sljedeća dva gema. Bilo je 6:5 za mene. U međuvremenu na tribinama se pojavio bivši tenisač, a sada heroinski teoretičar duhovne dimenzije igre, Boris Ivica, s dvojicom pajdaša. I oni su me počeli bodriti. I onda se dogodilo nešto neočekivano. Kod rezultata 7:6 za mene, Mario je napravio dvostruku grešku na otvaranju gema. Zatim je odigrao malo slabiji servis na moj backhand, a ja sam riskantnom paralelom pobrisao lajnu. U malo dužoj izmjeni dobio sam i sljedeći poen, a na 0:40 sam odigrao oštar backhand slice i izašao na mrežu. Loptica je odskočila tako nisko da ju je Mario jedva uspio skupiti s poda samim okvirom reketa te mi je bacio točno iznad glave, malo sprijeda. Zakucao sam je tako jako da je odskočila visoko na tribine i padala točno prema dvjema orošenim bocama kaltenberga kojima su se sladili Boris i pajdaši. Iako dezorijentiran od jointa i pive Boris ju je uhvatio mačjim pokretom, tik iznad boca, te je u visokoj paraboli bacio natrag prema meni. U posebnom naletu nadahnuća primijetio sam da je loptica zadobila neku vrstu inteligencije te sam se okrenuo bočno i prstima raširio džep, a ona je, nekom čarolijom, preletjela veliko prostranstvo i kliznula ravno u njega. Na to su njih trojica počeli raditi najmanje navijačke valove koje sam ikada vidio i ispuštati zvukove odobravanja. U sljedećem gemu sam servirao stalno s tom lopticom koja je, kao da je i sama bila pod utjecajem heroina, surađivala s mojim najdubljim mislima i spremno ispunjavala svaku viziju. Ančić u posljednjem gemu nije imao nikakve šanse. Čak sam mu zabio i dva asa. I on i otac, a bogami i brat, zadobili su ljubičastu nijansu lica. Činilo se na trenutak da će njegovom ocu otpasti jedan sloj kože i da će ispod njega izroniti neko mlađe i vedrije lice, međutim to se nije dogodilo. Nisam bio siguran je li naš susret gotov, ali kada sam došao do klupa za odmor Mario mi je pružio ruku pa uzeo košaru punu loptica i s njom krenuo na sredinu terena. Spremio sam stvari i uputio kružni, pomalo nejasan pozdrav, što suparniku i članovima njegovog tima, što publici, pa polako krenuo kući. Na posljednjem mjestu s kojega se može vidjeti teren, prije nego zađem iza tribine prema cesti, osvrnuo sam se i vidio Mariovog oca kako nogom namjerno ruši košaru s lopticama. Uvijek su mi se sviđali ti lotto trenuci kada bi se iz nekog razloga košara prevrnula, a iz nje navalio žuti roj vedrih kuglica. __ Skupljaj. — prosiktao je kroz zube stari Ančić, na što je ovaj poslušno krenuo prikupljati rasuto stado.
Kada sam se dobro najeo i otuširao razmislio sam o potencijalnom rođendanskom poklonu. Pod krevetom sam ugledao već pomalo izlizanu zbirku španjolskih narodnih pripovijetki i bajki koju sam jako volio i pročitao je barem pet puta. Zaključio sam da bi to mogao biti prikladan poklon jer je za mene uvijek bilo neobično uzbudljivo čitati te priče o divovima, toreadorima i planinskim flautistima. Uostalom, moja obitelj nije ekonomski posebno dobro stajala te nisam mogao niti razmišljati o kupnji nekog ozbiljnijeg poklona. Među svim igračima koji su velikim dijelom dolazili iz imućnih obitelji raznih doktora, odvjetnika i ekonomskih špekulanata, bio sam najsiromašniji. Paradoks je bio da me majka na trening ponekad vozila u bijelom sportskom Volvu od dvjesto konja koji je čak imao i spoiler. Ali taj automobil smo imali iz bizarnog razloga što je jedini način da dođemo do svoje štednje na Ljubljanskoj banci nakon rata bila mogućnost zamjene štednje za automobil. I tako smo se jedan period vozikali u Volvu dok je istovremeno moja majka našu jalovu ekonomsku poziciju popravljala povremenim krađama po dućanima. Nakon što sam načrčkao nekakvu čestitku na knjigu potražio sam zapravo jedinu majicu koju sam smatrao majicom za “izlaske”. Bila je to obična crna majica s ovratnikom Moj mlađi brat je bio također tenisač i to puno bolji od mene te je jednom prilikom dobio i nekakav sponzorski paket odjeće u kojem su bile i te dvije majice, jedna manja i jedna veća. Veća mi je savršeno pristajala te je konsenzusom postala moja, međutim sada je nikako nisam uspijevao naći. Pronašao sam njezinu minijaturnu dvojnicu, ali većoj nije bilo ni traga. Već pomalo očajan proširio sam krug potrage na ostale prostorije u stanu, a na koncu provirio i u očevu sobu da bi je ugledao kako visi preko naslonjača stolice na kojoj je sjedio i čitao. __ Ej, treba mi ta majica, idem na rođendan kod prijatelja. — rekao sam pa uzeo majicu s naslonjača, ali stari mi ju je munjevito istrgnuo iz ruke i rekao da je to njegova majica. To me duboko povrijedilo i malo je nedostajalo da mi oči zasuze, ali sam se suzdržao. Otišao sam natrag u svoju sobu i obukao dvojnicu nepravedno mi otete majice. Osjećao sam se idiotski u toj maloj majici koja