ESEJ ANE RISTOVIĆ IZ ZBIRKE PRIČA I ESEJA “KNJIGA NESTAJANJA” (o stvarima koje su nestale iz našeg života), Arhipelag, Beograd, 2020.

CRVENI KIOSK

Bio je pionir prodaje brze hrane u Beogradu i mesto oko kojeg se, sedamdesetih i osamdesetih, uvek stvarala gužva: pripadnici svih generacija tiskali su se čekajući na svoj par viršli u zemički i jogurt u trouglastom tetrapaku na kojem je pisalo PКB, a kasnije je treptala kravica. Viršle su se kuvale u visokim metalnim loncima, posluživale su ih radnice u belim mantilima i pucale su kada ih zagrizeš, a jogurt si užurbano otvarao zubima mu otkinuvši vrh, pri čemu bi se uvek malo poprskao po bradi. Pored viršli, u njemu su se prodavale i kobasice, senf je obično bio razređen vodom i sirćetom, a voda u kojoj su se kuvale viršle ceo dan se nije prosipala, tako da su one koje bi gustirao u popodnevnim ili večernjim satima imale puniji i izdašniji ukus od onih jutarnjih i u tome je, između ostalog, bila tajna njihove posebnosti koje se i danas prisećamo sa nostalgijom.

Crveni kiosk je na scenu, zapravo, stupio ranih sedamdesetih godina, kada je na gradskom konkursu pod nazivom „Beogradski kiosk“, čiji cilj je bio da se izjednači izgled kiosaka po gradu, pobedio projekat mladog slovenačkog arhitekte i stručnjaka za industrijski dizajn Saše Mehtiga. Mehtigov projekat kioska nosio je naziv К-67 (broj je označavao godinu projektovanja) i njegova proizvodnja se u početku odvijala u fabrici Imgrad u Ljutomeru. Po zamisli njegovog autora, kiosk se izrađivao isključivo u crvenoj boji da bi bio vidljiv izdaleka, mada je nešto kasnije počela njegova proizvodnja i u plavoj, narandžastoj, beloj i žutoj, ali te boje ipak nisu uspele da se upišu u ljudsko pamćenje poput crvene…

Veoma brzo nakon što je pobedio na beogradskom konkursu, crveni kiosk bio je izložen u njujorškom muzeju MOMA, koji ga je uvrstio u svoju zbirku industrijskog dizajna 20. veka. Ubrzo je ispunio gradove mesta bivše Jugoslavije, označavajući, istovremeno, vreme modernizacije i tehnoloških promena u njoj, i koristeći tada popularne materijale kao što je ojačani poliester i poliuretan. Neki tvrde da je bio izrađen od sličnog ili istog materijala kao i trabant. Njegova popularnost je ubrzano rasla tako da se nije zadržao samo na prostoru bivše nam naše, već je brzo preplavio i zemlje Istočne i Srednje Evrope i stigao još dalje… Кažu i do Australije.

Sa menjanjem ponude brze hrane na ulicama, tačnije, sa pojavom pljeskavica koje su sasvim potisnule nekadašnje viršle, početkom devedesetih godina menjao se i izgled kiosaka. Crveni su polako odlazili u istoriju. Da oživi nekadašnji crveni kiosk i njegove viršle pokušao je „viršlomobil“ koji krstari po raznim mestima u Beogradu, ali nostalgičari kažu da ništa nije isto i da povratka – nema.

***

ANA RISTOVIĆ (1972, Beograd) završila je srpsku književnost i jezik sa opštom književnošću na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Objavila je knjige pesama: Snovidna voda (1994), Uže od peska (1997), Zabava za dokone kćeri (1999), Život na razglednici (2003), Oko nule (2006), P. S. (izabrane pesme, 2009), Meteorski otpad (2013), Nešto svetli (izabrane i nove pesme, 2014), Čistina (2015) i Ruke u rukama (2019).
Dobitnica je „Brankove nagrade“ za knjigu Snovidna voda (1994); nagrade „Branko Miljković“ i nagrade Sajma knjiga u Igalu za knjigu Zabava za dokone kćeri (2000); nemačke nagrade „Hubert Burda Preis“ za mladu evropsku poeziju (2005); nagrade „Milica Stojadinović Srpkinja“ za zbirku P. S. (2010); „Disove nagrade“ za pesnički opus (2014) i nagrade „Desanka Maksimović“ za ukupan doprinos srpskoj poeziji (2018).
Član je Srpskog književnog društva, Udruženja književnih prevodilaca Srbije, Srpskog PEN centra i Slovenačkog društva pisaca.
Prevodilac je sa slovenačkog jezika sa kojeg je do sada prevela više od 30 dela savremenih slovenačkih autora.
Živi u Beogradu.

