Tag: Anica Miličević

Danas puštamo zmaja. Obrazi su ti crveni od vjetra i smijeha. Šarena krila napinju se od želje da ti ugode. Gledam kako visoko podižeš ruku, sunce se razlama po vlažnim nitima trave. Vjetar se uvlači u tvoju rastvorenu jaknu, puštaš mu da te nosi. Često sanjaš da letiš, nemiran si. Svijet koji su stvorili za tebe je pretijesan. Željela bih ti reći da je život onakav kakvim ga stvoriš. Željela bih vjerovati da ćeš pamtiti ovaj trenutak, kako smo se smijali u lice ozbiljnosti i pravilima, kako smo lovili snove razasute poput šarenih perli iz bijele kutije za nakit, kako smo prkosili nataloženim brigama i otvrdnulim danima. Kako smo letjeli. O, kako smo samo letjeli! Poput dva treptaja oka, zarobljeni u vlastitome postojanju, ostavili tragove po utabanim stazama. Bili smo zmajevi. Podignuti toliko visoko da nas nitko nije mogao dohvatiti. Gledali svijet kako zapinje o sve strahove koje smo ostavili iza sebe.

„Mama, mi letimo!“, vikao si.

„Sine, mi postojimo!“.

Prozori bolnice ne mogu se otvoriti. Kroz ventilaciju ne dopire miris proljeća. Zato ti pričam o njemu. O slobodi što se zaplete na vrhove tek propupalih krošanja. O predvečerjima koja boje svijet u narančasto i onome osjećaju da nosiš svijet na dlanu. O rozim cvjetovima badema razasutim po oronuloj klupi ispred Gimnazije fra Grge Martića. Udišem tvoj miris, karamela i špinani šećer. Noćima gledam tvoje lice, utiskujem u njega sve molitve koje sam ikada izrekla. Sa strahom tražim sebe u tvojim udisajima. Bojim se, što ako se kao indigo papirom na tebe precrtaju sve moje nesigurnosti, sjene i tame? Nosiš moju bol kao štit, kao svjetlost, kao nadu. Dok prkosiš životu. Sve oko tebe je toliko lomljivo, obavijeno plavom izmaglicom sjećanja. Vani je proljeće. Kada porasteš naučit ću te da puštaš zmaja, odlučujem.

Sva nevinost i nježnost svijeta zarobljena je u beskrajnome treptaju oka prije nego dijete iskreno zaplače. Jedino što mogu je biti skupljač tvojih prosutih suza, da ti ih poklonim natrag kada izblijede sjećanja na lica musava od smijeha i džema od marelica, na razbijena i modra koljena, na nespretne korake i riječi, na kostolomne zagrljaje i ručice ispružene visoko u zrak, na klikere djetinjstva razbacane po vremenu, mislima i obrazima. Da vidiš svoju dušu izvrnutu naopačke, poput zmaja koji se sprema uzletjeti.

“Drži me, mama”, govoriš mi dok pokušavaš prijeći preko ljuljajućeg mostića. Koraci su ti plahi. Ruku si bojažljivo ispružio u vis, tražeći. Pred očima mi je moj kompletić za prvi dan škole. Donijela mi ga je kuma iz Australije. Roza suknja prošivena bijelim koncem i majica na prugice s velikim srcem na sredini. Stojim u gomili djece i oči su mi okrugle od straha. Preda mnom se stvara jedina ruka koju sam čekala i kojoj sam vjerovala. Prehodao si mostić i nastavljaš trčati po livadi okupanoj ivančicama. Sve više vjerujem da smo zalutali na ovaj planet, u ovaj trenutak, u ovaj život isključivo da držimo jedni druge. I pustimo kada dođe vrijeme. Promatrajući slobodu što napinje dušu, beskrajni let zmajeva na snovima pošaranome nebu.

Kada dođe vrijeme, kada grimizni zastor padne po mojoj kulisi i iz mene poteče rijeka što vodi u nepoznato, pitat ću te je li vrijedilo. Priznat ću ti kako sam se bojala da te ne slomim, kako si bio sitan u mojim rukama, mirisao na šećer i karamelu, kako sam slušala dišeš li i naslanjala dlan na tvoje toplo tijelo. Možda ću ti ispričati kako sam bila budna pored tvoga uzglavlja, brisala orošeno čelo i stiskala ti dlanove mokre od pripadanja. Zanimat će me jesi li zaboravio jutra lijena i ovijena oko gležnjeva, kako si mi pružao ruku i vrtio prstima unutar moje šake, kako si vjerovao u lovce na pudinge i vile koje ti noću pjevaju uspavanku, kako si se smijao misleći da su u mome ožiljku od operacije skrivena krila, kako si trčao i preskakao lokvice, kako si bio sretan kada si pravio juhu od blata, kako smo lovili leptire i tražili put kroz začaranu šumu… I jesi li mi zamjerio onoga dana kada si shvatio da se srce ne nosi na dlanu, jesi li pomislio da je sve što sam ti ikada izgovorila bilo laž? Htjela sam te spasiti, šapnut ću, od okova koje ti je život spremao. Tvoje stanice žive u meni zauvijek, pročitala sam to u nekoj knjizi, darovao si mi ih dok si bio tek nešto više od želje.

„Onda ih pusti da polete, mama“, reći ćeš mi,
„Bit’ će kao da puštaš zmaja.“

_________________________________________

ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka.
Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i entomuzikologija.
Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.) i Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.). U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, te širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024. Kratka priča „Ovo nije priča o ljudima“ drugonagrađena je na natječaju Pišem ti priču vol.12 Gradske knjižnice Samobor, a rukopis poezije „Kronike pripadnosti“ prvonagrađen na 35. Pjesničkim susretima Drenovci. Prozne crtice i ponešto poezije objavila je na stranicama Booke.hr, *čovjek-časopis*, Metafora i Časopis kvaka.

Moje ime je Stojan T. Živim gore, kad pođeš od Goranaca lijevo, pa uzbrdo. Kažu stari da su Vrdi čarobno selo, vile se noću skupljaju i pletu konjima grive. Tako zapletene ih jašu i naganjaju, najbolje ćeš to znat’ ako su konji ujutro umorni i ne mogu povući ništa. Nemam konja, pa ne znam. Imao sam ćuku, fin bio. Tornjak, ja ga zvao Ćuto. Kad mu tepam vazda kažem „ćuto je fin“, pa mi glupo da mu neko drugo ime dajem. A i on se naučio. Ujeo ga poskok kad je iš’o kod krumpira u vrto. To mi je bilo jedino što sam siš’o u grad, da ćuku odvezem doktoru. Ne idem ti puno dolje, ne volim pričat. Ljudi sve pokvare, pa mi bude krivo. Gledaju me čudno, ispod oka, k’o traže nešto. Hoće mi pročitat’ s lica, a ja im ne dam. Kaže moja Luca da bi mor’o s nekim pričat’, nije zdravo sve u sebi držat’. Ima i finih ljudi, kaže. Ja sve klimam glavom, ali ništa joj ne vjerujem. Iako, znam da bi možda treb’o nekom reć’. Govorio sam Ćuti, ali i to gotovo. Nije mu mog’o pomoć’ doktor. Pa, evo govorim tebi. Odma’ da znaš, neće ti ovo bit’ priča o ljudima. Njih više nema.

Rodio sam se 1949. godine. Grdo doba bilo, zemlja suha k’o barut. Znali smo gulit’ koru s drveta da imamo šta jest’. Kuća mi bila odma’ uz prugu. Kad bi legli spavat’ baba nam nije dala da se okrećemo, pa čekaš onaj vlak da protutnji i onda se sav izokrećeš, dok ona ne čuje. Tata mi Rudo završio u zatvoru. Bio vlakovođa u ratu, u vagonima mu našli ustaške pečate i ode on u Zenicu. Majka ostala sama s nas osmero. Domalo je i umro tamo, neki rak, tako su rekli. Kad’ sam ti kren’o u školu ni’ko nije im’o vremena za mene. Rođak me pazio, Braco ga zvali. Stariji od mene deset godina, u njega sam gled’o k’o u Boga. Nije nikom’ dao da me tuče ili krivo pogleda. Eno ga danas u Splitu živi, na moru. Završio škole u Ljubljani, u bolnici radio, učen čovjek. A ja bio loš u školi. Znao samo ribu lovit’. Nisam mog’o matematiku proć’, pa mi palo na pamet donijet’ ribe starom Salki. On sve trlja rukama i poskakuje. Prozv’o me na ploču da odgovaram. Učili nekakvo poentiranje, meni nikako u glavu neće. I šapće ti on meni „to trebamo dignuti na k, k…?“, a ja k’o iz topa izvali „na kredenac“.  Ja pao matematiku, on se ribe najeo.

