DJEVOJČICA I NESTANCI
nije uvijek bila tu.
djevojčica je znala nestati iz vedra neba.
kao da su je dvije ruke povukle svaka na svoju stranu, rascijepile je
i žvakale svojim proždrljivim prstima.
kao da se otvorio ponor
i progutao je.
i kao da je dugo, dugo padala, stružući svojom mekom kožom o oštrice procijepa.
i kao da je isparila voda u kojoj se kuha tjestenina i onda se sve pretvori u kašu.
djevojčica je znala nestati.
ali njezine cipele nikad nisu ostajale prazne.
netko drugi strugao je džonove ulicama.
***
DJEVOJČICA I KAMEN ZA SAPUN
opet je tiho sama
opet se sporo kreće prostorom, ostavlja otvorena vrata na kupaonici, načete knjige po stolovima, mokre ručnike na vješalici
opet prevrće kamenje u potrazi za držačem sapuna
broji latice
bere lovor, suši lovor, traži recept u koji ide lovor
naplavi snova opet se povlače do podnevnih brojeva
opet razdvaja note mirisa kao slojeve luka: slanci iz pekarnice kod crkve, sanitar iz apartmana, lavanda u džepovima
čuje kornjače kako prelaze borovim iglicama, lome ih, suhe im smokve padaju po oklopima
opet pronalazi tamu u škrinji za sladoled, vadi je drvenom žlicom
tama joj opet kapa po nogama, skida cipele, širi prste
pušta moru da joj uđe u usta, trave joj se opet zapliću za jezik i zube, režu pupkovinu obale
opet razvlači izdah do dna, šumi joj u ušima
i ruke su joj pune sedefa
a ne zna što će s njim, njoj treba kamen za sapun, opet
***
DJEVOJČICA I TATINI KLJUČEVI
tata, vrati se.
ostavio si ključeve
ostavio si ključ od stana, ključ od drugoga stana, ključ od kuće u koju se nikada nismo uselili, ključ od mora, ključ od ograde
ostavio si i ključ od auta, od poštanskoga sandučića, od lokota za bicikl
i bicikl
zaboravio si i ključ od podruma u kojem su sve one stvari koje će ti jednom trebati
i još neke ključeve za koje ne znam od čega su
ne ulaze niti u jednu bravu, ne otvaraju ni jedna vrata, nikamo ne vode
a izgledaju jako važno
vrati se.
ostavio si ključ zbog kojega nismo otišli na put i na večeru na putu
ostavio si ključ zbog kojega smo bili ozbiljni za stolom
i onaj zbog kojega ne razgovaraš sa sestrom niti ona sa tobom, ni nitko ni sa kim
tata, ostavio si sve ključeve
neke na pisaćem stolu, neke u zdjelici u hodniku, neke u ladicama, neke u džepovima, neke još nismo ni našli
i čime ćeš ti sada otključavati?
vrati se.
uzmi sve te ključeve, meni ne trebaju
teški su kao dupla plahta umočena u hladnu vodu
hrđave
prevrću se
miješaju
sapleću mi se o korake, petljaju o kosu, zapinju između zuba
zvone
zvone li ga, zvone
zvone glasno, kao da je netko umro
tata, vrati se.
uzmi ključeve, meni ne trebaju.
tu je sve otvoreno
zavjese plešu na vjetru, okna udaraju o zidove, vrata su skinuta
vrati se.
