književna premijera: ROMAN ANE MARIJE GRBIĆ “MRTVI NA DODIR”, Geopoetika, 10/2022; odlomak

Ukoliko su mlade, Nemice su široke toliko da dve prosečne muške glave mogu da im nalegnu na ramena. Njihove pegice su putokazi za ko zna šta, Srdan ih nema, ali ima ozbiljnu mrežu mladeža od kojih se nekada formira lav a nekada pacov. Jednom mu je grafička dizajnerka iz Požege, zagledana u njegov levi guz, što se u sumrak prezentovao kao mlađi nego što zaista jeste, kazala da ne postoji deo njegovoga tela na koji neko može spustiti svoju šaku a da ne dodirne mladež. Posle je često razmišljao o tome, kada se rukuje, kada mu neko drka kurac, kada ostavlja otisak prsta za pasoš, kada zamoči noge u hladno more. Kada bi se sakupila cela Bistrička cesta, ne bi mogli da izbroje ni koliko mladeža ima na levoj nozi. Srdan Vasiljević je, u nedostatku boljih zapažanja, smatrao da je to nešto izuzetno. Možda će se jednoga dana svi mladeži povezati, zasvetleti u mraku i aktivirati tihu bombu iza njegovog levog oka. Možda će eksplodirati po planinama, po perionici, po čitavom slovačkom nacionalnom parku i možda će njegov kurac sleteti na voćni kup bolničarke iz Bratislave. To bi se sasvim sigurno i dogodilo da Srdan nije otišao na ovaj put i zaključao se u kinesku adidas torbu, čime je svakako produžio svoj život a toliko ga je cenio da sebi nikada nije mogao oprostiti sve te cigare koje srče do iznemoglosti. Vreme u vozu polako se usporava i prostor se zaravni u Srdanovom pogledu.

Pošto je mlada i jedra, Nemica pušta svog ljubavnika da joj spava na ramenu.
Noć je pokazala mekane crte njene nosne hrskavice što su razapele belu kožu formirajući nozdrve u kojima leži hladna metalna minđuša. Kroz te nozdrvice proletos se slivao šumeći potok amfetamina. Posle se slivala sukrvica. Posle se slila i sperma malog Nemca: njegov pradeda je spalio trinaest Jevreja i to što leži nekome na ramenu i spava najpametnije je što zasad kao njegov potomak može učiniti, on to zna. Kao član tri nevladine organizacije i dalje otresa spermu isključivo po licu svoje devojke, u paničnom strahu da ne nastavi porodičnu lozu, taj izmučeni, mali rošavi Nemac. Tiha glavobolja spušta se do potiljka Srdana Vasiljevića. Mozak mu otiče i počinje da se krofnasti. Sto sedamdeset sa sto dvadeset pritiska udara u srce i natrag. Vreme je za pola leka boje breskve za smirenje, četvrtinu malina leka za bolje varenje i ceo celcati kivi antidepresiv. Sigurno je oko devet i trideset – pomisli Vasiljević i skoči da što brže proždere lekove. To kao da uplaši Nemicu, koja nešto žustrije trepne na levo oko. Upita ga da li bi voleo da popuše džoint. On se spremi da kaže „ne“, a onda se seti svoje skoro stečene mladosti i mogućnosti, pa pristane, iako je prizvao sopstvenu paranoju, teško lupanje srca, gusti žuti znoj. Nemica mu je dodala da prvi pouvuče i on to i učini držeći dim pod nepcima kako bi ga brže-bolje ispustio u gustom oblaku thc-a. Pod neonskim svetlom kupea, u situaciji bliskoj propasti svih planova b, Srdan Vasiljević deli džoint s mladom Nemicom dok mali Nemac i dalje hrče dubok u svojim noćnim morama. Vasiljević je snažno skupio grlo kako mu ni plamičak dima ne bi dospeo u organizam. Da li se to može kroz pore, da, biće mu loše, biće mu loše ovde, u mraku, u nekoj vukojebini koja nema doktore i onda će sasvim sigurno umreti sa sve magazinom Misao i dopola pojedenim sendvičem i to pred ovom nadobudnom decom. Nemica guta vazduh oko sebe kao štuka u ribarskom čamcu i ispušta ga u tankom mlazu prema poluotvorenom prozoru. Njeni providni kapci išarani venama prekriju joj lice skoro do nepca i Srdan shvati da joj se oči provide. Polagano, kao što se boca skupog vina spušta ka čaši, Nemica se naginje ka Srdanovom kolenu i kratko ga poljubi usnicama. Sklupčaniji nego do sada, mali Nemac zalepi se za grudni koš svoje devojke i nabode joj glavu u salasti stomačić. Vasiljeviću se nasmeši onaj zdravi deo lica, priđe njenim providnim očima i povuče je za dva kratka plava repića ka sebi. Mali Nemac ispusti divni dah sna usled toga što je ponovo preživeo misao koja mu se u snu javila. I dok se smenjivalo svetlo u vozu, dok su prolazili planinska sela, dok je mlada Nemica usnama grlila Srdanov kurac, dok su mravi jeli sendvič s itisona, dok su grinje jele itison i dok je neko otišao sporim korakom u wc, mali Nemac se još više stopio s grudnim košem svoje devojke i hrkao kao jež. Njegov je deda spalio trinaest Jevreja i to je najmanje što je mogao da uradi.

