umro je i niko se nije iznenadio premda je svima bilo žao i osjetili su kako im se stomak pomalo savija u neodređenosti nelagode ko će nam sada popravljati televizore
znali smo čađu nije imao nikog osim mnogo prijatelja i nekoliko slične braće iako majka onakvog samo jednom rađa
volio je avione zaklinjao se u posljednji let boinga 707 htio je da pronađe neku jelenu ženu koje zaista odavno nema da može da joj se javi ili bar da je ponekad vidi kada je zaspao na snijegu prosto je umro od tuge
(što je u svijetu i poznato kao prvi i najčešći uzrok smrti među svim jugonostalgičarima)
sada anđelima na nebu popravlja televizore ponekad je odozgo potraži ona je kao i uvijek daleka samo što je sada manja i od ptice
a on i dalje nema hrabrosti ni da joj mahne sa visina gleda svoje avione i čeka pravi trenutak da joj kaže nešto kao još uvijek se nadam
___________________________________
RUKOPISI 47, zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / glavna urednica: Jasmina Topić; urednici Srđan Gagić, Stefan Stanojević, Tanja Božić (Slovenija); prevele sa slovenačkog i makedonskog jezika Natalija Milovanović i Gorica Radmilović – Pančevo : Dom omladine 2024.
Samo sam običan lik, ne pretjerano harizmatičan. Ne razmišljam mnogo ni o čemu. Istovaram kutije, utovaram kutije. Potpisao sam ugovor da ih nikada neću otvoriti i vrag me odnio što sam ga prekršio. Dakle, ulazim u zadnji dio kombija, otvaram prvu kutiju, a u sredini je šaka. Dio po dio, otvaram ostale i već postaje jasno da ću na kraju sklopiti čitavog čovjeka. Moram pronaći glavu, moram vidjeti kako je izgledao čovjek kojeg vozim. Prilazim zadnjoj kutiji. Od tog trenutka ne mogu da funkcionišem ni da se pomjerim. Glava koju vozim u kutiji je moja. Drugo, golo tijelo, poseže za mojom glavom i zavrće je na sebe. Čujem ga kako diše. Kaže mi „Brzo, skidaj se. Treba mi odjeća. Moraš popuniti praznine u kutijama.“ Ništa ne razumijem, ali počinjem se otkopčavati, nadajući se da ću nešto smisliti. „Brže“, govori drugo ja. Potpuno razodjeven potrčao sam prema šumi, tražeći spas među krošnjama. Čuo sam kako se kombi pali i odlazi. Bilo je to par trenutaka prije nego što sam uvidio da šuma zapravo nije bila šuma, nego parkić, gospodine policajac. Morate mi vjerovati da nisam neki prljavi perverznjak, iako razumijem sve one mame koje su vrištale kada sam istrčao ispred fontane. Dao sam vam sve svoje podatke i mislim da je noć u policijskoj stanici sasvim primjerena mom prijestupu. Stalno ponavljate „Vaša situacija je takva da zahtijeva dodatno čekanje.“. Oprostite, ali šta mi to čekamo? Nisam imao priliku da obavim niti jedan telefonski poziv, nisam kontaktirao svog advokata…” „Kutije, gospodine. Čekamo kutije.“
– prvonagrađena priča na konkursu Šumadijske metafore 2023.
AMINA HRNČIĆ rođena je 1995 godine. Završila je Farmaceutski fakultet u Sarajevu. Živi i radi u Novom Sadu.
Objavila je tri zbirke poezije. Zbirka „Oktava“ objavljena je u sklopu prve nagrade Festivala poezije mladih u Vrbasu, a „Put u Agape“ u okviru prve nagrade za najbolji rukopis Književne omladine Valjeva, 2020. godine. Treća zbirka „Tri života južnije“ objavljena je 2023. godine u sklopu prve nagrade za poeziju na festivalu „Šumadijske metafore“, Mladenovac.
Ove godine pored prve nagrade za poeziju osvojila je i prvu nagradu za prozu na festivalu „Šumadijske metafore“, što je ujedno čini i jedinom osobom u historiji festivala kojoj je pošlo za rukom da pobijedi u obje kategorije iste godine. Dobitnica je treće nagrade za poeziju festivala „Zheng Nian Cup“ u Kini, čiji su organizatori Pekinški institut za kinesku kulturu Zheng Nian i Izložbena sala kineskih umjetnika, nagrade za poeziju „Milan Dunđerski“ i nekoliko drugih regionalnih književnih nagrada.
Pjesme su joj prevedene i objavljene na francuskom (časopis Panache, zbornici “Nouvelle poésie BCMS” prvi i drugi tom i zbornik Francuskog instituta u Bosni i Hercegovini), italijanskom (zbornik festivala Castello di Duino), njemačkom (austrijski časopis Lichtungen), kineskom (China Daily – Overseas Literature Journal izdanje za Kinu, Australiju i Novi Zeland, i Shanxi Science And Technology newspaper, Kina), engleskom (britanski časopis The Poet, ruski almanah Вдохновение, zbornik festivala Woman’s scream iz Dominikanske Republike, časopis P.L.O.T.S., SAD), španskom (peruanski časopis Revista Kametsa) i makedonskom jeziku (zbornik festivala Literaturni Iskri). Njena poezija je zastupljena u više od pedeset antologija u zemljama regiona i brojnim književnim časopisima. Priče su joj uvrštenu nekoliko zbornika uključujući antologiju „Paranormal Whispers“, Indija.
PAPIRNI AVIONI
Neko me tada upitao
Da li će se vrijeme vratiti unazad
Oh, moj prijatelju, pa ono se već odavno vraća,
U prirodnom stanju izlazili bismo iz zemlje kao starci
A ostatak života težili da dosegnemo svoju punu snagu
Prije nego se vratimo u majčinu utrobu
I tako sve do Evine mitohondrije.
