badnjak je, i isus i ja kupujemo cigarete na kasi seoske prodavnice, prodavačica pita, ko ti je ovaj, dok on po policama zagleda kinder jaja, ima li marmelade, još? pita ih moj dugokosi drug, a linolade? vidi, nove argete, kaže mi dok u ruci konzervu okreće kao da je novi cd od azre dakle, kilo šećera, pola kile kafe, naranče mandarine… ovo su klementine!, prekida ga prodavačica; imate li sokove što se s vodom mute?, pita je isus… ima!, onda neki od jabuke može li jagoda?, može!, isus joj se smije i daćete mi čičkovo ulje… ono za frizure?, pita prodavačica, ja!, kaže isus e nema to, hoš gel ili lak, onaj taft? isus me gleda, ma jok, kažem mu ja lijepit će ti se slama za kosu, u novinu mu umotaj ovo, kažem prodavačici, a ona i dalje na isusa očima išareti… daj nam i paket petarda, kažem ja, daj nam litru nekog pića žestoka, sve što imaš praška za pecivo, šećera u prahu, brašna nam daj vreću i jednu veliku cjediljku, ili sito, ako ima… a što će vam, tako ti boga, sve ovo?, pita prodavačica i pokazuje očima na isusa; treba, treba, nosimo božić katolicima pun sitnog snijega, ovo je bona isus, sin jozin – joze što te pita pošto ti je salama, što s karijolom dolazi u nabavku, bona, znaš onog mršavog što mu točak ševelja kroz bljuzgavicu – sami u kući, onoj, što žive on i baba, ovo je sin njihov slamu su mu prostrli, noćas će se opet roditi isus, sin jozin i babin sutra će duže spavati i ruke će – odmarati, od kobre, kojom runi zemlju irsku, da po njoj klize tramvaji i automobili to je on, sin božji i babin, prosjutra će im popraviti oluk, zamijeniti crijep, drva nacijepit da im bude do uskrsa kada će hrvati bosanski ponovo prokrsnuti kroz kesaste opne tuđine s kesama voća rasteretiti givikte tuge, oduzeti se od bijela svijeta, džepova punih bijelih pčela bahnuti na vrata bosne, u gluho prkosne
ALMIN KAPLAN (1985, Mostar)
– nova verzija pjesme koja je originalno objavljena na portalu Miljenka Jergovića https://www.jergovic.com/, Ajfelov most, 24.12.2018. –
Na samrti, dedo se najviše bojao da mu u fajercaku ne ponestane kremena. Pod jastukom je držao samar s kuće, u gaćama, umjesto pelena, novine.
Nakon što je umro, u pretincu klavirske stolice koju je koristio kao stol, ostala je gomila upaljača… Otvaralo ju je nas troje, pažljivo, kao da je unutra zvečarka.
*** Kad majke ne bude, ostat će centrirane saksije, posložene pokućne papuče, kišobrani i otac kojeg neće imati ko
Ispraviti ako zaspe
Uhero.
*** U kuću ulazi s naramkom drva. U kanti pod olukom smrzla se voda – govori dok sjeda za fildžan kafe
Kao za volan.
*** Tetka je bolesna i slabo jede. Naumpalo joj noćas da bi mogla teleće pače
Imamo li broj – pita otac – onoga Što kolje?
Tetka bi pače – jedni drugima govorimo
Pače, pače – pažljivo ponavljamo U život se umiljavamo
*** Pred ljetni pljusak otac najlonom pokriva osušen duhan. Majka ispredkuće unosi obuću i mete avliju. Oboje, svako malo, nakostriješe se na nebo.
