U osnovnoj školi sam najviše volio sedmice kad sam bio redar. Zaduženje mi je bilo da kvasim spužvu i brišem tablu kada mi nastavnik naredi. Volio sam brisanje table i miris vlažne krede i suhe ruke nakon toga, ali najdraže mi je bilo napustiti učionicu kako bih isprao spužvu u WC-u. Hol bi bio prazan i tih, vonjao je na okupanu djecu i ulašteni pod. Uživao sam u škripi svojih đonova, u odjeku koraka koji se širi prazninom. Polako sam se kretao prema WC-u, usklađujući hod kako bih proizveo škriputavi ritam. Bio mi je uzbudljiv taj osjećaj slobode i samoće, dok su ostala djeca bila zatvorena u učionicama, prisiljena da sačekaju odmor kako bi izašli. Ispirao bih spužvu bez pretjerane žurbe, a zatim bih se polako uputio nazad, maksimalno odlažući trenutak povratka u učionicu. S vremena na vrijeme, zaustavio bih se pred vratima neke od učionica i prisluškivao šta se dešava unutra. Čuo bi se poslušni žamor djece i ujednačeni, ozbiljni glas nastavnika. A najbolje od svega je bilo to što niko nije znao da ja nesputano stojim pred vratima i slušam. Oni mene nisu mogli vidjeti, a ja sam ih sve čuo; oni su bili unutra, a ja sam bio napolju.
“Šta je tu bilo toliko uzbudljivo?”, Alma upita i pogleda u ekran digitalne kamere, kao da provjerava jesam li još uvijek tu.
“Nemam pojma. Osjećao sam se slobodnim”, rekao sam. “Tu sam, a nisam tu.”
Rekla je da veoma cijeni moj rad i da, budući Bosanka, osjeća kao da se u svojim knjigama njoj direktno obraćam. Ona se meni direktno obratila putem moje web stranice i isprva nisam uopšte obraćao pažnju na njenu poruku, ali mi je onda poslala još jednu, ovaj put prijeteći svojim dubokim razočaranjem. Kako ne volim razočaravati ljude, odgovorio sam joj. Zvala se Alma B.; bila je student režije na njujorškom univerzitetu i Bosanka, te samim tim zainteresovana za pitanja “identiteta”; htjela je snimati filmove o “bosanskom iskustvu”. To nas je dovelo do pravog razloga zbog kojeg me je kontaktirala: za svoj diplomski htjela je napraviti film o meni, ispričati priču o mom životu i izmještenosti, o gubitku i preobražaju, o mojim komplikovanim identifikacijama.
Svi moji identiteti stoje ti na raspolaganju, duhovito sam joj uzvratio.
Nastavili smo se dopisivati, pitala me je brojna preteška pitanja. Obično bi mi trebalo nekoliko dana da joj odgovorim, dugim porukama, u kojima sam se često ponavljao, pišući o svemu što bi mi palo na pamet: o svojoj porodici i ratnim zločinima Bushovog režima; svojim pogledima na rokenrol i kvantnu fiziku; o svojim teorijama o fudbalu i poeziji; o epistemologiji Conrada, Rimbauda i sebe. Pričao sam joj priče iz svog života, tu i tamo bih štošta ukrasio ili bezočno izmislio zato što sam joj iskreno htio pomoći da napiše dobar scenarij i za svoj projekt dobije dosta para. Čak sam je nenametljivo ohrabrivao da razmisli o kratkom filmu u kojem bih ja igrao sam sebe u raznim situacijama iz svog života – to bi mogao biti jedan od onih dovitljivih postmodernističkih uradaka koje svi toliko vole zato što imaju neke veze s identitetom – ali je ona pristojno odbila ovu ideju. Naravno, pomalo sam i flertovao s njom jer, kao što svi znamo, posao pisca je da svoje čitaoce zavede. Iz nekog razloga, sačuvao sam cijelu našu prepisku.
Kada su joj konačno odobrili prijedlog projekta, predložio sam da dođe kod mene u Chicago i da se upoznamo, ali je ona odlučila da mora raditi od samih početaka: htjela je prvo upoznati moje roditelje i o meni više saznati. Tako je jednog petka pristigla u Hamilton, Ontario. Moji roditelji su je prihvatili kao moju drugaricu, kao, takoreći, još jedno svoje dijete; po dolasku je odmah morala obećati da će ostati kod njih preko vikenda. Majka je posegnula duboko u svoj repertoar pita i kolača, jer je znala da pravu Bosanku ne možeš prevariti lošom kanadskom hranom; Otac je sazvao svu rodbinu, uključujući i rođaka s harmonikom, da joj pjevaju pjesme i piju u njeno zdravlje, i zdravlje njene porodice, pa onda opet u njeno zdravlje. A ona je cijeli događaj snimala: njihovo pijano zavijanje, Oca dok joj priča o filmu koji sam nekad davno režirao, Majku koja joj se povjerila o mom problematičnom pubertetu – bila je to sigurno totalna katastrofa. Nije mi bilo uopšte teško zamisliti svoju pijanu familiju kako opasno podriva moj imidž mudrog, svjetskog čovjeka otrgnutog od svog rodnog tla koji je spas našao u pisanju, imidž koji sam tako pažljivo i javno gradio. Alma se svega naslušala, priča za koje nisam vjerovao da ih se itko osim mene još sjeća: ispričali su joj kako me Otac uhvatio da kradem ratkape; ispričali su joj o našoj lijepoj mladoj komšinici koja me je za uho dovela roditeljima kako bih im priznao da sam je u mraku zaskočio i zgrabio jednu od njenih povelikih, savršeno okruglih sisa; o mojoj osveti vođi školskih jalijaša čije sam lice isjekao grlićem razbijene flaše. Nije se čak toliko radilo ni o šteti koju je to nanijelo mome imidžu, koliko o tome da sam ja bio jedini koji je imao pravo te priče pričati, ako ih je već trebalo pričati – ja sam bio jedini legitimni pripovjedač u našoj porodici.
