Tag: Alena Begić

Psiholog mi je rekao da je to sve zbog toga što ne mogu podnijeti istinu. Ali ja ne mislim da u istini postoji bilo kakav problem (štaviše, smatram da uopće nemam nikakvog problema, ali to je teško objasniti ljudima koji žive od tuđih problema). Kako bi mogao u istini postojati problem? Ona jednostavno postoji bez ikakvih problema, jer ako bi ga imala, onda ne bi mogla postojati. Meni osobno istina nikad nije smetala. Najzad, ne bi imalo nikakvog smisla ni da mi smeta, pošto bi i dalje bila onakva kakva je.

Ono što meni smeta kod stvarnosti jeste kada istina ne može doći do svoje realizacije. Naprimjer, kada se mora desiti, ali se ne dešava zbog nekog određenog razloga ili više njih. Treba joj dugo vremena da se desi. Kada ispričam ljudima kako me živcira ta stvarnost što neprestano odugovlači, oni mi kažu kako ja to lažem samoj sebi i ne prihvaćam istinu, izmišljajući neku alternativnu realnost koja ne postoji.

Ali iskreno, to su glupi ljudi koji žive u snovima i ne znaju šta govorim. Jer, kada bi se radilo samo o alternativnoj realnosti, onda se ona uopće ne bi desila, već bi ostala u mogućnosti. Ali ova istina o kojoj ja govorim uvijek se desi, samo joj treba jako dugo vremena da bude tako. To vrijeme koje se nesuvislo vuče i bezveze prolazi prije nego što se ta istina napokon izrazi uvijek je jako naporno za mene. Jer, prije nego što se ona izrazi, ljudi oko mene žive u nekoj kvaziistini koju smatraju pravom i to me nervira. Tako i mene često optužuju da sam paranoična i da stalno nešto prizivam unaprijed. Kao da sam nekakva vračara, a za to svi znamo da ne postoji u pravom smislu te riječi.

„Jeste li možda pomislili da svojim strahovima privlačite u vaš život baš ono čega se najviše bojite?“ rekao mi je jednom psiholog (kažem rekao, jer on misli da je jako pametan, pa uopće ne postavlja pitanja, već samo odgovore).

Usput da napomenem, ne znam jesu li gori muški ili ženski psiholozi. U svakom slučaju, i jedni i drugi opsjednuti su opsjednuti čovjekom. To smatram najvećom bolešću današnjice. Ne znam kakav moraš biti da te pored svih stvari na ovom svijetu i izvan njega zanima čovjek. To ne kažem sa nikakvom lažnom skromnošću (ljudi uvijek vole govoriti kako su mali i ništavni naspram velikog svijeta, a sve rade kako bi se još povećali u očima samih sebe – samo pogledajte kako smo mali i ništavni, toliko mali i ništavni da smo tu ništavnost čak i izmjerili u odnosu do drugih planeta i sunčevog sistema, kažu).

Kada sam kao učenica sjedila na času geografije, bilo mi je isto kao kada sam sjedila na časevima vjeronauke. Jednom nam je profesorica pokazala neke planete (Jupiter, Veneru – uglavnom one veće i svo crnilo oko njih) pa je onda pokazala Zemlju. „Vidite kako mala je ova Zemlja, kao točka.“ rekla je. „A onda zamislite kako ste vi mali u njoj. A zatim zamislite kako je malen taj vaš problem zbog kojeg ne možete spavati. On je nevidljiv, sasvim nebitan!“ rekla je velikim očima vrebajući po učenicima, koji su tada blago uzdahnuli, kao da su nešto novo saznali o sebi i svijetu.

Tog dana je mene uhvatila nekakva ljutnja da sam jedva došla sebi. Pitala sam se kakvo stvorenje moraš biti da si izmislio znanost, napravio raketu i pripremio svu posadu samo da bi mogao otići izmjeriti stupanj svoje bitnosti u svemiru. Onda otkriješ planete i sunčev sistem, pa svo to crnilo oko sistema i ti to upotrijebiš kao parabolu za svoju nebitnost. Ali najgori su ipak oni koji se ne mogu odlučiti o svojoj bitnosti ili nebitnosti. Prvo kažu kako su mali i nebitni, pa im bude lakše zbog njihovih problemčića; a onda se suoče sa suprotnim problemom, jer, ako nisu bitni njihovi problemčići, tome logično slijedi da ništa drugo također nije bitno, pa nemaju nikakvog razloga da žive. Ako ništa drugo, njihovi problemčići im barem daju utisak da je nešto bitno za život. Zato su izmislili stres i kortizol, koji stvaraju dobre utiske i čovjeku pružaju iluziju bitnosti.

Onda se beskonačno raspravljaju i navode kako svemirom vlada slučaj, kako je sve to puka materija u kojoj nema ništa, jer ne mogu zamisliti da nešto drugo ima svoj smisao, ako ga već nemaju oni. Najzad, oni zamišljaju da sve mora imati smisao, inače je besmisleno, pa tako optužuju i slučaj, kao da je njega stvarno briga za njihov smisao ili besmisao. I tako se vrte u krugu sa svojim znanstvenim teorijama, u kojima im je uvijek bitna samo čovječija guzica, čak i kad se pretvaraju da je toliko mala i ništavna.

Sama već godinama idem kod psihologa i ništa mi ne pomaže. Ljudi me pitaju zašto uopće idem, zašto ga ne zamijenim, pa onda često zaključuju kako je problem stvarno u meni i tako dalje. No ja idem kod psihologa kako bih si nekako osigurala da ću i dalje biti prihvatljiv član društva. Postoje ljudi koji se sami prijave policiji i prije nego što išta urade. Tako se i ja sama prijavljujem psihologu i prije nego što poludim, čisto preventivno.

Koliko god pričala, čini mi se da ovaj psiholog ne može prihvatiti činjenicu da ja nisam žalosna. I da zapravo nemam nikakve „kognitivne distorzije“, već da se desilo ono što sam cijelo vrijeme predviđala kao istinu.

„Znate, bilo je tako čudno svaki dan dolaziti kući i vidjeti ga živog. Bilo je tako neprirodno“, rekla sam psihologu. „Jednog sam dana došla kući i skoro sam ga upitala kako to da se već nije ubio. Ali, zaustavila sam se usred rečenice. Kao da sam najednom shvatila kako je neprimjerena takva rečenica za živog čovjeka. Istini za volju, nije da sam se zaustavila zbog suosjećanja ili nečeg sličnog tome, već čisto zbog toga što ne možeš živog čovjeka tek tako pitati zašto je još živ. Pitanje malo nije na mjestu, pošto živi ljudi ne znaju zašto su još uvijek živi, kao što trava ne zna zašto je još uvijek trava ili bebe zašto su još uvijek bebe. Takvim pitanjima ih samo zbunjuješ.

Na pitanje uopće nije reagirao, što je još više učvrstilo moje čuđenje da je još živ. Koji se živ čovjek ne bi osvrnuo na pitanje zašto je još uvijek živ? Takvo pitanje činilo bi mu se čudno ili čak pomalo nasilno u odnosu do njegovog vlastitog života. Možda bi se osjećao čak i krivo, zašto je još uvijek živ ako bi mogao biti mrtav kao svi ti drugi, mrtvi ljudi? Po čemu je baš on zaslužio da bude živ? Odsustvo njegove reakcije još je potvrdilo moje uvjerenje da je njegov život sasvim neprirodan – da je to, da je on još uvijek živ, sasvim neprirodno. Možda me nije dobro čuo, pa zbog toga nije reagovao na pitanje – no nije gluh i kada bi nekako sudjelovao u životu, upitao bi me šta sam htjela reći ili zašto sam se tako naglo zaustavila. Ali on nije pokazao nikakvo zanimanje. To je dodatno potvrdilo moju hipotezu o neprirodnosti njegovog života.“

„Jeste li mu možda pokušavali nekako pomoći, predložiti terapije?“ upitao me psiholog nakon te moje izjave. A zatim je natuknuo kako je sasvim prirodna moja briga oko čovjeka koji je izgledao kao da će se sad-sad ubiti. Šta da čovjek ikako odgovori na takvo pitanje? Jesam li mu pokušavala pomoći?

Ti psiholozi imaju stvarno visoko mišljenje o sebi. Kao prvo, predložiti čovjeku psihoterapiju značilo bi njegovu žalost pretvoriti u bolest koju bi trebalo riješiti nekakvom terapijom, što i nije najveći izraz psihološkog licemjerja. Oni će reći čovjeku, koji više ne bi živio, da je sasvim normalno katkada imati takve osjećaje i misli, a istovremeno će ga pokušati ozdravljivati, kao da to ipak nije sasvim normalno ili poželjno. Najzad, ako može čovjek tek ponekad imati takve misli, znači da to nije nešto što se nalazi u unutrašnjosti čovjeka, već se pojavljuje potpomognuto nekim vanjskim okolnostima, čime opet dolazimo do zaključka da nije u pristojnosti psihologa da rješavaju ikakva pitanja života i smrti.

Ali sve se to ionako previše zakompliciralo. Na kraju, možda on uopće ne bi završio tako kako je završio da ga ja nekako nisam natjerala. Ali za to je opet kriv moj psiholog, koji je natjerao mene, a to samo zbog profita, pošto psiholozi osiguravaju svoju znanost i profesiju time što imaju što više potvrđenih primjera za svoje teorije. Što zapravo uopće nije teško – potvrditi bilo kakvu teoriju.

A sve je to počelo time kada sam ja rekla svome psihologu da ne mogu izdržati gledati svoga muža kako sjedi pred televizijom i šuti već dvadeset godina. Mislim, ni prije nije posebno govorio, ali tada je makar bio nešto ljut i stalno je galamio. Uvijek sam mislila da je najgore kada čovjeku ponestane ljutnje, jer mu tada ponestane i života.

Uglavnom, tipičan odgovor mog psihologa mogla sam već unaprijed predvidjeti – kako je on nesretan u braku, nije zadovoljan svojim životom, kako bih trebala s njim porazgovarati i rješavati probleme. Ali on ne razumije da ja dolazim iz generacije i okoliša kada ljude još nisu prisiljavali komunikacijom kojom bi morali nešto rješavati. Najzad, nije bilo tako da moj muž nije razgovarao samo sa mnom – on ne priča već dvadeset godina. Razgovara on, ali to je kao kada bi dvadeset godina razgovarao samo o vremenu. Kada bih ga pogledala u oči, naprimjer, on bi uvijek izgledao kao da mu je neugodno i onda bi nekako prokomentirao vrijeme. Jednom sam ga pitala šta bi jeo, a on je rekao kako je ovo vrijeme glupo, jer nema nikako sunca. „Ali danas je već cijeli dan sunce“, rekla sam mu. „Ma da, ali nije to ono sunce.“ A kada bi pričao s drugim ljudima, onda su to većinom bile neke opće teme o iskorištavanju ljudi i politici, pošto takve teme ljude uzbude kada im je taj razgovor inače dosadan i beskoristan.

