Tag: Almir Imširević

Majčino lice je imalo boju slonove kosti. Slušala je kako očev prijatelj Abdulah tek pristigloj rodbini prepričava posljednje ribarske sate pokojnika. Opisivao je blatnjavi put kojim su se spustili do rijeke, snijeg koji je ličio na sladoled straćatela, opisivao vatru koju su s mukom upalili, oponašao pokret očeve ruke koja stavlja komad drveta iznad zgužvanog novinskog papira. Nastavlja pričom o vodostaju, o lovočuvaru kojeg su počastili sirom i rakijom, a onda pokazuje prst na kojem je ostao trag od uboda udice koju je otac vješto vezao za jedva vidljivi silk. Kako su se gosti izmjenjivali, Abdulahova priča je mijenjala oblik, postajala bogatija, pretrpana detaljima. Pripovjedač je postajao sve spretniji, uživao je u vlastitom glasu, u pridjevima, pronalazio neke skoro zaboravljene riječi da bi opisao mamac korišten tog kobnog dana, a na tetkinoj marami pokazao je nijansu konca korištenog za pravljenje mušice.
Udaljavao se od mrtvog prijatelja, ostavljao ga da leži pored vatre, na sigurnom, pored mreže sa ulovljenom ribom koja je udarala repom po smrznutoj obali. Shvatio sam da mami prija taj način pripovijedanja, da je njegov glas umiruje, da ne razumije sve izgovoreno, ali uživa u sporosti i tišini, baš kako to rade iskusni ribari kraj mirnih voda. Bez puno riječi, tek povremeno bacajući pogled u daljinu, prema drugoj obali, na kojoj sada nije bilo nikoga. Ćutale su tetke, stričevi, komšinice, neko je u kuhinji ponovo otvarao slavinu. Stan je mirisao na domaći hljeb i na kafu.

Gospođa sa drugog sprata, supruga vojnog invalida, sa velikim medaljonom oko vrata, tvrdila je da pucketanje namještaja znači sigurno prisustvo umrlog. Pogledao sam u majku, na trenutak je sklopila oči, znao sam da čuje razgovor, svako pucketanje. Zvono na ulaznim vratima natjeralo ju je da otvori oči, dala mi je znak da otvorim, a brat je iskoristio trenutak da joj kaže: “Mama, moraš nešto pojesti “ i prinio joj tanjir sa pilećom supom. Otvorio sam vrata i vidio nepoznatog čovjeka, na sebi je imao jaknu kakvu su u starim filmovima nosili partizanski ilegalci. O desno rame mu je bila obješena torba, pa mi se na trenutak učinilo da pred sobom imam uličnog čistača cipela koji, mijenjajući pravila svog biznisa, ide od vrata do vrata nudeći svoje usluge. Cipelarski svjedok kojem je jedino nedostajao osmijeh kakav su imali muškarci sa naslovnica Kule stražare. Umjesto pozdrava ispružio je ruku sa reklamnim materijalom. Nisam uspio ni shvatiti o čemu je riječ, ilegalac je progovorio: “Porodica Duraković?” Klimnuo sam glavom.
“A vi ste…?”, nastavi skoro šapatom.
“Enki.”
“Duraković?”
“Da.”
“Fotografije i video zapisi” reče a glas “s” odgmiza haustorskim stepeništem. Zbunjenost na mom licu nije ga iznenadila ni zaustavila, pa je nastavio sa hipnotizerskom tačkom.
“Najjeftinije fotografisanje sahrana i najkvalitetniji video snimci posljednjeg ispraćaja.”
Svoju nevjerovatnu ponudu, dobro uvježbanu, bez viška pokreta, završio je kratkom rečenicom koja je njegovoj izvedbi dala posebnu težinu i scensku uvjerljivost – “Za vječnu uspomenu.”
Dok smo jeli grah koji je otac napravio dan prije svoje smrti, mama je upitala: “Ko je to bio?”
“Niko. Pogriješio. Traži nekog Ibrahimovića.”
“Nema u našem ulazu Ibrahimovića”, kaže mama.
“Znam.”

