Zagreb uvijek povezujem s osjećajem topline. Kao da sam godine provela u tom gradu. A zapravo sam samo jednom, nepunih mjesec dana, imala priliku da upoznam taj grad. Moje su dječje oči tada sa čuđenjem posmatrale beskrajne ulice, vrvu ljudi, osvijetljene pejzaže i uživale u prvim danima bez sirene, granata i rešetkastih drvenih vrata podruma, koji je zaudarao na vlagu. Moje izlizane patike su se čitave tri sedmice družile sa Zagrebom. Prije nego što su ga napustile zauvijek.
Bilo je ljeto 1993. godine. Sparni dani i betonska ploča ispred kućice, u koju su natrpali nekoliko desetina izbjeglica iz BiH. Taj genijalac od vlasnika, Bosanac, koji je već godinama živio u Zagrebu, shvatio je da bi mogao dobro unovčiti lokaciju svoje kuće, koristeći nesreću ljudi koji su danima u redovima stajali pred njemačkom ambasadom.
Dok su odrasli stajali u redu za vizu, djeci je ulaz u kuću bio zabranjen. Korišten je vanjski wc, iz kojeg se širio užasan smrad i koji se čistio rijetko, uz psovke i galamu njegove supruge. Međutim, najintenzivnije sjećanje iz tih dana jeste ono na glad. Roditelji nisu mogli da nam priušte dovoljno hrane, jer su kompletan novac davali vlasniku za noćenje u kući. Iako smo spavali po podu, stisnuti jedni uz druge kao sardine.
Poslije sedmice dana gladi, smrada vanjskog wc-a i tvrdog poda, iznenada se pred kućom pojavio amidža, čiji je dolazak mama dočekala sa očiglednim olakšanjem. Razmijenili su par rečenica pred kućom, a zatim je mama pokupila naše torbe i naredila nama djeci da je slijedimo. Pred kapijom kuće je čekalo taksi vozilo. Uslijedila je vožnja po zagrebačkim ulicama. Kad je automobil najzad stao ispred jedne dvospratne kuće, ispred su nas čekali rođaci s majkom. Osim njih u kući je bilo smješteno još porodica. Svi su imali osmijeh na licu, ali nekako suzdržan, pun straha. Pitala sam se da li se boje naše moguće osude smijeha, pošto je tata poginuo par mjeseci ranije ili nepoznate sudbine koja nas je sviju čekala.
Nakon obilne večere uslijedilo je vijećanje roditelja o cjelodnevnom čekanju ispred ambasade. U jednom momentu je mama shvatila da će morati da ostavi mene i dvije sestre sa ostalom djecom, bez nadzora odraslih. Ali amidža ju je utješio: „Ne brini. Hari će da čuva djecu.“
Tek tad mi je pogled pao na njega. Shvatila sam da je to on, jer je kimnuo glavom na amidžine riječi. Mamin skeptični pogled mi također nije promakao. Kao ni amidžin šapat: „Ne brini. On je bezazlen. Malo je udaren.“
Hari je sjedio na jednoj od stolica, okružen ostalim odraslim ljudima i djecom. Njegovo tijelo je bilo pognuto naprijed, duga mršava noga je bila prebačena preko d ruge, a ruke su mu bile naslonjene na koljeno. U jednoj ruci je držao cigaretu. Svaki put kad bi prinio cigaretu usnama, prsti su mu drhtali. I iako mu je tamna kosa bila razbarušena i nije bio obrijan, nije ostavljao zapušten dojam. Više je djelovao nekako nezgrapan, kao da se ne osjeća najbolje među odraslima. Kao da tu ne pripada.
Odrasli su razmjenjivali mišljenja. Njegovo niko nije tražio. Tretiran je kao dijete u tijelu odrasle osobe, usnulo nekad u djetinjstvu i naprasno probuđeno u odraslom tijelu. A njegov pogureni položaj tijela je djelovao kao da pokušava da djeluje i fizički sitniji. Unatoč debelim tamnim obrvama i već urezanim borama na čelu, njegove oči su bile oči djeteta, izgubljene u nekome snu.