I tako je pričao već dvadeset godina. A prije toga također nije naročito puno pričao, nego je samo galamio kada mu nešto ne paše, kao mačka koja samo spava, jede te hoda iz sobe u sobu pa te ponekad ugrize ako je previše diraš. Tako i ja, na primjer, svoga muža poznajem samo po onome što on ne voli, a ne voli ništa.

Ništa što bi nekako zatražilo utrošak njegove energije, koju troši praćenjem slika koje se mijenjaju na ekranu. Da gleda televiziju samo da potroši energiju uvjerila sam se tako što sam ga za vrijeme gledanja televizije pitala šta gleda, a on je rekao „ma ne znam“ i stvarno nije imao pojma šta gleda, jer sam ga vidjela kako prati emisije na jezicima koje uopće ne poznaje i za vrijeme toga često radi nešto drugo, većinom čupa dlačice na nadlakticama. Za njega je gledanje televizije bilo isto kao što je za neke ljude fitness ili nešto takvo (ne razumijem se puno u hobije).

On je smatrao (ili je mislio da mora tako smatrati) da čovjek živi samo da radi, jede i spava. A mrzio je rad, bilo kakav. Da mu nije bilo potrebno raditi zbog novca, vjerovatno ne bi nikad ni radio, jer je bio zadovoljan s onim što ima – odnosno, bio je zadovoljniji kada je imao što manje i bio je nesretan ako bi šta dobio.

Tako me uvijek sramotio pred narodom sa svojim ponašanjem, jer je volio izgledati kao prosjak. Namjerno se namještao kako bi izgledao što jadnije – vadio bi izderane majice i ponošene cipele koje bih bacila u kante za smeće i skrivao novu odjeću koju bih kupila za njega, praveći se glup, kao da nema pojma o kojoj novoj odjeći govorim. „Je li me uvijek moraš tako sramotiti i izgledati jadan bez ikakve potrebe?“ upitala sam ga jednom po bezbroj koji put prije nego što smo nekud krenuli. „Pusti me na miru, za koga se ja moram oblačiti i udovoljavati šupcima?“

Nije imalo smisla da ga uvjeravam kako bi se trebao oblačiti zbog sebe, pošto je on za sebe volio biti jadan. Neki bi pomislili, možda ovaj moj psiholog, koji objašnjava sve sa stajališta žalosti, kako moj muž voli biti jadan jer želi privući pažnju ili tobožnju ljubav potaknutu sažaljenjem. Ali, to je bilo tako daleko od istine, kao što je zemlja udaljena od čovjeka.

Jer on je želio biti jadan iz posve drugačijih razloga. Smatrao je da ljudi previše traže od onih koji izgledaju bogato, uspješno, zdravo i zadovoljno. Traže njihovo društvo, njihovo vrijeme, a ponajviše njihovu pomoć – u financijskom, duševnom ili bilo kojem drugom smislu. Najgore je kad čovjek izgleda bogato u različitim aspektima, pa tako samo postane magnet za siromašne, koji čine većinu ovog svijeta. On je mrzio ljude koji traže, a svi nešto traže ako nešto imaš, mada to ne govore direktno. U trenutku kada nešto imaš, navući ćeš na sebe nekog tražioca. Ako ne bude imao ništa, mislio je, neće imati ljudi koji će od njega nešto tražiti.

Tako je isplanirao svoju ekonomiju, ali mu se izjalovilo, pošto je zaboravio izračunati da ljudi ne traže samo neko izobilje, već i siromaštvo slično sebi. Mada, moram priznati, takvi ljudi mu nisu toliko smetali, premda su ga i oni iscrpljivali. Vidjela sam to kada sam išla s njim po nedjeljskim pijacama, uvijek se družio s najružnijima. Dronjavima, prljavima, jadnima, i uvijek su pričali iste priče, kako je život težak i kako svijet iskorištava ljude poput njih.

On je jako uživao u pričama kako ga svijet iskorištava, mada je, po nekoj logici, bilo teško zamisliti kako iskoristiti ljude koji nemaju ništa. „Pa baš zbog toga“, rekla sam mu jednom podmuklo, „siromašni ljudi su najjeftiniji.“

Dakle, on se jako zajebao u svojoj ekonomiji iskorištavanja. I to ne zato što ljudi iskorištavaju i siromašne, to već zna svako živ i to je neka dosadna istina. Pogrešno se izračunao, pošto je ljudima oko njega počeo smetati njegov konstantni biljni život, a naročito meni. Tako si je privukao još više pažnje nego što je zapravo želio. Ljudi oko njega odjednom su počeli tražiti da prestane biti tako jadan i utučen, da se malo razveseli, da pokaže kakav interes za život. Ukratko, počeli su oblijetati oko njega i iziskivati veselje. „Eto šta se desilo“, rekla sam mu još podmuklije, „ljudi teško podnose siromaštvo i žele ga čovjeku oduzeti.“

Da siromaštvo ima neki materijalni oblik, sigurna sam da bi našao nekakav kredenac i tamo ga zaključao, toliko se prestravio.

Tada se istovremeno tako naljutio na mene da nije htio objašnjavati vrijeme nekoliko dana. Kako li se mogao samo tako preračunati? Ništa više nije imalo smisla za njega, činilo se, ljudi uvijek nešto traže, bio bogat ili siromašan. Svijet se nikako nije slagao s njegovom ekonomijom.

Tada je, čini mi se, sve počelo ići nizbrdo. Jer problem uopće nije bio u njemu, pošto je on samo htio da ga se pusti na miru, već u ljudima koji su uvijek tražili i onda iziskivali da on bude odgovoran za to njihovo traženje.

Sve ovo sam istim riječima rekla i psihologu, kako bih mu objasnila da psiholozi nemaju šta rješavati, pošto nije problem u samo jednom čovjeku, već u masovnom uvjerenju da nekoga ili nešto nikako ne smiješ pustiti na miru.

Na primjer, za mog je muža, koji po prirodi nije puno govorio ili trošio energije, nije imao nikakvih posebnih ciljeva i volio je živjeti kao biljka (pogotovo kad je njegovo raspoloženje bilo toliko ovisno od vremena), bilo pogubno da se rodio u svijetu kao što je ovaj. Jer, kad se rodio, morao je odmah ispuniti nekakve zahtjeve – na primjer, da se ponaša kao beba i tako dalje. A dok je malo odrastao, morao je ispuniti zahtjev da se ponaša kao mladi dječačić i s odrastanjem su traženja postala sve veća, jer je nehotice dobivao sve više i više uloga koje uopće nije tražio i za koje je zapravo bio sasvim nesposoban.

Moj muž (tako sam čula od njegove matere) uvijek je imao „dvije lijeve noge“ i nije progovorio do svoje šeste godine. Tako su ga odvodili različitim ljudima samo da se nauči kao nešto pričati (usput, vjerujem da su različite profesije, kao što je logoped, nastale samo zato što ljudi nisu mogli pustiti druge ljude na miru), a iz škole je bježao pošto su ga tamo očito tjerali da priča. Tako su jadniku izmišljali različite boleštine i počele su se shodno tome izmišljati različite profesije kako bi se nekako ljudima, kao što je on, olakšalo da se odreknu svoga mira.

Ali njemu to ništa nije olakšalo, jer je postajao sve razdraženiji, onda utučeniji, pa je nekako morao još ispunjavati i zahtjev da bude veseo onako kako su oni to tražili. Sve se na kraju pretvorilo u jednu samu katastrofu, pa su svi, srećom, dignuli ruke od njega. Ali, da su makar dignuli ruke na pravi način i pustili ga na miru, već su oni dignuli ruke tako što su se otresito prema njemu ponašali i što su ga otvoreno prezirali – uključujući njegovu mater, koja je više voljela mlađeg brata. Jer, kako se zna, „pustiti na miru“ za ljude znači samo da te isključe, a isključene se logično ne pušta na miru, pošto to ne bi imalo nikakvog smisla. I onda su njegovu sadašnju utučenost i tobožnje „izolaciju“ od svijeta objašnjavali nekim lošim djetinjstvom i neprihvatanjem sa strane roditelja. Koliko poznajem svog muža, on je i želio da ga ne prihvate, samo da ga puste na miru. A imao je samo dvije opcije: da ga isključe i ne puste na miru ili ga prihvate i opet ne puste na miru. Nije se znalo šta je gore, no ipak mu se lošijom činila ova druga opcija. Najgore je kada te prihvate i ne puste na miru, tada imaju dvojna traženja. Kada su ga isključivali, makar je imao izgovor da bude ljut na njih.

„Razumijete kuda sve ovo vodi, zar ne?“ rekla sam jednom svome psihologu, nakon što sam mu ispričala sve to – naravno, u kraćoj verziji. Logično da nisam čekala nikakav odgovor.

Ali stvarno je sve tako kratko i jasno: da nije bilo neke opće ideje kako bi trebao živjeti „zdrav“ čovjek, koju promoviraju sve izmišljene profesije zbog profita, i da se to nije prodavalo ljudima kao istina, ja (a vjerujem ni ostali) ne bih vidjela ništa loše u tome što moj muž voli živjeti kao biljka. Ne bismo počeli strahovati da će se ubiti i onda to ne bi došlo u njegovu glavu nikako, jer se toga ne bi ni sjetio, pa ne bi imao šta ni liječiti. Kako se zna, on je bio čovjek jako osjetljiv na vanjske utjecaje i vjerovatno ga je to jako zbunilo, jer je bilo protivrječno. Prvo su od njega tražili da bude veseo, a kada nije ispunio traženje, onda su logično zahtijevali da umre, pošto nije bilo prirodno za čovjeka da živi kao on, neveseo i poput biljke, jer čovjek mora imati ciljeve i smisao.

Svakako moj muž, kad ga gledaš, nije bio nešto drugačiji od kakvih isposnika, samo što drugima oko sebe nije prodavao nikakve mudrosti. I smatram da je to bio glavni razlog što su mog muža smatrali bolesnim, a isposnike nisu: on im nekako nije bio od koristi, nije imao neke prave ekonomije. Od isposnika su kupovali mudrosti, a moj muž bio je lud sasvim bezveze. Za džaba, takoreći.

Jednog dana sam došla kući i nije ga bilo na njegovom uobičajenom mjestu ispred televizora. Na početku nisam znala da li to da shvatim kao nešto prirodno ili neprirodno – u jednu ruku, bilo je neprirodno što više nije gledao televizor, predvidljivo poput biljke koja se ne pomiče iz svoje vaze. Ali, kao da je ipak bilo prirodno što ga više nije bilo, pošto se nešto napokon moralo desiti. Nisam znala da li bi uopće trebalo reagovati kako ne bih poremetila normalan tok događanja. No neka me sila ipak odvukla u našu spavaću sobu, gdje sam ga vidjela kako leži u položaju fetusa, spavajući. Primijetila sam da je ispio sve tablete na prirodnoj bazi za spavanje i dodatnu kutijicu tableta za regulaciju probave. „Jadnik, kako nije sposoban za život, tako nije sposoban ni za smrt“, pomislila sam.