Poslije mi, ne znam zašto, bilo žao što sam u priču upleo nepostojeće, potpuno nevine Ibrahimoviće. U momentu potpuno savladan sujevjerjem, u fotografu‑ilegalcu sam vidio nemilosrdnog lovca na smrt. Uplašen, reagujući kako bi to učinila i većina drugih ljudi na mom mjestu, nedužnoj i nepoznatoj porodici poslao sam nesreću na vrata.

***

“Prvi roman dokazanog dramskog pisca Almira Imširevića, pod zaista odličnim nazivom Zlatni geler, donosi izvjestan zaokret u autorovom pisanju. To je egzistencijalistički roman na tragu kultnog romana Stranac Alberta Camusa, štivo obilato aluzijama i citatima iz svjetske književnosti i filma, posebno dramske umjetnosti. U centru romana je preživjeli opsade Sarajeva koji na rezidenciji za pisce, u francuskom gradiću, pokušava povezati niti svoga života nakon očeve smrti prožet nikad prolaznom traumom rata. Mir malog grada samo pojačava tamni legat rata u glavnom junaku, koji ne završava kao Camusov Mersault ali u simboličkom smislu biva apsurdno kažnjen.

Iako se svojom upečatljivošću izdvajaju pasaži koji predstavljaju povratak priče unazad – takozvani flešbekovi (u njima vidimo kako se glavni junak otuđuje od vlastitog bola i empatije za bol drugih ljudi, posebno na primjeru dječaka koji umire pogođen sitnim gelerom), Zlatni geler je koherentne strukture na tragu modernističkog promišljanja romana. Enki Duraković, glavni junak, bori se s vlastitim ratnim/životnim demonima i demonima pisanja, krajnji rezultat je roman o traumi i pokušaju oporavka. A to je ono vječno pitanje na koje možda nikad nećemo pronaći odgovore. Uostalom, ovaj roman je i baziran na začudnosti, na čuđenju pred misterijom vlastitog i tuđih života.” – Faruk Šehić

______________________________________________

ALMIR IMŠIREVIĆ, rođen 10.3.1971. godine u Bihaću. Na Akademiji scenskih umjetnosti diplomirao na Odsjeku za dramaturgiju, te od 1998. radi kao predavač i dramaturg. Autor je drama: „Kad bi ovo bila predstava…“, „Balkanski đavo Sram“, „Circus Inferno“, „Po istinitoj priči“, „Mousefuckers“, „Kad bi ovo bio film“… Drame su mu nagrađivane na festivalima u Bosni i Hercegovini, izvođene u mnogim zemljama Evrope, te uvrštene u francuskoj i bosanskoj antologiji savremene drame. Kao dramaturg radio je u skoro svim profesionalnim teatrima BiH. Do sada je objavio dvije knjige drama, te knjigu kratkih priča „Strana 212“ i „Najljepši od svih svjetova“. Teatarske kritike, prikaze i eseje objavljivao u sarajevskim časopisima. Autor je i nekoliko scenarija za televizijske projekte rađene u BiH i Hrvatskoj, te scenarista igranog filma „Mliječni put“. Bio je jedan od rukovodilaca Otvorene scene „Obala“, niz godina nalazio se na funkciji šefa Odsjeka za dramaturgiju, a danas je redovni profesor na predmetu Pisanje za teatar.

MEHMED ĆURČIĆ, NOMADSKI RASTANAK
(za violinu i orkestar)