mi je jedva prekrivala pupak i zatezala me u ramenima. Obukao sam i kratke crne hlače, također iz sponzorskog fonda te navukao kožne sandale za koje sam smatrao da barem donekle anuliraju prevladavajući dojam teniske opreme. Ali i sandale su mi se sada učinile apsurdne, međutim nisam imao izbora. Bile su ili one ili smrdljive tenisice crvene od zemlje. Estetski problem kod tenisa bio je i taj što veliku količinu vremena provedeš na jakom suncu u tenisicama i čarapama. Ispod linije čarapa koža bi ostajala bijela kao u čovječje ribice dok bi iznad te linije ona poprimala tamno crvenu boju od sunca i ciglenog praha po kojem smo danima trčali i koji kao da je polako ulazio u dublje dijelove kože iz kojih ga više nije bilo moguće isprati. Dakle bijelih stopala, u sandalama i premalenoj majici, sa Španjolskim narodnim pripovijetkama pod rukom zaputio sam se na rođendan, unatoč svemu, čak pomalo sretan. Došao sam na Žnjan i po sjećanju pronašao dvokatnicu pred kojom sam jednom prilikom čekao Matijevića, ali sada kada je trebalo ući u kuću pojavili su se problemi. Visoki zid dijelio je kuću od ceste, te sam jedva pronašao stepenište do same kuće, a onda sam isprobavao nekolicinu vrata koja su mi se učinila kao ulazna međutim sva su bila zaključana. Vrtio sam se po vrtu desetak minuta bezuspješno pokušavajući ući kad sam u polumraku vidio Tadića zvanog Cigo. Dozvao sam ga i pitao gdje je ulaz u ovaj neprobojni dvorac. __ Sinko puka si. Ne znaš uć u kuću. Dođi za mnom. — rekao je pa mi pružio besu. Popeli smo se stepenicama do terase pa prošli pored prozora kroz koji se moglo vidjeti da je zabava već započela da bi ušli skroz sa suprotne strane. Ta čudna, Escherovski dizajnirana kuća imala je dva kata od preko dvjesto kvadrata te nekakve složene katakombe ispod. Donji kat bio je namijenjen dnevnom životu dok su gore vjerojatno bile sobe. Na drvenom niskom stolu u prostranom dnevnom boravku bili su na hrpi nabacani pokloni u raznim oblicima koji su sezali do pozamašnih dimenzija. Po obliku mogle su se prepoznati društvene igre, zračna puška, možda teleskop i još štošta. Odložio sam pripovijetke pored hrpe pa produžio prema drugom dijelu stana preko, također pozamašne kuhinje, u kojoj su bili pretežno ljudi koje ne poznajem, očito neteniski gosti. Ipak prepoznao sam jedno lice, djevojku koju sam viđao među ekipom iz srednje i koja mi se prilično sviđala, ali je naš odnos beznadno klizio prema prijateljskom. U nekoj vrsti pomoćnog dnevnog boravka koji je imao izlaz na terasu bili su okupljeni tenisači i još nekoliko, meni nepoznatih djevojaka. Dao sam ruku Matijeviću i čestitao mu rođendan, a on se iscrpljeno nasmijao i pružio mi mali Budweiser. Matijeviću je otac u blizini među plastenicima izgradio privatni teren. Imao je i svog osobnog trenera koji mu je gotovo bio kao batler jer je provodio čitave dane s njime, što bdijući nad njegovim sparing mečevima, što trenirajući ga. Prešutni standard među tenisačima, a posebno među roditeljima, bio je da je neophodno trenirati barem pet šest sati dnevno da bi uopće postojala mogućnost ozbiljnijeg proboja u profesionalni tenis. Tako je Matijević provodio mjesece i godine u svom privatnom kavezu među sadnicama cherry rajčica i krizantema mlateći lopticu. Od pustog treniranja bio je jako žilav, ali je uvijek hodao kao da je nedavno bio žrtva premlaćivanja. Sve ga je uvijek boljelo te se rijetko smijao. Ponekad smo ga među sobom zvali musavi Matijević. Na balkonu su bili Kedžo i div Radman koji me je uvijek sprdao zbog vegetarijanstva pa ni ovog puta nije propustio priliku da me pita jesam li se dobro najeo blitve i salate. Pogodio sam ga šakom u trbuh srednjom snagom pa smo se kucnuli pivama. Pitao sam ga zatim zna li da netko ima trave za zapalit kao da sam jako iskusan u tim pitanjima iako sam zapravo tek dva puta zapalio neki relativno mizeran joint, a on mi je rekao da pitam Cigu. Prišao sam Cigi koji je bio za kompjuterom spojenim na impozantne zvučnike i puštao neke dance hitove. __ Doće ti sad brzo Stanić. On uvik ima nešto za zapalit. Muvao sam se naokolo pokušavajući se ugurati u neki razgovor i analizirajući usput sva čuda kojima je stan obilovao i o kojima nisam mogao ni sanjati. Nekoliko puta sam pokušao razgovarati s djevojkom koja mi se sviđala. Popio sam još par pivi i tumarao stanom kada je počelo otvaranje poklona u dnevnom boravku. Bili su to re dom skupocjeni predmeti, osim nekolicine poklona koji su poticali od mene Kedže i Vukovića koji smo spadali u nižu klasu. Neki od poklona uspjeli su namamiti osmijeh na napaćeno Matijevićevo lice, ali kada je pogledao knjigu, prvo je mislio da je to nekakav sporedan predmet. Tek kada sam mu rekao da je to moj poklon ispustio je jedan “Aha”, otvorio je nakratko