Pokušao sam od Majke saznati kako je Alma reagovala na njihove indiskrecije – nisam je htio razočarati prije nego što smo se uopšte upoznali – ali me je ona uvjerila da nema razloga za brigu. Čak i kad su prepričavali potencijalno kompromitujuće dogodovštine, moji roditelji su o meni pričali s ljubavlju i simpatijom; uvijek su bili (i još uvijek jesu) konvencionalni i razumni, uvijek spremni da odbace svaku demonstraciju moje zabrinjavajuće svojeglavosti kao “fazu”. Majka je također s Almom podijelila tople uspomene na naša idilična ljetovanja u Crikvenici, pričala joj je kako me puštala da sam otplivam u duboku vodu, znajući da ću doplivati nazad čim čujem zvuk pištaljke (sjećam se pištaljke: bila je crna, smrdila je na pljuvačku, a u njoj je klaparalo zbunjujuće zrno leblebije). Alma mi je pokazala snimak gdje se Majka rasplače prisjećajući se naših zimovanja, naše vikendice na Jahorini, u kojoj sam znao provesti ljeto, ponosno joj je saopštila, gutajući debele knjige i pišući pjesme i priče.
Alma se mojoj mami jako dopala. Prava Bosanka, pomislila je, pravi anđeo; puna poštovanja prema starijim od sebe, ljubazna i fino vaspitana, Amerika je nije uspjela iskvariti. “Alma sa svakim može pričati”, Majka je rekla. “Ne misli ona da je specijalna.“ Samo što nije ponudila da je usvoji; štaviše, zabrinuta za moje potomstvo, bez imalo ustručavanja je izjavila da sad, eto, kad sam se razveo, Alma mi je savršena prilika. Kad sam nazvao roditelje nakon Almine posjete, u isti glas su počeli hvalospjev.
“Sama samcata je došla u Ameriku. Tetka joj je živjela u New Yorku”, rekla je Majka. “Bilo joj je tek trinaest godina kad je stigla. Tako ti je pametna. Prepametna.“
“Gdje je baciš, tu se dočeka“, rekao je moj Otac. “Samo što joj u New Yorku nije živjela tetka, nego stariji brat. I bilo joj je šesnaest kad se doselila.”
“Ma nije, bolan, rekla je da joj je brat umro od raka odmah poslije rata. Mati je imala infarkt, a oca joj je u Sarajevu ubio snajper“, rekla je Majka, s uzdahom. “Tvoj Otac nikad ne sluša šta mu se priča.”
“Slušam ja”, rekao je Otac, ljutito. „Majku joj je ubio snajper, a Otac joj je umro nakon rata.“
“Eto ti. Nikad ništa ne sluša, ni mene niti koga drugog. Ovako ti ja cijeli život: pošaljem ga da kupi mlijeko, a on se vrati s dvije janjeće glavuše. Šta ću ja s glavušama. Ko još jede glavušu?”, rekla je Majka. “E, što mene snajper nije strefio.“
Naravno, kad je Alma došla u Chicago da me intervjuira, nisam se usudio tabiriti ko joj je u porodici umro od raka a koga je upucao snajper. Ona je, međutim, zračila spokojem nekoga ko je upoznao patnju, a koji nemaju – i vjerovatno ga ni ne primjećuju – oni koji nisu proživjeli gubitak i bol. Odmah mi je bilo jasno zašto se toliko dopala mojoj majci. Posmatrao sam je dok je u mojoj kancelariji na tronožac montirala svoju digitalnu kameru: kratka, asketska kosa i spretne, odlučne ruke; velika, srcolika glava na kojoj su dominirale krupne, dramatično crne oči; neprestano upereni pogled. Tijelo joj je odavalo unutarnju snagu, nepokolebljivu čvrstinu koju je nosila kao ožiljak na duši. Ali sam u njoj još uvijek nazirao malu Almu, kakva je bila kao djevojčica: u bijeloj košulji i plavoj suknji, s dokoljenicama i crvenim cipelama i dugom blistavom kosom koju joj je majka često češljala.
“U redu, počinjemo”, rekla je, ne ostavljajući mi puno izbora.
Predstavio sam se kameri, rekao joj kad sam rođen, opisao dio grada pored stare željezničke stanice. Ja sam toliko mator, rekao sam u šali, da se prisjećam parnih lokomotiva. Kao djeca smo se podvlačili pod vozove i povlačili polugu za ispuštanje pare. Na taj način sam si barem jedanput spržio cjevanice. Kino Arena je isto bilo blizu; krao bih pare iz maminog novčanika i povazdan išao u kino. Imao sam predivno socijalističko djetinjstvo, gdje za djecu nije bilo cenzure i mogli smo gledati šta smo htjeli: špageti vesterne, kung-fu filmove, njemačke meke porniće, komunističke ratne drame, kojekakva američka sranja – odrastao sam na uravnoteženoj dijeti seksa i nasilja, rekao sam, i vidi me sad, šta mi fali?
Nimalo suptilno me je prekinula, pitajući o periodu kada sam se furao da sam američki komandos i pravio se da pričam engleski. Majka joj je rekla da sam imao pušku od koje se nisam odvajao; ispričala joj je kako sam u svojoj sobi planirao i izvodio vojne operacije, znao sam probuditi sestru u po noći, koja bi onda zauzvrat svojom vriskom probudila njih.
“Sjećaš li se toga?”, pitala je. “Možeš li mi malo pričati o sebi kada si zamišljao da si Amerikanac?“
Čovjek svoj život gradi na dosljednosti, podupire ga uvjerenjem, ma koliko stvarnost drugačije govorila, da je uvijek bio to što je sada, da čak i u svojoj usranoj dalekoj prošlosti može prepoznati sjeme iz kojeg je ovaj ukleti cvijet procvjetao. Uopšte mi nije bilo lako shvatiti predanu temeljitost svojih dječačkih furki, mnogobrojne izvore moje bujne mašte – jedan dugi trenutak uopšte nisam mogao prizvati sebe kakav sam nekad bio. Kamera je, sasvim sigurno, uredno zabilježila ovaj moj trenutak nelagode, sjenu koja mi je prešla preko lica, moju sumnju i ranjivost. Ali jednom kad se nađeš ispred ispitivačkog objektiva, teško je skrenuti pogled; jednom kad počneš pričati svoju priču, užasno se teško zaustaviti.
Da, kad sam imao desetak godina, želio sam biti američki komandos, priznao sam, ali moraš razumjeti i širi kontekst.
