Amra Mujezinović – čovjek-časopis

PET PJESAMA AMRE MUJEZINOVIĆ

MANIJAK

Kad udahneš more,
osjetiš da imaš dušu,
uočiš zraku sunca
na najudaljenijem brdu
i moliš Boga
da ta pješačka staza
vodi što dalje.
Uživaš u bubnjanju valova,
vjetru koji po prstima
udara sunce
koje bi da te uhvati
za ramena.
Ali manijak,
taj manijak,
uvijek isti manijak,
viri iz grmlja,
i on bi da te uhvati za ramena,
a ti ne znaš gdje su
prsti po kojim bi ga udarila.
I vraćaš se
brzo
tom uskom stazom.
A on čuči,
čeka,
čeka,
čeka
i ne stari.
Živi u grmlju,
rijetkim stupcima novina
i uspavankama za djevojčice.

***

JOŠ JEDNA CIGLA U ZIDU

Dug
Duuuug dan
Između bijelih zidova
Pored bijelih mantila
U bijelog spavaćici
Samo tamo
Gdje su zidu odstranili organ
Malo života se nazire
Napokon svjesna
Da o sebi ništa ne znam
Da oni znaju malo
Ali opet više nego ja
Ime moje
Nebitno
Ali problem ima svoje ime
I to je dobro
Za promjenu
Znam s čime se borim
S kime
Sa sobom
Uvijek sa sobom
Naravno
Kako god se
Problematična ja
Zvala

***

LIJEK

Nekome
Havaji
Antalija
Neum
Meni
Tvoja uspavana glava
I ispuštena cucla
Na mome ramenu
Nakon napornog dana
Isto je

***

MLADUNCI

Ujutro mislim o svijetu
i njegovu poljuljanost
kao cvijet presujem
među koricama stare sveske.
Ali srce ne mogu presovati.
Još mi je u grudima potrebno.
Kao voljenog čovjeka,
ne mogu ga dijeliti s drugima.
Nije još lešina
da mi ga divljač razvlači.

Tek ako njime mladunce hrani.

***

CVRKUTANJA

Visoka i tanka štikla
uz istu takvu liniju
i spremna si.

Pošla sam u šetnju,
ne u krevet,
dragi.

______________________________________

AMRA MUJEZINOVIĆ rođena je 1985. u Tuzli. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Živinicama te Filozofski fakultet, Odsjek za bosanski jezik, u Tuzli. Radila kao prof. u osnovnim i srednjim školama na području TK. 2012./2013. volontirala u Biblioteci JU BKC Živinice te 2015. godine položila stručni ispit za bibliotekara. Od 2016. godine je zaposlenica Biblioteke JU Bosanski kulturni centar Živinice. Piše poeziju i prozu. Djela su joj objavljivana u književnim časopisima i na književnim portalima u Bosni i Hercegovini i van njenih granica te prevođena na engleski i slovenski jezik. Autorica je zbirke poezije Zaleđeni uzdah (Lijepa riječ Tuzla, 2021.) Nagrađivana. Saradnica Magazina za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”.

NOVE PJESME AMRE MUJEZINOVIĆ

poezija

MAJKA

Sjećam se da mi je kuhala,
da mi je prala,
da me pokrivala,
da je širila bijeli veš
od kojeg je čađ bježala.
Ne sjećam se da me ljubila,
da mi je tepala,
da je znala ko mi je slomio srce.
Izgledalo je kao da nema srce.
Na njenoj sahrani
bila sam njena kći:
tupo sam gledala u kovčeg,
pa u zemlju po njemu,
i mehanički stavila ružu.
Nisam plakala
i osjećala sam
da je,
napokon,
ponosna na mene.
U tuđem kupatilu,
u ladici,
pola godine poslije,
potražila sam peškir
i slomila se.
(Ne na pločicama,
ti lomovi manje bole.)
S novinskog lista,
s dna ladice,
gledalo me njeno mlado lice
ispraćeno listom ožalošćenih,
bez suza,
i na papiru, i na sahrani.
Moja majka,
zaštita za ladice,
podmetač za peškire,
bijele,
od kojih bi čađ bježala
da se lelujaju na vjetru
i da ih posmatra
iz prikrajka
naše nerođeno dijete.