Sjetim se toga često, ne baš Salke, nego ribe. Neretva tekla ispod kuća, stislo je među stijene, možeš je preskočit’. I sad je nekad čujem kako žubori, kapljice po licu padaju, k’o da te umiva. Zelena bila i hladna. Neki ne vjeruju da rijeka može bit’ zelena, ali naša je bila. Imam sestru što je otišla u Njemačku i ona kaže da nigdje drugo takvu boju nije vidjela. Obišla je svijeta, pa joj vjerujem. U ribu sam iš’o s Jozom i Bucom. Znaš ono kako je Braco čuv’o mene, tako sam ja Bucu. Bio mlađi od mene, pa smo ti smišljali razne igre. Voljeli čitat’ kaubojske romane, pa zakovali neku ploču što smo našli i napisali na njoj „Ranč T. Strašni“. To je bilo naše i nismo dali da se tu dolazi. Uvečer bi Sunce prasnulo iznad Čvrsnice, obojalo sve u narančasto i žuto. Zagledamo se niz Ominje i sve nam se čini da jašu prema nama petorica odvažnih, a mi ih spremni čekamo. Kad sam ti skov’o tu dasku s natpisom shvatio da znam s rukama, a i fino mi to oko drveta. Onda sam popravlj’o po selu šta je kome trebalo, majstorom me prozvali. To sam od tad uvijek radio.

Nisam ti još rek’o o Jozi. On je bio učitelj, svašta znao. Čak i harmoniku svirao, voljela ga djeca. Dođe pred praznike i razvuče „veju, veju pahulje“. Ne znam je li tad’ bilo drugačije, ali meni sve k’o da je bilo bolje. Luca kaže da sam se ja promijenio, a ne znam kako to misli. Da je Jozo još tu, možda bi i ja prič’o, možda bi joj bio isti. E sad, Jozo ti je im’o ćuku. Onaj iz filma „Lassie se vraća kući“. Dao joj ime Dobrila, ali djeca po Ominju nisu znala izgovorit’, prozvali je Lokila. Tako i ostala. Bila lijepa i pametna, kad te pogleda onim očima k’o da te čovjek gleda. Nekad sam se i s njom znao ispričat’, sve mi tajne čuvala. Jozo motorom iš’o na pos’o, radio u Jablanici. Kad’ bi se vrać’o kući ona bi ti njega nanjušila još preko mosta. On pređe preko, obiđe, pa kroz tunel i tek je tad’ na Ominju. A mi već odavno znamo jer ona počne lajat’ dok je još na magistrali. Kad’ bi dobila štence, bilo bi selo veselo. Oni svi padaju oko nje k’o neke loptice male, ne mogu pošteno ni stajat, kmeče, a htjeli bi se igrat’ i trčat’. Dobio ti je Jozo i unuku. Imala velike oči, zvao je vjeverica. Jozo je stavi među štence, a njoj se glava stopi s njima. Valjaju se jedni po drugima, mi ih gledamo i sve nam suze na oči od smijeha. Meni palo na pamet da je odvedem među kozliće. Majka joj obukla bluzu pletenu, pa i ona sva bijela. Tek prohodala, stoji među onim kozlićima, stopili se. Ja se prepad’o da je ne izgubimo među njima. Poslije sam sebi bio smiješan, kako ćeš dijete izgubit’ među kozlićima. Ali eto, uzme te strah, pa glava ne radi kako treba.

Počelo tada tog’ straha bit’. Ne znaš više ni sam je li te mjerkaju ili ti se samo pričinja, sve nešto postalo bitno. Ja kako sam ti bio majstor i Jozo nekad sa mnom iš’o. Tako mi bojali crkvu u Donjoj Drežnici, neki našli prigovorit. Jozo bio pametan, pa pit’o „što, jel’ treba i džamiju?“. On sve na šalu okreće, a meni nije svejedno, neka slutnja u meni. Razne priče dolaze od svuda, prvo ta cisterna pukla. Buco izvuk’o ženu i malu preko Rakitna. Kad’ su pošli ja im dao sliku s kozlićima, nek’ ponesu. Domalo Jozo odveo svoju Rajku do Mostara. Molili ga da i on ostane, da se ne vraća. On tvrdoglav, kaže šta vam je ljudi, neće nas nik’o dirat’. Poslije im bilo krivo što mu gume nisu izbušili.

Vratio se on k nama, sve bilo dobro neko vrijeme. Neću sad’ ja pričat’ k’o je šta radio, ako misliš da ‘oću. Možda me zato i slušaš, k’o što me gledaju svi kad siđem u grad, ne bi li nešto saznali. Rek’o sam onome u uniformi što je zapisiv’o kad su nas pustili iz muzeja u Jablanici i više neću o tom. K’o da nije dosta što to vidim kad oči zatvorim. Ne spavam više k’o normalan čovjek, nego sve napola. Glasove im čujem i korake dok se spuštaju dolje niz strminu. Ti bi da ih i ti čuješ, da možeš poslije okolo pričat’ i prepričavat’, kako sam mor’o leć’ preko najmlađeg’ da barem njega ne tuku. Jednom je dosta, doživjet’ i ispričat’.

Nešto drugo ti hoću reć’, slušaj. Jozo ti je volio pričat’ priče, majstor bio u tom’. Moj Tomo uvijek iš’o njemu da mu priča. Mi mu puštali, samo nije smio u noć ić’. Jednom tako poš’o, kad Joze nema kući. Čuje ga gore uz put, sječe draču. Krene prema njemu, kad ono nije Jozo sam. Zast’o on i sluša, ne vide ga. Neka dva glasa pitaju Jozu je li čuo za ono što se dogodilo. Kaže Jozo „jest, ne valja to“, pa još nešto mrmljaju. Tomo ti čuo Jozu kako dvaput viknu „ne“ i pucanj. Nije se smio pomaknut’, ost’o tu stajat’, upiš’o se od straha. Čim su mu noge oživjele sakrio se u šumu. Tu je ost’o cijelu noć. Mi smo isto čuli pucanj. Kako se Tomo nije vrać’o nismo znali je li živ. Čekali smo da dođu i sve nas pobiju. Ali nisu, prođe noć. Tomo se ujutro pojavio na vratima, prljav, mokar, plače. Kaže ubili Jozu. Ja mu šamar opalio, nikad to sebi neću oprostit’. Nisam mu htio povjerovat’. Ček’o sam još jedan dan i onda otiš’o gore uz put. Naš’o sam ga kako leži, krv mu sasušena na licu, oči još otvorene. Plak’o sam tada k’o što nikad više nisam, lež’o pored njega dok nisam isplak’o sve. Nisam mislio ‘oće li opet doć’ i nać’ me i ubit’, nisam mog’o o tome. Mislio sam o Neretvi i kako si je mog’o preskočit, o onih pet riba što ih je Jozo jednom uhvatio. Stao na Ominju da ga slikam i pokačio ih po prsluku što ga je vazda nosio. Zatvorio sam mu oči i na rukama ga odnio dolje. Naš’o stara kolica i prugom ga odvez’o do groblja. Nisam znao gdje ću ga stavit’ pa sam odabr’o gdje je lež’o Rajkin tata. Zamot’o ga u bijelu plahtu, sve sam pazio. Glavu sam zamot’o posebno. I to ti mene pati, što sam ga zakop’o u robi u kojoj su ga ubili. Što se nisam sjetio iz ormara uzet’ čistu košulju, neke hlače što je u školu nosio. Što mu nisam naš’o neke cipele, da ne ide u grob u radnim tenisicama. Zbog toga ti ne mogu spavat. Kad’ je sve prošlo Buci sam rek’o što je bilo. Plak’o mi na ramenu k’o dijete. Samo nisam rek’o da sam mu oca zakop’o u robi u kojoj je lež’o mrtav dva dana i u radnim tenisicama. Bilo me stid.