Uvijek me zanimalo kakvu metodu bi upotrijebio kad bi se odlučio za taj čin, jer smatram da to mnogo govori o čovjeku.

Priznajem, iznenadila sam se. Od njega nikad ne bih očekivala tablete, pošto je on čovjek koji se ne razumije puno u hemiju, a isto tako nikad nije konzumirao tablete koje bi mu pomogle da umre. Sve mi je to malo za tinejdžere, s tabletama. Odrasli ljudi, pogotovo muškarci, izabiru neke nasilnije načine. Ali dobro, njega se po prirodi stvari ne bi moglo svrstati u odraslog čovjeka. Prije toga je samo jednom dobio uputnicu za psihijatra, kada je išao na neki generalni ljekarski pregled zbog posla. Ne znam šta je nabrbljao tom liječniku, ali kod psihijatra nije otišao, niti sam o uputnici šta znala sve do jednog nemilog dana, kada su našeg susjeda našli mrtvog u ostavi.

Tada su se oko njega mrtvog, dok smo čekali na hitnu, sakupili ljudi iz bloka koji su govorili o depresiji i šta sve to može napraviti zdravom čovjeku, pa se odjednom pojavio moj muž, oduševljeno mašući nekim A4 listom u zraku, na kojem je pisalo kratko obrazloženje kako bi trebao da se javi psihijatru zbog znakova depresivnog ponašanja: „Evo vidite“, rekao je hodajući pogrbljeno kao uvijek, ali ipak odlučno. Njegovi koraci su topotali u prevelikim šlapama, a vrat sa teškom glavom bio mu je istegnut prema naprijed, pa je izgledao kao neki osušeni škamp. „Vidite šta nam radi ovaj svijet“, derao se, sa suzama u očima (koje su me uvijek zbunjivale – plače li on jer stvarno ima neki problem ili mu se oči zasuze tek tako, jer želi biti jadan?), „sve će nas ovo pokopati, svijet ovaj ne ide nigdje“, trzao je onda glavom u jednu stranu, stisnutih usana.

Vidjela sam da mu je jako godilo kada je tako dobio svoj trenutak, kao da je susjedova smrt nekako potvrdila da ovaj svijet nije pravo mjesto za čovjeka. Nisam ga uzela za ozbiljno, ali ni on sam sebe, činilo se.

Otkad sam ga našla na krevetu, shvatila sam da je možda ključ u tome da ga pustim na miru. Da makar ja budem čovjek koji mu neće sprječavati da nema nikakvih ambicija i ciljeva u životu, i da mu dopustim da živi mirno, poput čovjeka-biljke. No trebalo je onda promisliti sve uslove koji bi mu na najbolji mogući način omogućili da postane čovjek-biljka, jer ovako je imao previše drugih okolnosti koje su ga u tome sprječavale, sileći ga da živi kao nešto drugo.

Nisam znala koji bi bio najbolji mogući način da mu pomognem pri tome da izrazi svoju pravu prirodu. Pustiti ga na miru s prijašnjim zahtjevima bilo je samo pola posla, jer to mu je pomagalo samo da se oslobodi tih zahtjeva kao prljavštine. Bilo mu je pored toga i potrebno pružiti uslove za njegu, razvoj, da se na najbolji mogući način počne razvijati kao čovjek-biljka. Shvatila sam da jednostavno moram početi raditi sve suprotno od onoga što sam radila do sad.

Kada bi tako počeo pričati gostima o politici i kako nam političari uništavaju svijet u kojem više nije moguće živjeti, tiho bih mu, kada niko ne bi gledao (mada je zasigurno neko gledao), šapnula da se ne treba truditi, pošto ja od njega ne očekujem ništa – neka bude takav kakav je. Prvi put kad sam mu to rekla, izgledao je jako zbunjen (čak malo prestrašen), što je bilo nekako logično, jer od njega nisam očekivala ono što sam uvijek. Meni je ta reakcija s njegove strane bila sasvim normalna, jer ne možeš svaki dan čuti da možeš biti čovjek-biljka, ako to zaista želiš. Pravo takvim riječima sam mu to rekla: „Ne trebaš se brinuti, možeš biti čovjek-biljka ukoliko to doista želiš, ne trebaš se brinuti ništa.“

Bila sam neobično uzbuđena, pravo da kažem. Prvi put sam otvoreno mužu rekla da znam ko je i šta je, da se ne treba skrivati, da znam njegovu tajnu – da je čovjek-biljka. No moj se muž još više nekako zatvorio i činilo mi se kao da je progutao knedlu kad sam to rekla. Na početku sam se malo začudila, ali ipak, kako bi čovjek mogao reagovati kada shvati da poznaješ njegovu pravu prirodu, kao tajnu koju je dugo skrivao? Čovjek je nekako ogoljen na takav način.

Meni se u svakom slučaju činilo da su neke stvari išle na bolje kada sam svome mužu otkrila da znam da je čovjek-biljka. Ponekad, kad bih mu se željela malo više približiti i upoznati ga u njegovoj prirodi, upitala bih ga koja bi biljka želio biti. Možda neka uredna, koja zahtijeva estetsku brigu – kao bonsai? Ili biljka koja želi da je jednostavno pustiš na miru i da je ne otpuhuješ, poput maslačka? Meni se činilo da je više želio biti maslačak nego bonsai, pa mu nisam kupila nikakvu vazu.

Otkad sam prihvatila njegovu pravu prirodu, nije me više čudilo što je još živ kada bih došla kući s posla. Vidjela bih ga pred televizijom, praznog pogleda, i činilo mi se da je baš sve onako kako treba biti. Nikakve napola izgovorene rečenice nastale zbog neprimjerenih misli nisu zapuštale moja usta. Nisam se u čuđenju pitala kako da se još nije ubio, pošto sam shvatila da se može živjeti na neki drugačiji način, ne nužno čisto čovječiji. Pustila sam mu da bude čovjek-biljka koliko god je htio i nisam ga silila nekim smislom koji bi trebao imati čovjek.

Zato me sve to toliko začudilo. Kako to da mu nije odgovaralo niti da bude čovjek-biljka? Kakav vidik života bi mu onda još odgovarao? Ako neće da bude čovjek niti čovjek-biljka?

Začudilo me kada sam se jednom vratila kući i nisam ga vidjela pred televizijom, jer to je bio način života njega kao čovjeka-biljke. Da se nisam možda prevarila? Nije li bio nešto drugo, čovjek-prah ili nešto slično, pošto je volio sjediti i sakupljati život na sebe kao prašinu koju bi bilo potrebno očistiti? Možda mu je dosadilo sakupljati prah, pomislila sam.

Da ne dužim, na kraju sam ga ipak našla mrtvog. Ne zbog samoubojstva, već, kako je obdukcija kasnije pokazala, zbog srčanog udara. Valjda je toliko presjedio pred televizorom te svom dušom i tijelom ispunjavao život čovjeka-biljke, da je umro. „Kako ostvariti samog sebe, a da ne umreš“, upitala sam tada i psihologa više puta, jer me to mučilo. „Vidite li šta sam cijelo vrijeme govorila?“

Nakon njegove smrti, shvatila sam da nisam luda i da zapravo imam dar koji ne bi htjeli imati svi ljudi.

Ja naime mogu unaprijed naslutiti za koga je prirodno da živi, a za koga je prirodno da umre. Za mog muža je bilo tako prirodno da umre, kao da je bio upravo rođen za to. Mada je način njegove smrti bio malo neprirodan za njega. Pošto sam očekivala nešto drugačiju smrt za njega, kako se već zna.

_________________________________________________

ALENA BEGIĆ rođena je 1997. u Njemačkoj. Odrastala je u Bosni i Hercegovini, živi u Sloveniji. Završava magisterij iz filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Poeziju i prozu objavilo joj je nekoliko regionalnih portala, časopisa i zbornika. Godine 2020. bila je u finalu Lapisa Histriae, a na 19. Festivalu europske kratke priče u Zagrebu osvojila je drugo mjesto. Objavila je zbirku priča „Dan za ispravljanje“ (Durieux, Zagreb, 2022.).

RAZGOVOR

Došao sam da ti se izvinem. Ne, ne zbog sebe, nego zbog tebe. Jer vidiš, ja znam: nije to kod tebe kao kod mene. Ja ću tebe u sobi čuti kako cmizdriš po noći i neću moći spavati. Bit će mi slabo. Meni će biti slabo, jer se ti osjećaš slabo. Vidiš, sve je to u tome koliko neko može izdržati. Neko zaspe za pet minuta, neko za dva sata, a neko zaspe tek pred jutro.

Ja mogu zaspati kad god hoću. Mene se ništa ne dotiče. Ja sve preživim, jer ja sebe nisam izgradio na onom što mi je neko rekao. Ali ti si drugačija, ja znam. I onda ću ja sve biti kriv. Ali nisi ni ti ništa manje kriva, nisi ti ništa bolja. Šta ti meni sve kažeš, pa me se ništa ne dotakne?
Ne, ne, ne… čekaj… nema veze ko je prvi počeo. Nema veze šta je tu defenziva, a šta ofenziva. Bitno je da ću ja zaspati odmah, a ti tek za dva sata, a možda uopće nećeš spavati. I kad sljedećih dana budem slušao neke zvukiće iz sobe… Sve ću ja biti kriv.
Ljudi ne znaju saslušati jedno drugo. Čekaj, saslušaj me.
U ovoj porodici svi vuku na svoju stranu i kao da im je užitak da samo govore o sebi i tvrde ono što misle. Niko ne zna saslušati drugog. A ti si najviše takva. Baš ti si takva, samo svoje mišljenje forsiraš. U ovoj porodici niko i nikad nije mogao razgovarati sa tobom, jer si takva.

Gledaj, ti nemaš ništa u životu. A ja ti dajem bratski savjet da se popraviš. Ja bih radije umro nego živio tako kako ti živiš, a ti se ljutiš što ti to kažem. Bi li radije da ti govorim kako je tvoj život lijep?
Lijena si, eto. Želucu treba svakakve hrane. Znam ja dobro da ti radiš samo jedno te isto. Ne trebaš ti mene uvjeravati u suprotno. Ti više sebe uvjeravaš. Ja imam sav svijet stvari, ja sam po cijeli dan zaposlen. Iskorištavam svoj dan; svoje vrijeme, svoje sate pretvaram u nešto korisno.
Moj je život raznolik. Bogat. Po cijeli dan sam zaposlen i nemam vremena za razmišljanje. Za razliku od tebe, koja nećeš spavati i osjećat ćeš se nevrijedno jer si lijena, jer ne iskorištavaš svoj život kako treba. I ja kao ne mogu suditi šta za tebe znači živjeti? Kako ne mogu?

