Tag: Anica Marcelić

Raskošan spektar boja ušao je u Bokijevo sivo osamljeno djetinjstvo kad je u njegovu ulicu doselila Zujina obitelj. Dopuhao ih je jedan od onih nesmiljenih vjetrova koji su kroz povijest u više ili manje pravilnim razmacima otpuhivali zatečenu postavu stanovnika Rodine Grude, da bi je nakon nekog vremena nadomještali novom. Boki je rođen za jednog od dužih predaha između dvaju ledenih zapuha, upavši s prvim plačem u prostor u kojem su stari susjedi već bili zaboravljeni, a novi se još nisu odlučivali na dolazak. Stoga se na njegova nejaka pleća svalila nezahvalna misija jedinog predstavnika svoje generacije u naselju. Okrutno ignoriran od starije djece, istovremeno nezainteresiran za društvo mlađih, živio je u vlastitom mjehuru od sapunice.
Kratko nakon doseljenja Zujo je trebao krenuti u školu. Ispostavilo se, međutim, kako roditelji nemaju valjane dokaze da je njihov sin završio prethodni razred. Put koji ih je sasvim slučajno doveo u Rodinu Grudu, bio je zasut raznim preprekama. Moglo se lako izgubiti glavu, a kamoli ne školsku svjedodžbu. Stoga ni sekunde nisu zdvajali nad gubitkom tako nevažnog lista papira od kojeg se ne bi mogao napraviti ni tuljac za malu porciju pečenih kestena.
– Odnijeli vihori papire, izgorjeli su u plamenu! – lakonski je rastumačio plećati obiteljski poglavica mjerodavnim strukturama.
Vremena nisu bila pogodna za administrativna sitničarenja pa je dječak upisan u školu prema godini rođenja. Tako je automatski udvostručeno brojno stanje Bokijeve generacije u razredu sklepanom od nekoliko uzastopnih naraštaja.
Ubrzo se pokazalo da Zujo raspolaže socijalnim vještinama dobro raspoređenim po najrazličitijim područjima. Uz to, ni učiti nije morao puno, jer je na pitanja iz školskog gradiva odgovarao zahvaćajući potpuno nevezane sadržaje i teme. Učitelju je bilo najjednostavnije dati kakvu-takvu ocjenu, samo da prekine govorne egzibicije koje su rijetko uvažavale suštinu pitanja.
Ovisno o situaciji, davao je novi učenik katkad i kratke odgovore. Tumačeći dosege tehnološkog napretka i važnost novih sredstava komunikacije, učitelj ga je na jednom satu upitao što misli o tome kako su nekadašnje generacije živjele bez radija, televizije, telefona.
– Pa nikako, učitelju! Svi su pomrli!
Odgovor je izazvao gromoglasan smijeh u klupama, a učitelja nagnao da se zagleda kroz prozor i pažljivo promotri stanje travnjaka u školskom dvorištu. Kad je završio s promatranjem, upisao je nešto u dnevnik, zaklopio ga i obznanio:
– Gotovi smo za danas!
Potaknut saznanjem da su rođeni u razmaku od samo dva dana, Zujo je Bokiju predložio bratimljenje. Spustili su se do potoka i komadom zahrđalog lima zarezali kožu na dlanovima. Obred su završili snažnim stiskom ruku nakon čega su se složno popišali po ranama, jer je to bio najefikasniji način sprječavanja infekcije. Kao sve dotadašnje Zujine teorije i ova se pokazala ispravnom jer su ozljede zacijelile bez ikakvih posljedica.
Postavši ovim činom braća, takoreći blizanci, počeli su usklađivati sve aktivnosti. Prilagodba je tekla uglavnom u jednom smjeru. Stoga je novi način ponašanja dotad usamljenog dječaka i besprijekornog učenika rezultirao ponekom nenapisanom zadaćom, nenaučenim gradivom i povremenim izostancima s nastave. Taj sitan danak pobratimstvu na drugoj mu je strani donosio puno novih saznanja i iskustava. Dok su lutali šumom ili pecali na potoku, Boki je upijao korisne savjete, naročito one o otupljivanju oštrice učiteljevih pitanja. Svaki trenutak proveden nad knjigom, za Zuju je značio bacanje vremena u vjetar.
Pri jednom od redovitih ponavljanja ranije obrađenog gradiva, Boki je odlučio iskušati novostečene govorničke vještine. Digao je ruku, nudeći slikovit odgovor na postavljeno pitanje:
– Basne su, učitelju, kratke priče u kojima razgovaraju dvije životinje, na primjer magarac i tele, kao vi i ja sada.