*

” “Mrtvi na dodir”, roman neobičnog i intrigantnog naslova, donosi još neobičniju i intrigantniju priču. Brzo, dinamično i surovo pripovedanje obiluje duhovitim opaskama i odiše neophodnom dozom žestoke ironije. Ana Marija Grbić, publici uglavnom poznata kao pesnikinja, nakon zbirke priča, sada nam se predstavlja autentičnim i snažnim proznim delom koje ima moć da prodrma, baš kao i njena poezija.
Uvrnuti opisi, magične i brutalne situacije, likovi koji vam se čine poznatim i oni koji oživljavaju, pisanje o pisanju – sve su to elementi ovog (post)modernog dela autorke koja se već dokazala kao novi važan glas srpske književne scene. To sa korica knjige poručuje i Svetislav Basara: “Pokazalo se da je Ana Marija više nego upola snažnija u prozi, štaviše da je vrlo uzbudljivo biti mrtav na dodir…” ” – Geopoetika

____________________________________________________

ANA MARIJA GRBIĆ živi i radi u Beogradu gde je trenutno na poslednjoj godini doktorskih studija. Objavila je tri zbirke poezije, jednu zbirku priča i roman. Članica je Srpskog književnog društva i srpskog PEN centra. Mentor je kreativnog pisanja, urednik u izdavaštvu ARGH i saradnik na televiziji.

ZBIRKA KRATKIH PROZA ANE MARIJE GRBIĆ “SRNEĆA LEĐA”, Geopoetika, 2021; iz ciklusa Ptice beže iz predgrađa

Mirjana Guzina prezire ptice. Slabo šta u životu prezire, ali oseća da ptice ne može da podnese i svaki put kada dođe jesen, ona ih posmatra kako odlaze u neke krajeve gde će im biti toplo i lepo i neće biti tu da vide kako ona kupuje kubike drva i kako ujutru oblači jaknu preko jakne, kapu preko šala kojim je uvila glavu. Leti im je dobra njena kuća da seru po krovu i sleću na lipu u dvorištu, a sada su odlučile da odu. Neka, misli Mirjana Guzina, te ptice nikada neće upoznati sneg što pritisne i očvrsne zemlju, pa se u ponoć razbeli na mesečini. A kada staviš golu šaku u sneg, znala je to Mirjana, prvih nekoliko sekundi bude ti toplo i nežno.

Sa tom mišlju krenula je u poznu jesen ka svom radnom mestu dok joj je novembarski vetar udarao u leđa i gurao je uz seosku uzbrdicu. Ako pođe od kuće do prodavnice, a da je napolju lepo vreme, ona se svima po dvorištima javi, dođe do kapije, prozbori koju, našali se nekoliko puta, često dobije jabuku ili krušku, a sada je sve pusto i još samo psi trgaju ka njoj, zavezani po dvorištima. Tri sata dnevnog svetla ona oseća kao teret na svojim jakim ramenima, kao da se celo nebo stvrdlo u mermernu ploču što joj pritiska telo, pa i to ne bi bilo strašno da Mirjana veruje da se negde iza daleko krije sunce i da to sivilo sa sobom donosi svetlost.

