PUBERTET
kad sam bila djevojčica mrzila sam muškarce koji su mi mogli biti očevi
nisam ih mrzila sve naprotiv voljela sam pirsa brosnana i robinzona krusoa
u njihovom pogledu koji sam mogla da izmaštam
a imala sam i poster u svojoj sobi
nije bilo ničega što bi me posramilo
velika je odgovornost bila biti djevojčica
mama je često govorila kako je muškarcima sve lakše
zato sam se puno tukla s dječacima
nisam željela da im bude lakše
učiteljica me zvala razbojnicom
a ja sam crtala konje i geološke karte i baš me je boljela briga
ponekad je i tata nacrtao neku džamiju ili šumu ili nešto iz glave
mama nije tukla tatu, njemu je doista bilo lako
pisala je pismene sastave koje sam čitala pred razredom
naročito se sjećam jednog događaja vremenske nepogode – kiša i poplave
mama je često nosila roze šlafruk i pritom plišani
crne kose koju poznajem još s kutije na farbi
s cigarom i stavom ratnice
odgajala je brata i mene sama u braku
tata je mijenjao golfa za džetu i obrnuto
često bi kući donio štok ili lozu
uvijek je imao crne ruke i zvali su ga crni
moj tata je automehaničar
danas često obuče svoje radno odijelo kad treba nešto popraviti
mama mu uvijek kaže ŠTA ĆE TI TO ODIJELO
dugo sam nosila stvari koje nam je rodbina slala iz inostranstva
vječito mi je u svemu bilo zima
u školi smo dobivali pakete od djece iz njemačke
mali šampon, ružna narandžasta traka za kosu, fotografija djevojčice s aparatićem i naočalama kraj njenog vučka
namjeravala sam da joj pišem, mama je insistirala da joj pošaljem poklon, ali kako to obično biva imala sam prečeg dječijeg posla
lijepo se živjelo s malo para
a djeca nisu ni znala šta su pare
igračke se nisu morale kupovati
samo se trebalo odlučiti čega ćemo se igrati
često smo se igrali odraslih
mene su donijele rode
lagala sam da ne znam istinu
nisam voljela da pričam o stvarima za odrasle
bilo je puno lakše glumiti da ih radimo
igre su postale ozbiljne
odgovornost je navirala svakom godinom jače i strašnije
mama je plakala kad sam dobila prvu menstruaciju
nismo bile spremne
meni je najgore bilo razumjeti razliku između dnevnih i noćnih uložaka
kao i zašto je menstruacija toliko strašna
nosila sam malo tijelo kao veliki teret i oblačila ga u boje kakve sam mislila da meleci nose
zbog bolešljivosti mi često nije bilo dozvoljeno obući suknju
a kada bih ipak mogla
tada bi bio pravi bajram
suknja je mislila sam nešto najljepše na svijetu
a sve djevojčice žele da budu lijepe
sve djevojčice rade ono
mislila sam
a onda sam se krivila
ići ćeš u džehenem
koliko puta si to uradila
brojala sam i govorila samo ovaj put i nikad više
bilo me je stid pogleda muškaraca koji mi mogu biti očevi i očevima očevi
uvijek sam mislila oni me tako gledaju jer žele da mi naude
to sam mislila i za dječake u školi i svuda drugdje
oni svi žele da povrijede nas djevojčice
proći će nekoliko godina dok se to zaista ne desi
neke djevojčice nisu tako sretne
možda je i rat skrivio osjećanje koje je proizlazilo iz straha i strah koji je izazivao stid
znala sam šta su radili azri i njenoj djevojčici
znala sam šta očevi nacije mogu uraditi kćerkama drugih očeva
a onda
na raspustu između petog i šestog razreda sam pomislila da sam debela
tada
se
sve
promijenilo
***
SJELA SAM NA TEBE I NISAM MOGLA PRESTATI PRIČATI
uzeću tvoje ruke i isplesti pletenicu
kao da prvi put diram nečije tijelo zaljubiću se smrtno
vidiš onu planinu tamo tu je moj tetak imao pedeset borbi prsa u prsa
pitam ga gdje ste spavali
on kaže pod najlonima, razapinjali smo najlone umjesto šatora
zato mu je uvijek hladno čak i ljeti, kaže tetka
često pričamo o ratu kada idemo na selo
tu su ubili šestoricu ispred te kuće
nisu ispred te već ispred one male pored
ti si tako lijep, a o tome ne znaš ništa
ne mogu te prestati gledati
sada drveće buja tamo gdje vojnici neće više nikada spavati
zemljište je kupio načelnik općine
novi su putevi i planine su betonske
i rijeke su u cijevima nečije
a kome pripadaš ti
ne pitam jer me gledaš kao da ću nestati
ako kažeš strah da li se sjetiš rata
tetak kaže da se tata uvijek smijao pod kišom metaka
vozio je bijelog kedija otpornog na gelere
možeš li zamisliti da si toliko sretan
sjela sam na tebe i nisam mogla prestati pričati
kao da si već sve čuo nema ničeg novog tu
istina je bejbe deja vu
samo ovaj osjećaj prsa u prsa
laž je najljepša
možeš li zamisliti da se ne bojiš metka, mene, sarajeva
***
ALMA GAČANIN (Sarajevo, 23.11.1988. u 05:05h) živi i radi kao umjetnica, bez obzira na posao koji obavlja u datom trenutku. Master u edukaciji likovnih umjetnosti je stekla na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu na Nastavničkom odsjeku. Bavi se crtežom, fotografijom, performansom i videom. Posebno je zanima tema rada i prekarnog rada, problemi nove radničke klase i radna prava, što iskazuje kroz djelovanje u vizuelnoj umjetnosti, ali i kroz bogato radno iskustvo. Finalistkinja je nagrade za najbolju/eg umjetnicu/ka u BiH, Zvono u 2016. Predstavljala je BiH na Bijenalu mladih Evrope i Mediterana, u Milanu 2015. Gošća prvog Međunarodnog Video Art Foruma u Dammamu, u Saudijskoj Arabiji, 2018. Feministkinja je u privatnom životu i u ulogama koje igra kao umjetnica-radnica. U protekle dvije godine radila je kao stjuardesa u Saudijskoj Arabiji, dotičući se direktno problema prekarijata i propitujući dobar život kroz nešto smatramo poslom iz snova. Piše poeziju, te je objavljivala pjesme u časopisima, zbornicima i na internet portalima u BiH i regionu.
čovjek-časopis 