pa je brzo odložio bez komentara. “Trebao sam je barem malo zamotati”, pomislio sam, “Zašto mu se ne sviđa moja knjiga? To su stvarno odlične priče.” Uto mi je prišao Cigo i rekao da je došao Stanić pa me doveo do njega i umjesto mene ga pitao za travu. Stanić je rastvorio lijevo krilo kožnjaka i iz unutrašnjeg džepa izvadio divovski i prilično debeli joint te mi ga dao bez puno priče pa produžio prema kuhinji. Okrenuo sam se upitno prema Cigi, al on je odmahnuo glavom. Nije ga zanimala trava. Pomalo sam se bojao jointa takvih dimenzija te sam obišao čitavu kuću u potrazi za saveznicima, ali nitko nije bio niti najmanje zainteresiran. Na koncu sam otišao do balkona gdje je sada sjedio samo Kedžo i jeo slane štapiće. Sjeo sam pored njega pa mu pokazao joint i rekao “Jebiga, onda ću sam zapalit.”, a on je samo klimnuo pa strpao još nekoliko štapića u usta. Tako smo neko vrijeme sjedili. Ja sam pušio, on je grickao. Promatrali smo ostale kako unutra pokušavaju plesati, navlače se, pričaju i smiju. Kada sam pogledao joint u ruci već ga je pola nedostajalo i tada sam shvatio da ne mogu više podignuti ruku s naslonjača. Bio sam kao pod epiduralnom anestezijom pojačanom konjskim anesteticima. Problijedio sam od straha pa pogledao u Kedžu. Kedžo i ja smo se relativno dobro razumjeli jer smo bili klasno najbliskiji i često se družili nakon treninga. Odlazili bismo na vožnje biciklom ili u računalne igraonice gdje smo satima znali igrati Warcraft ili Starcraft. Ne znam što ga je točno na to nagnalo, ali Kedžo je tada, umjesto da sljedeći štapić stavi u usta, zabio taj štapić sebi u čelo. Štapić se smrvio u komadiće, a zajedno s njime i moj strah. Nikada neću saznati zašto, ali to je bilo nešto najsmješnije što sam ikada vidio. Kada je primijetio da mi je to smiješno, zabio si je još nekoliko štapića u čelo, a ja sam se tada već gušio od smijeha. Onda ih je počeo zabijati u prozorsko staklo iznad njegove glave, što mi je bilo još smješnije. Pokušao sam nekoliko puta ustati, ali bezuspješno. Tek kada sam se duboko skoncentrirao, uspio sam se osoviti na noge i odteturati prema dnevnom boravku. Nisam bio siguran kako me drugi doživljavaju. Trebalo mi je nešto slatko da me podigne, međutim slabo sam se snalazio u prostoru. Zaljuljao sam se pa se dočekao na vitrinu obrazom. Krajnjim naporom uspio sam izoštriti vid i uočio široku bocu s malom drškom za prst pored grla, na kojoj je bila nacrtana žuta dinja. “To je ono što mi treba”, pomislio sam, “dinja u boci”. Otvorio sam vitrinu odčepio i dobrano nagnuo .Radilo se o vrlo interesantnom slatkastom likeru koji me trenutačno podigao. Svidio mi se te sam odlučio ponijeti bocu sa sobom. Šetuckao sam naokolo, čas razdragan, čas skeptičan, s kažiprstom u staklenom prstenu na grlu boce, povremeno preko lakta povlačeći gutljaje. Osjećao sam se iznenada živahno, a uslijed okusa dinje u mojim ustima, zabava je poprimila tropske nijanse. Činilo mi se da sam u Brazilu, u kući nekog narkobosa, punoj ljudi koji se dobro zabavljaju. Plešući sam ušao u kuhinju s bočicom na ramenu te krajičkom oka upecao spomenutu djevojku koja mi se sviđa. Sjedila je za stolom s nekolicinom ljudi koje i dalje nisam poznavao. Učinilo mi se da je dobra ideja prijeći nogom preko naslonjača i sjesti na slobodni dio stolice iza njezinih leđa. Ona se pomalo iznenadila i svi su me čudno pogledali. Tada sam shvatio da situacija za stolom značajno odstupa od raskoši koju sam osjećao iznutra što je donekle poljuljalo moje samopouzdanje. Ustao sam pa sjeo na praznu stolicu pored, primjetivši da me mladić sa suprotne strane stola pokušava poniziti. Čuo sam jasno da me ponižava, ali u meni nije bilo ni trunke mržnja prema njemu. Izgledao je previše obično da bi me njegove opaske mogle okrznuti. __ Dobro ti stoji ta bočica. — dobacivao mi je nemaštovito. __ Znam, znam, to je moj tropski portal. — odgovorio sam mu da mu dokažem kako nemam većih problema s dikcijom. Curama je to čak bilo smiješno, međutim primijetio sam da se u ovom društvu energetski sunovraćujem i da ga moram hitno napustiti. Ustao sam i odbauljao prema glazbi, ali tamo se izgleda već spremao pokret. Netko mi je rekao da se ide u O’Hare. Potražio sam pogledom Kedžu i vidio ga kako se i on sprema. __ Ideš li ti u O’Hare? __ Ma neću. Idem doma. __ Ajde u kurac. Moga si malo s nama. — pokušavao sam ga nagovoriti, ali Kedžo je ostajao čvrst. Sljedeće čega se sjećam je to da se nalazim u brbljavom stadu koje se kreće Poljičkom cestom. Već tada sam gajio određeni animozitet prema simbolima kapitalističkog društva te sam iskoristio priliku da demonstriram svoje poznavanje borilačkih vještina. __ Gledajte sad zadnji kružni. — viknuo sam pa se zarotirao oko osi i nogom probio svjetleću reklamu autokuće