Ali nije tako. Sunce se povuklo i visi okačeno iznad Balija, gde sada na grani nara besprizorno cupka lastavica koja je letos potpuno izgrizla Mirjaninu borovnicu. Do prodavnice u kojoj Mirjana radi nema mnogo da se hoda, ali njena torba postaje sve teža i vuče je ka hladnom i vlažnom asfaltu. A šta je u radnoj torbi drage Mirjane Guzine? Teget kišobran na rasklapanje popravljen mnogo puta izolir trakom. Kutijica za uloške. Plastični čvrsti češalj, pomada za ruke marke Balea. Kožni novčanik koji je nasledila od majke. U novčaniku sto trideset dinara uredno složenih i pet dinara u sići. Ključevi od kuće. Ključevi od dvorišne kapije. Sendvič.

A šta je u radnom sendviču Mirjane Guzine? Dve tanko narezane šnite tvrdog sira koji je pravila letos. Tanak sloj margarina. Dva koluta jeftinog želatinastog parizera. Kapljica kečapa. Mirjana Guzina nije polagala mnogo na gurmanluk, ali je često pravila posne kolače sa margarinom koje bi prodavala za slave. Ti su kolači po pravilu imali isti ukus, samo različite oblike: trouglići sa želeom, okruglice sa makom, bajadere sa kakaom. Zato ih je i prodavala jeftino, pa su se posle domaćice hvalile kako su baš dugo vremena provodile za šporetom. I provode ga sada zaista, pokušavajući da se nekako ugreju u prizemnim sobama kuća, trpajući drva u smederevac, pareći lice na ključalom kuvanom vešu. Svi su stanari migrirali u te vruće sobice i sada se svi trpe.

Trpela bi se i Mirjana da ima s kim, ali i ovako je dobro, svakoga dana izaći pred svet, a onda se vratiti umornih ruku i otežale glave pasti u čistu posteljinu. Niko te ne pita kakav je bio dan i onda se i ne žališ. Zato je, između ostalog, baš ukusan sendvič Mirjane Guzine. I zato što ga otvara sa velikom pažnjom i pazi da ni mrvica ne padne na pod prodavnice. Tako i sada, na pauzi za ručak, krijući se pomalo, ona za tačno pet minuta završava sendvič, vraća se do kase i broji sitan novac. U njenoj se kući odavno ugasila vatra i nikako da se toplota zalepi za zidove i dočeka Mirjanu Guzinu kada se vrati.

Cele će zime otrovni pipci mraza obijati sobu Mirjane Guzine i ona će, čim joj stopala postanu topla, opet navlačiti čizme i izlaziti napolje. Slavuj kupa svoj blistavi kljun u jezeru na Madagaskaru i ne poznaje drugačiji život. Slab je i nedorečen. Mirjana Guzina prezire ptice.

***

ANA MARIJA GRBIĆ živi u Beogradu gde radi kao mentorka kreativnog pisanja, književna urednica, radio-voditeljka i ilustratorka, dok takođe pohađa doktorske studije na Filološkom fakultetu u Beogradu. Publici je izvesno najpoznatija kao pesnikinja, a do sada je objavila tri zbirke poezije: Da, ali nemoj se plašiti (2012), Venerini i ostali bregovi (2014), Zemlja 2.0 (2018). Svi koji su u protekloj deceniji čitali poeziju u Beogradu verovatno znaju njeno ime i kao urednice tekstualnih i audio-knjiga, te organizatorku događaja/čitanja i osnivačicu književnog društva ARGH. Premda iza sebe ima oralnu biografiju benda Idoli (Idoli i poslednji dan, 2019), Srneća leđa (2021) je prva knjiga proze koju Grbić potpisuje, a u pitanju su kratke i kraće priče. (biografska bilješka preuzeta sa stranica magazina Milica)

književna premijera: ZBORNIK “NIKOG NA TRGOVIMA /beleške o izostajanju/”, ur. Ana Marija Grbić, ARGH, Beograd, 2020.

