U STENLI PARKU
Grad treba posmatrati očima onoga koji ga više neće vidjeti, savjetuje Pirandelo, ali oko je već uspostavilo prisnost sa krajolikom i tijelo počinje da se kreće nesvjesno okoline. D. i ja kružimo oko Stenli parka i da nas kojim slučajem prisluškuje neko ko govori naš jezik ništa mu ne bi bilo jasno. Govor prepun aluzija, psovki, verbalnog iverja i privatnih asocijacija od kojih neke sežu i četvrt stoljeća u zajedničku prošlost, doima se kao igra staklenih perli – veselo nasmijano koračanje i igranje kroz središte strahota i plamena svijeta. Istorija je posvuda. Kao krst, teglimo svoje zamršene identitete. Oko hridi zvane Sivaš – po skvamiškoj legendi zapravo preinačenom tijelu Skalaša „Nesebičnog“ koji od Kuasa, boga preobrazitelja, za života nije tražio ništa osim blagostanja za svoje saplemenike – razigrano pliva morska lavica. Jedan galeb nas prezrivo gleda, „Jebite se, luzeri, ja sam jutros maznuo ribu“. I ha-ha-ha, i ha-ha-ha… Iscrpljeni sjedamo na klupu ispred jezerceta okruženog zelenilom. D. gestikulira rukama i okreće tarot karte u mojoj glavi. Prolaze porodice na biciklima i djevojke na rolerima. Svaka ima stas Poline Džonson, indijanskog imena Dagehionvage, „Dvorođena“ (od majke Engleskinje i oca iz irokeškog plemena Mohavk), kanadske pjesnikinje koja je ovu vodenu površ svojevremeno krstila Izgubljenom lagunom. Na panju usred jezera, kormoran širi krila i suši se na suncu. Izgleda kao crni Hrist. Nebom promiče oblak nalik na paperje. Iza nas reži grad.
***
REVENGE IS A DISC…
Na Ist Hejstingsu srećemo Edija, D.-ovog nekadašnjeg kolegu s posla. Edi nosi isključivo markiranu odjeću i nadrealne cipele iz tridesetih koje kupuje na I-beju. Usred gomile izvitoperenih, sprženih figura narkomana koji se svakodnevno vrte po Ist Hejstingsu, Edi, sa svojom fedorom, zlatnim pečatnjakom, izvajanim tijelom i dendijevskim držanjem izgleda poput nove gramofonske igle. Poput raskošne bijele čaplje. Edi je ugrožena vrsta. Edi je blago manijakalno-depresivan. Edi je brz kao sekundara. Edi uglavnom sluša japansku elektronsku muziku. Dok koračamo ulicom Edi nam priča kako je konačno dobio sudski spor protiv bivšeg cimera s kojim je prije nekoliko godina živio u Londonu, u Ontariju, i odštetu od 35.000 dolara. Edi je imao kolekciju od 12.000 ploča elektronske muzike. Edi je izluđivao svog cimera neprestanom pričom i elektronskom muzikom koja je tutnjala po cijeli dan. Uzgred, Edi je i opsesivno-kompulsivan. Edijev cimer više nije mogao to da izdrži. Kad god Edi nije bio u stanu, on je metodično vadio jednu po jednu Edijevu ploču, progorijevao je upaljačem, uredno vraćao u omot i nazad na policu. Edijev cimer je tako progorio 12.000 Edijevih ploča. Edi je u međuvremenu odlučio da se preseli u Vankuver. Spakovao je ploče i napustio London, u Ontariju. Kad je poželio da novog cimera impresionira svojom kolekcijom, Edi se suočio sa 12.000 rupa, 12.000 slijepih očiju. Rastajemo se od Edija kod Dalijeve skulpture „Ples vremena 1“ izložene u centru grada. Dok se grlimo i tapšemo po leđima, pomišljam kakvu je tek vatru morao koristiti Dali da bi vrijeme ovako zaplesalo.