Ime Mehmeda Ćurčića prvi put sam čuo, ako me sjećanje ne vara, krajem 1988. godine, u kafani koja je ostala poznata kao Ćumez, a gdje sam, sa svojim prijateljima, provodio sve one sate bježanja sa opštenarodne odbrane, istorije i fizičkog vaspitanja. Ispijali smo jeftinu kafu spravljenu na šporetu na drva, zalijevali smrekom i udisali duhanski dim koji je tih godina imao ukus nepoznatih nam ženskih tijela. Tri školska časa bila su dovoljna za priče koje bi i Šeherzada rado prisvojila i život produžila za bar još jedan mjesec. Zoka je nabrajao članove Deep Purple kao da su fudbaleri – Blackmore, Gillan, Lord, Coverdale, Paice, Hughes, Glover, Evans, Bolin, Simper… Šaki je analizirao prošlu noć odgledane „Marijine ljubavnike“, Modže opisivao očevu smrt za vrijeme davno odigranog gradskog derbija, a Karim je pričao o ljetovanju u Cannesu i pokazivao nam crtež što mu ga je poklonio izvjesni Ivo Milazzo. Grafitnom olovkom nacrtan lik Kena Parkera, a iznad njegove glave, u oblačiću, kratka poruka: „So long, Karim!“. Mi, momci iz četvrtog tri, kao zla braća kralja Šahrijara, neosjetljivi na priče o izmišljenim junacima, tražili smo bar nemoguće. I dok je Zoka ubjeđivao gazdu kafane da pusti „Lile su kiše“, Karim nam je otkrio dio biografije čovjeka o čijem životu je slušao u Francuskoj, od lokalnih jazz muzičara.

Mehmed Ćurčić je rođen 1881. godine u Sarajevu. Volio je putovanja, muziku i muškarce. Legenda kaže da ga je jedna od tih ljubavi natjerala da 1901. dođe u Beč, a potom i u Pariz. Dvije činjenice su provjerene – u Francusku je doputovao vozom, samo par mjeseci kasnije postaje pariški student, a ubrzo i jedan od prvih školovanih bosanskih muzičara. Kreće se u umjetničkim krugovima, upoznaje sa brojnim violinistima koji inspirišu njegov budući rad, ali najzanimljiviji trag njegova boravka u Parizu pronalazimo u knjizi „Lectures de Proust“, Jean-Yves Tadiea, francuskog pisca i jednog od najznačajnijih biografa Marcela Prousta. Sarajevski violinista prisutan je u četiri, za Prousta vrlo bolne, a za svjetsku književnost presudne godine. Naime, 1903. umire piščev otac, a 1905. i majka, te on polako zatvara sva ona vrata okrenuta prema svijetu. U njegov dom ulaze samo rijetki, a među njima je i Mehmed Ćurčić, momak sa violinom.

U julu 1907. zatičemo ih u ljetovalištu Cabourg, na sjeveru Francuske, gdje stižu u pratnji mladog šofera Alfreda Agostinellija. U poslovnim knjigama Grand Hotela još uvijek stoji podatak da je Marcel Proust, prilikom svojih dolazaka, redovno uzimao pet soba. Jednu da u njoj spava, a četiri preostale „da smjesti TIŠINU“. Postoje izvjesne sumnje, i dobronamjerna nagađanja, o prirodi odnosa među ovim saputnicima, ljubavnom trouglu koji će se raspasti iste godine Mehmedovim odlaskom u Beč.

Tamo druguje sa nekoliko sarajevskih studenata, te redovno obilazi, pored kafana, i bolesnog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića koji posljednju godinu svog života, provodi u bolnici. Inače, na pjesnika ga je uputio rođak, Vejsil Ćurčić, arheolog i jedan od budućih direktora Zemaljskog muzeja. Mehmed postaje revnosan posjetilac bolesnog Kranjčevića, ali ga ovaj, sudeći po pismima, nije podnosio. Naziva ga „gnjavatorom prvog razreda“, a netrpeljivost je, bez sumnje, izazvana političkim uvjerenjima mladog Sarajlije. „Strašno me gnjavi svojim učenim teorijama, pripovjeda o ‘našoj stranci’… Donio mi je i neki anarhistički članak. Danas mi ne bi bilo milo da me ko posjeti. Najviše se bojim mladog Ć. – taj će skresati milijun bogova jučerašnjim kandidatima, ukoliko nijesu socijal-demokrati. A uz to, laže da ne može gore!“, piše Silvije u pismu svojoj ženi Eli.