DVIJE PJESME ANE RISTOVIĆ IZ ZBIRKE “RUKE U RUKAMA”, Arhipelag, 2019.

SUROVA

Leto je najsurovije i najsirovije godišnje doba –
dan ti isparava na teškim nepcima
lepljiva koža ljubi se sa nameštajem
nepristojno bučno kao da se zauvek oprašta,
tvoja kožna fotelja pamti i bolje dane
od dodira upaljenih mlitavih bedara,
polica za knjige zna da nikada s takvim
uzdahom ne prilaziš knjigama kao u julu
kada ti je korak ravan dahu davljenika čija
glava se pomalja iz vrelog sunčanog kačamaka,
u času dokolice umesto pametne misli
sa čela klizne kap znoja i u tom trenu
čini se teža od zvona bogorodičine crkve dok
zvoni nevernicima, a htela bi
da čitaš malo pišeš malo listaš novosti
u subotnjim dodacima;
da s prirodom se prožimaš, al’ milost letnja
kadi ulice celog kvarta mirotočivim smradom:
čirevima kontejnerskih utroba,
želudačnom kiselinom brektavih kanalizacija,
i spržena trava pod stopalima svuda je samo
sećanje na zeleno volim te zeleno, i,
kad pogledaš u nebo vidiš razjarenu zvezdu,
sunčanog boga u pretklimaksnoj stisci
dok jedne šalje na all inclusive tretmane
i aranžmane na nekoliko grčkih ostrva
odakle se vraćaju sa istim fotografijama i
plažama pod miškom
a druge u raj gradskih i adskih
jednokratnih upotreba i autobuskih
srećom kratkotrajnih gasnih komora.
Letnja noć vreme je konačnog smirenja
u kojem se
kao prase spremljeno za najlepše
godišnje doba, nadeveno iluzijama,
s jabukom s rajskih mesta u gubici
do u sitne sate okrećeš na ražnju
bez sna bez sna bez sna bez sna
na tihoj vatri
tog najsurovijeg godišnjeg doba
te najsirovije ideje o telu
koja muči
koja sopće
i srećom uvek iščezava.

***

PLIVAČI

Uči je plivanju, nežno i strpljivo,
jer nikada nije kasno istinski sresti vodu
meko režući telom plavetnilo
zapadnoberlinskog bazena:
on, mladi Indus,
svoju mladu Induskinju.
„Langsam, langsam“, kaže joj,
dok ona, grabeći vazduh glavom
koja se bori nad površinom, viče:
„Ich schwimme!“
„Ich schwimmeeeeeee!“
Svaki put kada stigne do njega
zagrli je i podigne iz vode,
stegne čvrsto i obaspe poljupcima
ponosan i srećan
kao da je upravo prohodao.

_________________________________________________________________________

ANA RISTOVIĆ (5.4.1972, Beograd) završila je srpsku književnost i jezik sa opštom književnošću na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Objavila je knjige pesama: Snovidna voda (1994), Uže od peska (1997), Zabava za dokone kćeri (1999), Život na razglednici (2003), Oko nule (2006), P. S. (izabrane pesme, 2009), Meteorski otpad (2013), Nešto svetli (izabrane i nove pesme, 2014), Čistina (2015) i Ruke u rukama (2019).
Dobitnica je „Brankove nagrade“ za knjigu Snovidna voda (1994); nagrade „Branko Miljković“ i nagrade Sajma knjiga u Igalu za knjigu Zabava za dokone kćeri (2000); nemačke nagrade „Hubert Burda Preis“ za mladu evropsku poeziju (2005); nagrade „Milica Stojadinović Srpkinja“ za zbirku P. S. (2010); „Disove nagrade“ za pesnički opus (2014) i nagrade „Desanka Maksimović“ za ukupan doprinos srpskoj poeziji (2018).
Član je Srpskog književnog društva, Udruženja književnih prevodilaca Srbije, Srpskog PEN centra i Slovenačkog društva pisaca.
Prevodilac je sa slovenačkog jezika sa kojeg je do sada prevela više od 30 dela savremenih slovenačkih autora.
Živi u Beogradu.