Učitelj se umalo zagrcnuo progutanom metaforičkom knedlom i bacio brz pogled kroz prozor. Ovaj put se nije upustio u duže proučavanja travnjaka. Glavom mu je proletjela misao kako se, tehnički gledano, datom objašnjenju nema što prigovoriti. Više od moguće smišljene ili nehotične uvrede i smijuljenja u razredu, frustrirala ga je činjenica da Boki prebrzo usvaja način izražavanja novog učenika. Bilo mu ga je žao, znao je da mu je otac prijeke naravi. Ipak je istrgnuo list iz notesa i nešto napisao. Presavijenu cedulju je dao dječaku, naredivši da je istog dana preda roditeljima jer želi da što prije dođu na razgovor u školu.
Nakon roditeljskog posjeta školi uslijedila je nimalo suptilna odgojna mjera, zapravo najžešća koju je Boki upamtio u cijelom svom životu. Višestruko ojačana djelovanjem očeva kožnog opasača, označila je kraj jedne etape njegova društvenog života, vrativši ga ekspresno u staru kolotečinu. I prije nego se susreo s latinskom poslovicom koja nas uči da ono što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu, stekao je jasnu spoznaju o njenoj surovoj istinitosti.
Kasnije se ta spoznaja potvrđivala na mnogim razinama. Kroz školovanje u Arganu, pa i poslije, pri potrazi za poslom, ulogu Jupitera uvijek bi igrali neki drugi, lukaviji i agresivniji, dok je on sam, zajedno sa svojim odlikama i pohvalama sveučilišnih tijela, redovito ostajao među volovima. Konačno je, umoran od udaranja čelom u mnoga vrata iza kojih za njega nije bilo posla, odlučio predahnuti u Rodinoj Grudi.
– Ništarijo! Ti zajedno sa svojom fil… filozof… kako li se već zove! Lijepo sam ti govorio da izučiš kakav pristojan zanat! Sad bi bio gospodin čovjek, svoj gazda, baš kao Zujo! – donekle očekivan, ali popraćen sasvim neutemeljenom tvrdnjom o savjetu za odabir profesije, očev gnjev se srušio na nesposobnog sina.
Ispostavilo se da je Zujo po kojekakvim brzopotezno sklepanim dopisnim školicama prikupio zavidan broj svjedodžbi i diploma prikladnih za nesmetano pokretanje raznih poslova.
Najprije je, tik uz potok na rubu šume, niknula gostionica s prenoćištem “Zujo’s Inn”. Nudila je sportske terene, šetnju malim zoološkim vrtom i vrhunski ambijent za obiteljske proslave. Jelovnik s lokalnim specijalitetima vikendom je imao dodatnu stavku “pastrve iz našeg potoka”, koja se pokazala kao pun pogodak.
– U ovom potoku nikad nije bilo pastrva – Bokijeva nepopravljivo naivna ćud iskazala se već pri prvom susretu s nekadašnjim razrednim kolegom i pobratimom.
– Pa nećemo im valjda propitivati krvna zrnca! Pastrva je pastrva a potok je potok, ma kuda tekao. Važno je da su gosti zadovoljni! – Zujina logika je bila i ostala nesalomljiva.
U centru Rodine Grude kočoperio se odlično posjećen i u zeleno oličen “Zujo’s Pub”, a odmah do njega “Zujo’s Shop”, prodavaonica mješovitom robom. Par stotina metara dalje, s druge strane ulice, smješkala ima se ružičasto obojena slastičarnica “Zujo’s Cakes”, smještena nadomak novootvorenog kozmetičko-frizerskog salona za dame i gospodu, glamuroznog naziva “Zujo’s Beauty Studio”.
– Počele su nas obilaziti grupe nepoznatih ljudi, raspitivati se za kupovinu nekretnina, za lokalne pogodnosti pri pokretanju biznisa. Nisam ih valjda trebao pustiti da nam okupiraju Rodinu Grudu! – objašnjavao je Zujo svoje brojne poslovne poduhvate.
Bolnu točku vlastitog poslovnog carstva predstavljala mu je samo brzopleto otvorena omanja tvornica odjeće. Uz sve napore nije se uspijevala odlijepiti od pozitivne nule u poslovanju. Smjestio ju je u Argan, računajući da će veliki grad osigurati potrebnu kvalificiranu radnu snagu i kupce za proizvedenu robu. Što dalje, bio je sve uvjereniji da joj je lošu karmu priskrbio glupavi domaći naziv “Visoka moda”, kao i nesposobno rukovodstvo sklono opstrukciji svakog inovativnog poslovnog prijedloga. Bokijevim dolaskom, sinulo mu je spasonosno rješenje.