Kad smo krenuli u dodijeljene sobe, Hari se uspravio. Dok je napuštao kuhinju, shvatila sam da jednu nogu pomalo vuče za sobom.
Mama je pred spavanje objasnila da ne smijemo da napuštamo kuću. I dalje je bila skeptična prema Hariju. Međutim, naredni dan Hari je pred kućom pazio na nas dok smo se igrali s loptom, pravio nam je u kuhinji sendviče i rezao povrće za salatu. Nakon dva dana mama mu je već potpuno vjerovala i puštala nas s njim i u šetnju. Odveo nas je na Trg Bana Jelačića, kao i na Mirogoj. Čak i u zoološki vrt. I svaki put bi nam kupio sladoled. Nakon povratka u kuću, djeca bi igrala lopte pred kućom, a Hari bi odmarao na kućnim stepenicama sa cigaretom u ruci. Izvana se čula dječja galama, al na stepenicama je vladao čudan spokoj.
Taj dan smo sestra i ja sjele do njega i započele razgovor. Htjele smo da znamo zašto on ne čeka na vizu. Nije bilo ni teoretske šanse da sebi sredi vizu provodeći dane s nama. Na tu se rečenicu nasmijao i rekao: „Ali meni i ne treba viza. Ja samo želim nazad.“ „Nazad? Kako misliš nazad?“, pitale smo s čuđenjem. I pomisao na to da ide nazad nakon što se izvukao iz pakla zvanog Bosna bila je suluda. Hari nas je nekoliko trenutaka gledao sa smiješkom i zatim je rekao: „Ja moram nazad. Nisam ni tražio da budem ovdje. Ali ne daju mi da se vratim.“
„Ali kako si došao u Zagreb?“
Na to pitanje je duboko udahnuo, povukao drhtavim prstima koji dim cigarete i zagledao se u zid pred sobom. Nakon duge šutnje nas je pogledao i rekao: „Ispričat ću vam.“
Već je danima bio sa saborcima u zemunici, u potpunom mraku. Kako već dva-tri dana nije bilo nikakve paljbe, odlučili su ujutro napustiti zemunicu i sjesti van da pojedu po konzervu. Imali su neke male stolice na rasklapanje pa su izlazili van i postavljali ih. Pri izlasku iz zemunice osjetio je oštar bol u očima nakon višednevnog boravka u mraku, tako da se prvo morao naviknuti na svjetlost.
Par stolica je već bilo postavljeno, kao i jedan mali stol. Hari je svoju stolicu stavio pored samog ulaska u zemunicu. Prisjećao se kako su se ostali smijali na suncu i kako je slušao njihove glasove dok je otvarao konzervu. Zatim je začuo poznati zvižduk i prije nego što je mogao i da reaguje, oko njega se sve obojilo u crno.
Nakon prvog dijela ispovijesti uslijedila je duga pauza. Harijevi prsti su drhtali jače nego inače. Bore na čelu su iznad skupljenih obrva bile jasnije nego ikad. Povlačio je dim cigarete i pri tome disao teško, kao da sluti neizbježnu oluju, nadajući se što manjoj šteti, dok je nepomično sjedio na stepenicama.
Nismo se usudile da ga prekidamo. Nastala atmosfera je bila pomalo jeziva. Bilo je hladno, iako je vani pržilo sunce. Ali to sunce, to „vani“ i oni glasovi djece, kao i tupi udarci lopte su bili nestvarno daleko.
Kad se probudio, oko sebe je vidio vojnike kako užurbano trče. Sve ga je boljelo. Jedva se pridigao i samo što je uspio da stane na noge, pred njim se ukazao vojnik sa vrećom u ispruženoj ruci. Usne vojnika formirale su riječ „Pokupi“, ali mu u prvom momentu nije bilo jasno šta treba da pokupi. Zatim je pogledao oko sebe.