Pa kad bih te vidio da se režeš u sobi, ne bih to mogao gledati i učinio bih nešto, zar ne? Ma sve je to isto, ne trebaš ništa komplicirati. Ja tebe ne mogu gledati više u toj sobi kako ti prolazi život, a ti ne radiš ništa. I mene to boli. Ja dok ustanem ujutro i vidim te u jedanaest sati kako još sjediš u krevetu, meni se odmah moj dan smuči. Meni se smuči kada vidim kako ti živiš. Pa daj, uzmi svoj život u ruke. Muči mi se kada te tako gledam. Ne, ne plači i ne govori kako sam te ja povrijedio. Istina boli.

Ja tebe ne slušam, reći ćeš. Pa ja bih tebe slušao kada bih vidio da si zadovoljna svojim životom. Ali na tebi se vidi da si nezadovoljna, pa zašto bih te onda slušao? Tek kada postaneš zadovoljna svojim životom, onda mi pokušaj nešto reći. Ne možeš ti mene ništa uvjeriti, ja vidim da si ti nezadovoljna. I onda sam ja slab? I onda sam ja kriv? Reći ću ti: mnogi ljudi su se prestali družiti sa mnom, a sve zbog toga što nisu mogli više gledati istini u oči.

‘Pretežak si čovjek’, govorili su. Ili čak: ‘Ja se tebe bojim.’ Boje se mene?
Ja nikome ne želim zlo, samo dobro. Ali ljudi se boje, jer odjednom shvate da su bezvrijedni kad im pokažem njihov život. Oni bi radije živjeli u laži, nego sa mnom. Ne mogu izdržati kada vide svu bijedu svoga života, razumiješ li? Oni bi najradije zaboravili, ali ne mogu kada jednom progledaju. Onda se ljute na mene i neće da se druže sa mnom. A oni su, zapravo, ljuti na vlastitu bijedu; na vlastiti, propali život. Pa ipak, savjest im ne dozvoljava da me odbace, jer znaju da sam upravu. Kada imaju trenutke jasnoće, onda mi kažu sa čuđenjem: ‘Ja o tome nisam ni pomislila prije nego što sam tebe upoznala, još nikad nisam srela nekog kao što si ti, promijenio si me.’
Ja njima svima pokažem kakvi su i šta su zapravo. Jer su u životu preda mnom imali samo glupe, nekvalitetne ljude.
Ali ja volim iskrenost, dubinu. Pokažem im njihove fasade koje nose da bi se drugima svidjeli. A u sebi su ništa. Od mene bježe kao od istine.
Razumijem ih. Svako bi radije nastavio živjeti u bijedi i iluziji, nego shvatio da mu je propao život. Zamisli kako je to, propadati u životu nekoliko godina, a možda čak i desetljeća? I onda jednom shvatiš. Neko ti pokaže. Ili se ubiješ, ili promijeniš život, ili jednostavno ponovo staviš masku i nastaviš živjeti isti, bijedni život koji si živio i do sad.
Ali teško je oslijepjeti kada jednom progledaš. Mislim, možeš ti ponovo oslijepjeti, ali zaboraviti baš i ne možeš. I onda si slijep, a vidiš slike u glavi. To je gore nego vidjeti.
Ljudi se većinom odluče za jednu od dviju opcija: da se ubiju ili da se oslijepe. Sa mnom u blizini, nažalost, ne mogu učiniti niti jedno niti drugo. Jer moja prisutnost otvara istu, staru ranu, koju moraju otvarati jer im drugačije ne da savjest.

Ne trebaš ti meni govoriti. Ljudi su takvi, nema tu nikakve kompleksne matematike. Ljudima samo pokažeš kakvi su i odmah se razljute. Ljudi su manipulatori. Oni manipulišu drugim ljudima, da bi pokazali koliko su vrijedni. Oni preuzmu neku sliku vrijednosti izvana. Onda je učine svojom, tako žive, pokušavajući tom slikom uvjeriti, privući, kupiti, zadržati druge ljude. Misle da su uspješni, kvalitetni. Ali oni su prazni i nisu ništa drugo nego slika koju su izvana preuzeli.
Pođi u fitnes, tamo ćeš se uvjeriti.

I onda kada ta vanjska slika nestane, kad ta vrijednost prestane biti tražena, onda tih ljudi nema, dok neki drugi oblik ne padne na njih. Oni manipuliraju tobom pomoću te slike koju su izvana preuzeli. I misle da su poželjni, zato što je ta slika poželjna. Kao da su ljudi toliko glupi.

I ti si manipulativna. Svi smo manipulativni. I ja sam, ako baš to želiš čuti. I ja sam, evo, ja to otvoreno priznajem. Ali ja znam kakav sam, jebote, ja znam ko sam i šta sam. Ja znam i spavam mirno, kao beba, cijelu noć.
Nisam kao ti slabić, pa stalno gledaš kakva si i šta si. Ležiš u onoj sobi i misliš po cijelu noć. Danju sanjaš i melješ kakve riječi sam ti rekao, šta te povrijedilo. Budi kao kamen, ojačaj malo. Ništa te se ne smije dotaći, kao što se mene ništa ne dotiče. Ja znam sebe.
Mene ne treba niko drugi učiti. Za razliku od tebe, koja sve slušaš šta ti neko drugi kaže. Upijaš kao spužva i melješ. A makar da dobro samelješ, da makar dođeš do kraja mislima koje uopće nisu tvoje.
Vidi mene, ja mogu spavati po noći.
Da, mislim da je to najveće mjerilo čovječjeg zadovoljstva – da možeš spavati po noći. I ti, slabiću, ne možeš spavati po noći zbog mojih riječi, zbog onog što ti ja kažem. Ti moraš biti spremna da te se ništa ne dotakne.
Ne moram ja biti kontejner i primati sve tvoje riječi? Kako ti ne razumiješ? Ne radi se o tome da si ti kontejner, nego o tome da se tebe ništa ne tiče. Da te se ne treba ticati.
Čovjek mora biti zadovoljan sobom, a ti nisi zadovoljna sobom. Inače te se moje riječi uopće ne bi doticale. Nemoj ti zato nikakvu krivnju prebacivati na mene. Ja nisam ništa kriv što ti ne možeš spavati po noći. Ali, eto, takav sam kakav sam. Ne mogu izdržati ljude koji ne mogu spavati po noći. Onda ni meni nije dobro i ja ne mogu spavati zbog drugih ljudi.
Eto, onda, jesi zadovoljna sada? Nisi?
To je sve što sam trebao čuti, sve si mi rekla…
Laku noć.

_________________________________________________________

ALENA BEGIĆ, rođena 11.2.1997. godine u Njemačkoj, gimnaziju završila u BiH, živi u Sloveniji. Uvrštena je u uži izbor za nagradu 15. Međunarodnog natječaja za kratku priču Lapis Histriae, osvojila je drugo mjesto na natječaju 19. Festivala evropske kratke priče te treće mjesto na Natječaju ZA najbolju GORKU priču, koji je organizirala Narodna knjižnica Vrbovec. Njene kratke priče su objavljivane na nekoliko blogova i časopisa. Završava magisterij iz filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.

I

Ne sjećam se ničeg prije kineske trgovine. Mora da sam već duže vrijeme živjela sa šnalama od plastičnih ruža, jer kad sam se probudila, primijetila sam da sam gotovo sva od prašine, a i jedan kristal sa lica mi je otpao.

To sam shvatila tek kasnije, kad su nad našom policom postavili mali regal sa ogledalima i kad se jedno od tih ogledala u padu zakvačilo za kvaku. No i pored tog nedostatka sam zastala i nekoliko trenutaka buljila u svoj odraz. Bila sam pristala šnala, to jest, ukosnica, pa čak i bez onog glupog citrina. Ali taj je kristal otpao i za sobom ostavio trag sekundarnog ljepila. Taj ožiljak od sekundarnog ljepila me je prilično iskompleksirao. Pa i danas me proganja. Još uvijek. Kao da svako mora znati da sam iz kineskog.

Bila sam lijepa šnala, to jest, ukosnica, jer mi nije bilo slične. Sastavljali su me čipka, paunovo perje i četiri nježna kristala. Na mjestu petog kristala, koji je otpao, nazirale su stvrdnute bijele mrlje, nesimetrične, izgrižene po rubovima.

Pripadala sam radnji koju su vodili nekakav žućkast trgovac i njegova najstarija kćerka. Na njihovim licima si, ako si se u njih dobro zagledao, uvijek mogao naći pokoju muhu – pa čak i mladunčad, tako mi se činilo, koja se hranila žutim bljedilom njihove kože.

Te muhe sam nazirala i zimi. Mogu da se zakunem, da su ih trgovac i njegova kćerka čuvali, možda ih čak uzgajali ili im rentali svoje obraze za prezimljavanje. Ponekad sam mislila da haluciniram i da su te stvari zapravo samo madeži. Ali oni su uvijek bili na nekim drugim mjestima, zbog čega sam zaključila da to moraju biti muhe.

Znale su se sklupčati u tananim pregibima lica, saviti nožice i namjestiti krila tako da skoro niko ne bi mogao posumnjati u njihov patvoreni identitet.

Ponekad su ležale obrnute na leđa, sa nožicama u zraku, zbog čeka su izgledale kao madež sa dlakama. A ponekad bi se, kada su bile posebno raspoložene, zapiljile preda se, nagnute nad strminama lica kao skijaši pred skakanje, koje sam ponekad viđala na upaljenom televizoru. Zatim bi se sa svojim crnim očicama zabuljile sagovorniku u lice, zbog čega su izgledale kao nabubren madež, sastavljen iz više manjih, koji samo što nisu puknuli.

Zahvaljujući onom ogledalu koje se zakvačilo preko puta mene, uspjela sam ih vidjeti u odrazu čak i prilikom hranjena.

Trgovac i njegova kćerka jeli su uvijek istu hranu, u nekim kartonskim šoljama i štapićima, koja je izgledala kao klupko žutih crva. Tada su i muhe sa njihovih lica poletjele, tiho zazujale oko hrane i pažljivo tapkale pipaljkama. Uvijek su pazile da slete na onaj dio kojeg trgovac i kćerka trenutno nisu jeli. Diskretno su čekale na rubovima kartona ili čak na stolu, da ih se ne vidi. Zatim su druga za drugom slijetale na hranu, i to baš u onom kratkom trenutku koji je proticao zaglavljen između žvakanja i priprave sljedećeg zalogaja

.

Bile su jako kulturne muhe.

Trgovac i kćerka se čak nisu morali brisati salavetom. Svaki žuti madež od začina oko usta, nosa ili na obrazima polizale su muhe – tako diskretno, da ih uopće nije svrbjelo. Bez obzira na neprestano otvorena vrata, kroz koja je tokom ljeta strujao vruć vazduh, u radnji nije bilo nijedne muhe.

Ljude koji su dolazili i plaćali na kasi uvijek je obuzimao neki čudan nemir, toliko da im je ispadao sitniš. To sam opažala, ali ne bih mogla reći da li su bili svjesni svoga nemira. Vidjela sam da oklijevaju uzimajući sitniš koji im je ispao. Neki ga čak i nisu uzimali, ili su ga uzimali sa vrhovima prstiju. Zaključila sam da to mora biti zbog gađenja kojeg su osjećali prilikom pogleda na njihova lica, koja su pomalo ličila na strvinu. Sa sigurnošću ipak mogu tvrditi da nisu bili svjesni muha, koje su bile profesionalke u kamuflaži.

