NOVA POEZIJA ANE SEFEROVIĆ: UVOD U NOĆNE RITUALE

 
Šta su deca videla
Ta deca šta su ona videla
Deca spavaju ali dobro znaš da
Deca uvek vide sve
Noć je pala, vraćaš se iz magacina i ruke mirišu na ribu
Noć je pala i želje
Tvrde su ispod zuba
Moljci jedu tepih i nasleđenu odeću
 
Noć je pala
I odložila sve rokove
Mesec raste
Okrugli stomak
Beli obrisi sutrašnjeg dana
U ovo doba i tako ne trebaš nikome
Osim tom oženjenom tipu iz inboksa
U ovo doba ni tebi ne treba niko i
Ove ulice se izvijaju, granaju između mene i tebe kao sinonimi koji uvek, ipak imaju
Višak značenja koji ih dalje povezuje sa nečim drugim, nekim drugim
Ali mi pobeđujemo dok god smo zajedno u centru ovog Venovog dijagrama
 
Noć je pala i u noći logika je za luzere.
 
Noćni rituali će te držati na odstojanju
Od sveta
Ali tvoje telo je oslabilo
I tvoji prsti mirišu na konzerviranu hranu
Umorna si
Svi su umorni
Svet je umoran
Vidi životinje
Vidi ptice, umorne padaju sa neba
Spavaš u letu
 
Ali šta su deca videla
Da li su videla ruke?
Ruku?
Da li su videla tu ruku?
Slobodnu i beskorisnu u noći?
Ruka radnika prišivena je nazad za njegovo telo
Posle sedamnaestočasovne hirurške intervencije
Ta pobunjena, odbegla ruka
Ne želi više da bude deo produkcije
Ruka
Radnička ruka
Produkciji su potrebne sve naše ruke
Suviše smo umorni da budemo usamljeni
Suviše smo umorni da želimo
Umor ispunjava sve naše ambise, sve naše ambicije
Tvoje ogromne ruke
Lunjaju beskorisne po ulicama, po koži
Beskorisnost vređa mehanizam
Mehanizam je iluzija majmuna
 
Taj život pun mogućnosti bio je noć
I u sledećem trenutku bilo je
Jutro
I ljudi su umorni
Ali nebo zna da bude-
Ptice-
Neki snovi-
U jednom trenutku-
Tvoje noge
Ali uspela si
Izdržala si
Preživela si
 
Šta su deca videla
Šume!
Da li su videla šume? Svetlucava jezera?
Da li su videla sebe? Razmnožene i nezadovoljne
i zauvek nezavršene
Deca, da li si im dozvolila
Da samo budu
 
Imam reči
Imam reči
Hoću značenje
Evo su reči
Evo ga značenje
Gde je značenje, treba nam značenje
Evo su reči, evo ga značenje
Evo su reči
Slomljeno je, staro je
Talasi su stali
Stalo je
Mučimo se
Mučimo jedni druge
 
Ne veruj tišini, zatucana je
Samo reci nešto
Odgovori na pitanje
Vrišti
Vrišti iz sveg glasa sa terase
Tvoj kraj će ponovo biti rupetina
Barem u tom trenutku
Džentrifikacija ne uspeva u tvojim vrištećim sanjarenjima
Ne veruj tišini
Samo glasaj
Uvek glasaj
Samo spali, uvek spali sve što treba da gori
Tvoje srce, tvoje srce treba da gori
Ta nepotrebna nepušačka cigareta na kraju svega je baš to nešto malo povrh svega
Obilatost koja preliva na kraju
Zadovoljstvo nekoga ko ne zna da stane
 
Rešenja su spora
Sporo dolaze
Odluke su mrljave
Algoritam te zaobilazi
Prestani
Zamisli- prestaneš
Sedeo je zavaljen na sedištu i pipkao je koleno ženi pored sebe
Želiš da ližeš njegov ogoljen vrat i to tako ujutru
Kad svi su
Kad svi su umorni
Kad svi su svi
I razumeju jedni druge, to da su umorni
Jednostavne emocije povezuju najbolje
Svi su umorni, i sad, sve je stalo
I dobro je da je stalo
 
Sva ta buđenja, idenja, kuvanja
Rituali i deca
Da li su deca videla, šta su deca videla
Brojim penije po zonama
Idi da spavaš
Nemoj da psuješ iako
Dočekujem zore
Neki galebovi
Zima je, galebovi su i zimi
Kaže da ćemo se videti
Sva ta viđanja
Nećemo se videti, niko se neće više videti
Galebovi i zora
Više nemaš veze ni sa čim
Ovo je prosto neverovatno koliko je sve nestalo
Grad je nestao
Ti si nestala
 