znaš da ne volim zaključavati
***
DJEVOJČICA I CRNI KVADRAT
pritišće je crni kvadrat
lebdi nad djevojčicom kao muha
spušta se kao poklopac
glatka, hladna tama
i odjednom može disati
čudi je to
i odjednom prestaje strah
i prestaje htijenje
samo crni kvadrat bez maljevičevog bijelog ruba
sve bliže
***
DJEVOJČICA I KARUSEL
vrti se u krug, u krug, u krug
njen drveni konj hrli naprijed
karusel svira
u krug, u krug, u krug
vrte se očne jabučice
tlo se vrti
jabuke na stablu
zrak
životinje se vrte sve brže i brže i obličja spodoba s gotičkih katedrala
oko vara, slika vara, misao vara
misli se zapliću u čvor
u krug, u krug, brzo, brže
sići se ne može dok vrtuljak ne stane
dok se konjica ne umori
dok glazba se umukne
naprijed, naprijed, dalje, u krug, osvojimo nove horizonte
ako odveže remenje kojima je vezana za konja, možda može skočiti
ne zna što je desno, što je lijevo, gdje je sredina u koju skače
gubi odrednice noći
mrak, mrak, tama, u krug, brzo, brže
karusel svira
sve se vrti
kreće se konj, djevojčica se kreće, zemlja, sunce, ljudi
svijet stoji
u krug, u krug, naprijed u krug, dalje u krug
boje se rastaču, stanice rastvaraju, tonovi ulaze u distorziju
sići će
još samo ovaj krug, kad je već tu
tko zna kad će opet karusel na njenu livadu
sljedeći će krug biti bolj
sad će naprijed u krug prema neslućenom poznatom
usporit će, vidjet će se oblaci i travke, oči srne
gore, dolje, gore dolje, konj razbija krug
konj galopira, lađa hita, karusel svira iz trbuha
stići će
smjerovi kretanja tope se u masu, masa se preljeva po njoj, ulazi joj u oči, usta, nos, prekriva je, potapa je
iz djevojčice klija cvijeće
zbroj suprotnih vektora je nula
sad će ona sići, još jedan krug, još jedan da nestanu ljudi i predmeti, dan i noć, samo krug, krug, u krug, u ponor cirkusa na livadi
sad će sići, zaustavite
govori kao dječak s vukom
zaustavite
vrti se, vrti se, vrti joj se, vrte se, vrti se, vrti se, vrti se vrtuljak
gore dolje klopot konjice
ništa ne odlazi, ništa ne dolazi, ništa, ništa ne može penetrirati krug
svi su otišli
i ljudi i šećerne vate i zmije i čovjek koji spušta ručku
ali sići će i ona, evo vuka
***
DJEVOJČICA I ŠUTNJA
nekada treba zašutljeti, treba stisnuti koljena, spustiti kapke, djevojčice
treba sakriti unutrašnjost punu oštrog kamenja i bujice šiljatih riječi
treba sakriti bol, tugu, nesreću, požar
nitko ne voli gledati vatru koja guta brokatne zastore
nitko ne voli gledati raskrvavljenu kožu
nitko ne ostaje čekati da se pretvori u gnojnu krastu
a ti, djevojčice, ti baš moraš bacati riječi kao lopatom snijeg kada te obavija crna magla,
kada ti želučana kiselina izjeda stijenke
djevojčice, okreni ogledalo, pogledaj na drugu stranu, gledaj u polje makova, u sunce na površini mora, priveži balon za ruku, slušaj crvrčke
ne misli o tome kako brzo će ih dostići smrt
ne predviđaj sušu u polju, oluju na moru, rupu u balonu
nekada treba zašutjeti, djevojčice i postaviti osmijeh kao svjetonazorski predznak
umara ta tvoja težina natopljena gorkom solju, odbijaju tvoje predstave pustinjskih krajolika, tvoje laude slomljene ljubavi
hej, djevojčice, trgni se
obuci prozračne riječi, procijedi slike kroz sitno cjedilo, vijori kosu, dotakni Julijinu sisu
ako ne možeš sve to
onda šuti, šuti, djevojčice
*
“Povratak u mentalnu dob djeteta, a začinjen saznanjima koja su naknadna i odrasla, u književnosti je razmjerno teško postići. Sjećanje je u pjesmama Ane Prolić vrlo živo, slike su jasne, prerađene i prorađene. Iako je do kraja okrenuta praktičnoj strani svakodnevice djetinjeg života – doživljaju majke i oca, njihova doma, namještaja i ukupnog interijera, pa i predmeta poput vjenčanog prstenja roditelja, ili kućnih biljki – ova poezija nije samo realistična, već posjeduje i elemente nadrealnosti. Drama odrastanja sastoji se od možda isuviše nagle promjene svijesti. Je li podvojenost čovjeka na dijete i odraslu osobu jedna od nepriznatih antropoloških konstanti? Je li, onda, točno da iz nekog kuta u čovjeku uvijek zapomaže, ili urla, ili se smije neko dijete? Pjesnikinje poput Ane Prolić podsjećaju na sve to: na središte izgubljeno odrastanjem, na povratak sebstvu putem okretanja djetetu u sebi.” – Irena Matijašević
_______________________________________________
ANA PROLIĆ rođena je 1979. godine u Zagrebu. Završila je studij Dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti. Piše dramske tekstove i poeziju. Napisala je brojne adaptacije i dramatizacije, te radila na velikom broju predstava. U posljednje vrijeme i režira. Za svoj je rad višestruko nagrađivana (nagrade: „Držić“, „Marulić“ i Nagrada hrvatskog glumišta). Ima status samostalne umjetnice.
čovjek-časopis 