Od tog trgovca sam i njegove kćerke, dok su neki dan premetavali stvari u radnji, načula priču o svojoj oštećenosti. U početku nisam znala kako to misle, pa sam upitala svoje susjede, umišljene šnale od velikih plastičnih ruža, koje su žene voljele kupovati i stavljati u punđe, da bi izgledale sličnije Španjolkama.

Samo su me ismijale.

Šutjeli su i grudnjaci preko puta mene, tromo se vioreći u smrdljivom zapahu plastičnih ventilatora, dok su ih polagano nagrizali žohari. Na kraju su mi se nekako smilovala pakovanja sa sekundarnim ljepilom, ali i to samo da me ponize, a možda čak i da ponize same sebe.

»Malo smo te poprskali hehe«, reče jedan paket sekundarnog.

»Otpao ti kristalčić, pa se vidi kako smo te… sastavili«, reče drugi.

»Moraš paziti ko te i kako lijepi. Nisi bila kvalitetna, a sada nisi ni nova«, namignu treći.

Četvrti paket, koji se zvao UHU, šutao je i gledao sa negodovanjem. Na kraju samo prosikta kako ne voli da ga se svrstavaju u isti koš. Njegovo slabašno protivljenje zaglušilo je obijesno smijanje drugih paketa, koji su bili mali i bijeli, začepljeni sa dugim, prozirnim i plastičnim glavama.

Njihova tjelašca su bila tako mala, da sam se čudila kako u njih stane i kap ljepila. Naravno da mi je otpao kristal, kada ga niste imali čime zalijepiti, mislila sam odgovoriti, ali suzdržala sam se.

Najviše zbog toga što su mi se gadili. Njihova tijela su bila ispisana nekim čudnim slovima, sa mnogo linija koje su letjele na sve strane. Ponekad sam, malo u šali a malo sa strahom, pomišljala, kako su trgovac i njegova kćerka, u nekom bizarnom afektu ili čak ritualno pobijali muhe, otkidali im nožice i lijepili na pakete sa sekundarnim ljepilom.

Sve tako, da su mustre sa nožicama izgledale kao prava slova, koja nešto znače, a ništa ne govore. Počela sam sumnjati da su neke muhe lijepili po obrazima. Možda one uginule. Bili su pravi taksidermisti.

Što sam ih više gledala, to su bili sličniji. Prljavobijelii paketi sekundarnog ljepila sa svojim prozirnim glavama i natpisima od mušijih udova počeli su da liče na trgovca i njegovu kćerku. Ponekad, kao nekim slučajem, bile su nožice muha raspoređene u obliku nečijeg lica. Ta lica su bila svedena, sa malim očicama i crtama umjesto usta i nosa, kao u trgovca i njegove kćerke.

Činilo mi se da gledaju van iz sekundarnog.

Od svega toga mi se vrtjelo u glavi i poželjela sam pobjeći. U meni nije bilo nikakve naivnosti: bila sam svjesna svog položaja.

Sa druge strane sam si morala priznati da nije bilo potrebe za takvim ponižavanjem: ipak sam bila lijepa šnala, to jest, ukosnica. Mislim da je moj najveći adut bio taj što u cijelom regalu, gdje sam živjela, nije bilo nijedne slične meni. Osim ako ih nisu držali drugdje u trgovini, što bi bilo besmisleno, ili čak na kasi, gdje bi ih lakše prodali. Ali čak ni to nije bio slučaj: otkad visi ono ogledalo pred mojim regalom imam dobar pogled na kasu, i više puta sam se dobro namučila da razlučim sve predmete koji tamo stoje. Nigdje nisam vidjela sebe. Bila sam jedina.

Postojao je nedostatak u mome položaju: iako nisam bila nevidljiva, moju izrazitost je umanjivala naslaga šnala sa plastičnim ružama, koje su se rado pokazivale. Svojim ispupčenim prsima su se tako razmetavale, da su se prevrćale iz regala i padale na pod. Na početku sam se nadala da bi to moglo nekako popraviti moj položaj, ali trgovac ili njegova kćerka su ih kupili sa poda brže nego što rečeš muha. Nabacivali su ih na mene, tako da sam tonula još dublje.

Srećom se situacija počela mijenjati. Prvenstveno zbog toga što su se onog ogavnog trgovca i njegove kćerke latili inspektori. Uočili su mnoge nejasnosti što se tiče poslovanja, te im ukazali da moraju na svaku stvar prilijepiti naljepku sa cijenama. Sve predmete su inače prodavali onako kako im se u datom trenutku prohtjelo.

Taj incident mi je omogućio da se izvučem ispod plastičnih guzica koje su pripadale šnalama od ruža, te se dočepam malo svježijeg vazduha. Na sve stvari su počeli lijepiti naljepke sa cijenama: ruže su ocijenili za četiri, a mene za dva evra.

U početku sam bila pogođena tom uvredom, čak sam se počela prepirati sa ružicama na čija zadirkivanja inače nisam odgovarala. U prepirci sam, koja je trajala zapravo jako kratko, računala na pomoć susjednih špangica – tobože, one će prepoznati moju estetsku vrijednost u odnosu na one plasteruše. Ali ništa se nije dogodilo. Dapače, špangice su nas gledale prezrivo, kako mene tako i ružice. Ta svađa je bila ispod njihovog nivoa: to su bile individualke, što se druže samo među sobom, vjerovatno lezbijke. Jednom su čak digle uzbunu kada su u radnji predstavili novu liniju šarenih špangica: ko su oni da mijenjaju naše tijelo, zašto omalovažavaju klasičnu, crnu špangicu i nameću joj smiješne ideale; ko bi pored prave, crne špangice htio neku umjetnu, šarenu, koja živi u fantazijama i koju ne možeš nositi u realnom životu?

Više mudra neko razočarana shvatila sam da tu nemam privrženika. Morala sam pametno promisliti svoj položaj: koštala sam dva evra i stavili su me na vrh, da bi me što prije prodali. Trebala sam se još samo namjestiti u najljepšem svjetlu i što prije otići.

Ipak mi nikako nije išlo u glavu zašto me trgovac i njegova kćerka nisu htjeli popraviti: možda nisu imali zamjenskog kristala, a možda im se jednostavno nije dalo. To sam nekako zaključila po njihovom mlitavom dodiru, koji se nije želio riješiti samo mene, već i drugih, cijelog prostora i trgovine, te pobjeći od svijeta i živjeti sa muhama.

U šali sam razmišljala kako bi im moglo pasti na pamet da na mjesto otpalog citrina zalijepe mušije nožice, možda ih prije toga umoče u svoju žutu hranu i naprave takav oblik, da izgledaju kao pravi citrin. Ali sam te misli brzo otresla, da se ne bi slučajno obistinile.

Čak sa tako jeftinom cijenom i na jako vidljivom mjestu situacija je bila daleko od onog što sam priželjkivala. Mnogo ljudi je prolazilo kraj našeg regala, ali svi su kupovali šnale sa ružama, pogotovo crvene i crne, koje su bile »egzotične« i trenutno u modi.

Sve me to tako očajavalo da mi je postepeno počelo otpadati paunovo perje. Naprije malo, a kasnije malo više. Tomu je pripomogao i vruć zrak u prodavaonici, a i onaj zakržljali ventilator koji je podrigivao u mome prvcu, šireći ogavan plastični zadah.

Za kupce ipak nisam bila nevidljiva. Štaviše, usudila bih se tvrditi da sam bila možda i previše uočljiva za njihov ukus. Često su zastajali da me dobro ogledaju, a neki su me uzimali i u ruke. Tako tiho komunicirajući sa njima u meni se porađala misao, kako nije možda nedostatak kristala to što ljudima najviše smeta (mada su ga primijećivali) već nešto sasvim drugo.

Ogledavajući me, ti ljudi su znali govoriti: »Ekstravagantna, neobična, malo starinska.«

Ili čak: »Lijepa, ima kvalitetno perje, a i čipka nije loša. Ali, gdje da to nosim?«

Neki su se dvolumili da me kupe, tobože, ja sam samo goli ukras koji ne služi ničemu. Mnogo njih je razmišljalo o mojoj praktičnosti i radije su se odlučivali da kupe dodatan paket šarenih špangica.

Praktične, a začine garderobu, govorili su.

Neki su se, po dugom razmišljaju, ipak odlučivali za kupnju, a onda su vidjeli cijenu i dva evra im je bilo previše. Najčešće je moj nedostatak samo pripomogao tome, da se umanji njihova neodlučnost i da odluka prevagne na jednu stranu. U međuvremenu su me svi opet tako razmetavali, da sam završila ispod ruža. Nevidljiva.

II

Ovdje su svi znali šta se dešava. Kada sam prvi put ušla u njenu sobu, pitala sam se da li čuje govor stvari. Soba sa malenim prozorima bila je zamračena. Jedva ju je osvjetljivala mutna lampa u kutu, za koju mi se činilo, da sam je vidjela u vitrini zapuštajući kinesku trgovinu. Cijela soba je bila pretrpana stvarima, koje su prekrivale, potiskivale i gnječile jedna drugu, kao da se bore za prostor kojeg ionako nije bilo. Ugledavši zatrpan pod, mislila sam da nećemo preći razdaljinu koja se gušila između ulaza i suprotne strane sobe. Ali ona je čak u polumraku, ne vidjevši skoro ništa, sa lakoćom prelazila taj put, kao što su neke životinje prelazile utaban krajolik.

Stvari su bile poredane na parketu, kvadrat po kvadrat. Među sobom su puštale tačno dovoljno prostora za njenu nogu.

Kada je došla do kraja sobe, zakvačila me na ogledalo koje stoji nasuprot njenom krevetu, gdje stojim i sada.

Ne razumijem kako i zašto je došlo do toga. Mislim da mi polako postaje jasno. Tog dana, jedinog među svim danima, došla je u trgovinu i zgrabila me. Njene oči su tako bljesnule da me zapekao onaj žig od sekundarnog ljepila. Gledala me dugo i ne znam zbog čega, ali mi je došlo da je udarim. Da je udaram tako dugo, dok joj ne bi potekla krv iz dugačkog nosa. Kao da je to osjetila, prestala me gledati. Dugo se razmišljala da me kupi. Ali to razmišljanje nije bilo slično onoj jadnoj sumnji, koja je mučila prijašnje mušterije. Bila je to prije agonija, nemilosrdno moranje, borba sa smim sobom.

Rekla je kolegici, a kao da je govorila samoj sebi: »Ova ukosnica je jedina među ukosnicama. Ona je sama, kao događaj koji se izvuče iz serije trenutaka. Neka ukosnica«.

