Rabija navuče štrample, navuče suknju, zakopča je i namjesti je u struku. Ode u kupatilo, u potkošulji i grudnjaku. Stane pred majušno, mrljama istačkano ogledalo. Provuče češalj kroz tamnu, prosijedu kosu, u šaku skupi dlake, baci ih u plastičnu žutu korpu za otpatke. Tek onda obuče bluzu, plavu, s malenom kragnom. Diše duboko i nemirno. Prije nego što se počela spremati, ogulila je krompir. Isjeckala ga na fine, ravnomjerne kockice. Potopila ga u šerpu s vodom, da ne potamni. Skuhala je rižu za sutliju i isjekla povrće za salatu. „Idem ja u čaršiju“, vikne. Zalupi vratima.
Na strmim stepenicama obuva cipele. Kremasto su bijele, takva je i tašna. Rabija je uvijek bila gospođa. Tako su govorili u Donjem Vakufu. Ljepotica. Takvu ju je i on vidio onog proljetnog dana u vozu. Rekao joj je. Da se njome nije oženio, nikad se ne bi oženio. Kasnije ju je trudnu gonio seoskim putem. Pala je u nesvijest, u debelu sivu prašinu. U naručju ju je nosio do kuće i plakao. Koljena su mu bila prljava od klečanja. Više neće piti. Onda je rodila. Pa je otišla sestri, ratnoj udovici, jer je lagao. Onda je plakao, neće više, stvarno. Pa mu se s djetetom vratila. Ženu raspuštenicu svako želi opipati, omirisati. Bolje je imati svog čovjeka, pa kakav je, da je. Bio je željezničar, vodio ju je u Italiju. Vijugavim su se stepeničicama penjali u sobu u Napulju. Sviđao joj se Napulj, njegove uske ulice i veliki plodovi naranči, blještava bjelina plahti na štrikovima. Djeca prljavih tabana što su šutirala krpenu loptu podsjetila su je na sestrića, ratno siroče. Zagledala se u krasno porculansko posuđe u izlozima i pod ruku uzela nekog Talijana. Kad je shvatila da to nije on, vrisnula je. Talijan se smijao. On se smijao. Slikali su se pored statue lava na trgu Signiora u Firenci. Nosila je bijelu haljinu sa crnim tufnama. Šantung svila. Držao ju je oko struka. Opet je rodila. Opet je lagao. Pamti miris podruma, pamti ga i Emina. O tome katkad progovori. Prigovori.
Spusti se niz stepenice. Glatke su i sive, svježe pometene, prestrme. Kuću su gradili na mjestu stare neke građevine. Uklopili se u postojeće zidove. On je uzeo kredit. Onda je umro od infarkta. Zaspao je na balkonu. Zvala ga je da ruča. Emina nije plakala. Ona jeste plakala. Kako neće za čovjekom svojim plakati? Nije naslijedila njegovu penziju. Imala je četrdeset tri godine. Emina se zaposlila prije diplome.
Tijelo joj se, gojazno, ljulja dok prelazi preko popločanog dvorišta. Otvara kapiju, nisku i zeleno ofarbanu, farbala ju je minulog ljeta. Susjede sjede pred kućama, na drvenim klupicama, u raznobojnim vunenim puloverima. Stružu nanulama. Srču kafu, puše cigarete. „Merhaba. Dobar dan“. Požuri preko ceste. Prođe kroz Bijelu mahalu. Tu su se znojne kuće od ćerpiča savile do zemlje. Miševi se u tim grbavim nastambama kote, ljudi žive. „Merhaba. Dobar dan“. Kad prođe poštu, zamaći će u čaršiju. Bijes je nosi, hoda brže nego što bi inače. Dječija robna kuća. Katolička crkva. Biblioteka u koju nikad nije ušla. Emina je diplomirala književnost. Previše čita, oduvijek. Rabija ju je kao malenu plašila sljepilom. Emina joj se poslije rugala. Šta ima ona njoj da priča, četiri završila. Pita i grah najviši su joj domet.
Dođe do pijace. Prečanke donijele piliće, neko joj žustro maše. Evo svježih paprika, gospođo Rabija, evo krompira. Ne. Rabija danas ne vidi. Rabiju ne interesuje. Robna kuća stoji pred njom, krov su joj teške kamene kocke. Njezina je glava teška kamena kocka. Sinoć joj Emina rekla da prestane s rondanjem. Da pravljenje budale od sebe ne pomaže. Da joj je vrijeme da se suoči sa istinom.