MIKROPRIČE MARKA VIGNJEVIĆA

NARODNA PILETINA

Na ulici, među ljudima, našlo se pile. Niko se nije pitao odakle je došlo niti šta tu radi. Od svih koji su tuda prolazili samo je jedna devojčica na njega obratila pažnju. Iz najbolje namere potrčala je ka piletu, ni sama ne znajući zašto ono beži od nje, terajući ga na kolovoz. Pile je uspelo da pobegne i sakrije se na pijaci gde ga je ulovio jedan seljak, zavrnuo mu je vrat i prodao kao sveže meso.

DEVOJKA JE LJUTA

Prošlo je već dve nedelje otkako joj je frizer, iz nepoznatih razloga, otkazao termin. Bila je na ivici nerava i nije znala šta da radi sa svojom kosom. Isprobala je sve moguće stilove pred svojim ogledalom, a njen bes je shodno tome rastao. Rešila je da potraži drugog frizera i u tome uspela. U zakazano vreme našla se u frizerskom salonu prekoputa Čuburskog parka. Unutra nije bilo gužve tako da je odmah sela na stolicu za šišanje ne čekajući na red. Kada se vratila kući, odmah po ulasku u svoj stan pogledala se u ogledalu i sva zadovoljna novom frizurom primetila jednu sedu dlaku više čela.

MUZIKA NI ZA KOGA

Uglavnom je radio od kuće, snimajući sam svoju muziku. Do kasno u noć vršio je ispravke u notnim sveskama i usavršavao svoje veštine na gitari. Niko nije znao za njega, niti su se ljudi pitali odakle dopiru ti divni zvuci. Pride, živeo je sam sa svojim mnogobrojnim tonskim zapisima. Kad god bi završio jednu pesmu odmah bi nastavio, do jutra. I upravo u jednoj takvoj situaciji, jedne padavinama obeležene ponoći, nije primetio kako mu prokišnjava krov. Kap po kap i polako ali sigurno vrhovi njegovih prstiju postali su mokri, što je on primetio tek kada ga je udarila struja. Više niko nije čuo njegovu muziku, a još manje je bilo onih koji su se pitali ko je bio čovek sa gitarom.

STORNO

Almin status u preduzeću u kojem je radila je do daljeg zamrznut, a ona je na odsustvu. Rečeno joj je da će je zvati kada se situacija normalizuje, ali joj nije rečeno koja situacija. Imajući sve to u vidu, i našavši se u nebranom grožđu, Alma je počela sve svoje vreme da provodi kod kuće, većma sedalno. Vremenom se odvikla od čekanja na poziv iz preduzeća i povratak na posao, sasvim se zapustila i počela da živi u neredu i prljavštini, prestala je da izlazi, a prijateljice zamenila televizijom. Ali Alminom novom načinu života došao je kraj kada je jednom prilikom zazvonio telefon i kada je razgovarala sa referentom kadrovskog odeljenja njenog preduzeća koji ju je obavestio da od sutra nastavlja da radi. Nakon kraćeg „zemljo otvori se” momenta, Alma je prekinula vezu, osvrnula se po dnevnoj sobi osećajući kao da će sutra svi u kancelariji saznati u kakvu joj se deponiju život pretvorio.

SAVIJANJE KONCA

Svemu dođe kraj, pa čak i ono za šta je Časlav mislio da treba da traje večno, trajalo je, ali samo u sećanjima njegovih vršnjaka i u pamćenju generacija koje tek treba da dođu. No, kada se sve te pojave vredne večnosti steknu u jednoj tački, tada Časlav shvati da su neke stvari, za njega, preveliki zalogaj. A toliko je obećavao. U početku je učio muziku, zatim u pubertetu slikarstvo, čak se jednom prilikom okušao i u skulpturi. Međutim, svaki put kada je razmišljao o svojoj budućnosti u bilo kojoj od tih delatnosti, uvek bi nešto nedostajalo – njegov trag. Zato je i odustao od svega čega se latio, iz straha da neće imati šta da kaže. Stoga je na kraju upisao fakultet i sada savija konac radeći posao koji ne interesuje ni njega ni druge.

