tamo, u prizemlju dnevnog boravka u saksiji čuči jedno drvo od života zemlju mu mama nije mijenjala sedamnaest godina otkad ga je od tate dobila a nikad nam se prevrnuo nije od svoje težine ni dok bismo najglasnije pričale, ako smo mu smetale, lopte se dobacivale, nogama ga dodirivale čak ni kad bi u decembru škripao po sobi i mijenjao sjever za jug ni tad mu minerale nismo dodavale vodom bi ga nekad hranile mama (onako, među nama) vjeruje to tata živi u njemu a mene sve to ljuti jer bi tu da zatrpam svaku leptiricu koja otrese svoj mali život kao pepeo u lavabo leptirice umiru u odvodima tako njihovu smrt čujem u žaruljama ili po praznim zidovima glasna je, ako ne popričaš s njima dok ih na dasci za sjeckanje iznosiš van u vjetar da polete mene je drvo života donijelo mami i tati, u saksiji pod zemljom su me razmatrali moje stablo sada diše kroz slamčicu koja na vrhu ima plastični cvijet, a u vratu jednu kvržicu dozovem li patronusa neće li iz zemlje izaći leptir od svih leptira divovski leptir težinom krila razmahati zemlju po zavjesi srknuti malo jutarnje crne kave kao nekad ono s mamom i lepetati od straha što nas vidi sve i pitati me kakav mi je ono smiješan mail i reći da je njemu lijepo tamo odakle dolazi da mu ipak spremimo puno kamenčića i školjkica jer ih nestaje tamo gore biljaka je i previše one su tamo merlini i magovi a saksija i saksofon su isti lingvistički rod svi pasu mažuran klinčići hodaju pod zemljom grand kanjon rade od zagrijanog plastelina po sobi je ostavio upaljene flomastere dok sam se ja za sva vremena ispred i iza za njega smiješila
ANITA PAJEVIĆ (1989, Mostar), iz zbirke pjesama “REDUKCIJE”, Vrijeme, Zenica, 2019.
podijelila sam svoj mrak s općim mrakom tako mi se mrak smanjio i zgusnuo istovremeno zapucketao iz sklopljenog kišobrana kojeg ovo ljeto nisam otvorila čak ni da mi radi hlad neki kišobrani obavljaju radnje moj zna odrediti stanje u kojem sam tako sklopljen pred mutnim nebom iza zamagljenih stakala javnog prijevoza ljudi prolaze na prstima konkavnim udubljenjima čvrsto prihvate šav od džempera jer u mekom, končanom i ljubav koju traže kao da odnekud zapinje i ne ostavlja se kandžicom se prikači za nositelja njuška posvuda i traži pod čijim se koncem druga ljubav zavukla na kojem se tijelu toplo primila nekima je ljubav u ispruženom laktu nekima trusi sa zidova u čaše bliske su ruke vijadukti u mraku prenosit ću se preko jednog satima ljubav je žustrina plave i kartonski bog podebljane glave grad koji se prekida trajno pred gradom se sunce tanji pekari jutrom gase zagorjele kifle prozori pište od topline Victoru Truvianu treći put rastu mladi i jaki zubi jer živi u rudnicima zraka i ostalog vazdušastog materijala gledala sam gušter u ljubavi odbacuje rep i jedno oko, meko i bijelo kao stiropor nekoga ljubav nikako neće vidjela sam sve to i još kako mravi proždiru leptira prejako mi pada kiša i neoprezna sam digitalna ptica ništa mi se dugo dogodilo nije a možda bih da se nisam u kućici obeskućila u prsima napipala kost koker španijela
***
TUGA MI JE MALI TROMB
u bakinoj sobi sve se od tri sata pomjera ili kreće madrac se, tako mi svega, proteže kada sjednem iz jastuka trusi djetelina umjesto perja živi su ti jastuci, bako, i neću da spavam na njima otkad tebe nema kad je baka prenijeta u sandučić boje kave jastuci su udarali licima od plafon vješalice tiho poispadale iz ormara kišobran je samog sebe otvorio i zamolio prisutne za mir jedno je stablo prešlo za stol i nalaktilo se u stomaku mi pet mjeseci, kao i baki, raste guma trebalo je smrtovnicu složiti od ‘to mi je za mriti kad budem’ fotografije možda bi djeci trebali raditi slikovnice pred pogreb stablo dva zaključalo se u ormar i jako ispupavalo mentu iz svojih grana fišek sušene kamilice izbacivao je barice vlage na mirisne šalove u kojima se zadržala pokoja tanka vlas neki šarafići su, dok si spavala, bako, zakucani točno ispred nas dio sam gume povratila dok se baka izvlačila van uz pomoć divovskog anđela na pogrebima ne gutajte jecaj ugumenit će ga u grlu tuga