Istina, istina. Valjda ona, kao majka, zna šta je istina.
U inkubatoru je bila dva mjeseca. Kući ju je donijela s kilogramom i dvjesto. Hrpa pruća presvučena kožom. Kržljavo mače što su ga jači gurali po dvorištu, po školi. Učiteljica je rano primijetila. Učiteljica je rekla. Glas joj je bio blag. U Sarajevu ima takva i takva škola.
„Pička li joj materina, nek svoju tamo pošalje!“
Emina ju je ubjeđivala. Nije to loše. Nešto će naučiti. Za nešto će je osposobiti. Svako je za nešto stvoren.
„I tebi pička materina!“
Ispred robne kuće je krug zasađen šarenim cvijećem. U krugu živi narodni heroj masivne sive glave. Kaže: Kako ste, gospođo Rabija? Unutra su pokretne stepenice, nepokretne su. Penje se jednu po jednu. Penjanje traje vječnost, Rabija ne žuri. Odjel tepiha. Plave, žute, šarene divovske rolne. Miris konfekcije. Za bijelim pultom ta djevojka. Kosa mišje siva, zaglađena u rep, male srebrene naušnice, čedan pogled. Glumi skromnost. Raspitala se, iz Ruholjića je. Planinsko selo, pravi pizdići. Jedva se konj gore uzvere, zna to dobro, jednom joj je jedna mlijeko i sir otamo donosila. Ni čudo onda nije što je ova rumenka potegla veze. Sve će seljančica za posao u gradu.
Djevojka vidi mušteriju, pa se uzvrpolji, osmjehnu, zagladi kosu. Ustade. Ruke su joj krupne, jake, sigurno je mnogo radila na njivi. Nokti su joj, rospiji, uredno nalakirani.
Rabija pomisli na svoju nesrećnicu, truntavu i lijenu. Ona svoje do krvi izgrize. Nađe ih Rabija po sećiji, po tepihu. Odvratne male polumjesece. Kad su je prije dvadeset dana zvali na razgovor, fino joj je rekla: „Ispravi se. Ne krivi prste. Ne cupkaj kad hodaš. Ne pljuckaj kad pričaš“. Fino ju je i obukla, u pleten crni džemper i crnu suknju. Kad se vratila, pitala ju je: „Kako je bilo? Šta su ti kazali? Hoćel te zvat?“ Mala je šuteći sjela na kauč. Gurnula je kažiprst desne u usta, savila jagodicu, nokat je krcnuo. Rabiji se okrenuo želudac, ali je nastavila. „Jel, bona? Jel? Progovori, mrtvu te, dabogda, ja okrenula prije dana današnjega. Jesil i njima tako šutila?“ Ništa. „Neš, znači, poso?“ Mala se dreknula da je pusti na miru, što je dosadna, posere joj se na posao. Onda je otišla u sobu i zalupila vratima. Staklo je zadrhtalo. Neko je zapjevao: Hej, otkad sam se rodio, sreće nisam imao …
Djevojka želi dobrodošlicu. Kako može pomoći? Rabija skupi snagu, ruke položi na pult. Nagnu se naprijed, unese djevojci u lice. Lice je to mlado i zbunjeno. Tanak sloj narančastog rumenila. Guste šiške iznad obrva. Pod obrvama krupne, uplašene oči. Zelene kao jezero. Lijepa je, pička joj materina. Neka je. Sad će ona njoj pokazati gdje joj je mjesto.
„Ti, seljančice, prodade kravu, pa se zaposli. A moja Amila ostade bez posla. Pička li vam svima materina!“
Rabija onda lupnu dlanovima po pultu, onda se okrenu na peti. Podiže bradu. Spusti se niz pokretne stepenice, u ritmu lupanja vlastitog srca. Tum-tum. Nasmiješi se sebi, bravo. Malu je kučku ostavila da jeca. Neka je. I treba joj. Neka se dobro izrida. Metnula rumenilo, stala za pult, pa misli da je neko i nešto. Izađe iz Robne kuće. Neko je pozdravi. Pita taj neko kako su joj kćeri. Ona se osmjehnu. „Mašallah, obje su dobro“. Prođe kraj cvjetnog kruga, kraj glavatog spomenika koji kaže: Zašto plačete, gospođo Rabija? Pored pijace prođe, pored biblioteke i crkve, kroz ubogu Bijelu mahalu.