Daewoo. Dok sam iščupao nogu iz rupe u plastici svi su se već bili razbježali, a pored mene je stajao noćni čuvar držeći me za ruku. __ Sad ćeš ti vidit svoje. — govorio mi je, a ja sam se osjećao nekako blaženo pored njega. Kako je pukla reklama tako je i nestao sav moj nemir. Bilo je sasvim tiho. Stajali smo mirno ispod velikog kestena, jedan pored drugoga, čuvar i ja, gotovo deset minuta. Žmirkao sam razmišljajući kako je zapravo lijepa noć, a čuvar pored mene je pušio. Zatim su dva policijska auta, s nepotrebnom nervozom, doletjela kao da sprečavaju pljačku stoljeća. Rotirke su poremetile nokturnalnu harmoniju, a iz automobila su izletila trojica policajaca i krenuli prema meni i čuvaru. Tada sam shvatio da bih možda trebao nešto poduzeti. Potrčao sam znajući da posjedujem impozantne trkačke sposobnosti, a policajci su potrčali za mnom. Kao što sam i pretpostavljao, debelo sam ih ostavio za sobom, ali trčao sam za nijansu prebrzo te moje noge više nisu uspijevale pratiti kretanje tla u suprotnom smjeru pa sam se u jednom trenutku jednostavno srušio. Ponovno je bilo lijepo. Odlučio sam se malo odmoriti u položaju u kojem sam se našao. Onda su dotrčali policajci. __ Drogiran je, drži ga. — govorio je jedan te mi zavrnuo ruku iza leđa i stavio oko nje lisicu. Kada mi je pokušao i drugu ruku sprovesti otraga iskoristio sam njegovu kinetičku energiju te se zakotrljao i pobjegao. Sada sam pazio da ne trčim prebrzo. Odabrao sam brzinu srednje brzog kasa koji se ispostavio sasvim dovoljnim, a na ruci mi je plesala jedna otvorena lisičina. Spojio sam je na istu ruku da ne pleše i udara me po ruci te nastavio jogirati prema moru pa zatim uz more nastavio prema Firulama i klubu O’Hara.
Dok sam prolazio lučicom Zenta, baš kada sam namjeravao skrenuti prema O’Hari, začuo sam poznate glasove koji su dopirali s teniskih terena. Popeo sam se uzbrdicom i ugledao na istom onom terenu, gdje sam toga dana igrao s Ančićem, njih pet šest kako se polijevaju gumom za vodu, viču i pjevaju. __ Ej Antiša redikule jedan. Kako si uspija pobić? — rekao mi je Radman koji je držao gumu za polijevanje sada usmjerenu prema tlu tako da je mlazom već napravio duboku rupu u terenu iz koje su počeli kuljati kamenčići. Stanić je sjedio na sudačkoj stolici pušeći joint i izvikujući nerealne rezultate. __ 40:70, 30:90, backhand as, 19:50 Vuković je pokušavao hodati po mreži i nekoliko puta padao dok mreža na kraju nije pukla, a Matijević urliknuo __ Gem, set, drek! Odlučio sam se kreativno pridružiti happeningu. Prevrnuo sam kantu za smeće i u njoj pronašao debeli flomaster koji služi za crtanje znakova na žicama. U njemu je bilo još soka pa sam se popeo na tribinu i na bijelim naslonjačima na pet sjedalica napisao S, T, I, P, E. S time da sam početno slovo S napisao s dvije uspravne paralelne linije koje su ga pretvorile u poznatu američku valutu. Stipe je bilo ime Ančićevog oca o kojem su već duže vrijeme kolale priče o malverzacijama u robnoj kući Dalma. Samo smo znali da se radi o ogromnim svotama koje je izvukao dok je tamo bio direktor. __ Ahahahaha, Stipe dolar, hahaha. — umirao je od smijeha Cigo koji je na osnovnoj liniji igrao s imaginarnim reketom protiv imaginarnog protivnika. To je bio jedan od mojih prvih konceptualnih radova koji je dugo vremena ostao netaknut. Rupe na terenu su u narednim danima sanirane, mreža popravljena, smeće pokupljeno, ali Stipe dolar ostao je gotovo godinu dana na tribinama kao suptilan podsjetnik na dublju dimenziju sporta. Očito stari Ančić nije zahtijevao da ga se ukloni niti se usudio to napraviti sam jer bi se tim činom razotkrio, a uprava kluba bila je nezainteresirana za taj dvosmislen natpis te je tek kada se mijenjala cjelokupna garnitura sjedalica i taj amblem otišao u ropotarnicu prošlosti.
Ujutro me probudila zvonjava telefona. Nisam se točno ni sjećao kako sam dospio doma, ali stvarno sam bio u vlastitom krevetu. Kada sam pokušao sa sebe maknuti plahtu shvatio sam da se zalijepila za rane na koljenima. Kada sam vidio dvostruku lisičinu na lijevoj ruci sjetio sam se bijega pred policijom i kobnog pada pri kojem sam oderao oba lakta i oba koljena. Telefon je još uvijek zvonio te sam se napokon javio. Glas s druge strane se predstavio. __ Ovdje Stipe Ančić. Jesam li dobio Anteja? Protrnuo sam. Bio sam siguran da me netko odao u vezi natpisa na tribini i da sada slijede prijetnje, sankcije i tko zna što. Ali kad prije je uspio doznati? __ D da, je, Antej je, je. Dobar dan. __ Oćeš li ponovno igrat s mojim Marijom? Imamo termin u dvanaest. Znači ipak nije ništa saznao. Želio je revanš. Izgleda da je poraz prethodnoga dana potresao stablo obitelji Ančić sve do najtanjih grančica. __ Aaaa, paa, može, može. Vidimo se. — odgovorio sam naivno.