Dobar dio svog djetinjstva sam proveo ratujući. Prvi rat bio je inspirisan serijom Quentin Dedward; podijelili bismo se u dvije grupe i onda bismo se mačevali štapovima. Kako se mladi Quentin sa svojim neprijateljima svadio oko lijepe djeve, a Marinu, našu jedinu kandidatkinju za ulogu lijepe djeve, mama nije baš često puštala da se s nama igra, rat je bio gotov za sedam dana, taman kad su nam štapovi počeli pucati po dužini. Onda je tu bio vječiti rat između Nijemaca i partizana. Inspiraciju za ovaj rat smo, dabome, crpili iz filmova o narodnooslobodilačkoj borbi i pobjedama Tita i naših antifašista. U narodnooslobodilačkom ratu štapovi su služili kao puške. Postavljali smo zasjede u žbunju: umjesto bombi i u samoubilačkim napadima na njemačke bunkere smo bacali kamenice; napadali smo nedužne automobile u prolazu, koji su zapravo bili neprijateljski konvoji koji su desetkovanoj Grupi armija D nosili prijeko potrebno gorivo i namirnice. Problem s ovim ratom je bilo to što nismo imali istinskog neprijatelja. Nitko nije htio biti Nijemac, zato što nitko nije htio biti negativac. Pucali smo ni na koga i bacali bombe u prazno, jer su napadi na automobile ipak bili malo preriskantni da bismo ih često poduzimali, posebno nakon što su jednom uhvatili Vampira i do krvi ga nalemali. Rat je nešto sasvim drugo ako ne možeš uživati dok tvoj mrski neprijatelj umire dugom, bolnom smrću.
E onda je došao rat za prevlast nad parkom, koji je na nesreću bio smješten između dvije identične zgrade; moja raja je živjela u jednoj, a druga raja u drugoj. U parku smo imali ljuljačke i tobogan, ringišpil i pijesak, a svuda oko njega je bilo žbunje u kojem smo pohranjivali plijen i krili se kada je to situacija iziskivala – žbunje je bilo naša loga. Rat za park je bio nevjerovatno intenzivan i mnoge su se bitke upravo u njemu odvijale: desetine djece u protivničkim vojskama su se mlatile štapovima kao toljagama, što im je bila daleko najbolnija primjena. Pričajući ovo Almi, vidio sam sebe kako zamahujem djedovim štapom i probijam kartonski štit koji je drugi dječak postavio kao jadnu zaštitu. Izgubili smo, ipak, odlučujuću bitku i pravo na korištenje parka, nakon što su se, na putu u školu, dvojica iz osmog razreda pridružila neprijatelju kao pojačanje, i sa ubilačkim uživanjem počela vitlati svojim pretrpanim torbama, koseći sve odreda, dok smo se mi u totalnom rasulu povlačili.
I tako smo morali prebaciti svoju logu – svoje zastave, svoje naoružanje, svoj ponos – u baštu iza naše zgrade. Bašta je bila poprilično velika i pripadala je starom bračnom paru koji je živio u kući skroz na drugom kraju. Kuća je bila oronula, velike fleke od vlage na fasadi ličile su na izmišljene okeane; svako malo bi poneki crijep s krova kliznuo i pao. Prije Rata za park tu smo rijetko zalazili, jer smo zazirali od staraca koji bi se svako malo ukazivali na svojim vratima, derući se kao ludi: baba je mlatarala rukama kao pokvarena vjetrenjača; stari je prijeteći mahao štapom kao da diriguje zamišljenim orkestrom. Znali smo da su bolesni: u sred ljeta nosili su debele prsluke i džempere, noge su im bile natečene kao panjevi; smrad truleži i smrti izbijao je kroz njihove prozore, u rijetkim trenucima kad su bili otvarani. Ali je zato bašta bila prostrana teritorija s lijehama krompira i kupusa, sa kolonijama pritki za grah i kukuruznih stabljika gdje smo se mogli sakrivati i obnavljati zalihe ratnih štapova. U jesen bi tu rasle tikve; u proljeće su posvuda štrčale perke mladog luka. Zimi bi se sve pretvaralo u blatnu kaljužu, koja je mogla usporiti svakog neprijatelja koji bi nas krenuo napasti; a ako je bilo snijega, mogli smo graditi neosvojivi snježni bunker. Čak smo imali i jabuku na koju smo mogli okačiti svoju zastavu. Bilo je prosto nevjerovatno da se nismo prije sjetili bašte kao loge.
Tako smo mi ušli u baštu i okupirali je, ignorišući, čak izazivajući, babu i starog svaki put kad bi nas bezuspješno potjerali. Na kraju su prihvatili svoj poraz; bacili smo im kamen kroz prozor i ništa nam nisu mogli. Uskoro smo im čupali glavice kupusa i štapovima ih razbijali na komadiće; vježbajući bacanje kamenja, ubijali smo guštere; sipali smo benzin za upaljače puževima u kućice i onda ih spaljivali. Bašta je sad bila naša oslobođena, suverena teritorija, naš domaći teren.
“A kakve to veze ima s tvojom fazom američkog komandosa?”, pitala je Alma, pomalo otresito.
“Doći ću do toga”, rekao sam. “Strpljenje, mlada damo.”
Nekoliko sedmica kasnije, grupa muškaraca u radnim odijelima počela je oko bašte podizati ogradu od iveričnih ploča. Nije im dugo trebalo da završe i ubrzo smo shvatili da više ne možemo tek tako ušetati da pokupimo svoje štapove ili žrtvene puževe. Kad smo se konačno ušuljali u baštu, vidjeli smo staru kuću kako zjapi bez krova; dvojica oznojenih radnika maljevima su rušili zid; iza njih je buldožer strpljivo čekao da sve pretvori u bezobličnu gomilu. Sljedeći dan su kompletirali ogradu i bašta nam je sada bila potpuno izvan dometa, s ogradom koja je bila visoka i začuđujuće čvrsta, bez ijedne rupe ili pukotine. Čuli smo rovokopače i grtalice i buku rušenja i izgradnje, ali nismo uopšte mogli vidjeti šta se unutra dešava. Odjednom smo se našli protjerani s naše rođene teritorije.
Danima nismo znali šta se iza ograde dešava. Na kraju smo Vampira, koji je bio najmlađi i najmanji od nas, na lopovsku prebacili preko ograde i poslali u izvidnicu. Čekali smo ga na stepenicama ispred haustora, dodajući jedan drugome cigaretu i nekakav alkohol, razglabajući, kako smo povremeno imali običaj, drkanje i razne vrste smrti. Vratio se sa izvještajem koji nije bio ohrabrujući. Lijeha krompira više nije bilo, nestala je i jabuka, kuća je bila sravnjena, kukuruz i grah počupani; u zemlji su iskopali ogromnu rupetinu i rubove označili kolcima koje su povezali špagom na kojoj su visile žute zastavice. Đorđe je rekao da je to zato što su sve minirali. Ima i cijela brigada građevinskih mašina, pričao je dalje Vampir. A pored ulazne kapije su upravo dovršavali drvenu baraku sa vratima i prozorima koja je očigledno bila zamišljena kao budući štab. Ovi ne namjeravaju nikud ići, rekao je Vampir. Mi ćemo ih otjerati, rekao je Đorđe, i požalit će što su ikad došli.