– Likvidirat ću “Visoku modu” i osnovat ćemo novu tvrtku. Bit ćeš glavni direktor, s vremenom i ravnopravan partner. Uvijek si bio sklon novim idejama, u Arganu si takoreći doma, engleski ti je skoro k’o materinji jezik. Smislit ćeš neko zvučno ime za firmu i uvaliti se u direktorsku fotelju! – Zujino oduševljenje moglo se mjeriti samo s onim na početku poslovnog uspona, pri otvaranju “Zujo’s Inna”.
Boki je bez riječi izvrnuo džepove iz kojih je ispalo nekoliko kovanica.
– Ne brini za novce, prijatelju! Ti samo potpiši! Novac je moj udio u biznisu! – razgalio se Zujo.
Posao su s vremenom prebacili u Rodinu Grudu. U tvornicu “Zujo’s High Fashion” na dnevnoj bazi su dolazila dostavna vozila nakrcana repromaterijalom, a odvozila gotove proizvode u ekskluzivne prodavaonice diljem Argana i drugih značajnih destinacija. Zujo je, kao novi načelnik Rodine Grude, u potpunosti ostvario predizborno obećanje o oživljavanju društvenog života i povećanom zapošljavanju. U poslu je djelovao iz pozadine, ugovarajući nabavu i prodaju, dok je Boki kao isturena figura, direktor i glasnogovornik najperspektivnije firme u okolici, postao neizostavan inventar na važnim poslovnim događanjima na širem području. Kako se u tim krugovima nije štedjelo na hrani i piću, brzo su mu se mijenjale životne navike, ali i tjelesne proporcije. Stekao je reputaciju fanatičnog poklonika skupe brendirane odjeće, te prekaljenog degustatora egzotičnih zalogajčića i točenog piva u “Zujo’s Pubu”.
Postupno su ga mještani počeli doživljavati gotovo kao vlasnika tvornice. Dojmu je pridonio i luksuzan automobil parkiran pred kućom, kakav nikad ranije nije viđen u Rodinoj Grudi.
Nepomućena poslovna idila trajala je sve do malog, prividno beznačajnog događaja, ali jednog od onih kakvi pokreću presudna zbivanja.
Naime, u “Zujo’s High Fashion” stigla je televizijska ekipa. Privučeni vijestima o velikom poslovnom uspjehu u malom mjestu, poželjeli su napraviti opsežnu reportažu. Nakon podužeg razgovora s direktorom, šefovima pogona i voditeljima smjena, prebacili su se na zaposlenike. Simpatična mlada crnka, sva rumena od uzbuđenja što će se pojaviti na televiziji, počela je iznositi svoje viđenje uspjeha:
– Znate, radimo jako puno, ali ništa nam nije teško. Evo upravo jutros su stigle četiri velike kutije etiketa za odjeću najpoznatijih svjetskih marki. Čim ih ušijemo, roba se pakira i …
Tu je naglo uskočila voditeljica smjene, odgurnuvši nesmotrenu radnicu.
– Kolegica se zabunila. Jutros su stigle četiri kutije konca za ukrasne šavove na košuljama. Isporuka nam je kasnila zbog problema u transportu. Nema govora o nekakvim etiketama.
Ali, nazad se više nije moglo. Nakon emitiranja reportaže, u “Zujo’s High Fashion” su nahrupile horde inspektora nahuškanih od strane konkurentskih tvrtki. Počeli su češljati zalihe i dokumente od samog osnutka firme.
Potaknuti golemim interesom javnosti, događaji su krenuli ubrzanim tempom.
– Nemaš razloga za brigu, prijatelju. Inspektori su jeftina roba, a šačica etiketa je mačji kašalj dokle god u onoj zgradi imamo više nego efikasan vremenski stroj koji je neprekidno u stanju pripravnosti. Iz ovih stopa ću ga aktivirati da ukloni sve moguće kompromitirajuće dokumente od otvaranja tvornice do danas! – izgovarajući te riječi, Zujo je pokazao prema pročelju zgrade u Pelegrinskoj ulici u Arganu, na kojem je stajala samo tabla s podacima nekog odvjetničkog ureda. Boki se, ostavši sam na pločniku, ali ohrabren Zujinim riječima, zaputio prema sjedištu ustanove za istraživanje privrednog kriminala, u koju je, kao osoba odgovorna za poslovanje tvrtke, ljubazno pozvan na razgovor.
