JUGOVINA
– Mater ti nije dobro. – očev glas budi me iz sna.
Još sam pripit od sinoćnjeg druženja sa ekipom pa nespretno iskačem iz kreveta. Saplićem se od stvari razbacane po stanu i u trku ulazim u kupatilo. Otupio od prethodne noći, vina, cigareta i sati provedenih u šupljoj priči prepuštam se vodenoj stihiji. Mlaz hladne vode šamara me po licu, šutira u jaja. Poturam leđa i vrat, trpim vodene udarce. Nakon pola sata provedenih pod tušem trijeznim se. Utrnuo, kože boje nagnječene šljive, go i mokar uputio sam se prema kuhinji. U hodu, brišem lice prljavom košuljom i oblačim prvo što mi je došlo pod ruku.
Ulazim u auto, palim radio.
– Bosnu je zahvatio toplotni talas – čujem glas spikera. – Crveni meteoalarm je na snazi.
Spustio sam prozore i pustio pustinjskom vjetru da me prži. Krvave oči i oteknute podočnjake zaštitio sam sa rejbankama, naočarima sam sakrio i užas na licu.
Njegov poziv sluti na zlo.
Stigao sam na staru adresu, zavalio se na sjedište i čekam.
I prije tri godine, bio je Bajram, stajao na na istom ovome mjestu, i gledao u neboder ispred sebe. Zurio u naš prozor moleći Boga da sve prođe kako treba.
Nije prošlo kako treba jer otac je stručnjak za uništavanje svih naših zajedničkih trenutaka. Tračak sreće u majčinim očima zatrovao bi riječima, uvredama i ponižavanjem. Pola dana sjedili smo za trpezarijskim stolom i slušali očev monolog. Meso je prepečeno, pita preslana, a baklava se mogla još malo peći. On je pričao, mi smo ga pokorno slušali dok je u nama tinjala mržnja. Želio sam što prije otići kući i zaboraviti tu lažnu sliku još jedne sretne obitelji.
Ispušio sam petu cigaretu ne želeći ući u zgradu, i upravo sam palio i šestu, kad vjetar dodirnu lišće u lipovoj krošnji i zašušta:
– Idem zapaliti.
Bratove posljednje riječi bile su upravo te. Tog dana, moj brat je izašao na terasu, i nikada se nije vratio. Krvava mrlja na pločniku, samo je to ostalo od njega. Neko je posadio lipu tamo gdje je on pao. Možda sam to bio ja, ne sjećam se, jer mjesecima nakon Samirove smrti nisam se trijeznio.
Haustor je u mraku, svjetlo ne radi. Iz podruma dopire mjaukanje. Lift vonja na pišaću, ljudski znoj i na mene. Volim te Selma, piše na ispljuvanom ogledalu. Volim te, i moje podbuhlo lice bez neke određene forme, lubenica sa nekoliko dlaka, nisu išle skupa. Mrzim ogledala, sebe – njega u meni.
Izlazim iz lifta.
Hodnik je zastrašujuće uzak. Zidovi me stežu. Dok koračam naprijed, koracima se povlačim unazad, u prošlost. Prislanjam uho na naša vrata. Muk. Hvatam za šteku. Otključano je. U polumračni hodnik sa balkonskog prozora probija se slaba svjetlost. Skidam cipele, udišem zrak koji sam udisao pune dvadeset i dvije godine. U nosnicama osjetim trulež, a stan u kojem sam odrastao smrdi na smrt.
Majka leži na leđima, sklopljenih očiju, spava. Bolest ju je poharala. Bolest, i on.
– Ti si? – otac sjedi na vrhu trpezarijskog stola, na svome mjestu, kao da ga je neko zalijepio za prokletu drvenu stolicu, kao da je ekserima zakovan, osuđen tu da sjedi.
Pred njim flaša rakije.
– Ja sam! – odgovaram.
– Zvao sam doktora, Mira je otišla po uputnice. – Mira, naša komšinica sa trećeg.
Bio sam srednjoškolac kada sam ih vidio, oboje, na istoj toj stolici. Zadigla je plisirku suknju, raskopčala svilenu košulju boje kajsije. On je hrzao poput konja, a ona ga je jahala. Ječala i stenjala. Očevi prsti su nestajali u Mirinom bijelom dupetu. Urezivao je crvene tragove u te dvije rupičaste mjesečeve polutke. Podigao je šake i uhvatio je za ogromne sise. Bradavice su joj okrugle katranaste mrlje na zategnutoj koži. Stajao sam ukočeno i gledao ih iz hodnika. Mira se nabijala na očev kurac, miješala bokovima.