Po cijeloj smo zgradi pokačili letke koji su naglašavali ozbiljnost situacije i pozivali veterane svih naših prethodnih ratova, svu djecu koja su uživala u slobodarskoj bašti, da nam se pridruže na ratnom zasjedanju kako bismo odlučili šta valja činiti. Sastanak je bio u podrumskim prostorijama, u šupi pedera s petog sprata. Razvalili smo mu katanac i tu uspostavili privremeni krizni štab, jer smo znali da ovaj nikad u podrum ne silazi. Šupa je bila puna kofera punih starih časopisa sa fotografijama sunčanih morskih odmarališta i svijeta na plažama. Koferi su bili naslagani, tako da su mogli komotno poslužiti kao amfiteatar za svu djecu koja su trebala doći. Ali došlo nas je samo sedmero: Đorđe, Vampir, Boris, Edo, Mahir, ja, i na kraju, Marina.
“Šta je s njima bilo?“, upita Alma.
“Kada?”
“U ratu?”
“U kojem ratu?”
“U ovom zadnjem ratu, u pravom ratu.“
“Ma nemam pojma. Ništa dobro, garant.“
Đorđe je predsjedavao; krajnje ozbiljnim tonom je izložio situaciju. Došljaci su preuzeli baštu i izgleda da na njenom mjestu nešto grade. Toliko puta smo do sada bili protjerani da nemamo kuda više ići. Ako izgubimo baštu, ništa više svoje nećemo imati. Ako im dozvolimo da izgrade šta god da grade, gubitak će biti nenadomjestiv i nepovratan. Moramo nešto odmah poduzeti, složili smo se. Rat se činio neizbježnim, ali nas je bilo samo sedmero. Predložio sam da prvo uputimo upozorenje Radnicima – kako smo od tog trenutka zvali našeg neprijatelja – i obavijestimo ih da su prisvojili našu zakonitu teritoriju, te da se smjesta trebaju povući. Prijedlog je dat na glasanje i bio je prihvaćen. Jedino je Đorđe bio protiv (posebno mi je bilo drago kad je Marina podigla svoju nježnu ručicu, imala je kao ugarak crnu kosu i još crnje oči). Mene je zapalo da sastavim pismo upozorenja. Uposlio sam sve svoje napredne književne moći i sastavio natprirodno rječitu poslanicu, koristeći fraze kao što su pravedni gnjev, krvlju natopljena sloboda i put pravednika. Potpisao sam nas sa Pobunjenici, očito inspirisan jugoslavenskom historijom, čije su brojne bratske nacionalnosti tradicionalno ginule, skupa ili pojedinačno, u raznovrsnim ustancima.
Ime Pobunjenici sam smislio bez konsultacija i dozvole. Đorđu se nije sviđalo, kao ni Edi. Ali kako sam, radi dramatičnijeg efekta, pismo bio napisao krvavocrvenom tintom, na šta sam utrošio nekoliko mrljavih pokušaja, ponovno pisanje pisma bi mi oduzelo previše vremena. Osim toga, većina nas je smatrala da je ime koje je Đorđe predložio – Jebači majki – ekstremno, kao i način na koji je u svom nacrtu pisma formulirao naš bijes: Ako smjesta ne odete, jebat ćemo vam i majku i sestre i djecu. I tako je upozorenje ostalo neizmijenjen, s tim što smo se složili da bi sljedeće moglo i trebalo biti malo žešće. Opet smo na lopovsku preko ograde prebacili Vampira, koji je na poleđinu ultimatuma pljunuo i zalijepio ga na vrata barake.
“E sad te moram pitati”, rekla je Alma, “na šta misliš kad kažeš da ste ga na lopovsku prebacili preko ograde?“
Ne volim kad me se prekida; volim pričati priče kako ja mislim da treba. Ali me je Alma pitala odlučnim tonom i, možda, kao neko nesvjesno upozorenje, bacila pogled u ekrančić kamere. Bilo mi je bitno da joj se dopadnem, da razumije moje iskustvo.
“Lopovska je kad se dvoje uhvati za podlaktice (pokazao sam joj, lagano je hvatajući za tanke, nježne zglobove) i naprave kao platformu, na šta bi se Vampir popeo i onda bi ga mi zabacili prema ogradi. On je bio tako spretan i savitljiv da je mogao stajati na samoj ogradi, i tek bi onda skočio na drugu stranu.
“A što ste ga zvali Vampir?”
“Bio je pravo malen. Nigdje tijela. Bio je tako lagan da za njim uopšte nisu ostajale stope u snijegu.“
“Šta je s njim bilo?“
Zastao sam prije nego što ću joj odgovoriti, međutim, kad sam joj rekao da ga je 1992. ispred naše zgrade strovalio snajper, na licu joj se nisu ukazale nikakve emocije. Pitao sam se da li riječ snajper u njoj obavezno priziva ubistvo njene majke, ili oca, koga je već ubilo, te sam požurio da nastavim s pričom.
Bilo kako bilo, Radnici nisu otišli. Sljedeće upozorenje je napisao Đorđe, koji im je zaprijetio grubim jebanjem matere, previdjevši činjenicu da jebanje i nije baš bilo najjače oružje dječaka koji ni do puberteta nisu dobacili. Dao im je rok od jedne sedmice i, kako bi pokazali koliko smo ozbiljni, Vampir je nakon što isporuči prijetnju trebao kamenom razbiti prozor barake. Međutim, kako je stajao preblizu, prozor je samo malo napukao, tako da su Radnici vjerovatno zaključili da se neki vrabac zabio u prozor i slomio vrat.
To slanje prijetnji će se ispostaviti kao taktička greška jer, umjesto da nas shvate kao ozbiljnu prijetnju, Radnici su u rupu u bašti izlili beton, valjda praveći temelje za nekakvu ogromnu zgradu. Da stvar bude gora, dok smo mi čekali na njihov odgovor, i škola je završila, tako da smo izgubili Borisa, Edu i Marinu, koje su roditelji odmah otpremili kod rodbine ili na more. Sad kad nešto razmišljam, ne mogu se sjetiti zašto i mene moji nisu otpremili kod bake.
“Zato što ti je mama bila na terapiji zbog raka štitnjače”, reče Alma. Ovo je za mene bila novost. Odmahnuo sam glavom, u nevjerici, a ona je klimnula, potvrđujući.