ANTEJ JELENIĆ (1983.) u Splitu završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče objavljivao u Zarezu, Vijencu, Knjigomatu, Split Mindu, Re te zbornicima Reč u prostoru i Bez vrata, bez kucanja. Piše kritičke i polemičke tekstove o pojavama u društvu i kulturi za portale H-alter, Buka, Žurnal.info i Dalmatinski portal, a objavio je i nekolicinu eseja u danas ugašenom Zarezu. S ocem Božidarom Jelenićem, Milanom Brkićem i drugim umjetnicima od 2008. organizira manifestaciju suvremene umjetnosti Adria Art Annale. Suradnja umjetničke udruge AAA, studenata Filozofskog fakulteta u Splitu i Mreže anarhosindikalista rezultira projektom Mreža solidarnosti kojim je u bankrotiranim tvornicama na širem splitskom području ostvaren spoj umjetničkog i političkog djelovanja. S tim projektom/eksperimentom 2013. sudjeluju na Bijenalu mladih u Anconi, Atenskom bijenalu, Zagrebačkom salonu i u Zadru na konferenciji Zajednička dobra i krizni kapitalizam. Dokumentarni film Mreža solidarnosti dobio je 2014. prvu nagradu na Vukovarşkom filmskom festivalu. Dosad je imao jednu samostalnu izložbu te sudjelovao na brojnim skupnim izložbama. Prvu knjigu poezije Stalak za svijet objavio je u zagrebačkoj izdavačkoj kući Sandorf 2020. godine. Navedena knjiga poezije zanimljiva je po tome što sadrži i autorske likovne radove. U 2023. izašle su mu dvije nove knjige – Ultrazvuk (knjiga poezije, HDP) te Kentaur u kvartu (kratke priče, Sandorf) koju, kao i prvu, ilustrira vlastitim vizualnim rješenjima. Svira japansku frulu shakuhachi.
Alkoholizam nije sramota Čak ni ukapljeni prahovi Čiju podzemnu distribuciju Nadzire Ministarstvo utjehe Nisu ono što predstavlja život Već njegova potvrda
Prirodno je iritirati uspavani Dio religije vinom Logično je patiti svakoga sumraka Jer nismo doznali Što je riječ bog Ali smo barem refleksom odbili Niži standard gašenja Posvetili očaj uguran u siguran Obrok, užarili opet čakru Očekivanja
U svakom licu vidim Kipara samoće, rad hladnih vjetrova Na ljetnim očima U svakom licu nešto se može sklupčati Dok bijes ponovno ne dobije oblik peći Gdje ćemo rastaliti političke poglede U naopake potkove Samo da više ne mislimo Na oblake
Pišemo i dalje jer osjećamo Da dolazi Ništa Koje treba oklop Ne zaustavljamo se jer stojimo na Heroinskim nogama Koje nose heroja
Jesi li već bila u hladnim predjelima Gdje broj misli nulu Tamo ćemo sutra bdjeti Nakon šetnje parkiralištem
Poljubit ću te ispod auspuha A ti ćeš mi dati sve što si besciljno čuvala Bez obzira na rizik suhog jezika
***
VOLJA ZA MOĆ
U tramvaju pored mene sjedi Djevojka u crnim visokim cipelama Crnim čarapama do koljena S crnim hulahopkama ispod U crnoj jakni s crnom kapom I crnom maskom
Razmišljam kako će se pile koje Sam ostavio na balkonu pokvariti Jer je granulo sunce
Nešto je privlačno u nemoći Kojom djevojka pored mene zrači Na njezinoj bijeloj ruci prsten Od malahita i rana
Morat ću se vratiti natrag I poduzeti nešto u vezi pileta
Život koristi sve opasnije strategije Protiv vladavine kontracepcije Mačje našminkane oči Dvije umjetne suze Dječje manga čarape I vrlo kratka suknja
Sve je spremno za orgazam Koji će preduhitriti kondom
Stižem kući, sjekirom komadam pile Režem krumpir, mrkvu i luk
“Rađajte se i množite! Napunite ormare vodama! I ptice neka se množe i kokodaču!” Čujem ga kako viče iz pećnice Na temperaturi kada i papir Konačno progovori
***
SUMMERTIME
Cvrčci vrište među zgradama Pretvaraju paniku dana U najfiniju prašinu Momci sa svastikom na prsima Pucaju penale, gutaju pive i Hvale se spolnim bolestima
Policajcima se ne da izaći iz Klimatiziranih fordova Samo kruže ignorirajući sve Što nije ubojstvo
Na grad se ponovno spustio vuneni pokrivač
Znojim se pred tipkovnicom U probušenim mudantama Um odbija teža filozofska pitanja
Govori mi da prihvatim stvari kakve jesu: Sjeti se Zenona, sjeti se psa vezanog Za Horusovu kočiju Svi smo robovi bezglavog boga
Slušaj kako se galebovi slatko smiju Ponoćnom suncu Isprati kapljicu koja se spušta niz leđa Izbroji dlačice na desnoj podlaktici Zatim uzmi palicu i siđi među ljude
Kada izvade lance objasni im Da se radi o japanskom instrumentu Koji može poslužiti i kao toljaga A onda odsviraj nešto što će ih ubiti
***
MULATU ASTATKE
Kada čujem etiopski vibrafon Ne mogu prihvatiti monetarne Institucije, izbore, dalmatinsku Muziku, kladionice
Kada čujem konga bubnjeve Znam da je električni čekič prevara I kada ponjušim mirise koje koriste Plastične osobe iz engleske Prepoznajem negaciju jazza I kukuruza
Moramo ponovno kolonizirati Ameriku
Još jedan krug nužan je da se saksofon Učvrsti u svijesti I da demencija Bijelom predsjedniku otme Zadnju kapljicu pustinje
Kada se uključi stroj nostalgije Cijeli svijet pomiče se prema jugu
Ovo je najnježniji rat koji vode note Podižu se kuće s lukovima i stepeništem Sve do obale bjelokosti