Obratila joj se, kao da traži njeno dopuštenje. Ne znam zašto ga je tražila, kada je ionako znala šta će uraditi. Tu se u biti nije imalo ni šta odlučivati: odluka je bila jasna. Za nju je, kako sam kasnije uvidjela, bilo samo pitanje koliko će grižnje savjesti moći podnijeti.

Toliko je oklijevala da izvrši to što je već bilo urađeno, da sam je opet, iz nerazumljivog razloga, htjela udariti, tako da bi joj krv išla na nos. Najzad me plati, cjenkajući se sa onim ogavnim trgovcem i njegovom kćerkom, koji su imali muhe namjesto madeža.

Činilo mi se da je ona jedina koja primijećuje te muhe i da ih gleda izravno u oči. Čineći to, gledala je istovremeno u oči trgovca i njegove kćerke. Žutilo na njihovim licima zamijenila je prljava sivina, tako da više nisu ličili na strvinu, nego na one obloge za mumifikaciju što su ih ponekad prikazivali na televiziji. Tad mi je postalo jasno da su muhe neka vrsta živaca za te ljude; neke žice što što prenose slike iz spoljašnjeg svijeta. Do njih se moglo doprijeti jedino pomoću muha.

Uspjela me izvući za jedansedamdeset.

Pitala sam se zašto je to bilo potrebno, da me izvlači, kada sam bila toliko jeftina. A onda sam zaključila da je taj novac, što ga je potrošila na mene, bio jedini novac koji joj je preostao za cijelu sedmicu dana. Sve sam to shvatila iz sličnih primjera, kojima sam, ovako zakvačena za ogledalo preko puta njenog ležišta, bila neposredni svjedok.

Svaki dan je unosila nove vreće. Većinu njih je samo pustila negdje u kutu, a stvari nije vadila. Bez obzira što ih nije vadila, znala je šta su, gdje su, koliko ih je i zbog čega. Ako bar jedne stvari nije bilo na svojem mjestu, odmah je to znala. U ovoj sobi su stvari znale nestati same od sebe: samo u odsutnosti su opozoravale na svoje postojanje Možda ih zapravo nikad nije bilo. Tako je to sa ovom sobom: čini mi se da osjećam prisutnost stvari samo zato što ih nema.

S vremena na vrijeme mi se ipak neka od njih oglasi. Većinom pričaju o njoj, ženi sa dugačkim nosom, našoj gospodarici. Dosadili su i bogu i narodu. Radije bih slušala zujanje muha. Ovdje nema nijedne muhe.

Obraćale su mi se dvije stvari: njen mantil, iz bijelog zečijeg krzna i njena torbica, pravokutna, kupljena na nekoj pijaci.

Sa mantilom se ponašala perverzno. Skidala ga je tako što ga je bacala, ali ne previše jako, da se ne bi oštetio. Odlagala ga je na stol pun stvari, da ga malo bodu po unutrašnjosti njegove lijepe, štavljene kože. On joj se osvećivao tako da je svuda po stvarima puštao bijele dlake. Sviđalo joj se, kaže, da je mogla mučiti tako skupocijenu stvar, koju je kupila za male pare.

Mantil je ispričao sljedeće: bio je napravljen specijalno za neku bogatu ženu. Njoj je dosadio, pa je nekako završio u trgovini polovnom odjećom. Ocijenili su ga jeftino, zato što nisu znali šta je krzno. Zatim je došla ona, gospodarica, probala ga i stajala u svlačionici tri sata. Izbacili su je iz trgovine, a sutradan se držala za bravu sat vremena prije no što se trgovina otvorila. Dobila ga je za trideset evra.

A onda je, kao blentav, ponavljao sljedeće rečenice: Ovaj mantil je jedini među mantilima. On je sam, kao događaj koji se izvuče iz serije trenutaka. Neki mantil.

Toliko je mljeo da sam ga htjela odvaliti pleskom, neka se raspadne jednom, zec jedan maljavi. Od toliko drndanja sam se upitala, da li nije možda pogriješio profesiju, da li nije možda ona igračka što se navija sa ključem, sa ključem u obliku muhe, možda?

I torbica je govorila slično: kupljena na buvljaku, poslije tri sata nedoumice, cjenkanja i mrcvarenja, ostalo nisam čula, jer su se stvari krkljale u njoj kao crijeva.

Što su se jednoličnije krčkale, to su više počele nešto da znače. Ova torbica je jedina među torbicama. Ona je sama, kao događaj koji se izvuče iz serije trenutaka. Neka torbica.

Nisam mogla da slušam, toliko me boljela glava. Neka migrena, možda, jer me žigalo samo na jednoj strani, tamo gdje je bilo sekundarno ljepilo.

Toliko dugo stojim zakvačena za ovo veliko, ovalno ogledalo.

Svaki dan je gledam, tu ženu sa dugačkim nosom, i sve više me boli glava. Gledam je i sada, neposredno. Sjedi na krevetu preko puta, koji je jedino mjesto u cijeloj sobi gdje se može sjediti. Sa kreveta se satima posmatra u odrazu i samo jedan kut usne joj je podignut. Njene oči su uske kao da ih je neko prisilom otvorio. Izgledaju kao da u njih ne može ući ništa, već samo izaći.

Ne znam šta gleda u ovom glupom ogledalu: sa svojom žućkastom kožom izgleda kao da je maloprije krepala. Gledam je i ja, sve dulje i sve žešće. Sve bolje ju vidim: njena koža ima fleke.

Ogledalo se dere na mene, jer mu drobim okvir.

Samo jednom me je stavila na glavu, da mi kaže neke čudne riječi koje nisam razumjela. Sudbina sa predmeta se može utisnuti na čovjeka, rekla je, a isto tako se sudbina nekog čovjeka može utisnuti na predmete.

Približava mi se i čini mi se da čujem neki zvuk, sitan kao satna mašinerija. Njene usne se ne miču, ali zvukovi se pretvaraju u znakove. Ova ukosnica je jedina među ukosnicama. Ona je sama, kao događaj koji se izvuče iz serije trenutaka. Neka ukosnica.

Želim joj odvaliti plesku, tako da joj krv poteče iz dugačkog nosa. Ali ne znam kako bih to izvela.

Nešto pored mene zazuja i čini mi se da zuji u mome perju. Ona se približava, sa uskim očima i dugim, lovačkim nosom. Njen pogled postaje svjetliji i zjene joj se čudno tresu. Unosi se u ogledalo i skoro je već tako blizu da osjetim njen dah na sebi. Ova žena je kao događaj izvučen iz hrpe trenutaka.

Jebemti događaj i sve trenutke skupa. Ti premeteno, malo pseto. Tako si jeftina na raskošan način. Da se ne volim ovako mučiti, ubila bih se već davmo, govori u ogledalo.

Njene zjenice su sve manje, sve uže, sve sjajnije.Gledam kako se premiču po bjeloočnici, Namjesto zjenica stoje dvije muhe, uspravno na nožicama. Znala sam da moraju negdje biti, jer sam ih cijelo vrijeme osjećala. One fleke po njenoj koži mora da su izmet.

Okruglim, crnim zjenicama bulji direktno u ogledalo. Nešto se stvrdnulo na njenom obrazu. Sve su ovo stvari i stvari nisu za upotrebu. Ja volim da ih gledam, kao što volim gledati sebe.

Da nije možda sekundarno ljepilo?

Ti samo želiš da se spojiš sa svojom pohlepom. Tvoje stvari su tvoja pohlepa, govori.

Toliko se naginje nad mene i oči joj se sve više sužavaju. Izgledaju kao da me grabe: najprije perje, potom zlatnu čipku. Na kraju proguta i kristalčiće, koji su se i sami pretvorili u veliki, crveni pogled.

Predmeti imaju neku ćud, koju im ne pripisujemo mi, a nije ni njihova vlastita.

Ne osjećam bol od svoga ožiljka. Kao da sam se, konačno, sa nečim spojila.

_________________________________________________________________________

ALENA BEGIĆ rođena je 1997. godine u Njemačkoj, gimnaziju završila u Bosni i Hercegovini, a trenutno živi u Sloveniji. Poeziju i prozu objavila u višejezičnom zborniku Biće Bolje/ Bo že, koji je nastao kao produkt literarnih radionica u organizaciji SKC Danilo Kiš Ljubljana, a koje je vodila Lidija Dimkovska. Njena poezija je objavljena u časopisu Koraci, kojeg izdaje Narodna biblioteka »Vuk Karadžić« u Kragujevcu, te na portalu astronaut.ba. Kratka priča »Kupatilizam« joj je objavljena na književnom blogu Čovjek-časopis.

Ušla je u finale 15. Međunarodnog književog natječaja za kratku priču Lapis Histriae, sa pričom »Selmin nišan«.

Studira filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.