Trava je bila crvena od krvi. Počeo je raspoznavati detalje razbacanog sadržaja po travi i shvatio da su u pitanju dijelovi tijela njegovih saboraca i drugova. Shvatio je da ne čuje oko sebe glasove, iako su vojnici oko njega otvarali i zatvarali usta, s licima na kojima se ocrtavao strah i užas. Saginjao se i mehanički skupljao dijelove tijela, ubacujući ih u vreću. U jednom momentu se pitao čiju šaku upravo podiže sa trave, ali mu je sve djelovalo kao u nekakvom filmu. Ništa u tom trenu nije bilo realno. Ni on, ni crna vreća u ruci, ni krv po travi i po njegovim rukama, ni komadi tkiva koje je odvajao od trave i ubacivao u vreću. Skupljao je tu mješavinu od tkiva i kosti dok ga neko nije povukao za rukav i pokazao mu prstom da uđe u vozilo.
Cijelim putem je stezao prstima vreću, promatrajući lica svojih saputnika i njihovo otvaranje i zatvaranje usta, dok mu je zujalo u glavi i u ušima. Kad je vozilo stalo ispred njegove zgrade, ispustio je vreću i popeo se uz stepenice. Prestravljenoj ženi koja ga je ugledala na vratima, samo je rekao: „Nije moja.“ Znao je da ju je šokirala krv kojom je bio natopljen. Bilo mu je čudno ne čuti sopstveni glas dok je to izgovarao. Samo je produžio u kupatilo. Dok je skidao odjeću, supruga je punila kadu vodom. Čim je sjeo unutra, izgubio je svijest.
Nakon buđenja u Zagrebu saznao je za gelere u nozi i popucale bubnjiće. Dugo je ležao u bolnici i čim je izašao van, pokušao se vratiti kući. Ali grad u kojem su ostali supruga i djeca bio je opkoljen i nije bilo mogućnosti da uđe unutra. A Hari je živio samo za taj povratak kući.
Dva jutra kasnije čekale smo s mamom autobus za Njemačku. Zrak je bio hladan, a peron prepun putnika. Amidža je s porodicom krenuo da nas isprati. Krenuo je i Hari. Pozdravljanje se sastojalo od ishitrenog zagrljaja, par suza na maminom licu i ulaska u autobus. Sjela sam do prozora i gledala van. Rođaci i amidža su mahali. Ali moj pogled je stalno bježao prema Hariju. Hariju, koji nije plakao, nego jecao kao malo dijete. Prisutni su mu upućivali začuđene poglede, a ja sam se borila sa knedlom u grlu.
Hari je na tom peronu opet ostao bez svoje djece. A ja sam godinama kasnije sanjala kako hodam po toj krvavoj travi, tražeći i Harija i njegovu porodicu. Harija, čija priča nikada neće biti ispričana. Za kojeg se i dan danas molim da je uspio da pronađe svoju porodicu.
Nikad više nisam otišla u Zagreb. Jer Zagreb bez Harija nije Zagreb. Njegove oči djeteta, utisnute na licu odrasle osobe, sanjaju negdje duboko u meni. Dok skupa koračamo Trgom Bana Jelačića i ližemo sladoled.
***
ALMA TABAK (1983.) rođena u Duvnu (danas Tomislavgrad). Godine 2009. diplomirala germanistiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a 2018. stekla zvanje Magistar njemačkog jezika i književnosti – književni smjer. U sklopu studijskog projekta objavila ukupno 21 pjesmu u dvojezičnim zbirkama pjesama i proznih tekstova (2005/2006 i 2007. godine). Povremeno prevodi s njemačkog jezika na B/H/S i obrnuto, a od 2013. god. piše SEO-tekstove na njemačkom jeziku. Njena priča “Kućica u šumi” drugonagrađena je na ovogodišnjem konkursu Biber i uvrštena u zbornik Biber 04 (https://biber.nenasilje.org/prica/kucica-u-sumi/ ).
čovjek-časopis 