Poniremo u more, ulazimo u vratove Žirafa i tamo čujemo svemirsku kanalizaciju Zebre zarobljene linijama sunca
Egipat je sve bliže
U Europi nema faraona Veliki oprez tehnologije skratio je usne Jedna greška pretvara grad u prah Ali u ovoj glazbi nema tehnike Prsti češljaju tipke kao kosu Kokosi padaju po glupim glavama
Vojne hunte, nato kotači, kolačići Poništeni glatkom matematikom Akordom bez suvišne riječi
Jazz je pobjeda crnaca nad bijelcima
***
KRUDER & DORFMEISTER
Kruder hvata geste ljudi i Pretvara ih u šifre kostura Dorfmeister kuha kratke priče U vokalnim kotlovima sve dok Hijene ne počnu milovati Publiku žanrovima tišine Peter zatim postavlja g-kamenje U širokom trip hop krugu
Downtempo je Stonehange Za Pink Floyda u drogiranoj Gužvi
Richard publici dodaje prefiks re Jekom crne činele u zidovima U kosi je sada znoj minimalizma U nosu prah kapitalizma Kruder koordinira kretanje sjemena Dorfmeister dizajnira otpor Dozama udaha Izdaha najbližeg udaha
Smrt odustaje od pojedinca Kada ga ne može odvojiti Od zvuka Sporost je tajna izmjenične Struje sna i spavanja Brzina je trenutak rasta Srušenog teksta ostanka Na mjestu prestajanja svega
Dub raketa napušta orbitu poznatog Ponavljanjem nepoznatog Zaostajemo u pauzama kaosa Nitko više ne zna ugasiti svemir Na podij dolaze nježne životinje Komuniciraju notnim pepelom Elektromagnetski vjetrovi jutra Ritualno brišu objašnjenja Izdvajam neobjašnjivo lice Koračam očima po njezinim Usnama U bazenu radijacije svi Imamo nevidljive kostime Jer poznajemo geometriju Ljudskog mlijeka Uspoređujemo brojeve telefona U trbuhu nam klija zlatni grah Prema čakrama divova
_____________________________________________
ANTEJ JELENIĆ rođen je u Splitu 1983. Završio gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Piše poeziju, kratke priče i mahnite eseje, a organizira i manifestaciju konceptualne umjetnosti Adria Art Annale u Splitu. Objavio do sada jednu zbirku poezije „Stalak za svijet“ (Sandorf, 2020.), ali ove godine izlazi nova po imenu „Ultrazvuk“ kao i zbirka priča „Kentaur u kvartu“. Svira shakuhachi, kenacho i bansuri. Briljira u bacanju žabica.
Djeca mojih prijatelja žele počiniti samoubojstvo Studiraju kemoterapiju i sviraju saksofon u podrumu Djeca mojih prijatelja povraćaju pred školom Jedu sendviče s dvostrukim mesom iz kaveza Blijedi su kao planeti bez jezgre Inteligentni su kao ocean koji je pojeo Tarkovskog
Djeca mojih prijatelja ne mogu odlučiti Na kojem fakultetu će samljeti svoje sretno vrijeme Roditelji djece mojih prijatelja zrače dobrotom Umiru od radijacije kojom oživljavaju Djecu ozračenu informacijama
Djeci svojih prijatelja govorim da budu sretna: Prelomite institucije preko koljena kao lješnjake Živite izgrebani od vatre koja se smije Kada uđe u vašu kuću
Mirna akademija je izmišljotina
Jaguari su lijepi jer su odrasli opasni I sami
Neka psiha bude vaše krzno Neka uzorak bude nerazumljiv Liječnicima
Hodajte kao prijetnja gradovima Uživajte u katastrofama
Vi ste djeca mojih prijatelja Vi ste nove životinje Budite tanki kao Whitmanove vlati Plešite u oluji karijera Ne radite za nikoga Tražite saveznike
Ni Nietzsche nije mogao Izdržati samoću
A dok ih tražite Pod reflektorom ljubavi Budite idealno sami
Samo usamljen čovjek Može naći prijatelje
***
TRAMVAJSKI OTOK
Najmirniji sam pred bijelim ekranom Kada kucne ponoć i imam dobar zvučnik Vino iz crvene zemlje I nizozemski duhan za motanje A u dnevnoj mreži se još koprca nekoliko Dojmova
Na primjer, onaj osjećaj dok sam se vraćao Kući Martićevom preko mjesta za dojenje A svijet je postao dobro ugođen organizam
Ništa što sam vidio nije bilo suvišno Svatko se borio za nešto važno Svuda topli ratovi, slavlje i satovi Pomaknuti naprijed
Ili jutarnji ulazak među kvaternikove jabuke
Rasta je svirao hang pored Dinare Pogrbljena baka nudila je ljubičice svima Kao bogovima, a Englezi U smeđim vunenim kapama Pili su pivo ispred Big Mame I pričali o prethodnoj noći Kao da nije završila
Klarinet i gitara osvojili su tramvajski otok Ubacio sam im srebro u sarkofag Pa čitao nazive drveća u Maksimiru
Dok hodam po takvom jezeru Ne pada mi na pamet Raskrinkavati nedorasle ili Razbijati nečije iluzije
Rušiti ravnotežu čudnog tijela Koje se kreće kroz vrijeme Pomoću ljubavi i zablude Koja donosi plodove i Na moj stol
Tada želim pisati samo o onome Što sam vidio Piti vino iz ognjene zemlje I pisati
***
ANTEJ JELENIĆ rođen je 1983. u Splitu gdje završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče do sada je objavljivao u različitim književnim i kulturnim časopisima poput Zareza, Vijenca, Knjigomata, Split Mind-a, časopisa Re te zbornicima “Reč u prostoru” i “Bez vrata bez kucanja”. Autor je zbirke poezije “Stalak za svijet” (Sandorf, 6/2020.).