Eto, sad sam ti sve ispričao. Dobro je Luca rekla, lakše je malo. Samo, rek’o sam da priča neće bit’ o ljudima, a mora o nečem bit’. Znaš da je Jozo im’o ćuku, Lokilu, lajala je kad bi motorom dolazio s posla. Kad’ ti se ovo dogodilo ona samo sjedila ispred kuće i zavijala, duša nam se kidala. Rek’o bi joj ja da ga više nema, ali znaš da je ona bila k’o čovjek. Razumjela bi me, pa bi joj bilo još gore. Iako mislim da je ona to i bez mene znala. Ne znam je li prošlo sedam ili deset dana, dugo je bilo, odjednom više nema zavijanja. Nigdje je nismo mogli nać’. Ne znam je li je nek’o ubio da više ne tuli ili je sama od tuge umrla. Kako god, otišla i ona. Budući da priča mora o nečem bit’, evo nek’ bude o ćuki. O Lokili i onom mom jadniku što ga ujede poskok. Nijedno nisam uspio spasit’.

– drugonagrađena priča na natječaju Pišem ti priču vol. 12 Gradske knjižnice Samobor, 2024. –

________________________________________________________

ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka.
Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i entomuzikologija.
Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.) i Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.). U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, te širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024. Kratka priča „Ovo nije priča o ljudima“ drugonagrađena je na natječaju Pišem ti priču vol.12 Gradske knjižnice Samobor, a rukopis poezije „Kronike pripadnosti“ prvonagrađen na 35. Pjesničkim susretima Drenovci. Prozne crtice i ponešto poezije objavila je na stranicama Booke.hr, *čovjek-časopis*, Metafora i Časopis kvaka.

***

„Znaš li ti što je život, mama?“, pita me moj uskoro četverogodišnjak nježno i nevino, kao da prosipa šarena zrnca klikera nemarno ostavljenih na rubu stola.
„Ne znam, sine.“
„Život je igra.“, odgovara mirno, jedva trepnuvši.
A u meni se pomjeraju tektonske ploče, ruše bedemi godinama naslagani i predrasude vijekovima usađene u naše misli i postojanje. Da je život ono što nastupa kada odrasteš, ono ozbiljno, ono zabrinjavajuće, ono na što se ne možeš pripremiti, ono što nas plaši, ono što nas pritišće. Da je život ono što nismo mogli shvatiti kao djeca.
Da nismo bili u pravu kada smo mislili da mjesec prati naš auto posvuda i da ona ptica koju čujemo u vrelo, ljetno jutro koje se veže ljepljivo oko gležnjeva ne govori „kupuj kruh“. Da prašina koja se diže po usahlom i uvelom dvorištu poslijeratnoga Mostara dok žedni i bosi igramo nogometa nije ništa drugo doli obična prljavština. Da srce koje se skupi u stisnutu šaku dok uzbuđeni i nestrpljivi liježemo u svoje krevete znajući da nam je sutra rođendan ili Božić tek treba naučiti prepoznati ono što je istinito i bitno. Da miris svježih buhtli i tek skuhanoga kraš ekspresa i plahi, bijeli dlan na našim orošenim čelima nikako ne može biti sigurnost i spokoj koji nam život tek treba donijeti. Da nikako nismo mogli znati kako ona bezglava vrtnja s rukama raširenim oko tijela i stopalima koja grabe pred sobom i dah koji se zaustavlja u plućima i vriska, zaglušujuća, divljačka, vriska koja nam napušta dušu i negdje iznad naših zabačenih glava se pretvara u smijeh i nije ništa više od toga vlaka za odraslost u koji uporno pokušavamo sjesti, jer nam je obećano da nas sve tamo čeka.
Pa zapinjemo i posrćemo jedni preko drugih, klateći se i klibereći na vrhovima vremena i svojih prstiju, balansirajući između djetinjstva i života, osvrćemo se zbunjeni i nesigurni, zarobljeni između niti vlastitih želja i obećanih snova, potpuno nesvjesni zamagljenoga obrisa prozirnoga vela koji nam zastire pogled. I onda se odjednom nađemo s druge strane. Jer tako treba. Jer su nam tako rekli. Jer smo se spotaknuli i zapeli tamo od kuda povratka više nema.
Sve dok povratak ne vidimo. Na malenome zidiću uz tek iznikle tulipane i zumbule, koji obrubljuje stazu na mome putu za posao. U treptaju oka zadržane dječje suze. U zrncu smijeha i udaru peta jednu o drugu. U preskakanju kocki, kao da igramo školice. U mijenjanju boja proljetnoga predvečerja. U pošaranim zidovima dnevnoga boravka. U nesparenim čarapama.
U slobodi naših nekadašnjih očiju koje nam govore da je život igra.

***

Oduvijek mi je bio čudan behar u drugim gradovima. Bijeli i rozi raskoš drveća za mene je mogao postojati isključivo u Mostaru, svugdje drugo je bio posuđen i manje lijep.
Jutros je u park došla starija gospođa mlađahna izgleda s malenom djevojčicom. Već nakon nekoliko minuta prišla mi je i upitala od kuda sam, rekavši da je ona iz Jablanice, dvadeset i šest godina živi u Osijeku. Odmah smo se ispričale kao da smo najrođenije, saznala sam da joj je jedan sin u Karlovcu, drugi ima psa i ne zna hoće li se ženiti, kćer je onako na svoju ruku. Već je najavila mužu da na ljeto opet ide kući, prošli put je bila samo tjedan dana, ništa nije stigla, tri tetke uopće nije ni obišla. Za ručak je danas kuhala puru, ne može više, kome ne paše ima pekara.
“A što sam ti ja dobru učiteljicu imala, znaš, najbolja je bila. Mislim da ona više sigurno i nije živa, e zvala ti se Rajka Ištuk…”, nabraja dalje.
“To je moja baka.”, čujem svoj glas kako ostaje lebdjeti u bijelim laticama nošenim laganim vjetrom. Još uvijek nije zapuhala prva marčana, a moraju biti tri, govorila je baka svakoga proljeća.
Otirem suzu iz kuta oka i čini mi se najednom da je behar u Osijeku jednako lijep kao onaj u Mostaru

***

“Drži me, mama”, govori mi moj trogodišnjak dok pokušava preći preko ljuljajućeg mostića.
Njegovi koraci su plahi i ruka se bojažljivo klati po zraku.
Pred očima mi je moj kompletić za prvi dan škole. Donijela mi ga je kuma iz Australije. Roza suknja prošivena bijelim koncem i majica na prugice s velikim srcem na sredini. Stojim u gomili djece i oči su mi okrugle od straha. Preda mnom se stvara jedina ruka koju sam čekala i kojoj sam vjerovala.
Prehodao je mostić i nastavlja trčati po livadi okupanoj ivančicama. Sve više vjerujem da smo zalutali na ovaj planet, u ovaj trenutak, u ovaj život isključivo da držimo jedni druge. I pustimo kada dođe vrijeme.

***

Sutra je neradni dan u Konzumu na Sjenjaku. Redovi za blagajnu su večeras bili kilometarski. Slažem stvari na pokretnu traku i promatram punašno lice trgovkinje. Oči su joj umorne i obješene u kutovima. Na kartici piše da se zove Ružica. Ime joj okružuju motivi Zvjerića. Gospođa koja je na redu se žali na cijenu gumenih bombona i govori da na žutom papiriću piše da su na akciji. Ružica strpljivo uzima vrećicu i nestaje na čas. Ljudi nervozno otpuhuju i lupkaju nogama.
“Na akciji su oni od 100 grama, ovo su od 200, želite li da ih vratimo?”, govori Ružica. Zvjerići na prsima se njišu u ritmu njena daha.
“Ne treba, uzeti ću ipak ove”, odgovora gospođa i lice joj se zateže od naleta iznenadne ljubaznosti.
Sa ispružena dlana mršave bakice Ružica polako broji sitne cente. S osmijehom ju pita želi li sličice.
Ja čekam i čujem kako se otapaju ramena ljudi koji stoje iza mene.
“Svaka vam čast, kraj radnog vremena, a toliko smirenosti i topline.”, govorim dok spremam u vrećicu patlidžane i piletinu.
“Lakše je tako.”, odgovara Ružica.
Koračam po orošenoj stazi i mislim o životu. I o snazi koja je potrebna za osmijeh dok ti na prsima poskakuje ime ukrašeno debelim, iskrivljenim fontom Zvjerića.