***
SLATKO OD ŠUME
šume sanjaju šume jegulje šume su od juga nervozne ovdje ih sve jako boli kad pukne šibica, kondom, petarda, upaljač, plastika od Sunca koja je slatka pod usnom pernati trbusi svijetle zrakom kao mango vidim ih dišem i one dišu u mene mrve ampule kisika u tanka i bolesna pluća sišem kožice naranče da, dobar humus čine svježi zemljani zavoj daj me zamotaj malo na periferiju kantonalnog duha tamo je mmm još 120 000 mina i neeksplodiranih sredstava zatvaram oči brišem san Sunce je velika crvena salamura pregrijalo mi je oko istovremeno suho i mokro od dima i plača ne puštaj staklu da se izuva u meni prekini pljuvati krv na šumu da bi smirio ratove u sebi prekini prekini gledati šumu kao prijetnju pošalji šumu gdje je nema tamo gdje joj je mjesto da se ušumi ne bacaj biljne sokove u nepce naviklo na masno pečenje kad ti s bokova dođe skinuti mast prevrnut ćeš povrće na skupocjenoj wok tavi naručenoj s top shopa popust čak 5 %! šume su vaši repelenti oči su mi zelembaći spušteni na laktove u svakom zelembaću sikon u sikonu mala osa tijelo joj je smokva sjećam se sinoć sam usnila šumu u čaši vode plave mrlje vatre preskakale su kapke tržnice plavih paštapana niotkuda čelom sam provjeravala toplinu čaše okom upala u zgarište moje čelo i čelo prijateljice i čelo njezina mačka plišanih laktova i zgarište sve to u jednoj čaši vode što se dimila i mi nad njom i pera ptica koja nisu peraje kroz koju se od flaša prokrijumčarila mržnja čiji zrak ćemo disati sutra državo, nabavi kanader bilo je šumicâ bio je šumarak bila je šuma dajte mi zraka šume su disanje oštećenih pluća
ANITA PAJEVIĆ (1989, Mostar), magistra hrvatskoga jezika i književnosti. Autorica dviju pjesničkih zbirki: „perlinov šum“ (Slovo Gorčina, Stolac, 2016) i „redukcije“ (Vrijeme, Zenica, 2019). Dobitnica prve nagrade „Mak Dizdar“ za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopis. Poeziju objavljivala u regionalnim književnim (i online) časopisima i zbornicima. Pjesme su joj prevedene na engleski, slovenski i grčki.
svemiru su raznijeli tjeme
meko dječje tjeme
zakrčeno pulsirajućim opnicama
jednom će netko reći
svemir je najveća carina
kozmonautskih mrežica za disanje
mene moje mojem nosi
tebe tvoje tvojem
od njih počinje nepoznat jezik
u jeziku podmetnut zločin
prsti im se skupe u kapsulama vode
fiksiranim za bioničke ruke
svoja lica mažu margarinom
nemoj da voda u kojoj se umivaju umre
ribe izbijeljene
na prozoru se skorio čovjek
pticama s juga približava se mraz
načetu štrudlu jezika
guraju mi u grlo
molitveni mlinovi škripe
(mislim da su mi u ušima)
okupljeni smo oko svojih kvarcnih peći u mrtvoj prirodi
mrači se
liježemo
travu smo pod nama uštirkali
prljavi smo i goli
ližemo ugljik iz stabala
jutros sam,
kad sam se krenula provjeriti,
na vratu otkrila pčelinje maljice
svejedno jesu li slatke uopće
ispirem kuglu iz sebe
sve mi je začepila
od ljudi u svoje nježnosti bježim
zimo, zimo
idi mi iz laktova
ti ptico na skijama
prstom imitiram kamiončić sunca
da te od mene otjera
***
O DEPRESIJI SVE NAJGORE
za doručak sam pojela
malu crnogoričnu šumu
i u njoj jednu vjevericu
presovala na ubrus
i spremila među novine
jutra su otada
strašna, nejestiva, jutra su
pseudojutra od toga jutra
propinje se za mnom iz novine
njišti i cijuče
nešto bi da prenese odbacivanjem kolutičavog repa
plaši me ukočenost njezina uha i dva jaka prednja zuba
sve skočne zglobove mi je zavrnula
tako su u njima zapele
male žive rode
bilo ih je više ako bih plakala
i one bi plakale zbog mene
(noćas ću potopiti sejtan u vodu
žmiriti, a sanjati vjeveričje meso
kao da je dvaput oprano tijesto)
čovjek-časopis 