“Otkud ti to znaš? Ja nikad nisam čuo da mi je mati imala rak štitnjače.“
“Ona mi je sama rekla.“
“Ona ti rekla? Moja mama? Rekla ti da je imala rak? Pa što meni nije rekla?“
“Vjerovatno nije htjela da se brineš.“
“Pa sad se brinem.”
“Sad joj je dobro”, reče Alma. “Nemoj da se brineš.“
Da budem iskren, nisam siguran da bih se bio zabrinuo i da sam znao, onako opsjednut Ratom za Baštu i tim stvarima. Ali njen rak dosta toga objašnjava. Na primjer, objašnjava zašto su me, uprkos mom žestokom protivljenju, upisali na kurs engleskog jezika – mora da je htjela da me udalji iz kuće, a da sam joj ipak u blizini; vjerovatno nije htjela da znam, ali me nije mogla poslati kod bake i djeda koji su definitivno živjeli predaleko. Sad mi je jasno zašto sam toga ljeta mogao ostajati napolju do kasno, planirajući naše ratne pohode, i zašto mi je tada nakupovala igračaka koje joj čak nisam ni tražio, uključujući i pušku koju sam obožavao, imitaciju AK-47, uvjeren da se radi o američkom oružju. Željela me je zaokupiti drugim stvarima, i bio sam zaokupljen. Moglo bi se reći da sam zbog njezinog raka postao američki komandos. Eto ti sad.
Uglavnom, mrzio sam časove engleskog. Morali smo sjediti u maloj, pretoploj učionici, sunce je tuklo u zelene roletne, a svuda oko nas su lebdjele cijele galaksije prašine. Bilo mi je daleko interesantnije posmatrati rotaciju i kretanje čestica prašine, nego slušati nastavnicu koja se sve vrijeme vidno dosađivala, osim kada smo pjevali pjesme na engleskom. Kao kreteni smo za njom ponavljali riječi dok je pjevala; ispostavit će se da je oduvijek sanjala da postane slavna pjevačica. Pjevali smo My Bonnie Is Over the Ocean, When Johnny Comes Marching Home, Amazing Grace, pjesme koje danas ne mogu ni pjevušiti, a da mi se ne zapovraća. Catch a Falling Star joj je ipak bila ponajdraža. Prevela nam je riječi i svaki put kada ju je pjevala, posegnula bi da dohvati imaginarnu zvijezdu i stavi je u džep. Užasno patetično; mi smo se samo gurkali i kikotali.
Dakle, nabavio sam pušku kakvu sam želio, učio sam jezik koji sam samo ja znao pričati, kako god nevoljko, imao sam roditelje koji su me ostavljali na miru – šta god da je bio razlog – i samo mi je još trebao odgovarajući identitet da se sve to lijepo objedini. Otkrio sam ga u filmu u kojem grupica američkih komandosa uništava cijelu planinu koja je Nijemcima služila kao tajna fabrika oružja. Usporeni snimak apokaliptične eksplozije duboko me je impresionirao: planina je podrignula, i prije nego što će joj vrh nestati u kataklizmi, vatrena dekoracija nagrnula je iz crnog oblaka dima, nakon čega je zavladao mir apsolutnog uništenja, pepeo zaborava sipao je iz neba, potpuna tišina. I onda predivna scena u kojoj Nijemci muče američkog komandosa koji, umjesto da pukne pod pritiskom, umjesto da izda svoje suborce, pjeva She’ll Be Coming ‘Round the Mountain When She Comes. Film se zvao Ukleta planina, a nakon što sam ga pogledao dvaput u dva dana, počeo sam puzati po tepihu u sobi, zamišljajući da sam na mahovinom obraslim planinskim padinama; sakrivao sam se ispod kreveta, kao ispod kamiona; krijući se iza ormara, spremno sam čekao da otvorim vatru na Nijemca, koji nije ni slutio da ga iza ugla čeka smrt. Tako da je dužnost snajperiste bio očigledan i prirodan sljedeći korak. Dok sam s prozora budno pratio Radnika koji je gurao civare zamišljao sam kako mu metak probija glavu i izlazi na drugu stranu, a djelići mozga štrcaju. U neka doba počeo sam sa sobom pričati na jeziku za koji sam mislio da je američki. Bila je to neka udrobljena kombinacija zvukova koje sam pokupio gledajući filmove i pjevajući na kursu i koje sam izgovarao u skladu s pravilom koje je moj Otac jednom ustanovio: za razliku od britanskog engleskog, koji se izgovara kao da su ti usta puna vrućeg čaja, američki engleski iziskuje žvakanje zamišljene žvake. Fow dou sotion gemble, mrmljao sam sebi u njedra, s puškom uperenom u Radnika koji je šmrkom spirao gumene čizme. Fecking plotion, camman. Yeah, sure.
Moj se preobražaj u američkog komandosa tačno poklopio sa eskalacijom našeg oružanog sukoba sa Radnicima. Naravno, ovi nikada nisu napustili baštu i, budući ozbiljno zadati u gradnju i zidanje, svuda su iz betona provirivale čelične šipke, a prvi sprat je bio skoro gotov. Kad je Đorđe rekao da je konačno došlo vrijeme da se nekom jebe mater, nitko se nije usprotivio, i tako je otpočeo rat.
Đorđe je postao naš vrhovni zapovjednik, predani i nemilosrdni vođa. Vampir je bio Specijalni odred, špijun koji je obavljao tajne operacije: nije puno pričao, nosio je tamniju odjeću, i stekao je naviku da se svima prikrada iza leđa. Mahir je bio pješadija, hrabro izvršavajući naredbe, uvijek pouzdan u borbi. A ja sam bio američki komandos, ispomoć u borbi za slobodu u Baštenskom ratu: bio sam naoružan pravom puškom i tečno sam pričao žvakaći američki, iako sam ga svako malo morao prevoditi svojim saborcima.
Prvi okršaj u Baštenskom ratu desio se jednog junskog predvečerja. Većina Radnika je bila otišla kući i samo ih je nekoliko ostalo da sjedi na stepenicama da sa Čuvarom piju pivo. Nisu ni slutili da im se sprema rat; nisu bili svjesni zveckanja neprijateljskog oružja na svega nekoliko metara od njih. U pripremi za svoj prvi napad, bili smo iskopali tunel ispod ograde i rupu pokrili daskama i kartonima. Cilj nam je bio zapaliti drvenu šupu u kojoj su Radnici držali alat i gumene čizme i radna odijela. Te večeri smo se provukli kroz tunel, sa školskim torbama punim starih novina i krpa i džepovima punim bočica sa benzinom za upaljače. Ja sam još nosio i pušku na leđima tako da sam se zaglavio provlačeći se ispod ograde, ali su me uspjeli izvući. Dok se Čuvar sa svojim jaranima opijao, mi smo zubima otkinuli vrhove s bočica, natopili zgužvane novine i krpe i nakamarali iz uz stražnji zid šupe. Dok smo mi palili vatru, oni su se u neznanju kliberili. Brzo smo se vratili do tunela i izvukli napolje. Iako mi je srce sviralo solo na bubnjevima, bio sam dovoljno priseban da ovaj put pušku uzmem u ruku. Kako smo se i dogovorili, odmah smo se razišli svojim kućama. Dok sam ja došao do prozora u svojoj sobi, jedan kraj šupe je već bio u plamenu, a Čuvar i njegovi glupi jarani su na vatru sipali pivo, dok se najtrezniji od njih nije dosjetio da razvuče šlauf i vodom ugasi požar.