Iz Sarajeva stižu sve ružnije vijesti, vlada „velika uzrujanost i ogorčenje protiv Švaba“, ali Mehmedovu pažnju privlači sudbina njegova rođaka Vejsila Ćurčića, bivšeg bečkog studenta. Na njega je „dignuta hajka“ jer je, na zgražanje „intelektualaca i begova“ – promijenio vjeru. Poglavlje zatvara Kranjčević svojim pismom u kojem kaže: „Što se tiče Vejsila, mislim da bi mu ljudi iskazali najveću uslugu, kad se ne bi toliko za nj zanimali. Prosto ne znam, kakovo je to neviđeno čudo što je prešo na drugu vjeru… muslimani i katolici i pravoslavni mogli bi već naučiti, da ne plaču za svojim „šugavim ovcama“… A Vejsil imade i ženu i dijete pak to mu budni i Bečom i Peštom, i nek se ne obazire na tursku inteligenciju…“

Godine 1908., u oktobru, nekako baš u vrijeme Kranjčevićeve sahrane u Sarajevu, Mehmed Ćurčić napušta Beč, a onda ga, kao poslije kakve sjajne iluzionističke tačke, na trenutak gubimo iz vida, da bi se 1914. pojavio u blizini Praga. Prepoznajemo zvuk njegove violine, muzika dopire iz dvorca Konopište, Mehmed ima 33 godine i jedan je od muzičara koji su pozvani da sviraju u posljednjoj rezidenciji Franza Ferdinanda. Na repertoaru su im djela Pabla de Sarasate, španskog kompozitora, a najdvojvodina supruga je naročito zaljubljena u „Zigeunerweisen“, komad pisan za violinu i orkestar. Legenda kaže da je u martu 1914. čula Mehmedovo izvođenje djela koje je donio iz rodnog Sarajeva, te da je to presudilo u ubjeđivanju muža da na put u Bosnu povedu i muzičare. Sophie je, pišu istoričari, planirala da posjetu Sarajevu okončaju koncertom koji će pokloniti uglednicima grada domaćina. „Nizamski rastanak“ odsviran na violini Mehmeda Ćurčića trebao je olakšati posao uplašenim prevodiocima i napetim oružnicima.

Nadvojvoda Franz Ferdinand sa svojom svitom polazi iz Beča, preko Graza, Ljubljane i u Trstu se ukrcava na „Viribus Unitis“, borbeni brod koji će ih duž Jadranske obale odvesti do ušća Neretve. Kratko se zaustavljaju u Mostaru, a potom nastavljaju vozom do Ilidže. Na dan kad je planiran koncert, ujutro 28. juna, Franz Ferdinand i Sophie završavaju molitvu u Hotelu Bosna i odlaze ka Sarajevu. Koncert nije održan, a Mehmed Ćurčić nikad nije svirao u rodnom gradu.

Narednih desetak godina putuje Evropom, pratimo njegove notne tragove po Italiji, Španiji, kratko zadržavanje u Crnoj Gori, a onda ga vidimo kako početkom 20-ih godina šeta ulicama današnjeg Istanbula. Svira sa izvjesnim Leonom Avigdorom, a njegova violina otkriva jazz i sretno se zaljubljuje. Mehmed nema sreće kao njegov instrument, primoran je na „čuvanje tajne“, ali zato osniva bend i daje mu ime „Yorukler“ (tur. hodati). U knjizi „Midnight at the Pera Palace“, pišući o rađanju jazza u Turskoj, Charles King mu posvećuje dvadesetak rečenica. Mehmed Ćurčić se ne zaustavlja i ne prekida svoje umjetničko putovanje; u četrdesetoj godini ulazi u svijet teatra. Nakon što je upoznao Andre Antoinea, Francuza koji je u Tursku pozvan da pokrene pozorište, postaje jedan od prvih muzičara saradnika Darulbedayia, istanbulskog gradskog teatra. Naredne tri decenije svira i komponuje za pozorište, a Balkan ostaje njegova stalna inspiracija. Umro je 1952. godine.