Obećala si: iskoristićeš proleće i prošetaćeš se ispod svih lokalnih trešanja u cvatu
Uradila si to
Proleće je odrađeno
Leto je propalo
Jesen je sunovrat kad shvatiš da je sve opet gotovo
A opet dobro je, “nije loše”
Ponovo ćemo s proleća, proleće ne košta
Zima je skupa
 
Deca, šta su deca videla i da li deca znaju broj hitne pomoći, vatrogasaca, milicije?
Da li deca znaju?
Da li znaju da sam u jednom trenutku
Uzela sve?
Jesam, u tom trenutku jesam
I sve sam
Uzela
Izvini
 
Ali noć je pala i noćni rituali će nas zaštititi od rđe, obgrliće nas
Nežno u mekanu svilu neprozirnog i deca neće videti ništa.
 
____________________________________________________________________________________
 
ANA SEFEROVIĆ (1976, Beograd) autorka je četiri knjige poezije: Duboki kontinent (2000), Beskrajna zabava (2004), Zvezda od prah-šećera (2012) i Materina (2018).
Koautorka je dve drame, kao i dve knjige poezije na engleskom.
Poezija joj je prevedena na više jezika i objavljena u mnogim časopisima i antologijama.
Živi i stvara u Londonu, gde je deo nekoliko umetničkih platformi.

TELA KOJA PADAJU

Našli su se u hotelskoj sobi
Na stolu su je čekali flaša viskija i nekoliko lajnova koke
Ovo je dobro – pomislila je
Oseća snažno gađenje prema golim telima
Svom takođe
Alkohol, hemijske reakcije
Pomognu u
(Prvo i najvažnije)
Ovladavanju gađenjem –

Prvu mržnju naučiš od majke
A njena majka je mrzela tako dobro, toliko mnogo stvari –
Muškarci – govorila je – zauzimaju suviše prostora – njihove
noge raširene po sedištima
– njihovi mirisi, buka koju prave
Mrzela je telesne funkcije – niko ne bi trebalo da zna za njih i
uvek je jela sama
I mrzela je komšije i muve i dlake i golubove i oca i ponekad majku
Mrzela je strastveno predsednika i vladu i bilo koju vrstu sistema
Mrzela je crkvu – Možda se predomislim ako žena postane
Patrijarh! Mada ne verujem, nisam ja ničije rebro!
Mrzela je zimu – Bilo bi dobro da me uhapse – Grejanje je
bolje u zatvoru!
Ponekad je mrzela i leto – oduševljenje, gužva, cika, sunce
(Detaljno razrađen, nemilosrdno sprovođen plan otvaranja i
zatvaranja prozora i roletni, tokom čitavog dana)
I mrzela je ljude koji pričaju suviše, pogotovo na određenim
jezicima i ljude koji hodaju suviše sporo, a posebno, mrzela je
ljude koji ne mrze
Konstantno je spominjala Spartu:
„U Sparti bi me odavno bacili sa stene
Mekana je sisa civilizacije
Neguje budale!
Ali na kraju, znaš
Ono što zaslužujemo, to će nas raščiniti!“

Ušmrkala je kokain sa stola, misleći o majci i kako joj je pričala
o Sparti i kako je u njenoj porodici
bio običaj da kada devojčica dobije svoju prvu menstruaciju,
od nje se očekivalo da od tada sama pere svoj veš, iako su
mašine za veš savršeno radile,
Obavestiš svoju majku da krvariš i ona ti kaže:
U redu, od sada sama pereš svoj veš
I onda si tu – u sterilnom izgnanstvu kupatila
Presavijena preko kade, pokušavajući da spereš svoju krvavu sramotu

Prišao joj je otpozadi i počeo da joj skida najlonke
Pošlo mu je za rukom da je zainteresuje
Ušao je u nju dok je ona i dalje šmrkala lajnove
Tako si zgodna!
Ranije je mislila da je dobra u krevetu
Sada joj to nije važno
Stavio je kokain na njene usmine i počeo je da je liže
Ona nije htela da uradi to isto njemu, on nije zahtevao –
Bila je srećna zbog toga
Prekrivena je njegovim znojem koji
Kaplje sa njegove natopljene kose u njena usta
Muka joj je
Klizav je i nervozan
Umorna je i dosadno joj je
Sve izgleda kao težak posao
Ona želi da on svrši
Da završi sa ovom smešnom ljudskom aktivnošću
Delom
Delom želi da ona svrši –
To se neće desiti
To se retko dešava