U glavi mu se još nisu uspjele do kraja posložiti misli uskomešane nenadanim pozivom, ali i produženim djelovanjem božanstvenog francuskog konjaka posluživanog na sinoćnjoj proslavi otvorenja salona igara na sreću “Zujo’s Lucky Star”, kad su ljubazna pitanja zamijenjena škljocajem lisica na rukama, a istražiteljski ured pritvorskom ćelijom.
– Ne moram brinuti. Zujo je rekao da u onoj zgradi postoji… da raspolaže tim vremeplovom koji… Kako to uopće funkcionira?
Bokija u datim okolnostima mašta nije služila pa je prigrlio Zujinu tvrdnju da će sve biti u redu, da će stroj uništiti škakljive dokumente. Istražitelji i inspektori će ostati praznih ruku.
Kad je nakon stečenih uvjeta Boki pušten da se brani sa slobode, Zujo mu je priredio iznenađenje odbivši prihvatiti ruku ispruženu na pozdrav. Čak je i najnoviju zaručnicu, aktualnu Kraljicu žetve, upozorio da ne komunicira sa zabludjelim bivšim direktorom.
Vlastiti otac mu je svečano obećao da će ga se odreći preko novina, a susjedi i poznanici su prelazili na drugu stranu ulice kad bi im dolazio ususret.
Kako su istražne radnje napredovale, Bokiju je bivalo sve jasnije da su netragom nestali ključni dokumenti sa Zujinim potpisom. Ostao je sam, označen kao ustrajni manipulator i falsifikator zaštićenih brendova.
Dok je potišteno čekao rasplet situacije, oko Bokija se u prostoru lišenom prisustva brojnih donedavnih prijatelja i poznanika, počela ubrzano zgušnjavati magla alkoholnih isparenja. Poput voštanice usred noći, među ljepljivim maglenim pramenovima žmirkala je misao kako bi možda mogao spasiti stvar ako se dočepa vremeplova koji je očigledno izbrisao samo Zujine mutne dionice iz povijesti poslovanja. Dugo je motrio zgradu u Pelegrinskoj ulici, prije nego se odlučio za akciju.
Zgranuti građani Rodine Grude danima su nakon tog pothvata u nevjerici komentirali sljedeći članak iz dnevnih novina:
“Posrnuli direktor donedavno uspješne tvornice, u rodnom mjestu oduvijek doživljavan kao uzoran mladić, tridesetdvogodišnji B.B. iz Rodine Grude, pod jakim utjecajem alkohola u kasnim noćnim satima je provalio u ured poznatog odvjetnika u Pelegrinskoj ulici u Arganu. Ujutro ga je, po dolasku na posao, pronašla spremačica A.J. (54 god), kako spava u akrobatskoj pozi zaglavljen u bogato ornamentiranom masivnom altdeutsch sekreteru, znatno oštećenom metalnom polugom koju je još stezao u ruci. Oporavivši se od prvotnog šoka, spremačica je pozvala policiju. Ustanovili su da je u uredu temeljito demolirana informatička oprema kao i priručni frižider, te iščupane i na hrpu nabacane sve postojeće ladice, zajedno s policama i raskupusanim spisima. Kad su ga probudili i teškom mukom izvukli iz ljušture prevrnutog i devastiranog sekretera, B.B. se počeo otimati i nesuvislo bulazniti, zahtijevajući da ga ostave u vremeplovu kako bi spriječio lopove da interveniraju na tvorničkom dokumentima.
Prije nastavka kriminalističke obrade, uz primjenu umjerenih sredstava prisile, B.B. je odveden na triježnjenje u odgovarajuću ustanovu.”

_________________________________

ANICA MARCELIĆ je prvu kratku priču objavila 1977. godine u tjedniku Arena, nakon čega nastavlja objavljivati u raznim časopisima. Nakon poduže stanke, priču šalje na natječaj “Lapis Histriae” 2018. god. gdje je odabrana za zbirku “Azil/ Asilo”. Zastupljena je i u trojezičnoj zbirci “Biber 05”, kao i “Decameronu 2020” koji je u Fiuggi, Italija, proglašen najboljom europskom internet publikacijom za 2021. godinu. Priče, uglavnom proizašle iz finala književnih natječaja, nalaze joj se u većem broju što papirnatih što internetskih zbornika, časopisa i novina. Dobitnica je 3. nagrade na natječaju “Priča se (p)o gradu VI” i prve nagrade za haiku u Mjesecu hrvatske knjige 2024. GK “Juraj Šižgorić” iz Šibenika. U skupnim zbirkama ima tridesetak objavljenih pjesama, a haiku piše i objavljuje i na engleskom jeziku na portalima širom svijeta, najčešće u Americi i Japanu. U posljednje vrijeme rado napiše prilog za internetski magazin Perkatonic.