Momci iz četvrtog tri, oni sa početka priče, nikada se više nisu okupili u Ćumezu. Časove opštenarodne odbrane, istorije i fizičkog vaspitanja, pokazalo je vrijeme, nisu uspjeli izbjeći. Zoka je konobar u Velikom Gradištu, mjestu „gdje je snimana serija ‘Više od igre’“, Modže je svoj „prvi kurban zaklao u rodnom gradu Muhameda Alija“, a Šaki kuša vina i „Trumpovu vanjsku politiku“…

Karim je poginuo u Sarajevu 1995. godine i sahranjen je u haremu Ćurčića džamije, svega par metara dalje od mezara sarajevskog violiniste. Tog avgusta gledao sam kako Semezdin Mehmedinović, zajedno sa Karimovim ocem, spušta tabut u zemlju, a tek večeras, dok privodim kraju ovu priču, posve sam siguran da je i na tom groblju ukopano bezbroj – nomada. Znate, to su oni ljudi koji ne samo da putuju u potrazi za boljim mjestom, oni čak i svojim odsustvom čine dobra djela.

Oni su kao tišina u četiri sobe Marcela Prousta.

_______________________________________________

ALMIR IMŠIREVIĆ rođen je 10.3.1971. godine u Bihaću. Na Akademiji scenskih umjetnosti diplomirao na Odsjeku za dramaturgiju, te od 1998. radi kao predavač i dramaturg. Autor je drama: „Kad bi ovo bila predstava…“, „Balkanski đavo Sram“, „Circus Inferno“, „Po istinitoj priči“, „Mousefuckers“, „Kad bi ovo bio film“… Drame su mu nagrađivane na festivalima u Bosni i Hercegovini, izvođene u mnogim zemljama Evrope, te uvrštene u francuskoj i bosanskoj antologiji savremene drame. Kao dramaturg radio je u skoro svim profesionalnim teatrima BiH. Do sada je objavio dvije knjige drama, te knjige kratkih priča „Strana 212“ i „Najljepši od svih svjetova“. Teatarske kritike, prikaze i eseje objavljivao u sarajevskim časopisima. Autor je i nekoliko scenarija za televizijske projekte rađene u BiH i Hrvatskoj, te scenarista igranog filma „Mliječni put“. Bio je jedan od rukovodilaca Otvorene scene „Obala“, niz godina nalazio se na funkciji šefa Odsjeka za dramaturgiju, a danas je redovni profesor na predmetu Pisanje za teatar.

OSKAR KABILJO, ČOVJEK ZVANI MAMA

Te 1900. godine, kada je rođen, Sarajevo je imalo toliko stanovnika da bi, uz malo truda, svi mogli stati na današnji stadion na Grbavici. Bilo kako bilo, Oskar Kabiljo je u ovaj grad došao prije fudbalske lopte, a prvu zastavu i navijanja će zapamtiti kao četrnaestogodišnjak; sa prozora svoje kuće mogao je vidjeti komad Appelovog keja i čuti nerazumljivo i udaljeno klicanje ljudi. Tog je dana, sa povišenom temperaturom i bolovima u stomaku, naslonio čelo na prozorsko okno i slušao svađu roditelja iz druge sobe, kad mu se učinilo da je iz grada odjeknuo pucanj. Naivni sarajevski golub prevrtač, pored dimnjaka koji je malom Oskaru zaklanjao pogled, stajao je na svom mjestu nastavljajući klimati glavom u tročetvrtinskom taktu.

Pet godina kasnije, rat je utihnuo, baš kao i svađe iz roditeljske sobe. Otac Oskara Kabilja umro je 1917. godine, a mati se preudala i bračnu nesreću, kao miraz, odnijela u kuću drugog muškarca. Naš junak sve uspješnije izbjegava ljude i mjesta na kojima se okupljaju; škola mu postaje nepodnošljiva, a o vjerskim objektima govori sa prezirom i podsmijehom.