Ugriju me ponekad
Uspomene iz studentskog doma,
Duhovi iz sobe 109
Nečija nesuđena Ifeta
Čovjek koji je rukama pokidao jorgane
Šumski ljudi što su prekoračili cestu
Djevojka iz Sudana koja je u svojoj sobi pravila džemove
I njeno oduševljenje kad je prvi put vidjela snijeg
Jedan mravinjak željan pozornice i muzike
I odnekud flaša suviše dobrog vina
Ta sloboda da sebi kažeš
Mi smo na autobuskoj stanici života
Samo čekamo da krenemo,
Samo čekamo, i čekamo.
A na purpurnom pokrovu noćas trepere samo mrtve zvijezde
Pa razmišljam o aerodinamici papirnih aviona
I sva je sreća da ne znam ništa o aerodinamici
Osim da avioni od papira ponekad
Lete deset, a ponekad dva metra,
I da ima nešto lijepo
U njihovoj ambiciji.
***
DEFINICIJA USPJEHA
Živimo u gradu i imamo komšije
Koji drže patke, guske, ćurke i kokoši.
Imaju travnjak bez trave
I rado pošalju u mitohondriju
Svakog ekološkog inspektora
Pa se jedni od straha više ne pojavljuju,
A drugi odustanu u zamjenu
Za svježa domaća jaja.
Živimo u gradu i imamo komšije
Koji drže patke, guske, ćurke i kokoši.
U dvorištu njihove zgrade od šest spratova
Ujedno je i živinarnik i klaonica.
To zaključujem jer su ptice
Uvijek drugih boja.
Pratim ih i ćutim,
Šta može podstanar
Što ne može inspektor.
I sve ovo možda ne bi bilo vrijedno spomena,
Ali neko uporno i oduševljeno donosi
Memljiv hljeb na njihovu ogradu
Da im pomognu da prehrane
Njihove patke, guske, ćurke i kokoši.
Tješim se da tako i oni krišom
Mijenjaju uslugu
Za svježa jaja,
A zapravo znam da to rade
Da kasnije mogu reći
Da su bili dijelom njihovog
Uspjeha.
________________________________________
AMINA HRNČIĆ rođena je 1995. godine. Objavila je dvije zbirke poezije, „Put u Agape“ i „Oktava“, kao dobitnica 1. nagrade 51. Festivala poezije mladih, Vrbas, te 1. nagrade za najbolju prvu knjigu Književne omladine Valjeva.
Zastupljena je u pedesetak antologija, a pjesme su joj prevedene i objavljene na njemačkom, francuskom, italijanskom, engleskom i makedonskom jeziku.
Po struci je magistar farmacije.
Zašto umiru afričke ljubičice?
Zbog neznanja, zbog nemara,
Ili zato što posljednji bukvalista
I dalje čeka pravo vrijeme
Ispod pogrešnog sata
Dok sa druge strane stanice peroni stoje,
A protiču slobodni ljudi?
Zalijevala sam ih i previše.
Da li su uvele
Jer im je sunce bilo prejako
Ili prosto zbog nedostatka rupe na saksiji?
Možda u stanu nisu imale dovoljno svjetlosti,
Ili je svijet bio suviše ljubomoran na njih,
Sigurno je da im nisam dovoljno čitala,
A možda su ih i urekli?
Pitaš me zbog čega umire cvijeće,
A ja ti kažem da je smrt
Prostor koji smo osmisli
Da opišemo odlaske koje ne možemo spoznati,
Dok ne skinemo crvenu paučinu koja se nakuplja
Na našim mrenama i omogućava da voda
Održava stalnost tuge,
Zato što su draga bića
Morala da nas napuste.
***
BALADA O BJELINI
U metafizici biserne naušnice,
Savršena iluzija bogatstva;
Odsjaj volje u ogledalu,
I humoreska svjetlosti
Zapisana bijelim kapima.
Noćas nas progone oči Mona Lize sjevera,
I kažeš bol ti je što cvijet umre
Kada ga presadiš u veći sud,
Ako postane jedno
Sa tlom koje ga zna.
No, to je ritual koji se po pravilu
Treba raditi izvana prema sebi,
A ne u obratnom pravcu,
Premda je kod tebe sve naopako
Ali i dalje radi,
Jer ne znaš da nisi upravu.
I to je ponekad moguće,
Jer kada je tvoje unutra- izvana,
A sve izvana- unutra,
Pa širina žulja i lomi ti rebra,
Ona će da prsnu od olakšanja i izliju
Baršun iz srži
Tvojih kostiju,
I tada će se osloboditi
Sve ono što si ustvari.
…
A umjetnost?
Vuče se kao pustinjak u plaštu
Melanholije crvenog, crnog, i bijelih kapljica,
Cipele su joj fraktali geometrije haosa,
Metafora odlaska i nada koja bi tako opstala.
Kao i uvijek laže.
Kaže da ide negdje gdje je čeka mrak,
Ali se bar kapi stapaju u oblak bjeline.
I kao, putuje tamo
Gdje nam se gubi trag,
I rađaju se neke nove zime.
AMINA HRNČIĆ (Maglaj, Bosna i Hercegovina), studentica pete godine Farmaceutskog fakulteta u Sarajevu. Pobjednica je 51. Festivala poezije mladih u Vrbasu (Srbija), u sklopu kojeg će u maju 2020. godine objaviti svoju prvu zbirku poezije. Poezija joj je prevođena na francuski i njemački jezik i do sada objavljena u nekoliko desetina zajedničkih zbornika i književnih časopisa sa područja zemalja bivše Jugoslavije. Piše poeziju i prozu za djecu i odrasle. Crta stripove.
čovjek-časopis 