***

MIR

Danas sam sretna
Danas ti nemam ništa reći
Danas mi nemaš ništa reći
Čujem cvrkut ptica
Osjetim trag vjetra na vratu
(Ušao kroz prozor
Vidi, imam prozor
U svijet)
Divim se svojim nalakirnim nožnim noktima
Iščitavam poruku iz fleke na zidu u dnevnoj sobi
Osmjehujem se komšiji koji
Ima šta reći djeci ili lopti
Zalutaloj u njegovo cvijeće
Imali bi i oni njemu šta reći
Ali šute
I bježe
Informacije ostaju bez glasa
Vidim
Ne čujem
Ne dotiču me
Osmjehujem se
Danas svijet može biti to što jest
Kao i jučer
Kad sam mislila da ga mogu mijenjati

***

RUBLJE

Priča mi zadivljen

Shvatio sam da će nekad biti moja
Samo moja
Onda kad je prostirala veš na balkonu

Otvorio sam pivo
Promeškoljio se na platnenoj stolici
I posmatrao je

Nije me gledala
Mislio sam
Nije me vidjela

Raširila je pantalone
Majice
Okrenula se i pogledala me pravo u oči

Njegovo i svoje rublje
Još čisto rublje
Sakrila je iza ograde

***

KRETNJE

Iz noći u noć
Žučno je zatezala posteljinu
Ljuljala ga na nogama
I gledala što ja tražim u regalu
On je noćima dolazio nasmijan
Miris se širio iz napušene odjeće
I cmakao je u zajapurene obraze
Zatvoriše se države
Zatvoriše se kafići
Zatvoriše se stadioni
I bivše ljepotice ninaše unuke
On se zavali u fotelju
Tapšanjem po koljenu je doziva
Ona se smije
Cmače ga u blijedi obraz
I izlazi s prijateljicama

***

PET PJESAMA AMRE MUJEZINOVIĆ IZ ZBIRKE “ZALEĐENI UZDAH”, Lijepa riječ, Tuzla, 2021.

poezija

PAZI MINE

U klimatiziranom autu
Na putu prema moru
Sav ozaren
Rastura me u igri
Brojanja tabli
“Pazi mine”
Koju je mene
Naučio moj otac
Prije dvadeset pet godina

***

SAMOĆA

Koliko toga se krije
U poklonjenih
Sedam komada narandže
Za sedam dana gripe
Zna najbolje onaj
Ko ih je morao
Vlastitom rukom
Prinijeti svojim ustima

***

SUSRETI

Dok leđima podupire zid pekare
I deset centi nastrešnice
Zaštitnice od kiše
Očima cilja moj pogled
Treperi
Ne vidi on u meni ženu
Još sekundu grli svu nadu
Pohranjenu u jednu jedinu rečenicu
Do you speak English
A ne vidi da je i moj pogled vezan
Istim lisicama kojim se djeci brani
Da budu to što jesu
Odraslih se već i zvijeri stide
Dok mu pred pekarom hranim nadu
Novčanicom puno sitnijom od naših briga
Zahvaljujem se Bogu što mi ga posla
Da me uvjeri da sam još čovjek.

***

KAO TREPTAJ OKA

Prolila sam vrijeme
I dok sam ga krpom kupila s poda
Nisam shvatila da se razlilo i po njegovoj kosi
I da mu je od njega narasla glava
Ojačao trup
I ogrubio glas
Nijema
Umorne oči odmaram na njemu
Dok prosušenu krpu čvrsto stišćem rukom

***

POZIV

Desi se da me zovneš da dođem.
Ja bih voljela da me zovneš da ostanem.

***

AMRA MUJEZINOVIĆ rođena je 1985. godine u Tuzli. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Živinicama te Filozofski fakultet, Odsjek za bosanski jezik, u Tuzli. Radila kao profesorica u osnovnim i srednjim školama na području Tuzlanskog kantona.
Godine 2012./2013. volontirala u Biblioteci JU BKC Živinice te 2015. godine položila stručni ispit za bibliotekara. Od 2016. godine je zaposlenica Biblioteke JU Bosanski kulturni centar Živinice.
Piše poeziju i prozu. Djela su joj objavljivana u književnim časopisima i na književnim portalima u Bosni i Hercegovini i van njenih granica. Nagrađivana. Saradnica Magazina za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”. Ovo joj je prva knjiga.

TRI PJESME AMRE MUJEZINOVIĆ

poezija

PLASTIČNA KESA

Neko je jutros
Pokušao spakovati drvo
U plastičnu kesu.
Kasno je shvatio
Da je kesa mala.
Žurilo mu se.
Ostavio je kesu
Da se na drvetu klati.

***

ISPRAĆAJ ILI NOVO POGLAVLJE ŽIVOTA

Marici

Kad jednom vrata zatvorim
Ne otvarajte ih više
Niste ih otvarali ni onda
Kad je moj usud mogao okrnjiti vaš osmijeh

Ne dirajte mi zvono
Jer moje šiške su išle vama u oči
Moja dioptrija narušavala vaš vid
Moje suknje otkrivale vaše bijele noge

Ne donosite mi cvijeće
I onom što sam ispred vrata posadila
Žeđu ste presudili

Kaktus u meni pažnjom ne zalijevajte
On nemoćan i nepromijenjen
Pod prisilom truhne

***

PSIHIJATRIJSKA BOLNICA

Kad bih prošla pored nje,
Uhvatila bi me jeza.
Ljudi koji su bili na njenim prozorima
I ispuštali čudne zvukove,
Bili su bolesni.
To je sve što sam znala.
Od visokih zidova nisam im mogla prići
Ni da sam htjela.
Danas, dvadeset godina kasnije,
Bolnica ne radi.
Visoki zidovi su dobrim dijelom srušeni
I sad se svi zajedno nalazimo
S ove strane ograde.