***

Na sjevernome ulazu u Mostar smjestila se već kultna pijaca zvana Vrapčići. Radi isključivo vikendom i već više od dvadeset godina subota je okarakterizirana kao „udarni dan“. Moje sjećanje na Vrapčiće zauvijek će ostati tata i njegov, u Indiji izučen, zanat cjenkanja. Tata je bio neumoljiv. Nakon ponuđene cijene hladno bi okrenuo leđa trgovcu i nonšalantno se odšetao, a mi bi s uzbuđenjem čekali iznervirani glas koji ga zove natrag.
„Hajde, evo ti, nosi!“ i prst koji sječe zrak, kofol prijeteći. Za tatu nikad nisam bila sigurna blefira li, no za trgovce jesam uvijek. Znao je to i tata, pa je u svoj hod dodavao skoro bezobraznu dozu šepurenja i frajerstva. Kao jednu od svojih najvećih pobjeda isticao je uvijek kupovinu bež stolnjaka s konavoskim vezom, na samim zidinama Dubrovnika, za sto kuna. Cjenkanje je bila jedina stvar koja nas je zapravo veselila u tim odlascima na pijacu. Odjeća je u Vrapčićima tada bila znatno jeftinija nego u buticima po gradu, pa smo hlače i majice isprobavali iza visećih, zelenih cerada i strahovali od imalo jačega naleta bure. Tata bi uvijek natezao da ostanemo i na ćevapima, no ta ideja je bila primamljiva samo njemu, pa bi iscrpljeni i umorni sjedali natrag u auto i vraćali se u grad. Kako smo odrastali odlasci su se prorijedili i na kraju su ostali mama i tata sami u svome ritualnome pohodu na Vrapčiće.
„Nikome nisam uspio spustiti cijenu, nisu ni Vrapčići više što su bili“, izgovorio je tata jedne subote za ručkom i nakon toga ni oni više nisu odlazili. Posljednjih nekoliko godina jedino što me veže za tu pustopoljinu s zakupljenim štandovima jest činjenica da ju prvu ugledam kada se vraćam u rodni grad.
Jutros je u Osijeku bio Sajam antikviteta. Održava se svake prve subote u mjesecu i jedna je od prvih stvari koje smo počeli pohoditi kada smo se doselili u ovaj grad. Zbog radova u Tvrđi sajam je prebačen u Park kralja Držislava i čini mi se da je tu lokaciju i zadržao. Moja djeca su me jutros spremna čekala skoro sat vremena. Već kod Eurodoma počeli su se derati „vidim ga, vidim ga“. Gledala sam ih kako jure prema šarenim štandovima i glazbi koju trgovac pušta s gramofona. Ne znam možeš li u životu imati više ljubavi, ali sigurno možeš imati više gradova. Za razliku od moga tate, ja se nikada ne cjenkam. Kući smo se vratili s malenim glinenim ćupom, šarenim zekom od fimo mase i satom Psići u ophodnji. Novce sam gurala u ruke trgovcima, no oni su nas ispraćali sa smješkom i govorili „vidimo se za mjesec dana“, skupljajući mi kovanice natrag u šaku. Ako će moja djeca ponijeti ikakve uspomene iz ovih dana, neka to budu šarena dugmad na kaputu prvoga trgovca s ulaza od Srednjike i žuta francuzica na sitnome licu tete s nakitom i slikama. Jer, postoje stvari za koje je nemoguće odrediti cijenu.

***

Danas sam ispred škole pronašla ozlijeđenoga goluba. Posrtao je na polomljenim nogama i glavom udarao po kamenim kockama. Bilo je nešto neopisivo tužno u njegovim pokušajima da ponovno vrati smisao životu. Prolaznici su ga gledali s čuđenjem i strahom. Nitko ne voli odlaske i patnju. Prema njemu smo istovremeno krenule djevojka u crvenome kaputu i ja. Djevojka ga je nježno primila i smirila lepet uznemirenih krila. Po rukama joj je ostala krv. Naslonila ga je na klupu i on ju je pogledao. Činilo mi se da ju gleda dijete koje je netom prestalo plakati. U školi smo pronašli staru kutiju, spremile ga u nju i djevojka ga je odvela veterinaru. Ne znam što se dogodilo dalje, no znam da golub više nije bio sam. Možda mu tada ni smrt nije bila toliko teška.

***

Rođendani moga djetinjstva imaju okus čokolade i smokija. Jela sam ih istovremeno, uživajući u toploj mješavini slatkoga i slanoga. Neke proslave imam zabilježene samo na fotografijama; djeca u prevelikoj odjeći, natiskana oko mamine torte od oraha. Kasnije su to bili i prijatelji iz razreda i ulice, treninga i glazbene škole. Prostrli bi šareni stolnjak u dnevnome boravku, tata bi iz kuhinje iznosio beskonačan broj toplih sendviča, mama bi napuhala balone i sve je bilo bučno, glasno, ubrzano. Godinama su rođendani dobivali druge dimenzije, roditelji bi nam ostavili stan na par sati, imali bi zajedničke proslave osamnaestih u lokalnim kafićima i prostorima, izlazilo se posvuda, ovisno o godišnjem dobu, slavilo se intimno, tiho, divlje, žestoko. Zaista, bilo ih je svakakvih, dobrih i loših, uzbudljivih i dosadnih, sretnih i tužnih. No, jedan rođendan posebno pamtim sve ove godine.
Bila sam osmi razred i popularne su bile proslave u stanovima. Bili smo na pragu odrastanja i cijela godina je bila nabijena nekim čudnim, jakim emocijama. Roditelji bi nas ostavljali uz bezbroj upozorenja i uputa i čim bi zalupili vratima mi bismo spuštali roletne, palili lampe i pojačavali muziku. Iz nekog razloga popularna je bila pjesma „A u međuvremenu“ i balada „Obsesion“. Stali bi u krug, zagrlili se i pjevali iz svega glasa, kao da nas netko lovi, kao da bježimo, kao da se spašavamo. Virili smo iza oznojenih ramena u svijet kojemu smo tako žarko željeli pripadati. Nismo ni slutili koliko ćemo se samo puta poželjeti vratiti.
Marijan B. nije bio uzoran đak. Imao je loše vladanje i ocjene, nastavnici ga nisu voljeli i često su ga slali kod pedagogice. Jedina koja je stajala u njegovu obranu bila je razrednica Neda, nastavnica hrvatskoga jezika koja je vješto vidjela kroz sve naše oklope i boli. Kada je Marijan B. slavio rođendan u školi se danima pričalo o tome tko će prihvatiti poziv. Kružile su priče da se drogira, da mu roditelji piju, da im je kuća puna miševa. Sa strepnjom sam išla na njegovu proslavu, bojala sam se da nitko neće doći. Pred domom Marijana B. susrela sam osam mojih prijatelja, nasmijala se i odahnula. Dočekao nas je u malenome, tijesnome dnevnom boravku. Većinu prostora zauzimao je ogromni stol, prekriven bijelim stolnjakom. Njegova mama je pred nas iznijela pizzu, čokoladu i Coca-colu. U prostoriji je bilo vruće i zagušljivo, svi su polako zauzeli svoja mjesta i opuštali se. Marijan B. sjedio je na čelu stola i gledao nas sve s tolikim oduševljenjem i ushitom. U godinama koje su uslijedile doživjela sam mnogo lijepih stvari, stvari koje ću pamtiti zauvijek. No, ponekad mi se čini da nikada u životu nisam bila toliko sretna kao Marijan B. u svome dnevnome boravku, dok gleda u prijatelje i slavi rođendan. Nismo se grlili i pjevali, nije bilo mjesta za to. Nismo imali muziku, njegovi roditelji su bili cijelo vrijeme u sobi pored. Sjedili smo, smijali se, razgovarali, jeli debelu pizzu s previše sira i bili zajedno.
Večeras sam pokupila moga sina s proslave prijateljeva rođendana. Na licu je imao nacrtanoga Spidermana, mokar od znoja. Bila sam umorna i gladna, smetala su me prejaka svjetla igraone i požurivala sam ga u oblačenju čizmica. On je bio šutljiv i dezorijentiran, pokušavao očima obuhvatiti sve blještavilo i šarenilo, ugurati ga na silu u svoju sitnu i nevinu glavu. Previše mu je, znam. Previše mi je, naslućuje. Izlazimo van u hladnu, siječanjsku noć. Držim njegovu toplu ruku i slušam ga kako diše. Ne znam je li do moga naopakoga uma koji iskrivljuje stvarnost dok mi ne postane prihvatljiva, no čini se da nikakav paket proslave koji nam danas nude ne može izazvati osmijeh kakav je imao Marijan B., dječak koji je proslavio rođendan u koji nitko nije vjerovao