Konačno je gotovo, okrenula se i pretvarala se da je zaspala
Ujutru su pili kafu
Ovako obučeni, ponovo su postali ljudska bića
On izgleda lepo – pomislila je
Otpratio ju je do stanice
Ne želim da ga vidim ponovo, ne želim da vidim nikoga

U vozu je osećala prijatan bol u butinama od celonoćnog seksa
Zadovoljna je
Seks je dobar za tebe
Seks jača imuni sistem
Seks razvija samopouzdanje
Seks ti povećava vrednost
Seks je najbolji fitnes
Seks otvara vrata, može te odvesti svuda

Sva ta pomalo gadna, gola, strana tela
Suva i žedna
Sva ta
Radna tela
Putujuća tela
Tela koja zarađuju
Tela koja pišu poeziju
Tela koja jedu
Trudna tela
Tela koja spavaju
Sva ta trenutna tela u neprekidnom preoblikovanju ka smrti
Da li bi mogla da jašeš sva ta tela?
Pogledala je niz vagon, prešla ovlaš preko lica, stomaka, međunožja –
Da verovatno bih mogla
Čudno je to kako smo napravljeni –
Da trebamo jedni druge na ovakav način

Napustila je svoju zemlju odavno –
Imigrantkinja
I to je to
Dovoljno
Dovoljno za nju, za ovaj život
Ali bilo je dobro –
Sreća je banalnost
Sreća su opšta mesta:
Došla je sa malom torbom, spavala je u hodnicima, na sofama,
na klupama
Bilo gde gde je mogla da stane
Radila je na pijacama
Šetala pse
Nekad kao čistačica
Nekad kao dadilja
Kao bilo šta što iskrsne
Život je postajao sve bolji
Svetla su sijala visoko
Jednom je bila i u nekom filmu
Sasvim pristojan film
Žurke su bile odlične, gej klubovi još bolji
Jednom je znala slavnog muzičara koji ju je provozao u svom
roze kabrioletu
Vozili su se ulicom i ljudi su im mahali, osećala je u tom momentu
Da njen život ide negde
Da ide negde u velikom stilu
U velikom roze kabrioletu
Ali ništa se posebno više nije dogodilo
Umorila se i
Zatvorila je svoja vrata
Iskoristila je sve izgovore zbog čega više ne može da izlazi

I ljudi su je na kraju ostavili na miru
Počela je da skuplja predmete
Iz dobrotvornih radnji, sve za jednu funtu radnji
Predmete koje je pronalazila na ulicama
Stvari koje ljudi bacaju
Posle izvesnog vremena postalo je nemoguće da pozove bilo koga
u goste
Stan je bio pretrpan od poda do plafona

Jedini način na koji je kretanje kroz stan bilo moguće,
bilo je kroz uzane staze između gomila objekata
U jednom trenutku je imala nekog
On je mislio da su sve te gomile neidentifikovanih objekata
njena umetnička instalacija
Njen neprekidni proces
Nije rekla ništa da ga razuveri
Bilo je tako divno da je neko video njenu neprilagođenost
životu kao umetničku formu
NA KRAJU KRAJEVA, JA JESAM UMETNICA! JA SAM
SOPSTVENO UMETNIČKO DELO!
Veza se vukla
Zatrudnela je
Trudnoća je bila zastrašujući scenario
Odlučila je da zadrži dete
Kao skakanje sa litice
Padanje
Takav je bio osećaj
Odlučili su da pokušaju da ostanu zajedno i napravili su još
jedno dete
Život je postao nemilosrdna rutina
Nisu izdržali dugo
Ako ništa, uspela si da se razmnožiš – njena majka je rekla
Čak je imala i psa koga je dovela kući iz skloništa za nezbrinute
životinje –
Ići ćemo u pravu dugu šetnju sutra, obećavam – govorila je
psu ovu istu rečenicu gotovo svakog dana
Životinja je ostala nezbrinuta –
Umesto toga, išla je da se nađe sa muškarcima
Nekada sa ženama
Raznoraznim muškarcima
Raznoraznim ženama
I sa onima koje je volela
I sa onima koje nije volela
Opčinjena razlikama, beskrajnim varijacijama uvek istog
Opčinjena mogućnostima
Volela je ljude koji su bili potpuno u neskladu sa njom
I oni su to odmah znali
I ona je to odmah znala
Samo nije mogla da odoli
Nije mogla da se usredsredi
Na samu sebe
Jedina stvar koju je mogla da radi satima
Bez prekida
Bilo je ili da pije
Ili da spava
(Ponekad sa nekim, ali to samo sa pauzama)

