Kad se sin Martin vratio iz rata, bila je večer. Ništa nije govorio, poljubio je mamu u obraz, vreću koju je nosio preko ramena bacio na kauč i otišao do hladnjaka. Najprije je naiskap popio limenku piva, nije se obazirao na kekse koje je ispekla Marta, zatim se istuširao, obrijao i presvukao u traperice i majicu. Vojničku odjeću sabio je u veliku grudu i ugurao u smeće. Zatim je sjeo u naslonjač i gledao televiziju.
Neka tri tjedna gledao je televiziju, a mama, koja mu je u redovito vrijeme donosila hranu i piće i brinula se da u hladnjaku uvijek bude dovoljno piva, mama je postajala zabrinuta. Jednog ga je dana upitala: – Što ćeš raditi u životu? Uštedjela sam nešto novaca. Ako hoćeš, možeš se nečega prihvatiti… Sin ju je pogledao i odmahnuo glavom i Marti se prvi put učinilo da njezin dečko nije samo umoran, jako umoran, kao što je do tada mislila.
Mirno je rekao: – Mama, svega sam se već prihvatio. Svega.
Marta je čekala. Činilo joj se da će momak sada progovoriti o strašnim stvarima koje je proživio, o gladi, hladnoći, naporima, o prijateljima koji se nisu vratili s bojišta, možda o krvi, o velikim prestrašenim očima. Ali, sin je šutio. Šutio je i gledao je, dok Marti nisu došle suze na oči pa je otrčala u kupaonicu. Kad se vratila, sin je sjedio pred televizorom, kao i uvijek.
Nestala je nada da će se stvari srediti same od sebe. I dok je Marta razmišljala što još može učiniti, sjetio se kako je sin godinama pisao Djedu Božićnjaku za isti dar, za dar koji mu nije mogla nikada kupiti, za električnu gitaru. I pomislila je kako će, ako je sve otkazalo, možda pomoći električna gitara. Nije baš točno znala kakva ona mora biti, zato je za pomoć zamolila susjedova sina koji se valjda razumio u tehniku, kad je već čitave dane ležao ispod svog automobila i iz njega izvlačio sad ovu, sad onu stvar. Kad je susjeda objasnila svoju molbu, on je samo kimnuo glavom i nazvao telefonom. Gitaru su dovezli iz zalagaonice ravno kući, valjda su u zadnje vrijeme imali puno takve robe, puno se gitarista nije vratilo iz rata.
Kad je ugledao tu crnu gitaru, sin Martin je kimnuo, ugasio televizor i uputio se u svoju sobu. Zatim se držao svoje sobe i na električnoj gitari svirao stalno istu Hendrixovu stvar “Star-Spangled Banner”. Marti se učinilo da sin napreduje već samim tim što se nečega ipak uhvatio, dok jednog dana nije zgađeno shvatila kako se momak zaustavlja svaki put na istim mjestima i kako mu svaki put pobjegne ista nota. I tako je skupljala hrabrost i pobjeđivala očaj, dok joj jednog dana nije pošlo za rukom, za vrijeme jednog od rijetkih sinovljevih silazaka u kuhinju, upitati ga kako se osjeća s tom crnom gitarom u ruci.
Momak ju je pogledao, kao da mu je htjela ubiti mamu, i počele su mu se tresti ruke. Marta je razmišljala da možda mora pozvati susjede u pomoć, ali odmah se sjetila da susjedi već dugo zastiru prozore čim uđe u dvorište i konačno je shvatila zašto.
– Nije prava melodija, mama – rekao je njezin dečko, kao da mu je teško govoriti o takvoj neugodnosti – neko vrijeme se pravi da je prava, ali nije, zapravo nije. Pa, čuješ.
Marta je kimnula, rekla je da čuje i pitala zašto nije prava, pa ipak marljivo vježba, ali mu se svejedno i beznadno prekida, zašto ipak ne ide?
– Prsti, mama – rekao je momak.
– Što nije u redu s tvojim prstima? Martu je preplavila tjeskoba, ispunio ju je osjećaj kako je očito previdjela nešto što je doista morala primijetiti.
Sin ju je pogledao s užasom i polagano objasnio što bi moralo biti jasno svakom djetetu:
– Mama, ovi ipak nisu moji.
Kao dokaz ispružio je ruku prema njoj i istegao prste. Marta ih je gledala; sjećala se njegovih prstiju još od samog početka, kad su je milovali po grudima, usne su hvatale bradavice, i ovi su joj se činili isti, jedino nekako, ne posve odrasli; nije znala kako da mu to kaže, jer iznenada joj se učinilo da je njezin dečko tako jako uvjeren da je drukčije, pa nešto i mora biti drukčije.
– Ne znam kad su došli. I kuda su otišli oni prijašnji. – dodao je njezin sin i promatrao prste na ruci.
– Ali.. – rekla je Marta i razmišljala kako da proturječi, jer odgovoriti nije mogla. Stavila mu je ruku na rame, njezini su prsti legli na njegovu majicu, osjetila je kako mu pulsira tijelo ispod tkanine i pomislila je da će sada momak konačno moći progovoriti, moći reći ono što do sada nije mogao. Ali, samo je čudno pogledao, pa je povukla ruku k sebi i počela pregledavati svoje prste, a on je otišao u svoju sobu i opet počeo prebirati “Star-Spangled Banner”, s istim greškama i prekidima.
Marta je gledala pred sebe ispruženu ruku i pokušavala se sjetiti svojih prstiju, ugledati ih onakve kakvi su bili prije nego je počeo rat. Nije išlo, sve joj se vrijeme po glavi vrtio samo onaj čudan, u sebe utonuli zvuk električne gitare koji je dolazio iz sobe njezina dečka i željela ga se riješiti, tog zvuka, ali nije se mogla dosjetiti kako da to učini.
Gledala je prste na svojoj ruci. Jesu li se promijenili? Sve joj se više činilo kako to nije nemoguće i sve je više bila uvjerena kako se prije varala, kako prsti koje je pokazao taj dečko doista nisu sinovljevi prsti od prije rata. Možda joj se počelo činiti i to da ni njezini prsti više nisu isti kao prije, ali sve je već bilo suviše komplicirano i uopće više nije željela razmišljati još i o tome. Željela je samo da se taj neznanac, koji nije našao ni pravu melodiju, iseli iz njezine kuće i da se u nju vrati njezin sin.
I opet je večer. Marta sjedi na verandi ispred kuće, gricka kekse i gleda u daljinu. Zna da se tamo skriva sljedeći rat. Zna da će sljedeći rat biti strašan rat, lijep rat, da će taj rat sve riješiti, da će njezinu sinu vratiti prste, a njoj sina. Negdje gore, negdje u tijelu njezina sina, nešto svira pjesmu koja će toga dana zvučati kako treba.
ANDREJ BLATNIK (Ljubljana, 1963.), iz zbirke kratkih priča “ZAKON ŽELJE”, Meandar, 2002.
– sa slovenskog prevela Jagna Pogačnik –
fotografija autora: Matija Krajnik
čovjek-časopis 