na slici: Antej Jelenić (u sredini) na poetskom performansu “Reci mi riječ i napisat ću ti pjesmu” Matka Abramića, Split, ljeto 2021.
Bježim od svijeta vježbe i znanja Odijevam se u duhansku svilu Svake noći alkoholnim mjehurićima Ponovno osvajam ulične lampe Dozivam nove bogove naoružan Šupljim džepovima i brzim koracima Izlizao sam čestice kože prebrzim Mislima, ne smijem više nikada Staviti posteljinu u srneći ormar Zaljubiti se u samo jednu osobu Zaustavljati galope istrošenog srca Moram što prije isušiti močvaru Pripadnosti, dopustiti uvredama Da cvjetaju nekontrolirano kao Opijum u Afganistanu Moram goriti kao ugašena televizija Smrskana prognoza vremena Biti i dalje pravocrtni kondor slobode Moram umrijeti zabrinut i Neprijateljski raspoložen prema Budućim blagostanjima Sjati nevidljivo kao vršak Narkomanske igle Trčati sve dok se ne srušim Pa trčati snovima kao kreten Ispunjen refrenima Želim biti nakaza koja guta ogledala U robnim kućama zajedno sa svim Isprobavanjima čarapa Trebam vrijeme s klempavim ušima Senzibilnog suradnika koji se razumije U elektrotehniku slobode Ne mogu se više suzdržavati Formulama nestašice, odakle su Dopuzale sve te žene koje Se raspadnu pri prvom dodiru
Dok su se gradili dalekovodi princeze su Zarasle, a anđeli ogrezli u čekanju autobusa Basquiatovi proroci jebu poznate haljine Muzeji prestravljeno očekuju november Projekte
Ne zaustavljajte se nikada Radije ponavljajte isto čudo Sve brže dok se ne nagomilaju Pogreške Želim ispuniti život neobazrivošću Uopće ne bježim Napokon sam prohodao Nisam idiot, riječi ne trebaju semafore Ispunit ću raskrižja sekvojama istine Ići ću spavati kada naoštrim Nokte Preselio sam na Hvar Sutra gradim zid od tekućeg kamena I ponovno pišem o sramoti
***
NE PLJEŠĆI
Ne razbijaj strukturu istine koja je Tek počela plesti mrežu tišine Iznad nestrpljivih glava Ne misli na domjenak dok švedska Djevojčica opisuje vrstu plamena Koji je zahvatio našu kuću Ne dodjeljuj nagrade fotografijama Spaljene zemlje jer planine leda Tek trebaju navodniti silikonsku dolinu Ne pretvaraj najmanju spoznaju u trijumf Tek trebaš upoznati izumitelje Koje ćeš roditi kroz krvava usta Nasmijan Ne teturaj pogledom, nema pobjednika Na vidiku
Čak i da se pojavi Slijedi mu nobel s upaljenim Fitiljem
Pred ušicom igle Tapet je zgužvan
Ne zagađuj nebo iznad Holywooda Sveta šuma će se osvetiti Za konfete
ANTEJ JELENIĆ rođen je 1983. u Splitu gdje završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče do sada je objavljivao u različitim književnim i kulturnim časopisima poput Zareza, Vijenca, Knjigomata, Split Mind-a, časopisa Re te zbornicima “Reč u prostoru” i “Bez vrata bez kucanja”. “Stalak za svijet” njegova je prva objavljena knjiga.