Onda je počela da fantazira o povratku u svoju zemlju i kako će
sve početi iz početka
Ovoga puta kao poljoprivrednica
Nikada se neće vratiti, nikada se neće baviti poljoprivredom
Sada se oseća suviše starom da postane bilo šta
(Izvinite, stara sam i mekana erotika više nema smisla
Krv počinje da prestaje da teče isto onako kao što počne –
Iznenadno, prerano
I to bi bilo to)
Čime se bavite? Šta radite? Ništa. Ništa? Da, ne radim ništa
Ona ne razume šta svi ti ljudi rade u svim tim kancelarijama,
u svim tim visokim svetlucavim zgradama
Ona ne razume poslove ni oglase za posao
Razume, ali…
Vlažno je i toplo
Voz
Točkovi
Šine
Kretanje
Svetlo
Treperenje
Glava pada, glava se diže

Mogla bih da budem bilo koja priča na ovom vozu
Mogla bih da budem bilo sa kim
Na ovom vozu

Sve se dogodilo
Samo od sebe
Dogodilo se
I to sam ja
Ta stvar koja se dogodila
Ko sam ja?
Ovo ime slepljeno uz inferiorna dokumenta?
Ljubav?
Škola?
Kakva škola, dragi moj
Škole su za njih
Da ih organizuju, da ih pripitome da vladaju svetom
A šta sam ja naučila u mojoj školi?
Gde su palme?
Da li ste vi vežbali redovno, pogotovo obraćajući pažnju na zadnjicu
Duboko ispršenu, tako da ne osete kolena?
U eri dupeta –
Treba čuvati kolena
Konačno smo se urušili – ako ništa drugo, prestali smo da
budemo dvolični
Barem smo iskreni i sad volimo svoje
Veliko, masno, pohlepno dupe
Otvoreno
Ponosno
Sebično
Neuslovljeno
Ako ništa drugo, ne pretvaramo se više
Slobodni smo
Ne želimo ništa drugo do ono što jesmo
Ali problem jeste to što jesmo
To što sam ja

Zaspala je gunđajući
Voz
Točkovi
Šine
Kretanje
Svetlost
Treperenje

Volela je ujutru da putuje vozovima i da se pretvara da žuri u
kancelariju
Ona radi u restoranu
Mrzi svoj posao, ali slabost brzo prođe kada pomisli na novac –
Pomisli na novac i počne da riba sudove energičnije
(Motivaciono pismo. Odjebite!
Sistem – samoobmanuti silovatelj, koji veruje da je nežan
I ne samo da prisiljava već zahteva uzajamnost
Zahteva od nas da smo motivisani
Zahteva da ga volimo)

Dolazio je u taj restoran redovno na pauzi za ručak
Uhvatio je pogled jedne od žena koje peru sudove
To je bio portal u drugu dimenziju, stvarnih ljudi sa stvarnim
poslovima i snažnim rukama
Snažne su
Dobro jedu
Odlučio je u tom trenutku da pokuša da manje misli o seksu
Ostavio je velikodušan bakšiš
Kasnije, posle posla, naleteo je na tu istu ženu u obližnjem
baru za šankom
Izgledala je umorno i uopšte ne snažno kako ju je doživeo u
restoranu
Malo su pričali (sa imigrantima uvek pričaš o imigrantskim
temama, neodoljivo je) –
Ovo je već treći put da tela imigranata padnu iz aviona u ovom
kraju – da li si čitala novine?
Kako su ušli u avion?
Neko mora da je neverovatno očajan da napusti svoju zemlju
na takav način!
Da, tela koja padaju – klimnula je glavom i malo raširila noge
kako bi dotakla njegovo koleno
Volim tvoje jake noge
Volim tvoj jak akcenat
Razmenili su telefone i sledeće večeri našli se u toj hotelskoj sobi

Sad je i to gotovo
Neće više dolaziti u taj restoran

ANA SEFEROVIĆ (1976, Beograd; London), iz zbirke pjesama “MATERINA”, Arhipelag, Beograd, 2018.