Oduvijek sam uživao u uništenju; prizori razaranja redovito su mi oduzimali dah. Bio sam sklon nanošenju štete: volio sam čekićem udarati po igračkama i bacati klikere s balkona, a onda gledati kako se rasprše na betonu. Znao sam, jednu po jednu, kidati stranice knjiga koje mi se nisu sviđale, sve dok od njih ne bi ostale samo prazne korice. Čak sam uživao i u brisanju table. Ali nikad nisam bio ni izbliza tako ushićen kao dok sam gledao kako radnička šupa plamti, dok nisam posvjedočio idiotskoj bespomoćnosti Čuvara koji pivom gasi vatru. Znali smo da je ovo bila samo priprema za rušenje nebodera, jednom kad ga naprave – u plamenu šupe vidio sam Ukletu zgradu kako se strovaljuje.
Nije bilo bitno što je šupa zapravo bila poljski WC. Gledao sam Radnike kako s gađenjem okreću glavu i štipaju nos dok razvaljuju spaljene zidove šupe i tako impresivno brdo govana. Neko vrijeme nakon toga Radnici su, ponukani splačinama koje su im o ručku donosili u manjirkama, zaduživali zajedničku rolnu toalet papira i odlazili čučati iza kamare čeličnih greda. Mi smo se itekako imali čemu radovati: ćenifa je bila potpuno opravdana meta, pošto je otežavala logistiku gradilišta, a da ne spominjemo činjenicu da smo se uspjeli ušunjati u neprijateljsku pozadinu. Kad smo se par dana kasnije sastali, rekao sam: Fatch ah salling frow, sure yeah, fut ow gnore tocket, što sam ljubazno preveo kao: “Naš sljedeći cilj, drugovi, je baraka.”
Za baraku nam je trebalo daleko više benzina za upaljače. Njegovo prikupljanje – govorimo o gumenim bočicama u obliku torpeda, veličine prsta – bi trajalo dovijeka i bilo bi preskupo. I ovako smo već krali previše para iz roditeljskih novčanika da bismo financirali Baštenski rat, a trafikant je već jednom pitao Mahira da li mu tata vozi auto na benzin za upaljače. Đorđe je procijenio da bi nam par flaša benzina ili neke druge zapaljive tekućine bilo sasvim dovoljno. Provalili smo i u preostale podrume u zgradi, nadajući se da ćemo možda nabasati na nešto zapaljivo, nešto šta je neko možda greškom spremio u podrum zajedno sa starim tepisima i jorganima. Nismo našli nikakvo gorivo, ali je zato bilo dostga kaputa, okvira za slike, pokvarenih usisivača, starih ploča i knjiga, namještaja u raspadu – krš beznačajnog postojanja. Nisam vjerovao da bi iko od njih primijetio ili žalio kad bi sve to izgorjelo.
Dok sam ovo pričao, primijetio sam da Alma razmatra moju kancelariju; plastične čaše pune tupih olovaka; objektiv bez fotoaparata; zdjela prepuna stranih novčića, sabranih na mojim spisateljskim putovanjima; neuokvirene slike pribodene za plutanu ploču iznad radnog stola, već izblijedjele i iskrivljene. Ništa bez čega ne bih mogao.
“Znaš, kada sam se poslije rata prvi put vratila u Sarajevo”, reče, “morala sam isprazniti naš stan da bih ga mogla prodati. I rasporedila sam sve u tri kamare: jedna za baciti, druga za podijeliti i treća za ponijeti sa sobom u New York. Njujorška kamara je stala u jedan kofer. Kad sam se vratila kući, odnijela sam kofer u skladište i nikad ga više nisam pogledala.“
Ali vidi, nama je rat bio nešto uzvišeno, sloboda ispisana razaranjem, apsolutna pravednost naše borbe – sve nam je to bilo sveto. Sve je izgledalo ljepše sa vrha Uklete planine. I taj život neprestane tajnosti i obmane, osjećaj da smo mi svjesni nečega čega niko drugi nije. Odjednom smo postali fini prema komšijama, slušali smo starije; redovno sam radio zadaću iz engleskog i još se na času javljao da pjevam. Znao sam da će mi pretvaranje i žrtvovanje pomoći da obavim svoj zadatak, da su laži esencijalni dio naše misije. U samoodricanju sam otkrio ponos i ljepotu, i konačno sam shvatio šta je Majka mislila kad mi je govorila: “Moraš nekad raditi i nešto što ti se ne sviđa.”
A nakon naših šarada u kojima smo izgledali kao dobri dječaci, sastajali bismo se u podrumu i razrađivali Veliki napad. Đorđe je bio mišljenja da na Radnike moramo konstantno vršiti pritisak, ne smijemo ih pustiti ni da predahnu. I dok su naši roditelji mislili da se mi napolju igramo klikera ili u kinu gledamo Diznijev crtani, mi smo u vlažne novine umotavali pijesak i krhotine stakla. Ovo smo oružje zvali Granata; bio je to moj izum, pri čemu je ideja bila da će se mokri papir raspasti pri udaru i da će se pijesak pomiješan sa staklom zalijepiti za kožu i onda, kad ga Radnik pokuša otresti, porezat će se na staklo ili zguliti kožu. A ako ga pogodimo u oko, može i oslijepiti.
