ŽIVOTOPIS
Nigdje ne piše
koliko sam voljela buditi se kod babe
i još krmeljiva
zajedno s kokošima tumarati po dvorištu.
Ne piše ni da sam imala četiri ujaka
I da su,
s imenima apostola,
nadvisivali najviše jablane kraj ceste.
A nije mi ni bilo važno.
Važno mi je bilo što su bili likovno nadareni
i što sam ja
imala najljepše zadaće u razredu
ilustrirane njihovim rukama.
Učitelj nije sumnjao.
Ili možda jest,
ali mu je bilo svejedno.
Meni nije.
Valjda se zato još uvijek sa smiješkom sjećam
brkova mog prvog učitelja.
Ni moje tetke se ne spominju u životopisu
a ja pamtim njihova zaljubljivanja
u krive momke
i udaje za prave.
Jer tako su htjeli djed i baba.
Ujne su bile kao darovane.
Veselila sam im se
više nego lutkama
koje nikad nisam dobila.
U mom žvotopisu nema potoka
ispod kuće,
nema oca koji se vraća s ribama
nanizanim na vrbovu grančicu
ni majke koja ih peče za večeru.
Moj životopis bez ljeta
I praćakanja u viru, ispod johe
sa sestrama
i vršnjacima iz susjedstva
nije potpun.
Većinu ljetnih dana moje sestre i ja
hodale smo bose.
Nigdje nije zapisana naša radost
kada su roditelji došli iz grada
s tri para sandala
za nas tri.
Brat se tad još nije bio rodio.
U mom životopisu nema
dječjih bolesti mog brata.
Nigdje ne piše niti da je mene,
kad je on bio bolestan,
boljelo na istom mjestu na kojem je boljelo njega.
Ovaj životopis nije moj.
U njemu ništa ne piše o mojim dječjim ljubavima.
Bez njih ja bih bila travka,
odrasla bez treperenja.
***
SAVJETI PRINCEZI
Budi princeza
Sve do vrtoglavice visokih očekivanja.
Jedoga dan bit ćeš kraljica.
Ako ti tvoj kralj skine krunu,
S njom ode na sajam rabljenih stvari
I proda za čašu crnog
Ti otkupi stakalca nepotrošenim sjajem,
Ostakli rupe
I dok nevrijeme udara
Štedljivo premazuj žuljeve od nenošenih riječi.
Umotane u šutnju
Podupri ih uskličnicima
I prije nego sve što imaš,
Trampiš za sretno slijetanje
Pročitaj sadržaj.
U naslovu je sudbina.
***
STUDENTICE SE VRAĆAJU IZ ŠOPINGA
Studentice se vraćaju iz šopinga
Njihova vedrina
Topi zidove
I otvara vrata.
Pričaju rukama
Šute mirisima
Dogovaraju se koracima.
Koji prije njih
Stižu na dogovoreno mjesto
I šute dok ne prepoznaju ljubav.
Neke u vrećicicama nose smrznuti obrok
Plastične čaše
I zapjenjeni deterdžent
Kojim će oprati zablude o trajnicama
Iz horoskopskih znakova
I nepca
Obložena plesnjivim okusima
S dna ljetnih večeri.
Po pločnicima
Pred noge prolaznika
Prosipaju tajne
O visinama za punjenje
Rupica na obrazima.
_______________________________________________
ANA NARANDŽIĆ rođena je 1949. u malom selu Dokanj, kraj Tuzle, BIH, kao najstarija od četvero djece koje su imali njeni roditelj, Ivka i Petar. Osnovnu školu pohađala je u rodnom selu, a potom Učiteteljsku školu u Tuzli. 1972. udala se i preselila u Zagreb. Zaposlila se u OŠ Ivana Filipovića i kao učiteljica u njoj radila do umirovljenja. Uz rad diplomirala je smjer razredna nastava na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Supruga, majka tri sina i baka 2 unuka. Piše drame, poeziju, eseje, kratke priče, putopise. Bavi se i slikarstvom i izradom skulptura. Za svoj rad nagrađena je u svakom od tih područja.
čovjek-časopis 