Iz pogovora Dorte Jagić: “Pred nama je – barem za ove prostore – posve neobična, vizualno dojmljiva i elementarno snažna pjesnička knjiga, upravo koliko je cijelim svojim umjetničkim habitusom nesvakidašnja pojava i njezin autor. Baš kao da Anteju Jeleniću, splitskom konceptualnom umjetniku i pjesniku, ovo ukoričenje nije otvorenje i prvijenac, jer, nesumnjivo, Jelenić je već osvojio vlastiti pjesnički glas. I slobodno ga pušta, s rizikom da ga se neće čuti kako treba. Slobodna od garancije razumijevanja, ovo je poezija svake hrabrosti, dužna reći krik i bijes životu i smrti. Su-putniku, čovjeku ovdje i sada. U vihoru lucidnih kolaža, rastakanja i sastavljanja svijeta, ova je poezija riješena na brojna nepristajanja. Nakapana bijesom na, recimo, neravnopravan sukob etike i estetike, na tapkanje u mjestu kristaliziranih, zamrznutih rješenja. Na institucijama uređeno življenje tihog očaja. Na, heideggerovski rečeno, bačenost u svijet i mirnog ostajanja u tom položaju. Od samoga početka zbirke, “eutopije”, Jelenić gradi i uspostavlja svoj pjesnički govor na platformi one antičke maksime da je čovjek ponajprije zoon politikon, dakle da je i pjevajući čovjek, političko biće. Od početka ove opsegom nemale zbirke, pjesme su premrežene bogatim i poznatim jezičnim inventarom političkog diskurza, pritom ga raznim postupcima ne otežavajući tendencioznošću i manifestnim iskazima. Poezija je to, ipak, slobodno raskoračena između gotovo svega što čovjek jest; između djetinjstva, melankolije i smrti, promišljanja o umjetniku, ljubavnih, intimističkih prisjećanja i ispovijedi, a ponajviše kritika brojnih suvremenih neuralgija kao što je migrantska kriza, prevara konzumerizma i turizma te izostanak prijateljskog odnosa prema biljnom, osobito životinjskome svijetu.”
Sve je teže prepričati dan ljubavniku
Jer ne znaš što je od toga bilo stvarno
Znam, iluzija je važna poput nedjelje
Ona je stup srama na koji su protjerani
Umjetnici
Ona je stalak za svijet kao što je
Disneyworld oslonac za ludilo
Znam da su se
Police s poezijom stanjile
Kao pauze za ručak, a
Zahodi postali zadnje utvrde
Prije početka pustinje zbivanja
Znam da vihor bijelog šuma
Tamo pažljivo sakuplja naše
Suhe stabljike spoznaje u bezazlene kugle
I kotrlja ih prema slobodi
Osvojili smo skelet lakoće, kažeš
Sve lakše propuštamo loše vijesti kroz
Transparentni stomak dok rijetka
Ambalaža treperi među koščicama
Svaki čovjek je sada strašna šuškalica
Koja i dalje postavlja prva pitanja
Da, napravili smo divovski krug
Oko planeta postojanja
Ali još nitko nije bio u jezgri jer
Najvažniji dio šalice jutra je praznina
Najvažniji dio dana je disanje
Najvažniji dio tijela je džep
U koji brižno spremamo pogreške
Živimo u neboderima dezinformacije
Najbolje se osjećamo kada slučajno sjednemo
Na otvoreni klavir ili u krivi autobus
Labirint tada naglo promijeni poantu
A mi se smijemo svim pokušajima bijega,
Eksperimentima u akceleratoru sreće,
Tijelima iz kojih se i dalje organizirano
Pokušava istresti život
Kao iz starog tapeta
A šalica je i dalje puna
Koliko god da popijemo
A život je toliko bezbrižan da
Ima vremena za oslikavanje repova
Paunovima budućnosti
***
SUGLASNICI SREĆE
Kada sjednemo skupa, razbacani poput kamilice
Na topli krevet zemlje kada legnemo
I pokažemo jedni drugima što nosimo,
Pažljivo odmotamo doživljaj kao naranču,
Oči kada naoštrimo kao divlje dijamante
Vodu naših tijela kada stavimo u zajedničku vatru
I uputimo jedni drugima zvuk osmjeha
Paperje za srce
Bit će kao da se sunce došuljalo među nas
I čistim pokrivačem ogrnulo naša gola tijela
Koja nikada nisu upoznala sjenu
Kada se susretnu smeđi obraz i osunčano rame
Iz velike čežnje svijeta
Nešto će se pomaknuti među nama
Tamo gdje smo sinoć plesali preplašeni
Sakupljat ćemo čaj koji se prosuo
Djeca će doći iz šume
Crna kao kupine nikle u sumrak
Donijet će nevidljive izume
I košare pune ljubavi
ANTEJ JELENIĆ rođen je 1983. u Splitu gdje završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče do sada je objavljivao po različitim književnim i kulturnim časopisima poput Zareza, Vijenca, Knjigomata, Split Mind-a, časopisa Re te zbornicima “Reč u prostoru” i “Bez vrata bez kucanja”. Prvo samo kao sudionik, a kasnije i kao suorganizator, posljednjih sedam godina izlaže na dugogodišnjoj manifestaciji suvremene umjetnosti Adria Art Annale. U suradnji umjetničke udruge AAA i aktivističkih skupina poput MASA-e sudjeluje u projektu “Mreža solidarnosti” kojim je u ugroženim tvornicama Dalmacijavina i Jadrankamena realizirana inovativna proširena umjetnička forma – prostor komunikacije različitih društvenih skupina i ostvarenje izravnog odnosa između umjetnosti i političkog djelovanja. S tim projektom/inicijativom 2013. sudjeluje na bienalu mladih u Anconi, Atenskom bienalu, Zagrebačkom salonu, konferenciji “Zajednička dobra i krizni kapitalizam” u Zadru te 2014. na panel diskusiji “Practices as an Intersection in a Fragile Environment” u sklopu bienala mladih u Milanu. Dokumentarni film “Mreža solidarnosti” 2014. osvaja prvu nagradu na Vukovarskom film festivalu.
Do sada imao jednu samostalnu izložbu u Salonu Galić, 2013. u Splitu, a sudjelovao je još i na dvama manifestacijama NUS (Neafirmirana umjetnička scena) te na 39. Splitskom Salonu. Pisao polemičke/kritičke eseje za h-alter i Zarez. Početkom sljedeće godine kod Sandorfa mu izlazi zbirka “Stalak za svijet”.
čovjek-časopis 