***

Subota je, dan prije Badnjaka. Zbunjeno stojimo pred zatvorenim vratima frizerskoga salona i pokušavamo proviriti kroz zastrte zavjese u mračnu prostoriju. Iznad kvake je nalijepljen maleni, bijeli papirić s telefonskim brojem. Moj tata vadi mobitel i pruža mi ga da ukucam broj, jer ja sigurno bolje vidim. Ruke su mu velike i grube, mirišu na dogorjele cigarete i suho meso. Pažljivo tipkam i vraćam mu ga natrag, on će pričati. Naš nijemi dogovor prekida zveckanje potpetica o napukli beton. Prilazi nam starija gospođa s njegovanom paž frizurom, crvenim ružem i naočalama s mačkastim okvirom.
„Ja skroz smetnula juče’ da je danas subota i da ne radim popodne, ali reko’ Marku aj ti mene odvezi, doći će mi čovjek, dovest će dvoje djece“, govori dok vadi svežanj ključeva iz torbice i zveckajući otvara vrata svoga frizerskoga salona.
Ulazimo unutra i već na pragu me zapahne miris dima i ustajaloga zraka. Po prozorskoj klupici su naslagane razne vrste kave i Zbregov mlijeko. Ona polako skida svoju lažnu, crnu bundu i pali klimu. Od nekuda joj se u ruci stvori kutija crvenoga Yorka i laganim zamahom pripaljuje cigaretu.
„Evo samo nek’ se malo ugrije, pa ćemo odma’“, uvodi nas u svoj svijet u kojemu vrijeme i nema baš neku ulogu osim one da postoji. Moja djeca su uzbuđena i postavljaju joj milion pitanja, ona je Teta Ljubica, napola mitsko biće, dedina frizerka i jedna od prvih asocijacija na Mostar. Ja sjedim zbunjeno na kožnome kauču i promatram ju kako nježno barata s mašinom za šišanje, kako rukama spretno pomiče dječju kosu, kako su joj oči upale i umorne iza naočala i kako joj se ramena svijaju prema naprijed. Svako malo se uspravi i zategne, noge su joj u pomalo neprirodnome položaju i nešto u njenim pokretima me podsjeća na stare crnobijele fotografije, na buket crvenih ruža i heklani stolnjak, na neka minula vremena i riječi koje su značile.
„Ja sinoć u ponoć pravila oblande, kažu mi unuci da su im moje najdraže“, odjednom nam saopćava i nastavlja s tiradom svega ostaloga što je napravila, do kada je ribala podove, kakvu je juhu zakuhala i na koliko je oprala zavjese.
U salon ulazi stariji gospodin u prevelikoj, sjajnoj jakni zakopčanoj do grla i kapom nakrivo namještenom na lice. Iznenadio se da je otvoreno i pita hoće li biti išta od onoga o čemu su pričali. Ljubica mu govori da nema pojma i daje mu pet maraka da joj ode kupit čokoladu za kuhanje, kad je već navratio.
Ja i dalje sjedim i šutim. Nijemo promatram moje djetinjstvo ispred mene, moj grad kojemu se vraćam, moje vrijeme kako stoji, moga tatu kako broji bakšiš, moje sjećanje i moju mladost, moje ulice, moj Badnjak. Zateklo me sve iznenada, u hodu frizerke koja dolazi subotom popodne da otključa salon i šiša moju djecu kao da joj je to nešto najvažnije što je ovoga dana morala napraviti. Život zaista nije ništa drugo nego obećanje da ćeš doći kada te trebaju.

***

Danas je treća nedjelja došašća, materice. Sjećam se nadolazeće hladnoće Badnje večeri i majke koja nas brižno pakuje i sprema u posjet tetki. Tetka je radila najljepše salenjake, kolače od lisnatoga tijesta i svinjskoga sala s toplim nadjevom džema od šljiva. Jela sam ih uvijek samo i isključivo na taj dan i proustovski mi se vrate mirisi i boje tetkinoga doma, veliki dnevni boravak i predsoblje koje je bilo sivo i hladno, stepenice koje vode na tada još uvijek neizgrađeni kat i naši pogledi obavijeni znatiželjom i bojazni dok gledamo u crni otvor na vrhu stubišta, široka kamena avlija i mačići koje uporno pokušavamo namamiti da priđu, slika mame i tetke kako sjede na kauču i tiho razgovaraju mješajući polagano kavu u šalicama s plavim šarama.
Jedne godine mama je odlučila napraviti lisnato tijesto i iznenaditi nas za materice. Ni sada ne znam što ju je točno prevarilo, no kada smo pojurili stolu i njenim kolačima dočekale su nas nakvasale, bezoblične kiflice iz kojih je curio fil od čokolade i oraha. Usne su nam bile bijele od šećera u prahu i smijali smo se jedući ih, godinama nakon smo ju zezali na račun tih naizgled neuspjelih kiflica i mama je odustala od bavljenja lisnatim tijestom. Nikada joj nisam priznala da su mi bile lijepe, tako rastvorene i čudne, da je korica hrskala i da su mi se svidjeli nesamljeveni dijelići oraha, da im pamtim još uvijek okus i da mi se slika toga tanjura koji je s ljubavlju spremala urezala u misli i sjećanje, kao i njen pogled zbunjen i plah, dok se naguravamo oko stola i svađamo se tko joj je zapravo prvi zavezao noge.
Ovaj prosinac je bio neobičan. Zadnjih dvadeset dana kroz kuću nam prolaze majstori, keramičari, vodoinstalateri i moleri. Sve stvari iz kuhinje smo nagurali u radnu sobu, balkon i široku klupicu francuskoga prozora. Mislila sam kakav je to advent bez kuhinje, bez kauča i bez stola, kako ću ispeći kolač, kako ću postaviti lampice, kako ću počistiti, kako ću išta? Pitaju me svi je li nam nezgodno. Želim reći da jeste, ali ne mogu. Jer pamtim samo suze moje djece kako im nedostaje stara kuhinja, ona ista koju smo i zatekli u stanu, koja je napravljena sredinom osamdesetih skupa s zgradom, kako im nedostaje stol, klimav i obojan, trosjed poklonjen i uzak. Pamtim smijeh i duge dane u kojima ništa nisam morala, u kojima smo se valjali po krevetu i škakljali stopala, zagrljaje i naramak knjiga naslaganih za čitanje, ushit zbog smrznutih pizza i pomfrita, skrivanje u razrušenome zidu i skakutanje po novim pločicama, moga sina kako ponosno na tržnici svima obznanjuje da imamo sve novo, crvenu deku i na njoj naslagana tri jastuka kako nam glume kauč, ležanje ispod malene svjećice i jaslica i nagovaranje da tu spavaju, na podu, na tepihu, razgovore, poljupce, mađarice iz Lidla i puhanje u adventski vijenac, kavu skuhanu pored nota Čajkovskoga i Prokofjeva, sreću, nadu, vjeru, život.
Hodala sam jučer kroz prepun Kaufland s poznatim osjećajem anksioznosti i nervoze kakvu može donijeti samo prosinac. U pošti su ljudi psovali tete na šalteru, bilo im je presporo. U trgovini su se dvije mame posvađale oko zadnje kutije Lego Spiderman auta snižene na 6.99 eura. Ja nisam mogla naći mlijeko i čokoladu za kuhanje, a popis nije bio ni na pola dovršen. Nisam mogla disati i izašla sam van, poslala njemu poruku da ne mogu i da stižem kući. Na radiju je svirala „Christmas in our hearts“ i shvatila sam da mi je drago što nisam imala prosinac kakav se mora imati. Imala sam svoj prosinac, daleko od onoga s Tv-a i trgovačkih centara, čisteći blato s dječjih čizmica i grijući Podravkin grah u mikrovalnoj, smijući se i plešući na Feliz navidad. I odjednom sam poželjela mamine kiflice, velike i rastvorene, na bijelome tanjuru, zasute šećerom u prahu i osmijehom, kao obećanje da život neće biti savršen, ali će biti stvaran.