Ulica je jedini prostor na kojem prihvata da bude u prisustvu drugih, ali svoje gađenje sve češće iskazuje brojnim tučama i sitnim krađama. Bliski rođak po ocu, slikar Daniel Kabiljo, koji se zahvaljujući stipendiji jevrejskog dobrotvornog društva „La Benevolencija“ školovao u Beču, bezuspješno pokušava pomoći – mladog Oskara ne zanimaju ni novac ni savjeti.
U proljeće 1919. godine čujemo ga kako redovno, bez kašnjenja i presjedanja, hrče u kućici otpravnika vozova, a san mu ne remeti ni voz koji natovaren ciglama napušta stanicu. Jednog od tih jutara upoznaće i mladog željezničkog radnika čije je ime, izgovarano zaredom, odzvanjalo ritmom voza u pokretu – Dimitrije Dimitrijević Dimitrije Dimitrijević Dimitrije Dimitrijević Dimitrije… Bio je to onaj isti momak sa Mejtaša koji će nagovoriti svoje prijatelje, željezničke radnike, da osnuju fudbalski tim, a sebe će u istoriju kluba upisati kao strijelca prvog gola.
Krilati točak lokomotive postaje grb fudbalskog kluba „Željezničar“, a Oskar Kabiljo prihvata poziv svog prijatelja i biva prvi nezvanični ekonom tima. Brine se za opremu, postavlja mrežu, čisti blatnjavu obuću, donosi vodu, zabavlja svojim sarkastičnim komentarima, a povremeno, u nedostatku drugih saradnika, ukazuje i pomoć ozlijeđenim igračima. Stjepan Katalinić, jedan od fudbalera „Željezničara“, daje mu nadimak Mama. U istoriji kluba bi, ipak, važnija bila informacija da je Oskar Kabiljo – prvi navijač. „Željo“ postaje jedini klub kojem se tepa, a razlog se možda krije u jednostavnoj činjenici da ima Mamu.

Iste godine kada je rođena fudbalska beba, koja će vremenom postati plava, u Sarajevu je otvoreno i Narodno pozorište. Mahalskoj istoriji ostaju nepoznati detalji, ali se pouzdano zna da je Oskar od 1929. godine u novoj zgradi zaposlen kao garderober. Postaje svjedokom razvoja bosanskohercegovačke drame, prijateljuje sa glumcima, koji su često pridošlice iz primorskih krajeva, u čije se priče zaljubljuje, željan putovanja i svijeta koji se nalazi s druge strane Trebevića. Negdje u to vrijeme budi se njegova opsesija; počinje sakupljati zaboravljene stvari, sitnice pronađene nakon predstava u pozorišnoj sali. Između redova ostaju šalovi, kišobrani, poneka muštikla, tabakere i lepeze, ali Oskar Kabiljo biva očaran – rukavicama.

Zaboravljene, izgubljene, raznih oblika i boja, napuštene ili odbačene, kao neželjena djeca, pronalaze utočište i smiraj u Maminom sanduku. Svoju potragu za rukavicama proširuje i na sarajevske kafane, željezničku stanicu, Poštu, na sva ona mjesta sa kojih će naš vrijedni kolekcionar, u narednih deset godina, sakupiti 513 novih komada. Tragalačku groznicu zaustavlja strah od novog rata.