Selmina baba nije imala kupatilo. Imala je sobičak koji se sastojao od jedne rupe i malo prostora oko nje. To je bila wc šolja. Baba ne samo da je imala sobu sa wc šoljom, nego wc šolja – sobu. I to je mnogo govorilo o njoj.
Selmina mati je pričala kako su baba i djed, prije nego što su imali kuću sa wc šoljom, obavljali nuždu na njivama iznad kuće, što je dosta doprinijelo rodnosti zemlje. Usjeve su gnojili vlastitim izmetom i povrće je zbog toga svake godine obilno rađalo. Baba je tvrdila da su baš zbog toga svi u familiji bili zdravi, okaljeni od svakakvih bolesti, a nisu se ni uzdržavali da za vrijeme rata i oskudice piju kravlji urin. Priče o sekretima su godile njenoj unučadi, i često su bile uspješne pri tome, da čak i najtvrdoglavijem obavljaču nužde u gaće probude žeđ za školjkom.
Babin wc je, ako ne savršeno, a onda makar dovoljno dobro predstavljao njenu babu. Kako je unosila tako je i iznosila, a jela je isto onako kao što je išla na wc.
Tako se zaštopala kada je pojela kilu banana odjednom, zbog čega su je morali voditi u bolnicu na odčepljivanje. Nekoliko sedmica poslije toga je izbjegivala štandove sa bananama na pijaci i po četiri puta na dan obavljala dugu nuždu, jer je vjerovala da zatvor može doputovati do srca i prouzrokovati infarkt. U međuvremenu se izležavala u svojoj maloj verandi i ispuštala vjetrove, te tako obnavljivala ono što bi ljudi danas nazvali »vitalna energija«.
Njen život je bio necivilizovan kao njen wc, smatrala je Selmina mati. Sve nesuglasice sa svojom svekrvom mogla je strnuti u to kako je izgledao njen vlastiti wc nakon što ga je upotrebljavala baba. Kroz kontinuirano posmatranje i zabilježavanje babinih sekretnih momenata ustvarila je čitavu hijerahriju znakova, koji su joj pomogli utvrditi stupanj zagađenja kojeg je baba prouzrokovala u njenom wc-u kada je dolazila na sijelo. Najočitniji trag po materinim procjenama bila je mokra brava. To zbog toga jer baba nije imala običaj da svoje mokre ruke obriše peškirom ili to nije radila temeljito, zbog čega su se sa brave uvijek cijedile kaplje neke čudne vode. Nije se moglo znati da li je brava mokra od babinih ruku koje je oprala nakon što je prala svoju zadnjicu, ili su joj ruke bile mokre direktno od pranja zadnjice.
Čak i ako ih je oprala (što je malo vjerovatno) nije ih oprala temeljito, zaključivala je mati. To znači da je potrebno bravu u svakom slučaju dezinficirati. Pa ipak ju je razjedao neki unutrašnji nemir na pomisao da baba možda čak ni zadnjicu nije oprala kako treba, što znači da je potrebno dezinficirati i fotelju na kojoj je sjedila i sve ostalo, čega se baba kasnije dotaknula. Tako je uočila da je nakon nekoliko sjedenja fotelja postajala sve tamnija i da su mjesta na kojima je baba držala ruke poprimali čudnu prljavu boju.
Poprskane su bile čak i pločice po zidu nad wc šoljom i lavaboom, a tako i kut vešmašine. Baba se rasipno i netemeljito prala, uzimajući priličnu količinu vode, i namjesto da precizno opere to što treba oprati, zamahivala je rukama kao luda i ofucala cijelo kupatilo
To je izazvalo mnogo nemira u duši Selmine matere, koja se cijenila po svome kupatilu. Kupatilo je odraz čistoće, a čistoća je odraz čovjeka. Kao dijete iz tradicionalne, pobožne i stroge porodice udala se u porodicu gurmana, koji su samo razmišljali o tome šta će pojesti i kako će se istresti. Njena kuća je bila prvi susjed babinoj, a pošto nisu imali dovoljno novca za renovaciju, kupatilo je bilo i ostalo najružniji dio kuće – nedograđeno, staro i hladno.
Oko tog kupatila se posebno trudila kada su dolazili gosti, i nadala se da će svoje kupatilo urediti tako da u svojoj ružnoći izgleda barem čisto. Ali to je kupatilo izgledalo prljavo baš zbog svoje ružnoće, i nije bilo bitno koliko su ga čistili. Opsjednutost kupatilima mati je prenijela na kćerku koja se neko vrijeme vidjela kao ili kroz kupatilo. Usred razgovora sa vršnjacima iz škole ju je često obuzimao neki zagušljiv osjećaj, kao kada bi pred njima stajala naga, i znalo se desiti da njihovi glasovi postanu dublji, sporiji i kao u snu udaljeniji; njena pozornost bi se posve usresredila na nju samu, i kao iz ničega počela bi da osjeća miris svoga kupatila, da osjeća njegovu hladnoću, da ju prožimaju izbočine na njegovim hladnim zidovima, da vidi samo kupatilo, postaje kupatilo. Ponekad bi bila wc šolja, ponekad hrđom izgriženo ogledalo, a ponekad čak i mokra brava od koje su ljudi zazirali i trčali do pipe da operu ruke.
Neka uobražena djevojčica joj nije htjela dati ruku na vježbi iz folklornog plesa, zbog čega su je cijeli dan opsjedale halucinacije o mokroj bravi. Tog dana je, kada je hodala ulicom, nanjušila je kiseo miris kanalizacije na ulici, koji nije mogla prostorski odrediti, i za kojeg nije bila sigurna da li izlazi negdje iz podzemlja ili iz nje same. Od tad se često znao pojaviti niotkud, čak negdje u prirodi namjesto laganog vjetrića što je raznosio miris njene kuće i njenih korijena naokolo, zbog čega se osjećala kao živi otpadak. Ekološke bilborde je počela gledati sa strahom i gađenjem, jer su za njima stojali ljudi koji su sigurno imali lijepa kupatila. Takvi su prezirali smrdljive.
Ipak su se nekoliko godina kasnije svi s porodicom preselili u drugo mjesto i imali su još gore kupatilo nego prije. Selma je mislila da se nikad neće osloboditi ružnih kupatila i da je to vjerovatno urok koji ih prati porodično. Možda je čak i krivo to što je baba umrla u pelenama, a nije doživjela da joj se u kući napravi kupatilo. To novo kupatilo je imalo isto hrđom izgriženo ogledalo, a bravu masnu i mokru od svih ljudi koji su ga koristili. Upotrebljavali su ga svi ljudi iz istog sprata i okolice, a od njegove gadosti je počela dobivati bubuljice na licu. Bila je uvjerena da su one znamenje kupatila kojeg koristi.
Tako je često išla u sanitarije javnih ustanova i samo se čudila kako su lijepe, tople i uređene, pa je znala po sat vremena provoditi na šolji uživajući u mirnoći malog prostora, a njen mir je često ili ponekad prekidalo obijesno primanje brave sa druge strane. Najviše su je živcirali tempirani bedaci i bedakinje što salijetaju nužnike i jedva čekaju da raskorače noge na wc šolji kako bi zrak ispunili svojim smrdljivim urinom. Bili su kao bezglavi volovi u svom naglom grabljenju brava, a Selmu je ispunjavalo perverzno zadovoljstvo kada bi shvatili da su vrata zaključana i kada bi se naglo zaustavili u svom glupavom razočarenju.
Sjedeći tako je bila često zahvalna svojoj prošlosti i nesreći sa kupatilima, jer je umjela da prefinjeno stupi u dostojno kupatilo, odmjeri prostor, prepusti se toploti ako je bilo toplo i uživa u miru koje nudi svako intimno prepuštanje svojim potrebama. Tu senzibilnost za kupatila omogućilo joj je njeno dugoročno sjedenje na hladnim wc šoljama i gaženje hladnih pločica, tako da je već od ranih godina počela bolovati od teških i manje teških mokraćnih upala, zbog kojih je morala dosta vremena provoditi na šolji i postajati još bolesnija.
To joj je omogućilo da još više cijeni dostojno kupatilo. Prilikom kakve od upala se mogla mirno uputiti ka šolji, sjediti na njoj i ispuštati kap po kap vrelog urina, osjećajući kako se u različitim intenzitetima približava ili udaljuje osjećaj pečenja u mokraćnom kanalu. A najljepši osjećaj je bio kada bi u maksimalnom intenzitetu boli uspjela istisnuti još jednu kap iz mjehura, i bol bi skupa sa vrelim curkom iscurila u wc šolju, dok bi se ona blaženo primila radijatora i uživala u sinhronicitetu toplote i boli koja je oticala kao zrak iz probijenog balona.
Zahvaljujući mokraćnim upalama postala je isto tako veoma osjetljiva na različite nijanse procesa uriniranja i mnogo pažnje je posvećivala tome u koje vrijeme, kako i na koji način mora izvršiti taj proces; kakva je idealna toplota wc-a, na kakav način su školjka i prostor oko nje povezani sa neugodom prilikom uriniranja, kakve boje pločica su idealne za smanjivanje boli, kakvog su oblika vrata wc-a i kakav zvuk moraju imati prilikom otvaranja i zatvaranja; gdje mora biti radijator te kakav mora biti prozor i struktura svježeg vazduha koji prodire kroz njega. Njena mokraćna bolest i dugogodišnje bavljenje kupatilima omogućili su joj da sa jednim pogledom odmjeri i procijeni kupatilo, da predvidi kakav će biti intenzitet boli ukoliko urinira tamo, koliko će se moći osamiti u kupatilu (blizina ljudi je kvarila intimu, a samim time pojačavala bol) i koliko će se tamo moći ugrijati.
I vrata kupatila su utjecala na to, koliko se osjećala sama sa svojom boli, koliko je mogla ostati unutra i koliko je mogla transcendentirati osjećaj pečenja tako što se potpuno potopila i povezala sa njim. Intima je igrala veliku ulogu za proces unutrašnjeg samoozdravljivanja. Ukoliko je mogla čuti, vidjeti ili namirisati drugog čovjeka kroz vrata, bol je postala gora i neizdržljivija.
Zbog toga je bilo važno da su vrata meka i da prilikom zatvaranja ili otvaranja ne proizvode nikakav oštar zvuk, jer eho nekog zvuka često porodi asocijacije širokog i otvorenog prostora. Još gore je bilo, ako je između vrata i poda postojao onaj mali, glupi i, sve u svemu, beskorisni prostor, kroz kojeg je čovjek mogao vidjeti cipele druge osobe kada se približavala toaletu.
Taj beskorisni prostor bio je još gori ukoliko toalet nije imao ni »krova«, već samo ta glupa vrata za kojima je čovjek sjedio, i nalazio neku utjehu u tome da se ga bar formalno ne vidi. Međutim, osjećaj nije bio ništa drugačiji nego kada bi se negdje usred grada sakrio iza žbunja da piša.
U procesu uriniranja veliku su ulogu igrali i prozor, veličina prozora, od kakvog je stakla izrađen i pod kakvim je kutom otvoren. Njoj su osobno bili najdraži oni pravokutni, uski mali prozorčići dužine jednog ženskog lakta, sa rebrastim staklom i tek malo odškrinuti, što propuštaju ne previše hladnog, svježeg vazduha u prostor kada je to potrebno. Isto tako je bilo važno da su toaleti, kupatila ili wc-i postavljeni na strani zgrade gdje je dotok spoljašnjeg svijeta minimiziran, tako da uriniranje ili bilo koju drugu izlučivačku aktivnost ne bi ometao dotoko ljudskih glasova i zvukova sa ceste. Inače je preferirala takve male prozorčiće koji nisu ugrožavali toplotu samog prostora, već je njihova veličina bila dovoljna da propusti malo svježine i da odstrani mirise nečistoće koji su također znali povećati bol. Najzad, rebrasta struktura stakla znala je u kupatilu sa toplom bojom pločica ustvariti prijatnu atmosferu komfora, toplote i zaštite, jer je zbog svoje zamagljenosti tvorila utisak blago zaparene saune. Skupa su sve te energije utjecale na to u kolikoj će mjeri čovjek u procesu samozdravljenja uspjeti omlačiti svoju bol prilikom uriniranja.