_____________________________________________________________________

AMRA MUJEZINOVIĆ rođena je 1985. u Tuzli. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Živinicama te Filozofski fakultet, Odsjek za bosanski jezik, u Tuzli. Radila kao prof. u osnovnim i srednjim školama na području TK. 2012./2013. volontirala u Biblioteci JU BKC Živinice te 2015. godine položila stručni ispit za bibliotekara. Od 2016. godine je zaposlenica Biblioteke JU Bosanski kulturni centar Živinice. Piše poeziju i prozu. Djela su joj objavljivana u književnim časopisima i na književnim portalima u Bosni i Hercegovini i van njenih granica. Nagrađivana. Saradnica Magazina za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”.

POEZIJA I PROZA AMRE MUJEZINOVIĆ

poezija, proza

POMAHNITALO SE

Zamolih danas veterinara
da i meni da naušnicu s brojem.
Pogleda me kao pomahnitalog.
A ja zaželjeh samo
da vide da nisam bijesan,
da me neko uzme u naručje i odnese kući,
da me pomiluje i poljubi,
da mi kupi slatki džemperčić i kapu,
da zagalami kad me neko tuče
i da me oplače kad me ne bude.

***

NIJE MI POTREBAN NIKO

Meni nije potreban niko. Završila sam fakultet pa i više od toga, mada nije poenta ove priče da se time hvalim. Završila sam fakultet i zaposlila se. Poslom sam prilično zadovoljna. Ponekad me neko iznervira, ali iznerviram i sama sebe pa nikome ništa. Kuću sam naslijedila i uredila je po svojoj volji: knjige, TV, gramofon (da, nekim nama se i to sviđa), udobni kauči, kamin, gotovo sve što sam oduvijek htjela (ne mogu navesti rijeku da mi teče ispod prozora). Znam se nasmijati, a bogme i otkačiti, pa se začas uklopim u društvo. Samo me nedavno moja koža bacila u problem. Nisam znala da li me svrbi, bocka ili boli. Nešto joj je zafalilo. Onda sam počela češati glavu. Pomislila sam da mi izlaze sijede, ali je moja reakcija na to bila užasna, izgledala sam poput psa kad zadnjom nogom češe glavu. Gdje god bih na ulici pogledala, niko nije radio isto. Nije moguće da to nikoga ne muči, osim mene, mislila sam. Otišla sam dermatologu. Pregledao me i rekao da je sve na nervnoj bazi. Pokušala sam mu objasniti da koža glave nije jedini problem, da mi se i s kožom tijela nešto dešava, da se slomih mažući ruke kremom i trup losionom, ali ništa ne pomaže. Pregledao mi je svaku tačku na koži da bi odbacio sumnje o raku ili bilo čemu sličnom te rekao da ništa ne izgleda neobično, načešano možda, i da opet mora reći da je sve na nervnoj bazi. Trebala bih s nekim stručnim popričati o svojim problemima. Ali ja nemam problema! Iz ordinacije sam otišla kući smatrajući da mora da je i ovaj doktor kupio diplomu. Kuća me gušila. Ušuškala sam se i krenula u šumu, razmišljajući da čist zrak ne može škoditi, pola sata u šumi jača imunitet, a čula sam da i grljenje drveća ima neki terapeutski učinak. Zrak mi je pasao, ali kad sam zagrlila drvo, osjećala sam se kao zadnja budala. Pa ja ne grlim ni ljude, a kamoli drveće! Shvatila sam da šuma nije za mene, bolje da prošetam po gradu i gdjegod popijem kafu i pojedem nešto slatko. Ko bi odolio dobrom kolaču? Na bulevaru je onaj bleso opet napisao da besplatno grli ljude, grlio se i smijao, smijali se i svi oko njega. Pošto sam i ja bila na na vrhuncu blesavosti, pomislih da istjeram dan u tom duhu, jer grljenje stranca koji svakog grli nije ništa više blesavo nego grljenje drveta, jest da ovo prvo nije niko vidio. I skidoh rukavice i kapu (ne znam zašto) i zaglih ga. Miris borovih iglica odlijepi se od njegovog tijela i zapetlja mi se u nosnice, a jak stisak ruku kao da pobi sve one bubice što mi danima mile kožom. Uživala bih duže u ovom nekolikosekundnom filmu da ga ne moradoh osloboditi naelektrisane kose koja mu se razmilila po licu i ušima. Pobjegoh odatle glavom bez obzira. Svratih u market i kupih četku za kosu pa se pojavih mami na vratima. Odmah se uzvrtila da me nahrani, a ja naredih da sjedne, legoh joj u krilo, stavih joj četku u ruke i zamolih je da šuti i da me češlja, kao nekad.

___________________________________________________________