ANTERIORA

Sve joj nedostaje. Njena četka za kosu, fen i letnje cipele. Iako su to stvari do kojih se lako dolazi, njoj su nedostupne. Čak joj nedostaju i pseća govna na ulazu njene zgrade, oronula fasada koja slabo odoleva zubu vremena. Kada bi bila u zavadi sa svetom oko bilo čega, ma i najmanje sitnice, uvek je na kraju shvatala da su sve to spoljne stvari. Ali, s druge strane, čim bi se pomirila sa datim stanjem, te trice i kučine počele bi opet da joj nedostaju. Nije mogla da nađe mira u tom začaranom krugu. Svako godišnje doba pretvorilo se u čekaonicu za ono godišnje doba koje tek treba da nastupi, a ona kao da se ničim nije mogla zadovoljiti osim sitnim stvarima koje su joj ulivale lažnu nadu da će, čak i ako ne uradi ništa, nešto dobro i novo da joj se desi. Sve joj nedostaje, ali tu gde je sada, dva metra pod zemljom, ništa joj ne fali.

PREZRENI PAREZANOVIĆ

Kao da se sve urotilo protiv njega tog dana. Od izlaska iz zgrade do povratka sa posla svi su ga gledali popreko, a Parezanović je svoj pogled prikovao za zemlju. Očajan i sam, bez igde ikoga počeo je da smišlja izlaz iz takve nemile situacije. I u jednom mračnom hercu sinula mu je misao da digne ruku na sebe. Uzeo je podeblji kanap, vezao omču i kanap okačio o luster. Omču je stavio oko vrata i u trenu se otisnuo od stolice na kojoj je stajao. Nije umro odmah, čvor na omči nije slomio pršljen tako da je Parezanović počeo da se klati i guši. Nekoliko dana kasnije, pokojnika je našao nastojnik, kao i Parezanovićevu poslednju poruku ispisanu na parčetu papira: „Ne gledaj obešenog čoveka ispod oka.”

***

MARKO VIGNJEVIĆ rođen je 1978. u Beogradu gde i danas živi i radi. Pisanjem beletristike počinje da se bavi sredinom 2005. Njegovo prvo delo Premijera (Ciklus br. 1) jedno je od osvajača elektronskog konkursa Zavetine, 2009. godine i deponovano je u elektronskom katalogu Narodne biblioteke Srbije. Iste godine piše svoju prvu vinjetu Pisanja paćenika koju tada prevodi na engleski, a samo delo biva prihvaćeno od izdavača Blek lif pablišing iz Mensfilda u Velikoj Britaniji i biva deponovano u Britanskoj biblioteci. Od tada objavljuje još pet knjiga kod različitih izdavača.

_______________________________________________

o zborniku: Pred vama nije zbirka poezije, zbirka priča, roman, drama ili knjiga eseja. Pred vama je literarni kuršlus nastao u vreme izolacije izazvane pandemijom virusa korona. Bez želje da impliciramo da je ovo vreme bilo posebno plodonosno, kako su to mnogi koji se pisanjem ne bave pomislili, uputili smo poziv pesnicima, proznim piscima, kritičarima i esejistima i pitali ih da li nešto pišu u svojim izolativnim danima. Oni koji su se ovom pozivu odazvali ne samo što su pisali već su pažljivo slušali muk savremenosti koja im je škripala po zatvorenim prozorima. Nismo potraživali posebne literarne rodove, nismo razgovarali o dužini teksta, niti o tematici koja će biti zastupljena. Želeli smo, koliko je to moguće, da uhvatimo za rep jedan trenutak koji će nas brzo napustiti. Pred vama je, dakle, knjiga trenutka. Neretko neurotičnog, emotivnog, bezglavog i silovitog trenutka. I iako je univerzalnost nešto što tražimo u književnosti, verujemo da je savremenost ove knjige ono što će već sutra postati vaša čitalačka univerzalna vrednost. – Ana Marija Grbić

besplatno preuzimanje zbornika: argh.rs/knjige