– Jebi me, jebi me! – dva guza bi se rastvorila a ja bih ugledao vlažno ružičasto meso. A moj otac, čak i dok je jebao, zurio je ispred sebe ne mijenjajući svoj izraz lica.
Nije me vidio, niti čuo kada sam otvorio vrata i izašao iz stana. Strčao sam uplakan niz stepenice. Već sam ga mrzio, ali nakon ovoga, mrzio sam ga još i više.
– Samire, ti si? – vratio sam se u majčinu sobu. Budna je, oči joj se cakle. Zamjenila me je sa bratom.
– Ado je, majko! – razgrnuo sam zavjese i pustio sunce da uđe. Otvorio sam prozore da i trag smrti istjeram iz stana. Tek pod svjetlošću vidio sam koliko je ostarjela. Modrica na oku privuče mi pažnju. Sklonio sam joj pramen kose i jagodicama prešao preko ispupčenja.
– Ne znam šta mi je bilo, malo mi se zamantalo, i pala sam. – očima me mjerka, ispituje.
– Maja? Gdje je ona? – Maja me je napustila još prošle godine. Uradio sam njoj isto što je moj otac majci. Prevario sam je. Isti sam on.
– Želiš li jesti? Piti? Boli li te šta? – pitam je, a ona umorno odmahnu glavom.
– Postala je toliko nespretna da zapinje i na fugu od pločica! – otac dobacuje sa svoje kraljevske stolice
– Pala je! – rekao je i onda, kada sam je prvi put našao isprebijanu, svu u modricama.
Prije rata, moj otac radio je kao poslovođa u fabrici slatkiša, sarajevskoj Zori. Posao mu je bio da nadgleda druge kako rade, i da nama djeci donosi čokoladne poslastice. Nažalost, mir u kući i čokoladni period nije trajao dugo. Fabrika slatkiša u ratu je propala, a otac je nakon završetka rata pao u depresiju. Niti jedan posao nije bio dovoljno dobar za njega. Krivio je vlast, državu, majku, nas, ali nikada sebe.
Počeo je piti. Pio je puno i bez prestanka.
Majka je radila u Ključu, čarapari, ali je ranjena u ratu pa više nije mogla dugo sjediti za šivaćom mašinom. Zato je čuvala tuđu djecu, i čistila stanove.
A ja, čim sam postao punoljetan otišao sam od kuće. Ostavio sam majku i brata da se bore sa njim. Smucao sam se po gradu, radio sve i svašta. Volio sam, i znao pisati. Ponudili su mi posao stranog dopisnika. Sve što me morilo u duši izbacio sam na papir. Objavio sam dva romana, tri zbirke. Imam svoje knjige ali i prazne džepove.
Izbjegavao sam da im dolazim. Izbjegavao njega, majku i brata. Mislio sam da je Samir dobro, završio je mašinstvo, radi kao asistent. Udaljili smo se, ali majka nas je uvijek povezivala. Čelična nit njene ljubavi držala me je uz njega.
– Mira je dobila treće unuče! – majka pijucnu vodu, a ja se sjetih kraljevske stolice i naftnih bradavica što strše uvis. – Jebi me, jebi! – Mira ponavlja dok ih ja gledam.
– Sandra je dosta mlađa od tebe, a ima dvoje djece. – zagrizao sam donju usnu do krvi.
Ne mogu vjerovati da jedino ja vidim sličnost između Sandre i oca. Granapče, kako su je zvali, imalo je očeve plavozelene oči, tanku svijetlu kosu i jedva vidljive obrve. Samir i ja ličimo na našu majku. A Zlatko i Marko, Mirina dva sina, pokupili su sve od Ranka, njenog muža, gusta kovrčava kosa i surletine umjesto noseva.
Taj sjaj u očevom oku kada bi Mira došla kod nas i dovela svoje Granapče, nisam mogao trpiti. On bi je posjeo na krilo, cupkao, a na odlasku bi joj darovao veliku čokoladu sa rižom. Mrzio sam oca, a još više njegovo lice na njenoj sićušnoj glavi.
