Tag: Aleksandar Hut Kono

temat SUICID: PJESMA ALEKSANDRA HUTA KONA IZ ZBIRKE “PADAJUĆI IZBORNIK”, Fraktura, 2015.

poezija
GLEDAM DA SE UBIJEM
 
Ja ujutro jedem smokve
i sirove marelice.
 
A ja ujutro gledam da se ubijem.
 
Za ručak onda dam tikvice na salatu.
Dodam i lan i vrhnje i zob.
 
A ja za ručak gledam da se ubijem.
 
E, onda predvečer
uzmem malo krekere
i pazim da ne jedem previše.
 
E, a za večeru
ja eto
guram glavu u plinsku pećnicu.
 
…
 
Vikendom zajedno kuhamo i gledamo televiziju:
poslije zapalimo džoint.
 
Subotom vješam štrik o strop
i kroz omču provlačim vrat.
 
Ponedjeljkom malo radimo u vrtu
donesemo kući
ciklu, brokvu, rotkvu.
 
Ponedjeljkom satima stojim na mostu
i tražim najpodesnije mjesto!
 
Ljeti putujemo na Sardiniju.
 
Ljeti šetam Saharom
u nadi da ću napokon svisnuti.
 
Zimi pazimo da Božić proslavimo u krugu obitelji.
 
Zimi gol
putujem na Sjeverni pol.
 
Jako mi je važna sloboda…
i to da ljudi oko mene nisu agresivni.
 
Meni je najvažnije da se najedem tableta za spavanje
i ne probudim skoro nikada.
 
Kupili smo stan.
Dobili smo povoljan kredit.
 
Ja sam danas u pet
baš otišao skočiti pod vlak.
 
Bilo nam je teško prve godine.
Poslije je već bilo bolje.
 
Ja sam se ubio već prvi dan
i poslije sam spavao čitavu vječnost
i ponovo se probudio
i ponovo se ubio
i proveo praznike na teškim drogama ležeći ispod četrdeset tona posteljine od betona
i otišao u dućan
i skočio niz stepenice
i držao glavu četiri godine pod vodom
javio se na telefon
i stavio si najlonsku vrećicu na nos samo da bi me prekosutra pronašli u istoj pozi.
 
Zatim sam kupio priručnik
pažljivo ga proučio
i samog sebe mumificirao
pa da barem živim kao statua
kad već živ
nisam imao kud.
 
ALEKSANDAR HUT KONO (Vinko Hut, 1982, Požega)
 
 

NEDJELJOM

poezija

Moje nedjelje su prazne i bez kraja.

Zato ustajem i oblačim se:

Jurim – nikuda!

Pučina pustog poslijepodneva.

Zato kopčam remenje.

Vežem cipele.

Moja soba je najpraznije mjesto na svijetu!

U tri sata poslijepodne
doručkujem s nogu
i jurim u grad.

Hitam u zagrljaj ničemu.

Kada život nema smisla
dovoljno je svečano se obući.

Dovoljno je pustiti muziku
i voziti se vlakom.

Zato nedjeljom žurim
a zgrade od cigle kreću mi u susret.

Pored pruge
mašu mi parkirališta lokomotiva
i s crkava se čuju zvona
koja štopaju
moje prolazno vrijeme.

U daljini
uplakani neboderi nadgrobni su spomenici svemu što se ne miče.

Ulazim u muzeje.

Ulazim u knjižare.

Veseli me nerazumljivi šapat tisuću stvari
i odmah pomišljam:

bilo bi lijepo nekoga sresti.

Bilo bi lijepo
da se tko predstavi kao inokorespondent.

No, čim nekoga sretnem
odmah jedva čekam da ostanem nasamo s gradom
i da se napokon pitam što ustvari hoću
pa da mjesto odgovora stanem
i promatram perzijske tepihe.

Nasamo s nedjeljom
uskoro vičem:

halo policija!

Ulični svirač je umjesto fis odsvirao ge.

Halo Ministarstvo ćudoređa!

Halo japansko veleposlanstvo:

u muzeju kažu da Honšu tone u Pacifik
tempom od 0 centimetara godišnje.