__________________________________________________________

ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka.
Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i entomuzikologija. U struci se profilira radom u Simfonijskom orkestru Mostar, osnovnim glazbenim školama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te Studiju glazbene umjetnosti, gdje je djelovala kao asistent na etnomuzikološkome području. Sa svojim učenicima ostvaruje zapažene rezultate na državnim i međunarodnim natjecanjima.
Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.) i Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.). U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, te širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024.

***

Uskoro će četiri godine da moje vrijeme u Mostaru stoji. Skupila sam ga u nepropusnu amajliju, šarenu i staklastu i nosim ga oko vrata kao san. I kada dođem ponovno u moj grad ulice su pune uspomena i sjećanja, koje berem kao prezrele kruške s grana otežalih od nedostajanja. Upijam ih u sebe da me griju u hladnim, ravničarskim zimama i da me škakljaju po stopalima koja pokušavam na silu uvući ispod premalene deke.
„Kada ćemo nazad u Osijek? Malo mi nedostaju moje igračke i moji prijatelji.“, šapće mi umorni, dječački glas netom prije nego će sklopiti oči.
„Brzo.“, govorim dok mu ljubim vrhove prstiju.
Okrećem glavu da mi ne vidi suze. Život je ništa drugo doli pružanje onoga što si sam već primio. Pa makar i u drugome gradu. Pakiram u kartonsku kutiju moje djetinjstvo i mladost, prvu kuglu sladoleda od vanilije pojedenu u slastičarnici Vili, stidljivi smijeh iz školske klupe dok fotograf bilježi kraj prvoga razreda, razbijena koljena i tatine pobjedničke šake podignute visoko u zrak, smoki podijeljen na krugovima i prašinu s gradilišta „japanske“ škole, kifle s šunkom iz Manđarije i mahanje na zadnji kat mostarke, ulice posute jesenjim lišćem i ruke ugurane u tuđe džepove, prvo svitanje u parku Zrinjevac i ukradene poljupce s treće klupe od ulaza, prskalice što se pale po točnom rasporedu koji nikada ne znamo i smijeh na stepenicama turističko-ugostiteljske škole, orah u Crne i rakiju u Radmile, bosa stopala po vrelom asfaltu avenije i miris lipa savinut nad kostolomnim zagrljajima, šaputanja i obećanja, srce razlomljeno na bezbroj komadića i ponovo sastavljeno, bijelu bez pjene u Kokoloku, prkos u očima, slučajni dodir ruku, Ljubin hod i prvo predvečerje Staklene bez njega, šetalište vrelo od naših pogleda, strah, sreću, zavjet, život.
Tebe to tek čeka, dječače. Milujem ti obraze mekane od sna i poklanjam ti slobodu upakovanu u kartonsku kutiju. A ono kad budem plakala, ne brini, to mi je samo ostalo Mostara u očima.

***

Kad prestaje djetinjstvo, pitam se misli otežanih i nabubrenih od života. Dok se miris mora i rogača plete oko mojih gležnjeva i bosih stopala, a galebovi nadlijeću obzor svega onoga što mislim da znam o životu.
Mama i tata bi početkom kolovoza išli na godišnji. Sjećam se tatinog pompoznog ulaska u stan i objave da je stigao jedan mali crv, pretrpanih kolica za kupovinu u nekadašnjem Mik-u i auta prepunoga stvari. Nijedno putovanje nije bilo tako dugačko i beskrajno kao ono kada znaš da te na kraju čeka more. Sjedila bi na zadnjem sjedištu našega bijeloga Renaulta ekspresa i zamišljala kako kamen i brda koja mi jure u susret polako prelaze u plavi tepih pučine i našega gorućega smijeha. Na staroj cesti za Split bi stajali između Ciste Velike i Ciste provo, na nekropoli stećaka i jeli sendviče u lepinji na leđima kamenih spavača. Bila bih uvijek pomalo tužna kada bi odlazili jer nisam znala ostavljamo li ih same ili netko ipak čuva kućice tih neznanih junaka i vremena koje ostaje zauvijek zarobljeno na glatkoj površini kamena. Na izlasku iz posljednjega tunela načičkali bi se po prozorima i natjecali se tko će prvi ugledati more. Onda bi vrištali i smijali se i pjevali „čulo se buć, bać, boć, palo je sunce u Jadransko more“. Iz auta smo iskakali naglavačke, jedno preko drugoga i poredali se za poljupce obitelji i rođaka očima tražeći onaj jedan uzvraćeni pogled koji će nas sigurno odmah odvesti na plažu. Nije nam smetala vrućina, ni sol, ni podnevno sunce, ni umor, ni stijene po kojima smo već naučili hodati. Vječno bosih i prljavih stopala i usta umrljanih od lubenice i breskvi lovili smo rakove i odljepljivali školjke s obale, tražili morske krastavce i zvijezde, vadili iglice kada bi stali na ježa, grcali od morske vode i iskašljavali nakupljenu gorčinu. Večeri su bile najduže i najgore, jer nismo mogli dočekati prve zrake sunca i početak novoga dana. I kunem se, nikada ništa nije donosilo takvo ushićenje kao saznanje da imaš još jedan dan na moru i boje i mirisi ljeta koje nas ne napušta, dugi drveni stol i na njemu bezbroj tanjura, dva ogromna lonca prepuna tjestenine i crvenoga umaka, šarena salata iz koje bih vadila luk i vrčevi hladne vode na koje naslanjamo vrele dlanove i obraze.
Pitam se kada prestaje djetinjstvo i kako to uopće znaš? I najednom, u odsjaju sunca i tišine na površini mora i smijehu moje djece i njihovih okruglih, uzbuđenih očiju i bosih, prljavih stopala, ja shvatih da je djetinjstvo moj izbor i moje opredjeljenje. Moj štit i moj zavjet, moje obećanje i moja vječnost. Dok nabadam po oštroj površini obale i namještam ruke iznad glave za skok, u susret mi dolazi moje djetinjstvo, smije mi se i pruža dlanove.

***

Neke suze pamtim, a da ih nikada nisam vidjela. Tata odlazi u vojsku i plače dok gleda posječena stabla i napuštene kuće u kanjonu Neretve, znajući da će kada se vrati tu biti jezero. Pričao mi je da se dolje ispod kuće rijeku moglo prehodati. Pamtim i smijeh, a da ga nikada nisam čula, crnobijelu fotografiju moga djeda s ribičkim mlatom i četiri velike zakačene po prsima. Čekali smo i mi te četiri ribe, kao što se čeka povratak voljenih, kao dijete umorno i klonulo od igre, kao da će one nešto promijeniti, kao da će uskrsnuti selo čije suze i smijeh samo avetski žive u pričama koje smo slušali i sanjali, kao da će baš one izbrisati pucanj u sljepoočnicu i strah razliven po strmome šumskom putu. “Bila je čista rana”, reći će tata godinama kasnije dok moj brat plače nad oronulim, smeđim remenom i skriva lice u mamina ramena.
A Neretva i dalje teče. Unatoč ili u inat svemu, kako se uzme, kao što teku i životi. Kao da je samome Bogu suza kanula između dva kamena.