Oskar Kabiljo u svojoj trideset i devetoj godini prvi put napušta Sarajevo i u Hamburgu se ukrcava na brod „St. Louis“ čiji je cilj Kuba. Na 175 metara dugom plovilu, koje se kreće brzinom od 18 milja na sat, ukrcano je 937 putnika, a većinu čine jevrejske izbjeglice iz nacizmom zaražene Evrope. Kapetan Gustav Schröder lično, na očigled uplašenih putnika, u glavnoj brodskoj sali za ručavanje, prebacuje stolnjak preko biste Adolfa Hitlera, za djecu organizuje časove plivanja na bazenu, a odraslima otvara zasebnu prostoriju za obavljanje molitve. U 4 sata ujutro, 27. maja 1939., brod dolazi do obala Havane, a samo nekoliko časova kasnije, ukazom predsjednika Kube, izbjeglicama biva odbijen zahtjev za ulazak u zemlju. Brod napušta 29 putnika, a potom, pet dana nakon uplovljavanja, kapetan naređuje kretanje ka Sjedinjenim Američkim Državama. Kruže obalom Floride iščekujući dozvolu za iskrcavanje, ali i predsjednik Roosevelt izgovara manje poznato istorijsko „no!“. Slijedi putovanje prema Kanadi i identičan jednosložni odgovor; poraženom kapetanu ne preostaje ništa drugo, pa brod usmjerava ka Evropi, 17. juna 1939. dolazi u luku Antwerp, putnici se iskrcavaju, a njih 254 neće dočekati kraj rata. Oskar Kabiljo, nakon što je vidio Ameriku, dobija priliku da vidi i Auschwitz.

Pisac, na ovom mjestu, na sebe preuzima ulogu američkog službenika i u priču zabranjuje ulazak stradanju, patnjama i logorskim mukama. Svog junaka, Oskara zvanog Mama, izvlači na sigurno i vraća u Sarajevo koje nije vidio sedam godina. „Željezničar“ igra svoju najgoru sezonu, ispada iz prve lige, a oporavak započinje tek 1953. godine. Oskar Kabiljo tada još uvijek radi u Narodnom pozorištu, ima ženu i onaj isti sanduk u kojem je sada preko 700 rukavica; jedna od njih, sačuvana u Zemaljskom muzeju, pripadala je Gustavu Schröderu, kapetanu ukletog broda „St. Louis“.

Oskar Kabiljo Mama umro je 18. decembra 1971. godine u Sarajevu, a svako dijete zna da priče o mamama zaslužuju sretan kraj, pa zato i ova završava podatkom da je te sezone, nakon dvadeset i jedne pobjede, „Željo“ ponio šampionsku krunu. Na Jevrejskom groblju, sa kojeg se, ako me sjećanje ne vara, vidi stadion na Grbavici, Mamu su ispratili najbolji igrači i prijatelji. Ne znam da li su tom prilikom držani posmrtni govori, ali znam da se Josip Katalinski, u televizijskom razgovoru, sa neskrivenom sjetom i osmijehom na licu, prisjetio jednog od zadnjih susreta sa Oskarom Kabiljom.

– Znaš, Škija, u životu sam sa sigurnošću naučio samo jednu stvar – rekao je Mama.
– Koju? – pitao sam.
– Ljudi češće gube desnu rukavicu. To je jedino sigurno. Sve ostalo je…

Priča biva prekinuta tročetvrtinskim kljucanjem na prozorskom limu. Golubove ne smijemo tjerati. Nikad.

___________________________________________________________________

ALMIR IMŠIREVIĆ rođen je 10.3.1971. godine u Bihaću. Na Akademiji scenskih umjetnosti diplomirao na Odsjeku za dramaturgiju, te od 1998. radi kao predavač i dramaturg. Autor je drama: „Kad bi ovo bila predstava…“, „Balkanski đavo Sram“, „Circus Inferno“, „Po istinitoj priči“, „Mousefuckers“, „Kad bi ovo bio film“… Drame su mu nagrađivane na festivalima u Bosni i Hercegovini, izvođene u mnogim zemljama Evrope, te uvrštene u francuskoj i bosanskoj antologiji savremene drame. Kao dramaturg radio je u skoro svim profesionalnim teatrima BiH. Do sada je objavio dvije knjige drama, te knjigu kratkih priča „Strana 212“ i „Najljepši od svih svjetova“. Teatarske kritike, prikaze i eseje objavljivao u sarajevskim časopisima. Autor je i nekoliko scenarija za televizijske projekte rađene u BiH i Hrvatskoj, te scenarista igranog filma „Mliječni put“. Bio je jedan od rukovodilaca Otvorene scene „Obala“, niz godina nalazio se na funkciji šefa Odsjeka za dramaturgiju, a danas je redovni profesor na predmetu Pisanje za teatar.