Od neprocjenjive važnosti za atmosferu prostora bila je i boja kupatila, a ona sama je preferirala tople, sunčane i breskvaste tonove koji su podsjećali na blagu vatru, i koji su se čak i znali zarumenjeti od toplote radijatora. Takve breskvaste pločice, koje su bile prijatno tople na dodir, opkružile bi čovjeka u njegovim najintimnijim momentima i ponudile mu dovoljnu zaštitu kada je on potopljen u svoje tijelo i samog sebe. Tako vjerovatno nije bilo ni slučajno da su se sami budisti oblačili u žute i narančaste halje, a njihova poza poniranja u samog seme mnogo je ličila onoj kada čovjek sjedi na wc šolji. U svakom slučaju je otkrila, kako u takvim prostorima uspijeva maksimalno prevazići svoju bol.
Mnogim je ženama u svome okolišu, suočenim sa istim problemima uriniranja kao i ona, govorila o svojim eksperimentima i zapažanjima, a one su zatim i same otkrivale kako je to zaista tako; kako se i one same zbog nečeg u kupatilima osjećaju zdravstveno bolje ili slabije, i kako bi svakako bilo pametno uzeti u obzir estetiku kupatila prilikom preventive ili tretiranja već postojećih urinarnih infekcija.
Jedna joj je žena, psihologinja po obrazovanju, ukazala na povezanost njenih ranih, dječijih iskustava i hvalevrijednih opažanja u sadašnjosti. Suptilno joj je ukazala na estetski šarm duboko doživljene boli i njenog utiskivanja na kupatilo kao prostor primarne dječije osame. Priča o kupatilima se počela spontano širiti od žene do žene, i sve više njih je ozbiljno počelo govoriti o mogućoj ulozi koje ima kupatilo na njihovo zdravlje.
Određeni broj njih, a ponajviše onih koje su se bavile proučavanjem alternativnih životnih stilova, na različitim su seminarima prirodne medicine, pored joge, pilatesa i istočnjačkih plesova, koji omogućavaju ženi samoregeneraciju i probuđivanje božanstvene rodilačke energije, počele govoriti o estetici i feng šiju kupatila, koji mnogo utječu na mjehurnu floru i ponašanje bakterije E. coli (odgovorne za urinarnu infekciju), za čije obuzdavanje, po najnovijim proračunima alternativnih zdravstvenih organizacija, neće više biti dovoljni antibiotici, sok od brusnice niti D-manoza.
Na ponekom od tih seminara se počela pojavljivati čak i Selma, a s vremena na vrijeme se, imajući podršku vještih retoričarki, usudila progovoriti koju riječ ili pasus o svojim personalnim uvidima. Govorila je, kako takvim prilikama dolikuje, o svom teškom i traumatičnom djetinjstvu; o tome kako porodica nije imala dovoljno novaca; kako su kupatila oblikovala njenu psihu; kako je već tada naslutila da postoji neka povezanost među toaletnom estetikom i njenim energijama sa zdravim psihičkim razvojem čovjeka; kako je njeno kupatilo urušilo njeno samopouzdanje; kako je bila outsider i niko se nije htio družiti sa njom; kakav su utjecaj imali kompleksi njene mame na nju te, napokon, kako je za to iskustvo, ipak, neizmjerno zahvalna, jer da nije bilo tih kupatila i porodice koje se stidjela, ne bi mogla postati čovjek koji je sada. Kasnije je još dodavala: sposoban da prodre u srž samog sebe i dođe do važnih spoznanja, a do spoznanja se dolazi jedino pomoću patnje. Tu bi citirala Dalai Lamu i naglasila da svaka patnja ima svoj smisao. Believe in your journey. Vjerujte u svoje životno putovanje.
Njeni nastupi su publiku ganuli svaki put sve više, a posebno ganuta je bila njena mama, koja je sjedila u kutu publike i tiho pljeskala rukama brišući suze. Bez obzira na to što nikad nisam uspjela napraviti fino kupatilo, mislila je, ipak je moje dijete ispalo pametno.
I svaki put nakon nekog govora je Selma postajala sve samopouzdanija, sve uznesenija u svome vjerovanju i izlaganju, sve suverenija u odnosu na svoju priču. S vremenom je stekla tu naviku da na kraju svojih govorničkih nastupa izvede svoju mamu iz mračnog kuta publike, povede je na odar, te zahtijeva aplauz za malu ženicu sa sključenim ramenima. Pritom je uvijek završavala čuvenim riječima o tome, kako nije imala kupatila i kuće kakve je željela, ali ju je zato njena majka naučila pravim životnim vrijednostima. Da pomaže drugima. I to je ono što je najbitnije.
Zatim bi se njih dvije zagrlile i sva publika bi briznula u plač zbog ganutosti nad nepredvidljivim putevima sudbine.
Selma je, međutim, proširila svoje razumijevanje povezanosti toaletne estetike sa urinarnom infekcijom na cijelo područje nauke, filozofije i modernih aktivističkih i političkih strujanja.
Njen glavni pristup bilo je feminističko razumijevanje problema urinarne infekcije; kako urinarna infekcija nije stvar bioloških promijena u organizmu (makar ne isključivo) i kako je to prvenstveno stvar kulturnog ili čak, strukturalistično-lingvističnog diskurza. Govorila je o tome, kako se urinarna infekcija pojavljuje većinom onda, kada se žena osjeća satrveno i pod stresom, a posebno kada osjeća nadvladu nekog muškarca nad sobom. Urinarna infekcija bi po njenom mišljenju nastala kao agresivni odgovor tijela na pokušaje muške dominacije, to jest, pokušaj tijela da se odbrani prodora arhetipnog i stvarnog muškog falusa. Svaka urinarna infekcija je, po toj definiciji, simbol želje za slobodom i osamom, a sva ta toaletna (ne)estetika koja vlada u današnjem, postmodernom svijetu je pokušaj neotesanog muškog prodiranja u žensku intimu. Naime, ženske obavljaju nuždu drugačije nego muškarci, sa mnogo više brige za detalje; produbljenije i kulturnije, te zbog toga zahtijevaju i kompleksnije kupatilo. Kupatilo koje odgovora njihovim potrebama i njihovoj kompleksnoj čovječnosti, a koju opet pokušavaju muškarci na skrivene načine degradirati, dominirati i svesti pod okrilje svoga krvoločnog, patrijarhalnog predatorstva. Muškarci opet pokušavaju, ovaj put preko nečeg tako neizostavnog i naizgled prirodnog kao što su kupatila, ugrabiti ženu, onemogućiti i skratiti joj njene potrebe, učiniti je jadnom i bolesnom. Današnja toaletna (ne)estetika upravo govori o tome: sva kupatila su napravljena da služe potrebama muškaraca, i to potrebama u pravom smislu te riječi. Oni se popišaju, otresu i gurnu u gaće svoju prljavu, ljigavu algu – ni ruke ne operu – i sva njihova kupatila su napravljena za ništa drugo doli praznu, puku potrebu. Tim prljavim rukama onda svašta diraju, doticaju se i ugrabljuju – ponajviše žene – čiji spolni i sa njim povezani organi obole ukoliko ih se dotakne najmanja prljavština. Tu svoju toaletnu nekulturu potom forsiraju na žene; tjeraju ih da se osjećaju izložene pred svijetom sa tim glupim vratima; da se osjećaju promrznuto i napadnuto dok uriniraju, kao da su negdje vani. Sve je to konspiracija, lisičarstvo, skriveni patrijarhat!
Žene je obuzimala ljutnja zbog ovog spoznanja. Sve više aktivistkinja otkrivalo je nove zamke skrivenog patrijarhata, muškog lisičarstva. Polako se nije našlo ništa što se ne bi moglo interpretirati kao pokušaj muškog napada, a prisustvo bakterije E.coli u mjehuru žena te česte urinarne infekcije postajale su znak nejednakosti, privilegija koju imaju muškarci u smislu urinarnog zdravlja u odnosu do žena.
Selma nije propustila, da svoje javne nastupe začini feminističko-psihološki zaokretima, te je ovog puta posebno pazila da ukaže na izostanak muške strane njene porodice u njenim retoričkim performansima. Svi, počevši od djeda do brata bili su neotesanci, nevješti u kulturi uriniranja, tlačitelji svojih i drugih žena. Više nego jasno je njoj, da je slab odnos sa ocem pustio veoma duboke emocionalne rane, zbog kojih je potlačila sjećanje na sve muškarce, koji su pripadali njenom životu. Pa čak toliko, da je u tom zaboravu mislila da muškarci nisu problem, već njena mama!
No sada je dokučila razlog mamine goruće želje za dobrim kupatilom; zašto je patila zbog toga i zašto nikad nije mogla da prihvati svoju svekrvu, koja je obožavala svog sina, maminog muža. Sve joj je kristalno jasno i zbog toga je majci još zahvalnija za nepravdu, pred kojom joj je otvorila oči.
Njena je mama, čuvši isti govor sa preobratom, plakala još više u svom zamračenom kutu publike. Zatim su se njih dvije opet grlile i svoj publici su tekle suze, dok su skupa gledali u svijetlu budućnost spolne jednakosti.
Selma, međutim, ni tu nije stala, već je, kako se samo po sebi razumije, razvila svoju ideju i postala uspješna žena na području marketinga, a dogurala je tako daleko da su njenu ideju toaletnog feng šuja i prostorske energije ne samo promovirali, već ozbiljno preporučivali u apotekama skupa sa antibioticima, čajevima, D-manozom i lijekovima na prirodnoj bazi za liječenje bolesti povezanih sa urinarnim traktom. Sve trgovine sa keramikom i pokućstvom promovirale su Selmu na svojim bilboardima, a lukavi poslovni ljudi počeli su suptilno povezivati i ostale dijelove kuće sa raznim boleštinama. U godini 2019. je navala za renovacijom kupatila postala tako velika, da su fabrike, arhitekti i dizajneri imali pune ruke posla. Čak su i moleri, keramičari, građevinari i kućni majstori bili zadovoljni; a najveće udruženje građevinskih radnika u Bosni i Hercegovini uspjelo je progutati svoj muški ponos i priznati da su muškarci sve krivi, samo da se ima posla. Kod kuće bi ženama maznuli plesku ako bi se previše ogledale za tom Selmom – ipak, čovjek treba znati gdje mu je mjesto.
Inače je cijeli kanton u Bosni i Hercegovini, gdje je Selma odrastala, bio zadovoljan time što je neko od njihovih ostvario tako velik uspjeh u velikom svijetu, mada zapravo nisu znali o čemu se radi niti kakvog to smisla ima za njihov prosperitet. Mali dio vjerske skupštine je ipak bio veoma kritičan prema svom tom uspjehu, jer laže ženama i odvodi ih na krivi put. Među njima su neki muslimani Selmino ponašanje pokušavali objasniti kao opsjednutost džinom, pogotovo tu cijelu opsesiju kupatilima. Možda je u kupatilo ušla desnom, a ne lijevom nogom i možda joj se desilo da je slučajno koji stih Kurana izgovorila dok je bila u kupatilu.
Ali sve to nije mnogo zamaralo Selmu, koja se nije bavila niti pozitivnim niti negativnim komentarima naroda. Transcendentirala je svijet isto tako kao što je transcendentirala svoje psihičke rane, a svoje javne nastupe uvijek je završavala riječima: Ne dajte da vas prošlost definira.

_____________________________________________________________________

ALENA BEGIĆ rođena je 1997. godine u Njemačkoj, gimnaziju završila u Bosni i Hercegovini, a trenutno živi u Sloveniji. Poeziju i prozu objavila u višejezičnom zborniku Biće Bolje/ Bo že, koji je nastao kao produkt literarnih radionica u organizaciji SKC Danilo Kiš Ljubljana, a koje je vodila Lidija Dimkovska. Njena poezija je objavljena u časopisu Koraci, kojeg izdaje Narodna biblioteka »Vuk Karadžić« u Kragujevcu, te na portalu astronaut.ba. Studira filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.