PREKASNO ZA ČEKANJE
Leptiri su te raznijeli diljem krajolika
Zagledana u maslačke svoju izgubljenu sjetu tražiš
Moji ti stihovi ne mogu pomoći
Sama si i sama ćeš se naći
Tek kad u mahovini ugledaš svoje djetinjstvo
tvoja će potraga prestati
Kad ugledaš stablo na kojem su ti ptice gnijezdo savile
kad opet zalepećeš gore među granjem
kad mi iz gnijezda zacvrkućeš
Kad te sunce podigne na svome toplom blještavom dlanu
i donese ovamo u sadašnjost
gdje pretvoren u odrasla čovjeka
sjedim u kavani listam novine ispijam pokoju kaplju otrova
i nikoga pa ni tebe više ne čekam
***
ODLJUBLJIVANJE
Što si manje zrnce to jača je moja želja
Da ti bilo tuče tik do mlina u kojem se melje tvoje vrijeme
Da ti se riječi kotrljaju duž cijeloga našeg kreveta
Da kroz tebe svjetlost u sobu prodire
U knjigama ništa više ne piše
Slova nikad nisu bila otisnuta na taj snijeg između korica
Niti ga ima niti bi sunce imalo što otopiti
Sve je bijelo i samo se jedno bijelo
drugim bijelim
prebjeljuje
Samo se svjetlost na stranicama u drugu svjetlost mrvi
Više te svjetlost ne traži
Više te svjetlost ne vidi
Još te se samo ptice sjećaju
S pticama si letjela ponad gora ponad voda
S pticama ćeš sletjeti u prošlost
Ogrijati u tom toplom gnijezdu
Pomodrjelo jaje
Iz kojeg će niknuti moje sjećanje
***
SVA PRIRODA JE STALA U DJEČJU SOBU
Sada kada te više nema
obloži me svojim usnama
toplima od mlijeka i žeđi
Sada kada te više nema
slušaj glazbu što se njiše ponad probuđena bilja
tu glazbu koja živi od titraja jutarnjega zraka
slušaj glazbu
što se s listova lijeske u blistavim kapima slijeva u pčelinja usta
Sada kada te više nema
ta glazba govori jezikom koji tek počinjem učiti
Je li more ušlo u uho glazbe
Ili se oblaci voze na njenim proplancima
pa odjednom gromove čujem
kao da su praporci
kao da ne prijete svojom silinom
kao da se sva priroda odjednom nevino igra
Ili se planet kotrlja između nogu
krevetića u dječjoj sobi
***
VRIJEME I MI DRŽIMO SE ZA RUKE
Držimo se za snove
što podrhtavaju
u tišini lišća podnevne šume
Držimo se za šum koraka
što se uspinju na krov vremena
što uzlaze po sunčevim nitima
i koračaju ravnije od ošamućenih fotona,
po nitima što će kao tangente dodirivati
usplahireni
sklupčani embrij Svemira
koji je, plašeći se
beskraja, sagnuo
zvjezdanu glavu,
koji se, ne nalazeći nigdje zaštite, skutrio
u sebe samoga
Držimo se za svaki dah što se odbija
od ledenih litica noći
Zaustavljamo vrijeme govoreći mu da je dovoljno dugo
trčalo
kroz mora, kroz latice cvijeća i rosu grozdova
kroz tamu pećina, kroz pramene duginih boja
kroz knjige vjenčanih i knjige rođenih
kroz knjige umrlih
kroz knjige začetih
Govoreći mu da je sada čas kad treba sići
Govoreći vremenu da smo s njime sklopili savez
i da smo sada nas dvoje s njim, s vremenom
trajniji od trajanja u njemu
Da je vrijeme
u nama
trajnije od trajanja u sebi
***
ALOJZ MAJETIĆ, pjesnik, prozaik i dramski pisac, rođen je u Rijeci 30. kolovoza 1938, osnovnu školu i gimnaziju završio u Delnicama, studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radio je kao korektor, novinar, samostalni književnik i urednik. Bio je tajnik Društva hrvatskih književnika, urednik časopisa Paradoks i Republika, uređivao je na radiju emisije SF-priča a u izdavačkoj kući Mladost uređivao je biblioteke Svršetak stoljeća, Prizma i Pjesnikov izbor. Poslije umirovljenja živi i piše u Zagrebu i na otočiću Susku.
U književnost je ušao kao izraziti promotor jezičke razigranosti i slobode (proza u trapericama, žargonska poezija). Naglašava svoju trozavičajnost: goransku u kojoj je proveo godine do studija u Zagrebu, urbanu u kojoj se tematikom vezao za jezik i sudbine zagrebačke pobunjene generacije i sadašnju pučinsku (kako sam voli reći) živeći veći dio godine na otočiću Susku i doživljavajući elementarnost okoliša kao dodir s mikro i makro dimenzijama.
E-tehnologiju koristi u novim proznim knjigama. U Moru bačenom u nebo pod naslovom Digitalno more objavljuje dvije proze pisane na internetskom blog-servisu, a roman Bestjelesna gotovo je u cijelosti pisan na Internetu. Majetić je tu mogućnost koristio ne samo tehnički nego je nekoliko komentatora uveo u roman kao likove preplićući virtualnu stvarnost s umjetničkom fikcijom.
Za povijesni roman Omiški gusari dobio je Nagradu Grigor Vitez, za kratki roman Glavata priča Nagradu Ivana Brlić-Mažuranić, za knjigu pjesma Tkači jedara Nagradu grada Zagreba i za knjigu pjesama Odmicanje pučine Nagradu Tin Ujević.
čovjek-časopis 