NAŠI BJEGOVI
Kažem ti
Nismo dobro
I ponovit ću
Ne ide nam
Nisi sretan, kako ne shvaćaš
Nisam sretna, otvori oči
Šetnje među policama trgovačkog centra
(Ti pronađi šurlice, ja ću sir ribanac)
Ne računaju se kao izlazak
Taj sifon što pljucka vodu od prošle godine
Nije hitnoća, neka pljucka i dalje
I što ti je skrivilo ono stablo
Da te peku dlanovi za sjekirom?
Prisjeti se, cijelu si već šumu oborio
Metre i metre što se suše
Još od prošlog ljeta
Ali ti ne slušaš
Ovo će proći, kažeš
Umoran sam
Nemam energije ni za sebe
A kamoli za nas
I otpuštaš me iz spavaće sobe
U kojoj pobjedu
Odnosi televizor
Čiji glasovi povazdan klepeću
Dok ležiš u mraku
Zaogrnut u blaženu obamrlost
Oporavljaš se valjda
Od života
Gladnu, bosu i podivljalu
U ambroziju obraslu
Dočekaš me ipak s osmijehom
Jednom u tri mjeseca
Političar pred izbore
Čim te odaberem
Već sam zaboravljena
Na sve odmahuješ rukom
Tek sad vidim kako okrutne prste imaš
Po jedan pokret iz zapešća
Za svaku moju riječ
Gomilaju se
Tako bijele, lijepe i uzaludne
Odbačene u kut poput teniskih loptica
Dok se povlačim olovnih trepavica
Od soli ispucanih obraza
Spas se oduvijek nudio u knjigama
I tipkovnica se pruža beskrajna
Kao polje makova
Samo ću malo počinuti
Između redaka
***
MJESEČEV KALENDAR
Sijem očajničku riječ
U tvoju teglu
S kaktusima
Možda preživi
Sijem molećivu riječ
Neka potone
Na dno staklenke meda
Jednom ćeš je sastrugati
Možda ti obloži grlo
Pa se sjetiš nečeg mekog i slatkog
Sijem riječ razuma
Dva metra pod ledinu
Pokoj njenoj duši
A onda bodljikave riječi sijem
Punu šaku
U slučaju da zatrebaju
(A uvijek zatrebaju)
Sijem i šutnje umjesto bomba
Možda tako ne bude ranjenih
Osluhni samo te detonacije
Kakve veličanstvene implozije
Od kojih nečujno krvare uši
***
PUNOLJETNOST
Nikad mi nisu ležale prirodne znanosti
Računice i formule uvijek su me zbunjivale
Možda se zato ni sada ne snalazim s brojevima
Kažu da je sedma godina razorna
A vidi nas samo –
Posrćemo glibom sedamnaeste
Ne govorim jezikom matematike i fizike
Zakoni termodinamike španska su mi sela
Ali razumijem toplinu
Pokretačku silu ljubavi
I shvaćam da energija teško protječe
Iz hladnog tijela u toplo
Što ne predstavlja problem hladnom tijelu
Ali teško pada onom toplom
Koje živi za nježnost
Ne zna titrati mlako
Niti gorjeti polovično
Nikad se nisam oduševljavala kemijom
Ali i bez nje bih znala
Da se tijelo u susretu s drugim tijelom
Nepovratno mijenja
I da jednom započete reakcije
Nije moguće zaustaviti
Kad imaš partnersku energiju
Uvijek težiš spoju
I zato se nemoj čuditi
Jednom ću izaći iz tvoje crne rupe
Ne možeš me uništiti
Samo oslabiti
I kad mi trošiš snagu
Oslobodit ću se izgaranjem
Vratit ću se u drugom obliku
Isto istim
Isto istome
***
ALEKSANDRA FILIPOVIĆ rođena je 1977. u Rijeci gdje je završila studij anglistike i kroatistike. Nastavnica je i prevoditeljica, instruktorica joge i slikarica-hobistica. Autorica je romana prvijenca Rizik od proljetnog mraza (2020.) i entuzijastična, kasno sazrijevajuća sorta izletnice u svijet poezije, čiji su prvi stihovi objavljeni na portalima za književnost i kulturu Strane i Astronaut.
čovjek-časopis 