Bacali smo Granate i kamenje na Radnike; posipali smo eksere na ulaz za kamione; gurali smo šibice u katance na baraci; palili smo bočice sa benzinom za upaljače i nasumično ih bacali preko ograde. I kako je zgrada napredovala tako se i naša taktika razvijala. Shvatili smo da napad na Radnike i nije baš najpametniji: bilo ih je previše, bili su daleko brojniji, a u ovoj fazi su većinu vremena provodili u zgradi, na višem spratu. Stoga smo se isključivo skoncentrisali na Čuvara. Dok su drugi radili, on se motao oko barake, otvarao i zatvarao kapiju za kamione – često nam je bio u dometu. Posmatrali smo ga. Imao je veliku bradavicu na lijevom obrazu, koja je štrčala i kad nije bio obrijan; na uskim ramenima mu je bila raštrkana perut. Nosio je tamnosmeđu uniformu i kapu sa obaveznom petokrakom, koja bi mu dala vojnički autoritet da nije bila tako prljava – vidjeli smo ga kako kapom briše znoj sa vrata. Navečer bi ostajao sam, osim ako mu ne bi pošlo za rukom da nagovori neke Radnike da ostanu na pivu, ali bi i ti Radnici u neka doba otišli kućama. On izgleda nije imao kuće; gledali smo ga kako bez žurbe obilazi gradilište; naciljao bih na njega svojom puškom dok je sjedio na stepenicama ispred barake, zagledan u daljinu – da sam imao pravo oružje, jedan hitac bi mi bio dovoljan. Nekad bi izvukao kuhinjsku krpu, razmotao je i izvadio komad hljeba i nekog mesa; žvakao je odsutno, bez apetita, kao da je cijela svrha žvakanja da mu žvaljama bude manje dosadno. Bog zna o čemu je on razmišljao; vjerovatno ni o čemu. Često bismo ga tako odsutnog napadali salvom kamenja i Granata, ali nismo imali puno direktnih pogodaka.
Dugo nije uspijevao skontati šta ga je spopalo; takvi ljudi svoju muku prihvataju kao sastavni dio življenja. Uživali smo gledajući ga tako sluđenog. Radovala nas je činjenica što uopšte nije znao ko smo, šta smo, što je vjerovao da je to što se njemu dešava posljedica obične, sveprisutne ljudske zlobe. Jednom je, ne sumnjajući na nas, kupio časopis sa golim ženama od Đorđa koji ga je dozvao na kapiju; mi smo ga trebali u tom trenutku napasti, ali smo odlučili da će nam njegov novac ipak bolje doći.
I takav priglup, Čuvar je na kraju ipak povezao događaje. Zapravo, skoro da je zarobio Vampira koji mu je na baraci pisao poruke koje su sadržavale jebanje, majke, sestre, i djece. Prišunjao mu se s leđa i počeo ga udarati, ali se, i tako zatečen, Vampir u sekundi uspio iskobeljati i preskočiti ogradu.
Ubrzo nakon toga uslijedila je naša odmazda. Obasuli smo ga papirnim kesama prepunim šljunka – kasetnim bombama – i imali smo par dobrih direktnih pogodaka. Psovao je s otrovom i mržnjom i, nakon toga, bilo je jasno da će se ovaj rat voditi sve dok jedna strana ne doživi potpuni poraz.
Otprilike smo u to vrijeme shvatili da smo još odavno digli ruke od oslobođenja Bašte. Ne bismo bili ništa sretniji ni da nam je nekim čudom, u tom trenutku, Bašta vraćena. Naprotiv, izgubili bismo svoju svrhu. Sve o čemu smo povazdan pričali je bilo kako zeznuti Radnike otjelotvorene u liku Čuvara; to nam je postao jedini cilj rata i više nismo bili u stanju misliti ni o čemu prije, pored, niti poslije rata. Osjećaj je bio isti kao kad se zaljubiš, samo što smo mi njega željeli ubiti. Razaranje nebodera je zauzelo drugo mjesto na našoj top listi želja, iza spaljivanja barake sa živim Čuvarem u njoj.
A za to nam je trebalo goriva. Jednog nam se dana i posrećilo: radnja za uokvirivanje slika pored željezničke stanice je izgorjela. Vidjeli smo kako se diže dim i čuli zavijanje sirena. Uvijek raspoloženi za razaranje, odjurili smo do radnje i gledali vatrogasce kako kroz razbijeni izlog vodom plave radnju, dok su vlasnik i njegova žena zagrljeni ridali, odvraćajući poglede. Sutradan smo se vratili do spaljene radnje, hodali po mlakom, mljeckavom pepelu, tu i tamo gacali po blatu, udisali miris ugljenisanog drveta i sprženog maltera. Preturali smo po kršu njihovog života: ženska cipela s potpuno otopljenom petom; klimava stolica bez noge; uzorci okvira još uvijek na zidu, još uvijek simetrično poredani. U stražnjem dijelu naišli smo na ćošak do kojeg vatra nije dobacila: plavi isflekani mantil još uvijek je visio okačen; uokvirena slika mladenaca, okrenuta prema zidu i, pokraj zadnjih vrata, tri predivne konzerve razrjeđivača. Sengson clotion wicklup, rekoh. To je ono što nam treba.
Dozvolite mi da u ovom trenutku priznam: bio sam savršeno svjestan da je bilo nečega neprikladnog, ma kako uzbudljivog, u količini zadovoljstva s kojim sam ovo Almi pričao. Dječaci su joj se vjerovatno činili totalno i tipično agresivni, nasilni i blentavi; možda ju je i povrijedila naša neskrivena krvožednost. Ona definitivno nije bila neko ko bi u ratovanju vidio ljepotu, ali nije pokazivala razočarenje – zapravo nije pokazivala nikakve emocije. Samo bi povremeno pogledala u ekrančić i namjestila kameru, jer sam se ja u međuvremenu bio izmjestio iz kadra. I dopuštam da sam – kako bih rekao? – neke detalje uveličavao, ne bih li iz nje izvukao neku reakciju, samo da vidim da li šta osjeća. Ali ona se držala stoički, baš kao i njena kamera.
“Hoćeš li da napravimo pauzu?“, rekla je. “Pričaš već sat vremena.”
“Ne, nema potrebe”, rekoh. “Volim pričati. To je jedino što ikad radim.”
Jedne smo večeri prošvercovali kroz tunel konzerve razrjeđivača nakon cjelodnevne kiše, blato mi je isprljalo, možda čak i začepilo pušku. Pretrčali smo do skrovite tačke između barake i ograde. Plan je bio da zidove barake u kojoj je Čuvar spavao natopimo razrjeđivačem, da ispred vrata napravimo zapaljivu lokvu, kako bi mu presjekli put ako krene bježati, i onda sve to zapalimo. Trebala je to biti jednostavna misija, nije trebala trajati duže od par minuta, ali otupljeni od adrenalina, omamljeni opasnošću, umovi nam nisu bili baš najbistriji – niko od nas nije imao šibice. Poslali smo Mahira da donese kutiju šibica, dok smo mi ostali čekati u skrovištu, a hrabrost nas je ubrzano napuštala.