*** U ljetna predvečerja otac liježe u bolesničku postelju. Tada boluje od nježnosti: kroz otvoren prozor komšijine kuće sluša vijesti, gleda nebo kako se mrijesti, prstom škaklja krak na zvijezdi
I pazi da ga ko ne vidi
*** Otac je dozidao još jednu sobu na kuću. Nakon što ju je okrečio, sad u zidove umeće utičnice i šuti
Bjelini gura prst u oko
____________________________________________
ALMIN KAPLAN (1985.) bosanskohercegovački je pjesnik i prozaist. Objavljivao je u mnogim književnim časopisima iz zemlje i regije. Uređivao je portal za književnost i kulturu Strane. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada, među kojima su i nagrade Mak Dizdar, nagrada Ratkovićevih večeri poezije, kao i nagrada Zija Dizdarević. Do sad je objavio: – Biberove kćeri (poezija) – Čekajući koncert roga (poezija) – Ospice (roman u stihovima) – Mostarska zbirka (poezija) – Bukara (poezija) – Trganje (roman) – Meho (roman) Živi na selu kod Stoca.
U autu je miris paprike intenzivniji od mirisa breskve – i Mehi je draži. Dok vozi prema Čapljini, plava zora promalja kroz lišće visokih jablanova kao kroz zavjesu. Kako je paprika lakša od breskve, zadnji kraj pasata sad nije legao i Meho kroz šoferšajbu gleda cestu i krajolik koji kao da se niže na nevidljivu iglu. Kod ludnice na Domanovićima, kroz malo spušten prozor, baca neugašen opušak. Objema rukama hvata volan i počinje misliti o paprici koja miriše u paketima iza njegovih leđa. Cijena joj je toliko pala da Meho od prodaje skoro ništa ne zarađuje. Niz strmu cestu pred sami ulazak u Čapljinu, pasata spušta kao niz bob stazu. Ta nizbrdica je puna krivina i u svakoj se osjeća ona nevidljiva granica od koje poigrava volan, granica iza koje je provalija. Od kako su se vratili, s poljoprivredom u Dubravama slabo ide. U početku je Meho, kao i mnogi, sadio duhan, ali su se sve otkupne stanice po Hercegovini ugasile, pa duhan sade još samo šverceri. U štali gdje ga je sušio još čuva kukače i kanafe. Kukačama u Dubravama zovu kukasto drveće kojima se na kanafu nanizani listovi duhana kače o drvene prečke, o serđene. Kao dječaka, Mehu je otac u duhan budio rano ujutro, prije nego bi i pijevci propjevali. Jedino ga je tada bilo moguće brati. Čim sunce grane, listovi duhana obehnu i probude se insekti koji berače napadaju ravno u lice. Alija i njegovo dvoje djece su u takvim jutrima stameno gazili kroz redove stabljika hercegovačkog ravnjaka i, otkidajući listove, pucketali jutrom. Danas Meho čezne i za tim zvukom. Svaki put kada ustane rano i pođe u Čapljinu, Meho se sjeti berbe duhana i kao da ga nešto iz tog dalekog djetinjstva – kao rukom – pomiluje po glavi. I ona bol podnu stomaka kada pali prvu cigaretu kao da dopire iz te iste prošlosti u kojoj se zora rađala iz mraka onako kako se rađa i danas, u jutrima koja su nekada mirisala na duhan, a sada mirišu na papriku. Na semaforima raskrsnice u predgrađu Čapljine, čeka da se upali zeleno i gleda u kolonu auta koja iz Mostara idu prema graničnom prelazu, prema Metkoviću. Svi su oni krenuli na more – zaključuje Meho ispraćajući ih pogledom. Dok gleda snenu djecu i njihove roditelje – čini mu se da vidi sreću. On je tek nekoliko puta more samo vidio. Ta silna voda u njemu budi strah koji sebi ne može objasniti. Najstrašnije mu je more u luci Ploče – u tom komadiću svijeta koji se Mehi, zbog nezgrapnih i golih brda okolo, kao i zbog kranova i zapuštenih dokova, u sjećanju zauvijek urezao kao nikad dovršen komadić svijeta. Kao da je Stvoritelja, u trenutku dok je privodio posao s Pločama kraju – nešto hitnije odvuklo i on im se više nikada