Halo kozmodrom u Bajkonuru:

za točno 5 trilijuna godina Sunce će eksplodirati –
mičite me s ove planete!

U panici trčim niz stepenice i rušim se.

Slijećem pod noge sekvoje koja raste kao da je posjednuta na tron.

Na poličici pokraj drveta
piše jedino ovo:

Sequioadendron giganteum

ovo je drvo
starije od islama.

ALEKSANDAR HUT KONO (Vinko Hut; 1982, Požega, Hr; London), iz zbirke pjesama “PADAJUĆI IZBORNIK”, Fraktura, 2015.

PRIZEMLJENJE

poezija

PRIZEMLJENJE

Izvjesno je,
u budućnosti će pozornice
biti opremljene uređajem za regulaciju gravitacije –
takozvanim rjokuregulatorom
(od jap. džuurjoku = gravitacija).
Radi se o malenom pravokutnom uređaju plave boje
(maloprodajna cijena –
sedamsto tisuća jena)
koji pomoću magnetskih valova
reducira silu težu na površini veličine
do dvije stotine metara kvadratnih!
Između ostalog,
uređaj će postati poznat po domišljatoj upotrebi
gravitoljestvice:
Neutralni položaj – Zemlja
Desetpostotna redukcija – Venera
Dvadesetpostotna – Mars
Četrdesetpostotna – Merkur
Osamdesetpostotna – Mjesec
Stopostotna – Orbita (u većini zemalja zabranjeno!).
Razumije se,
predstave će se uglavnom plesati na Veneri,
a samo one najeskperimentalnije na Mjesecu
iako će Švicarsko narodno kazalište iz Berna
postati poznato po tvrdnjama
da se kod njih pleše isključivo na Zemlji,
dok će podešenje već od starta
biti plombirano na Mars.
„Osjetno produžen plesni vijek baletana“
Stajat će na naslovnici New York Timesa.
„Prvi put u petnaest godina ne boli nas koljeno“
Tvrdit će na televiziji svekineski baletni prvaci
i jednojajčani blizanci ABC i 1&2.
„Zahvaljujući rjokuregulatoru,
teške teme me više ne zanimaju“
ispovijedat će se proslavljeni južnoafrički koreograf
Dzwele Mbunga.
S druge strane
Evropska će unija
u konačnici zabraniti upotrebu uređaja
jer ni nakon deset godina
Nijemci ga neće uspjeti kopirati.
Zato će u novinama diljem kontinenta stajati:
„Rjokuregulator – korporatističko-tehnološko-fetišistička
podvala usmjerena protiv istinske umjetnosti.“
A Evropljani će
u potrazi za plesom
pohrliti drugdje
jer, u međuvremenu,
sve će bolje diskoteke svijeta
ugrađivati rjokuregulatore
pa će se petkom uvečer plesati na Mjesecu,
subotom na Marsu,
a nedjeljom – uf!
na drogama
u orbiti:
Upravo mi se učinilo
da si je netko u lijevo oko
parkirao narančasti školski autobus…
Zbog toga će uređaj zabraniti i Amerikanci.
No u međuvremenu će
bordeli širom svijeta
sveudilj ulagati u rjokuregulatore
i uskoro će na sve strane
ljudski stvorovi lebdjeti u ekstazi,
a blistave će kapi vaginalne sluzi
podizati atmosferu na,
takoreći,
višu potenciju.
Samo što će tad već Treći svjetski rat
(„Kršćanski svijet je zgrožen navalom tog besramnog
uređaja iz pakla i tako dalje“… govorit će papa po
hipodromima)
biti ozbiljno na pomolu
pa će i plesači
i jebači
u konačnici biti brutalno spušteni na zemlju.
Ali što se može,
što da čovjek radi.
I ako se već ponavlja povijest,
zašto se, dovraga, ne bi ponavljala i budućnost.

ALEKSANDAR HUT KONO (Vinko Hut; 1982, Požega, Hr; London), iz zbirke pjesama “Nabrajanja”, 2013.