***

Kesa je plastična vrećica s obaveznih pola kilograma kave uz koji opcionalno dodaješ neki keks ili neko voće i kocku šećera. Prednost je nekako oduvijek išla Jadru ili Domaćici, no znala se tu naći i kakva pomodarska, zdrava, fitnes poslastica.
Kesu nosiš sa sobom kada ideš u nekoga bilo kakvim povodom. Kese moga djetinjstva imaju različite boje, ovisno za koju prigodu su spremane i okuse prošarane svim emocijama, od tuge do ushita.
Sjedila sam večeras na sumrak ilindanskoga dana ispred kuće moje kume na Slipčićima i upijala odsjaj sunca na hercegovačkom kamenu i već umorni pjev cvrčaka, dječju graju i staračke oči vlažne od ljubavi i sjete. Nečujni koraci su nagrizli dokonost i svi su podigli glavu, kao da su samo Njega čekali. Trideset i osmo godište, ranjen u ratu, u svečanoj košulji i popeglanim hlačama, prilazi tiho, kao sjena, gotovo lebdeći, usta blago otvorenih i udova preteških za krhko, staračko tijelo.
U mršavim prstima mu se klati kesa.
A meni se plače. Jer sam ju ja godinama prestala nositi sa sobom.
Ne znajući da tako prestajem nositi dio duše i tihog poštovanja, predanosti i ljubavi. Ne znajući da je kesa puno više od pukog običaja kojemu me naučila majka. Da je kesa sve ono što jesmo i nismo, ogledalo naših života i prkosa kojim podižemo glavu, gluhi i nijemi za bol i nepravdu koja nas gnječi kao mlade orahe u zelenoj ljusci.
Kesa je naš ponos i naša ostavština, sve ljudsko što imamo i što nemamo i sve što u predvečerje života želimo biti. Dok drhtavih prstiju kopčamo dugmad ilindanske košulje i slažemo uredno kavu i kocku šećera, kao da su najvrjedniji dragulji.

***

Komšiluk je skupina ljudi koji većinom sasvim slučajno žive jedni pored drugih i često su ti bliži od same obitelji. Uvijek se unaprijed zna koga je red zalit kavu s obveznom šoljicom viška. U komšiluk ideš po čašu ulja ili brašna ili ako ti fali jedno jaje. Ostavljaju se ključevi kada ideš na more, da ti nekad obiđu stan i malo prozrače. Komšiluk bolje od bilo kakve obavještajne službe zna kada si došao kući, tko te dovezao i koliko ste se zadržali ispred ulaza. Za blagdane se prelazi jedni kod drugih, ovisno tko šta slavi, a svi znaju da se „taperver“ posuda ne vraća prazna. Ako ti nemaš kolača dovoljno je ubaciti unutra bronhi bombonu. Kad nestane struje u stanu prva stvar koju radiš je otvaranje vrata da vidiš je li i kod komšije isto i ima li bateriju ili svijeću da mu ne treba. U komšiluku si uvijek istovremeno zaštićen i ogoljen do srži, komšiluk istovremeno pamti i prašta, skriva tvoje nestašluke i krišom zapaljene cigarete i pucka te po prstima da ti to više nikad ne padne na pamet, viri kroz ključanicu i spušta roletne, raste i voli zajedno s tobom u tom neopisivom osjećaju pripadnosti i slobode.
Jutros mi je baka iz kuće pored ubrala buket ruža iz svoje bašte. Jer, najvažnije od svega, s komšilukom se moraš gledat.

***

Sve djevojčice o nečemu sanjaju. Moj san bio je masivni kredenac od trešnjinog drveta, izrezbarenih fronti i pomalo pohaban na rubovima. Prišla bih mu na prstima, kao da prilazim tek usnulome djetetu, nježno zavukla prste u obod vrata i slušala lagano škripuckanje zlatnih šarki.
U staroj, limenoj kutiji Kraševe bajadere nalazila su se pisma koja je tata pisao mami dok je plovio. Prevrtala bih ih po rukama, udisala miris staroga papira i crne tinte, brojala zareze, mjerila kilometre i udaljenost, zamišljala drhtaje ruke koji su napravili packe na zbijenim redovima… I plakala. Uredni, kosi rukopis prošaran nedostajanjem i oblikovan u riječi „Najdraža moja…“ zauvijek će ostati urezan u moje misli i pamćenje kao zavjet, kao obećanje, kao utjeha i kao nada.
Jurila bih tada s nekoliko pisama pod rukom u tatinu fotelju, skupljala se u zaklon njegovih ramena, molećivo ga gledala i uzbuđeno treptala. Tata bi me stisnuo u zagrljaj i pričao uvijek istu priču.
Plaža u Rio de Janeiru, dan sparan i vruć, užegli pijesak pod nogama, kutija crvenoga Marlbora i Ray-ban naočale nehajno zakačene na obrub maslinaste majice. Otišao je plivati, nesvjestan vremena i oceana ispred njega. Kada se okrenuo, umjesto plaže vidio je sitne, šarene točkice u daljini i odbljesak sunca po namreškanoj morskoj površini. Krenuo je natrag, no uzalud. Pomakne se jedan metar, a val ga vrati dva. Divlja struja nagrizala mu je stopala, gubio je dah i gutao slanu morsku vodu. Obrazi su mu bili vrući od sunca i straha i ruke su ga pomalo već izdavale. Najednom mu se od uskovitlaloga tamnila pučine učini jedna sjajna crna kosa, a kristalići svjetlosti na krijestama valova su bljesnuli kao osmijeh koji je poznavao i volio. I kune se da je iz daljine čuo dječji smijeh, onaj koji su tek sanjali i o kojemu su maštali. Skupio je srce u šaku, duboko udahnuo i zaronio. Ispod struje i ispod razuma, logike i vlastite nemoći. Grabio je kamenja, alge, pijesak, puzao i vukao se po morskome dnu, izronio natrag po dah, pa opet u tamu. Sve u njemu je luđački udaralo i pulsiralo, no on je čuo samo smijeh, samo toplinu i mekoću dlana, samo odjek obećanja. Centimetar po centimetar probijao se kroz nemoguće i nije ni razmišljao o neuspjehu. Olakšanje mu je prostrujalo cijelim tijelom kada je voda postala plića, tlo drugačije i osjetio je da može stati. Pred sobom je ugledao gužvu, nagurane spasilačke ekipe, posadu, kolege, prolaznike. Hodao je među njima kao avet, tapšali su ga po ramenima, a on je iskašljavao sol i morsku vodu i pokušavao doći do daha dok mu pred očima treperi crna kosa i lice žene koju voli.
Odrasla sam u tome snu, vjerujući u ljubav i noseći srce na dlanu. Mahala sam njime kao raznobojnom štafetom, kupila ga kada bi se rasulo u djeliće, sastavljala ih ponovno popunjavajući pukotine zlatom i maštala.
„Ljubav je vječna dok traje, Anice.“, rekao mi je jednom profesor nakon što sam mu odsvirala drugi stavak Bruchovog koncerta za violinu.
Danas, zajedno s svojim mahajućim srcem na dlanu, znam da traje onoliko koliko se za nju borimo. U trenutku kada se sve ruši i kada se osjetimo sami i napušteni, kada uspomene počinju bljedjeti, a razum izgurava emocije iz jednadžbe, borimo se. Kada je knedla u grlu i riječi teško pronalaze put u večerima koje se razvlače kao okrugla, crvena žvaka i misli se odbijaju od okrenuta leđa kao od zidove tamnih špilja, borimo se. Kada nam je tijelo teško i kada ne uspijevamo pronaći ni jednu nit svjetlosti u lošim vijestima i dijagnozama koje straše i prijete i kada se sve oko nas urušava kao loše sagrađena kula od karata, borimo se. Kada je neizvjesnost obojala sve kutove našega postojanja i plaše nas daljine i granice koje se stišću oko isprepletenih zagrljala kao lešinari što kruže oko već izgubljenoga plijena, borimo se.
Grabimo kamenja, alge i pijesak, pužimo i vucimo se po svemu što možemo dohvatiti, po trulome morskome tlu, po naplavinama života, po olupinama bivših želja, misli i osjećaja. Jer, ljubav traje onoliko koliko se za nju borimo.