nije vratio. Pijaca je s desne strane magistrale, prije mosta koji nosi ime dr. Franje Tuđmana – i puna je paprike. Iz paketa u karavanima miriše kao da ničeg sem nje na pijaci i nema. Seljaci stoje oko svojih auta i puše – žiške s cigareta svijetle u mraku u kojem se suncem opaljena lica pušača jedva razabiru. Kad se nasmiju, u mraku im se zabijele zubi kao biseri. Neki već sjede po improvizovanim kontejnerskim kafanama. Zvuk kafe-aparata, pomiješan sa zvukovima koje proizvode metalne kašičice dok udaraju o porculanske šoljice, jedino je što se čuje. Kad grane Sunce, konobarice će pustiti muziku i sve će začas živnuti. Ali do tad, seljaci će sjediti i šutjeti, brinuti svoje brige: računati koliko su novca na uzgoj paprike potrošili, a koliko od nje zaradili. S duhanom je, bar što se tiče prodaje, bilo puno bolje. U novembru, kad puhne jugo i duhan omeči, s kanafa bi ga snizivali i demetili u denkove, a onda ga odvezli u Duhansku stanicu u Stocu, izvagali, uzeli pare – i kući. Tog dana, a koji su u Dubravama zvali vaga, Meho i Alija bi, u povratku, svratili u zadružnu prodavnicu na Maslinama i nakupovali svega i svačega. Prije toga bi poplaćali račune za struju, uplatili članarinu džematskom odboru za tu godinu, i tako sve pripremili da, umorni, mogu bezbrižno utonuti u zimu koja je u Dubrave obično dolazila iznenada, s oštrim sjeverom što bi puhnuo sa okolnih planina. S paprikom je puno teže. Po čitave dane čumijaš na pijaci i niko ti ne garantuje da ćeš je prodati. U nju su, za razliku od duhana, i ulaganja puno veća. Ona je i osjetljivija, treba joj voda i umjetna prihrana, i koliko god je otrovima prskao – ona se uvijek nekako uboli. Sad je druga polovina avgusta i paprika je pri kraju. Sitna je i seljaci je u Čapljinu dovoze samo da je ne bi bacili. Uprkos tome, mnogima je žao što prolazi vrijeme pijace, jer s njom prolazi i ljeto. Nekima će nedostajati pijana jutra i ocvale konobarice koje se ne ljute kad im dobacuješ, nekima miris paprike i jutra puna nade, Mehi ona cigareta koju pali na pola puta i dopola popušenu baca kroz jedva otvoren prozor. S paprikom njemu završava i jedan mučni period. Jedino zbog čega bi da još potraje ljeto, jeste otvor koji je sve bliže i bliže. Umorila ga je sergija ali se boji da ga ovo sa otvorom ne umori još više. Najradije bi da s tim nema ništa, da u džematski odbor nikada nije ni ušao, da je sa svima u selu zdravo za zdravo i da se njegovo ime ne uzima u usta po hatmama i tehvidima. Kad bi decembar dočekali bez jugovine, Alija i Meho su duhan spuštali u ‘tunel’. U toj tamnoj i vlažnoj prostoriji, koju su svi u Dubravama imali ispod tavana neke sobe, listovi duhana bi omečali za čas i onda bi ga bilo moguće snizivati a da se ne mrvi. On je obično bio u tunelu a Alija mu dodavao kanafe. Mehi se činilo da je to najmračniji mrak i da bi tu, u tunelu – kao malo gdje – vrijedilo zaspati i odmoriti se. Bio je to mrak kojeg se moglo i opipati. Takav mrak je sada bio negdje ispred njega, u zimi koja ga je čekala pred televizorom. Još samo da otvor prođe – u Kanadu će on sa ovog zvizdana koji peče i na kojem se duhan u cigaretama suši da ga se ne može pušiti – jer žeže. Među vukove, u mračne jazbine, u bijelo, u snijeg, u lijepo…
ALMIN KAPLAN (1985.) bosanskohercegovački je pjesnik i prozaist. Objavljivao je u mnogim književnim časopisima iz zemlje i regije. Uređivao je portal za književnost i kulturu Strane. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada, među kojima su i nagrade Mak Dizdar, nagrada Ratkovićevih večeri poezije, kao i nagrada Zija Dizdarević.
čovjek-časopis 