Priđe svojoj kući. Zastane.
Pred očima joj slika. Mala sjedi u pidžami, bulji u televiziju, češka se po glavi. Oči su joj krmeljave, nos slinav, pogled tup. Ona, Rabija, kockicama krompira filuje jufku, mota je u rolnu, slaže je u tepsiju, gura u vreo šporet. Emina dolazi s posla. Emina zna. Viče Emina s vrata. Što je išla, što pravi budalu od sebe, je li poludjela ona, šta joj je ta djevojka kriva? Zar joj nije, pobogu, vrijeme da shvati, da prihvati?
Da, trebala bi prihvatiti. Otvoriti zeleno ofarbanu kapiju bi trebala. Popeti se uz stepenice, ući unutra, zatvoriti vrata. Ispeći pitu, razgrnuti veš, oprati suđe. Svašta bi ona trebala.
A i dalje, kao smrznuta, stoji pred kućom.
Strah ju je ući.
_______________________________________________
AIDA ŠEČIĆ NEZIREVIĆ (1978.), rođena je u Zenici, odrasla u Travniku. Piše poeziju, kratke priče, bajke i drame. Učestvovala na Književnom festivalu „Na pola puta“u Užicu, Srbija, Sarajevskim danima poezije i predstavljanju zbirke Biber u Ulcinju, pohađala književne radionice u Barceloni i Marseju, te dva puta učestvovala na Danima Marije Jurić Zagorke u Vrbovcu. Radovi su joj prevedeni na francuski, engleski, malteški, albanski i makedonski jezik.
Živi u Sarajevu, gdje radi kao lektorica.
Objavljene knjige:
„Lutke“, zbirka poezije, nagrada za poetski prvijenac Zaklade „Fra Grgo Marić“ Kreševo, 2011,
„Vraćanja“, roman, nagrada Fondacije za izdavaštvo, Sarajevo, 2020,
„Kako se mame igraju žmurke“, zbirka poezije, posebno priznanje žirija IK „Presing“, Beograd /Mladenovac, 2024.
Nagrade:
Nagrada Sea of Words 2009. („Irfanova gitara“, priča)
Nagrada Foruma žena Mediterana 2010. („U dimu Sarajeva“, priča)
2. nagrada časopisa „Avlija („Fotografija“, priča)
Nagrada dr. Eso Sadiković 2012. („Čekajući da prestane kiša“, priča)
3. nagrada časopisa Avlija 2012. („Katarina Bosanska“, pjesma)
2. nagrada Festivala dječije umjetnosti FEDU 2017. („Dvije Sare“, bajka)
1. nagrada časopisa Avlija 2019. („Gospođa ministrica“, pjesma)
3. nagrada na konkursu Queer Montenegro 2021. („Pakovanje kofera“, priča)
3. nagrada Udruženja nezavisnih književnika Srbije 2021. („Susret“, priča)
Nagrada Bugojanska vaza 2022. („Sead je odlučio umrijeti“, priča)
Nagrada za najbolji tekst monodrame na festivalu Inbox 2022. („Dva života Zehre Hadžibegović“)
2. nagrada na konkursu Marija Jurić Zagorka 2022. („Ispovijest jedne Majde“, priča)
2. nagrada na konkursu Skribonauta 2022. („Noć radosti“, priča)
3. nagrada Festivala dječije umjetnosti FEDU 2023. („Crvena haljina“, bajka)
1. nagrada na konkursu Marko Martinović Car 2023.(„Esin brat“, priča)
Nagrada poetskog festivala ZANA, Mitrovica 2023. („Kad umre majka“, „Šta sanja“, „Reading Jane Eyre“, poezija)
3. nagrada na konkursu „Musa Ćazim Ćatić“ 2024. („Tri dana mačka Garija“, pjesma)
Pohvaljena na konkursu Metafora 2023. („Poslastica od magle“, priča) i na konkursu Ulaznica, Zrenjanin 2024. („Popila je crnu kafu“, „Nakon“, „Abeceda prijateljstva“, priče). Finalistica je Zagorkinih književnih dana 2025.
Uvrštena u zbornike KC Grad, Pitchwise, Lapis Histrae 2019., Biber 3 i 5, ZANA 2023., Queer Montenegro 2021., Sea of Words 2009., Trenutak kad je meni počeo mir 2023, te u časopis Ulaznica 2024.
čovjek-časopis 