– Imam nešto za tebe! – majka se pokušala pomjeriti sa kreveta. Mršavom šakom pokazala je na radni sto, na dvije pune kartonske kutije na kojima je pisalo Ado – moje ime.
– To je za tebe! – prišao sam kutijama. Bile su pune papira, naših starih fotografija, bratovih fascikli, rokovnika i sveski.
– Voljela bih da ti to imaš, znaš, u slučaju da ja… – Bila je umorna, a ja pomalo iznenađen.
– Doktor joj je savjetovao da nađe neku preokupaciju, nešto što će je ispuniti. Eto, našla je njegove stvari. – Bratove. Otkako je umro, otac nije izgovorio njegovo ime. Zgrabio sam prvu kutiju i iznio je u hodnik. Krenuo sam po drugu.
– Ne znam koliko ću moći izdržati. Prostata me zeza. – iz novčanika sam izvukao novac koji inače uplaćujem preko banke, za medicinsku skrb koja se daje majci.
– Naći ću ženu koja će dolaziti. – izustih ali me on prekinu.
– Mira je tu, ona nam pomaže! – u hodniku ugledah nove ženske papuče, na čiviluku kućna haljina, jakna, prsluk. – zgrabio sam drugu kutiju, na vrhu je stajao žuti papirić. Tek nekoliko riječi, Samirov rukopis: Mama, oprosti mi, ali ja ne mogu više. Ado je tu.. Spustio sam kutiju na pod. Gledam u svog oca, a vidim Mirine guzove.
– Jebi me! – ponavlja bijes u meni.
– Jebi me! – mržnja je još glasnija.
Balkonska vrata se otvoriše sama. Pogledao sam u sivo pustinjsko nebo, u jato galebova – kruže poput strvinara poviše zgrade. Privlači ih užareno Sarajevo i ispijena Miljacka. Gradsko smeće. Možda ih privlači i moja umiruća majka.
– Idem zapaliti cigaretu. Hoš i ti? – otac me prati. Kraljevska stolica ostaje prazna.
Izvlačim cigaretu. I otac uzima jednu, pali je. Naslanja se na raspuklo korito za cvijeće.
– Baš ubi ova jugovina! – briše znoj sa lica. Nadviruje se dole, gleda u onu lipu, skuplja usta. Pljuje.
Hvatam ga oko pasa, podižem i bacam preko ograde.
– Jebi me! – umjesto očevog vriska čujem Mirin glas.
Gledam oca kako pada. Primjećujem da su ciganske barake ofarbane u boju lavande. Ispred baraka stoji gumeni bazen, Azrina unučad se kupaju, prskaju, i smiju od sreće.
I iza moga oca, ostala je samo krvava mrlja na betonu.
_____________________________________________________
ALMA ZORNIĆ rođena je 1975. godine u Zvorniku. Pisanjem se bavi od 2016. godine. Do sada je objavila preko 60 priča, i dvije knjige: Bašeskijini mrtvi – zbirka legendi i kratkih horor priča o Bosni i Hercegovini i Nekada davno u tamnoj noći.
Knjiga Bašeskijini mrtvi – zbirka legendi i kratkih horor priča o Bosni i Hercegovini nagrađena je 2020. godine od strane Fondacije za izdavaštvo BiH, a priče iz zbirke obrađene su u kratke radio drame i emitirane su na BH radiju 1 i nlaze se u arhivi državnog radija. Druga knjiga, zbirka horor priča pod nazvom Nekada davno u tamnoj noći, mart 2025., podržana je od strane Fondacije za izdavaštvo BiH i Općine Novi Grad Sarajevo.
Alma Zornić, autor je prve nagrađene knjige priča strave, horor žanra, i trenutno je jedina žena u BiH koja se bavi ovom vrstom fantastičnog stvaranja. Dobitnica je mnogih nagrada iz domene književnosti. Dobitnica je prvog mjesta Međunarodne književne nagrade “Marko Martinović Car” za 2024. godinu sa pričom Jugovina.
Članica je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Bošnjačkog društva pisaca BiH, P.E.N. CENTRA u BiH, i književnog udruženja Littera Salinea.
Stvara, živi i radi u Sarajevu.
čovjek-časopis 