Još uvijek čuvam dinosaura.
Što je sa mnom došao u Njemačku.
U ruksaku, kao izbjeglica.
Stara igračka, kaučuk, zeleno, ružno.
Kratki udovi, špicaste ljuske na leđima.
Iskolačene oči, loši zubi.
Balkanski gušter.
Na drogama.
Jedini predmet iz djetinstva.
Koji je preživio rat.
Pronio zvijer na leđima, kroz noć.
Kada su pucali i bacali bombe.
Kada smo plakali i trčali.
U kolonama.
Moja kćerka ima pet godina.
I često se brčka u kadi s dinosaurom
Ponekad joj zaprlja vodu.
Rigajući crno trunje kaučuka, duboko iz utrobe.
Dijete se prepadne, kaže fuj, šta je ovo tata?
Ništa, ljubavi.
Nisam joj ispričao cijelu priču.
Mala je, premalena.
Jednog dana ću to morati učiniti.
Danas ne.
Niti sutra.
Sutra je vikend.
Sutra ćemo dugo spavati.
Sutra ćemo se cijeli dan igrati.
AMIR KAMBER (1977, Sanski Most; Prijedor; Köln), iz časopisa za književnost i kulturu Život, 3-4/2017, poetski ciklus “Dnevni sanjar”
čovjek-časopis 