U roku od par minuta Đorđe se uzvrpoljio i odlučio da potraži Mahira. Odmah mi je bilo jasno da se više neće vratiti, ali ništa nisam rekao. Vampir i ja smo ostali čučati u tišini, čekajući da prođe neko pristojno vrijeme pa da predložimo povlačenje. Ali onda zaškripaše vrata barake; izađe Čuvar i poče se protezati prema zalazećem suncu, zijevajući s urlikom. Čim se okrene ugledat će i nas i konzerve. Prije nego što sam ja i pomislio da nešto uradim, Vampir je šmugnuo pored njega i zapucao prema tunelu, a Čuvar se okrenuo prema meni, paralisanom, sa blatnjavom puškom u rukama. Šta ti radiš tu?, pitao me. Geffle creel debbing, rekao sam. Vau shetter bei doff. Cammon.
Ne znam zašto sam mu odgovorio na žvakaćem američkom. Moguće da sam pomislio, u panici, da bih ga, ako se nastavim pretvarati da sam Amerikanac, možda uvjerio da sam stranac koji se tu našao greškom, te da sam samim time nevin. Ili sam možda u tom trenutku zaista bio američki komandos, i pomislio – ako je to pravi izraz – da, ako ostanem u svom identitetu, jaz između mene i stvarnosti bit će prevelik da bi me Čuvar mogao štosirati. Što je on ipak učinio, i to nekoliko puta zaredom. Puškom sam se branio od njegove šake, ali ju je uspio zaobići, dok sam ja vikao: Fetch a kalling star and pet it de packet, maike it for it meny dey. I nastavio sam ponavljati, sve dok nije ponovo zvučalo kao pjesma, a Čuvar je nepometeno sipao udarce po mojoj glavi.
Ipak, pjevanje na mukama mi nije baš bilo od pomoći. Pao sam na zemlju i Čuvar me sad pokušavao šutati u glavu, dok sam se ja pokušavao zaštititi rukama. Uopšte ne sumnjam da bi me ubio da ga nije pomela pivska flaša koja je doletjela u njegovom pravcu. Kako je pridigao pogled, tako ga je druga sustigla i eksplodirala, pogodivši ga u čelo. Poprskala me je krv, a Čuvar je zateturao, samo što nije pao.
“Tvoja mi mama to nije ispričala“, reče Alma. Da hoće prestati stalno gledati u ekran. Kao da nije bila sigurna da li da mi povjeruje.
A moja je majka ta koja me je spasila. Čuvar je imao zjapeću posjekotinu na čelu. Izvukao je prljavu krpetinu iz džepa i pritisnuo je na ranu, proklinjući moju majku i pičku joj dlakavu, u bolu i bijesu kakav nikad do tada nisam čuo, niti ću ikada nakon toga. Taman se spremao da me ubije kada se moja majka umiješala, kao da su je njegove psovke dozvale. Ni dan danas ne znam kako je saznala da sam u nevolji, niti kako je uspjela otvoriti kapiju; znam samo da je bila kao jedna od onih mitskih majki koje jednom rukom podižu kamion da bi svoje dijete izvukle ispod točkova. Stala je između Čuvara i mene, kabasta bež tašna visila joj je na ruci, šal uredno zavezan oko vrata i – sad se sjećam – kosa joj je bila skroz kratka, moguće zbog hemoterapije. Psovao joj je sve po spisku, pokušavao doći do mene, ali mu ona nije dala. Obraćala mu se tiho, bez prekida, istim onim glasom kojim je meni čitala priče pred spavanje. I Čuvar je na kraju popustio i sjeo na stepenice, mrmljajući i svako malo pogledajući u krpu, kao da provjerava neće li štagod ispasti iz nje.
I tada sam ja, Alma, shvatio da je svijet jedno užasno neugodno mjesto, uvijek spremno da mi u tijelo i dušu zabode svoje otrovne bodlje. Možda je mojoj mami zbog toga taj period ostao u toplom sjećanju – nakon toga sam jako puno vremena provodio uz nju, banjajući se u njenoj zaštitničkoj ljubavi. Krajem ljeta otišli smo na more i ja sam poslušno izvršavao komande famozne pištaljke. Kada je počela školska godina, majka me je svaki dan vodila u školu. Poslije škole sam bio kod kuće, čitajući bez prestanka – i tako sam postao knjiški moljac. Tako sam se poslije rata vratio kući.
Dok je Alma provjeravala kameru, ja sam se prisjetio jednog dana kada sam otišao pokvasiti spužvu, a u praznom holu, naslonjena na zid sa slikama primjernih učenika, stajala je moja mama. Bila je došla na roditeljski. Izgledala je velika u poređenju sa malim ormarićima, sa uredno poredanim dječjim cipelama. Osmjehnula se kada me je ugledala, ponosna na svog sina koji nosi spužvu i izvršava dužnosti. Sjećam se njenog umornog osmijeha; rak mora da je tada bjesnio u njoj. U tom praznom holu nas dvoje smo bili skupa, mi smo sad bili unutra, a svi ostali– djeca u učionicama, nastavnici – svi su bili napolju. Poljubila me u čelo, vratio sam se u učionicu, a ona je ostala da sačeka nastavnicu.
“I to je to”, rekoh Almi. “To je kraj priče. Sad se možemo malo odmoriti.”
“Super. Dobro će mi doći”, rekla je, ne zvučeći uvjerljivo. “A možeš li samo još malo pričati na svom žvakaćem američkom? Da li se još uvijek sjećaš? Voljela bih da u filmu pričaš i američki i bosanski? Bi li ti se dalo?“
“Naravno”, rekao sam. “Floxon thay formtion. Camman, dey flai prectation. Gnow aut sol, lone. Yeah, sure. Gudbai.”
“To je odlično”, reče Alma. “E hajde sad samo još jednom, da imam rezervu.“
– iz knige “LJUBAV I PREPREKE”, Buybook, Sarajevo, 2008; s engleskog prevela Irena Žlof –
__________________________________________
ALEKSANDAR HEMON istaknuti je bosansko-američki pisac. Objavio je zbirke priča Pitanje Bruna, Ljubav i prepreke i Knjiga mojih života, romane Čovjek bez prošlosti, Projekat Lazarus, Kako su nastali Ratovi zombija i Bejturan i ruža, te memoarske knjige Nije ovo tvoje i Moji roditelji. Dobitnik je brojnih nagrada. Predaje na Sveučilištu Princeton.
čovjek-časopis 