***

Pogled mi se zaustavio na rubu njene najlonke, koji je strpljivo i ritmično čupkala. Oči su joj vrludale po cijeloj prostoriji, smiješak bi stidljivo i nenametljivo prošetao njenim licem dok mi priča o svome danu i unuku koji nije dobio vrtić. Odjenula je svečano, crno odijelo i držanjem pokušavala prikiriti to da joj nedostaje njena udobna odjeća i sigurnost doma. Ramena je savila prema unutra i u rukama stiskala zahvalnicu koju je dobila za kupovinu karte za koncert. Sjedile smo u zadnjim redovima, prostorija je bila zagušljiva i vruća. Ja sam odmah skinula svoj kaput, a ona je svoj pregrnula preko leđa, za svaki slučaj. Nagnula je glavu lagano prema pozornici i oči su joj sjajile od uzbuđenja i iščekivanja, činilo mi se da je jedina osoba u publici i da se čuje samo lupanje njenoga srca kako preskače preko svakodnevnice. Kratko je udahnula na prve taktove, a meni je odjednom sve zamirisalo na džem od šljiva i vreli kraš ekspres.
Bio je kišni dan u Mostaru, grad je potpuno siv i potopljen. Rijeke vode su se slijevale ulicama, ljudi su nervozno trubili iz kolona automobila, krošnje tek procvalih lipa se savijale pod težinom kišnih kapi koje su se lijepile po mojim golim nadlakticama i vreloj koži. Mama i ja žurimo do auta, ja u ruci stišćem vrećicu s tek kupljenom lanenom bluzom s svijetloplavim obrubom. Bosa sam, da mi kiša ne uništi nove sandale, mama ih nosi ispod kišobrana i požuruje me da uhvatimo zeleno na semaforu. Završavam prvi razred glazbene škole i taj dan imam svoj prvi koncert. Uzbuđena sam i sretna, veselim se što ću obući novu majicu i ne mogu dočekati početak. Doma smo i spremamo se za koncert, mama otvara svoj ormar i prebire po komadima odjeće, razmišljajući što da obuče. Ja bih htjela da obuče svoju majicu s kockicama, jer se na svakoj nalazi cvijetić drugačije boje i oblika, no ona bira crnu majicu s žutim kuglicama na ramenu, kaže da je svečana. Nije mi baš najjasnije što znači svečana, jer mi je ona s kockicama puno ljepša, ali važno klimam glavom i pitam ju je li i moja majica svečana. Mama me grli i ljubi u kosu i govori mi da je moja majica savršena. U dvorani je vruće i ima previše ljudi, ja koračam prema izlazu s pozornice i očima tražim po moru istih lica koja me ispraćaju aplauzom. Susretnem njen pogled pri samome kraju dvorane, plješće oduševljeno i oči su joj pune suza, smije se široko i kuglice na njenom ramenu poskakuju od sreće. Ja trčim u njen zagrljaj i nikada u svome životu se nisam osjećala tako važno i ponosno.
Razmišljam o te tri zlatne kuglice, o skromnosti i jednostavnosti, o nenametljivoj blagosti kojom one boje naše živote i sjećanja, o vremenima iskrenosti i dobrote koja nosim oko sebe kao šareni, nepobjedivi plašt, o zanesenom i uzbuđenom osmijehu moje mame i njoj tako toploj i nježnoj kako se naslanja na zid pri izlasku iz dvorane i ispraća sve moje nastupe. Jer, najčudesniji ljudi ovoga svijeta su oni koji su za sebe uvjereni da su posve obični. U moru namještenih osmijeha, skupih toaleta i prejakoga mirisa parfema, na paradi lažnih lica i ostavljenih prvih redova iz kojih se najbolje čuje, labavih ruku i ulaštenih cipela od talijanske kože, sjajnih odijela još vrućih od netom napravljenoga poruba i istih, praznih pogleda…. Očima vlažnim od ljubavi gledaju nas one. Majke iz zadnjih redova, koje mirišu na džem od šljiva i kraš ekspres, plješću najglasnije u dvorani, smiju se najšire i grle najjače. Učeći nas da je život najčešće ono što se događa iza paravana stvarnih zbivanja, u zadnjim redovima, kada se pogase sva svjetla i svi napuste dvoranu, kada ostanemo sami i nestane uzbuđenja i ruku koje nas tapšaju po ramenima. I tek tada, ako imamo sreće, možemo ih čuti. Odjeke prošlih života i vremena, zarobljene u nitima postojanja, kao kapi kiše zaostale na laticama cvijeća, šapućući u beskraj da je samo ljubav ono što nam na kraju ostaje.

***

Početak moga sjećanja je Zagreb devedesetih, maleni stan na Dubravi, prostorija na pola pregrađena velikim ormarom i prolaz u svijetlu kuhinju. U vrtlogu boja, zvukova i malenih figurica poredanih po heklanome miljeu televizora izranja moj tata kako ulazi na vrata i pruža mami kutiju u kojoj se nalaze crne, lakirane cipele, s utisnutim dezenom kvadratića. Te njegove izranjajuće ruke su obilježile moje djetinjstvo i odrastanje, samo one imaju oblik, sve drugo je u nekakvome čudnome bluru i izmaglici. Godinama sam dodavala još sitnica u taj događaj, kako otresa snijeg s crnoga kaputa koji mu se vuče oko stopala, poginje glavu da ne udari o štok, mrsi prstima moju kosu i spušta poljubac na mamine usne. Iste ruke su se i stisnule oko mojih ramena kada sam uplašena zurila u lica ljudi koje ne poznam, dok izlazimo iz bijelog Renault expressa prenatrpanoga stvarima i vraćamo se tamo gdje zapravo nikada nisam ni bila. Zaklopile su mi te ruke i oči kada sam zaprepašteno gledala stan u kojemu trebamo živjeti, a u njemu se ne nalazi ništa osim praznih okvira prozora i jedne komode s izvrnutim ladicama. I grlile su me kada sam pošla u prvi razred škole i kada sam sastrugala koljena i kada sam izlazila na koncerte i kada sam se vraćala u sitne sate doma i kada sam se udala i kada sam odselila iz svoga grada i svaki put kada bi se vraćala. Ali, nikada nisu bile toliko snažne kao kada su pružale cipele mojoj mami u izmišljenoj kulisi mojih misli.
Žurila sam s svojom djecom na predstavu, uzbuđeni smo jer nastupa njihov tata i ne želimo zakasniti. Moj četverogodišnjak me odjednom naglo zaustavlja pored trgovine s odjećom i pita me koja mi je haljina najljepša.
„Pa, ne znam, ova šarena..“, odgovaram mu smeteno.
„Uredu, onda ćemo ti je ja i tata kupiti za rođendan.“, mirno zaključuje i vuče me da nastavimo dalje.
Trideset i dvije su mi godine i nemam pojma o životu. Znam samo da imamo jedino ono što damo.

***

U Hercegovini tarač je stara krpa, ručnik ili majica, najčešće prepuna rupa i pohabana, koja stoji zgužvana u kutu kupatila ili hodnika i s kojom se briše pod. Bez tarača nezamislivo je dočekati bilo kakav blagdan, događaj ili običnu subotu prijepodne. Majka bi napunila stari zeleni lavor vodom do vrha, ponekad stavila par kapi deterdženta za suđe i četveronoške oribala cijeli stan. Mi bi se poredali na narančasti trosjed, dignuli noge u zrak i nestrpljivo mahali stopalima, jer bi u svakome prolazu dotaknula i naše tabane s toplom vodom i grubom površinom tarača. Kuća bi mirisala na bezbrižnost, a ja sam zamišljala kako živimo u ogromnome dvorcu i kako se naši podovi sjaje kao tisuće šarenih kristalnih lustera i plesala bih po njima u nečujnome ritmu dvokoraka.
I možda se čini banalno, ali ništa na svijetu ne govori dom kao tarač zgužvan pored našega umivaonika, podsjećajući me kako najvažnije stvari na svijetu nemaju ni oblik, ni boju, ni cijenu, ni ulašteni sjaj novoga. U vremenu iskrivljenih vrijednosti i duša izvrnutih naopačke, grlim svoj tarač kao zavjet i obećanje da je sreća u jednostavnosti. A sloboda u skromnosti.

____________________________________________________________

ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka.
Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i entomuzikologija. U struci se profilira radom u Simfonijskom orkestru Mostar, osnovnim glazbenim školama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te Studiju glazbene umjetnosti, gdje je djelovala kao asistent na etnomuzikološkome području. Sa svojim učenicima ostvaruje zapažene rezultate na državnim i međunarodnim natjecanjima.
Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.) i Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.). U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, te širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024.