***
POEZIJA NASTAJE
Sjedimo na verandi kuće pune umjetničkih rukotvorina i slika u Kicelanu, kvartu u kom je D. obitavao prije dvadesetak godina. Većinu društva čine D.-ovi ondašnji sustanari, mlađani hipster Kris, proslavljeni kanadski pjesnik Džordž Stenli, koji je početkom sedamdesetih prebjegao ovamo iz San Franciska zbog rata u Vijetnamu, Henri, vrsni poznavalac domorodačkih jezika Britanske Kolumbije, histrionični Lio, inicijator ovog okupljanja, kao i njegov sadašnji cimer Evaldo, dežmekasti lingvista iz Brazila. Pijuckamo u prijatnoj atmosferi, uz intelektualno nadgornjavanje i prizivanje zajedničkih uspomena. Naš domaćin Tito, vižljasti bravar nalik na melanholičnog avganistanskog hrta, kao dobri duh, ćutke iznosi tanjire sa sirom i krekerima, razmješta posudice sa koštunjavim voćem i trešnjama, pali svijeće. Uranja među nas kao u visoku, grubu travu, a oko njega se podiže žamor riječi poput talasa insekata. Džordž čita pjesme iz novog rukopisa, britke, duhovite, ironične. Slušamo ga i smijemo se uspjelim jezičkim obrtima i upečatljivim slikama. Na D.-ov nagovor, i ja sa telefona pročitam nekoliko svojih pjesama prevedenih na engleski, glave ozbiljno klimaju, raspravljamo da li je neke izraze trebalo drugačije prevesti, razgovaramo o deminutivima u slovenskim jezicima, ćirilici i latinici, ratu u Bosni, cijenama nekretnina i užasno visokim stanarinama u Vankuveru. Već pripiti, dovikujemo se, cerekamo i nadglasavamo. U trenutku nenadanog zatišja, iz mraka najednom dopre Titov sanjivi glas: „Dugo sam bio sa jednom djevojkom, ali sam sve vrijeme čeznuo za drugom ženom. Kad sam najzad uspio da raskinem tu dugogodišnju vezu, i budem sa onom koju sam istinski volio, ona je zatrudnila. Ne sa mnom. Isprva mi je bilo strašno teško. Ali sada volim tog dječaka kao da je moj. Sutra ga vodim na kampovanje, radimo to već dvanaest godina, on, ja i moja dva australijska ovčara…“ Zabada viljušku u tanjir sa zeljem i ne progovara do kraja večeri.
***
GOOD TIMES
Obično, nakon nedelju dana boravka u anglofonom govornom području, engleski pokulja kao plimni talas uz postojanu maticu srpskog jezika, preokrene njegov mirni, meandrirajući tok i ja počnem da sanjam na njemu. Svijet se najednom presloži, stvarnost krene da gličuje i aktiviraju se neka nova, atrofirana čula, ustrojena na unekoliko drugojačijoj logici. Prestanem da prevodim značenja i razumijevanje se odvija maltene na osmotskom nivou. Tako, recimo, dok u klubu Railway slušam ouklandski sekstet Puff Puff Beer, potpuno zanemarujem razigrane pjevače, maestralnog gitaristu i uhodanu ritam sekciju. Prepuštam se riječima pjesama oslobođenih muzike koje se sada umrežavaju u povezane, smislene blokove. Ima nečeg kabaretskog u njihovom nastupu, pa se D. i ja gurkamo laktovima i kliberimo kao pubertetlije. I dok slušamo pjesmu Good Times u kojoj se govori o pretjeranom provodu i švalerisanju koje se završava crnim rupama u sjećanju, začujemo urnebesnu strofu sa iščašenim kartezijanskim obrtom: My girlfriend says that I should stop it / But I’ve been up all night drinking / And if I can’t remember then how is that cheating? i obojica u istom trenutku ispaljujemo: „Mislim, dakle, postojim… reče Bosanac i nestade“ i urlajući od smijeha padamo sa stolica zbog tog otrcanog vica, iščezavajući pred razrogačenim očima malobrojne publike i zatravljenog benda, nošeni uzvratnom bujicom maternje melodije.
***
ALEN BEŠIĆ (1975), pesnik, kritičar, urednik i prevodilac rođen je u Bihaću (BIH). Objavio je četiri knjige poezije: U filigranu rez (1998), Način dima (2004), Golo srce (2012), izbor iz poezije Hronika sitnica (Bijelo polje, 2014); kao i dve knjige izabranih kritika i eseja: Lavirinti čitanja: kritike i ogledi o savremenom pesništvu (2006) i Neponovljivi obrazac (2012). Za zbirku poezije Golo srce nagrađen je nagradama „Branko Miljković” i „Risto Ratković” 2013. godine. Uz književnu kritiku i esejistiku, bavi se i književnim prevođenjem s engleskog jezika. Za prevod romana Lepotica Džojs Kerol Outs dobio je Nagradu Društva književnika Vojvodine za prevod godine (2011), za prevod izabranih pesama Tonija Hoglanda Nemoj reći nikome Nagradu „Miloš N. Đurić” (2015). Od 2007. godine radi kao urednik časopisa za teoriju i književnost Polja. Član je Srpskog književnog društva i Udruženja književnih prevodilaca Srbije. Pesme su mu prevođene na engleski, francuski, makedonski, ruski, mađarski, slovenački, rumunski, španski, italijanski, grčki, ukrajinski i nemački jezik. Živi u Novom Sadu.
fotografija autora: Ciprian Hord
čovjek-časopis 