ZIMMER FREI
U poplavi lažnih
etno sela
mi vam nudimo izvornost
bosanskog izričaja.
Kuće bez fasada,
na četiri sprata - za oba sina.
Budite prvi koji će iskusiti
fantastična buđenja
u sobama sa nikada korištenim balkonima
uživajuć u osebujnom mirisu
seoskog Šanela No5
iz više od hiljadu septičkih jama.
Nudimo vam organsko povrće
iz naših plastenika
koje i sami možete da zaljevate
vlastitim zahodskim govnima
improvizovanom poljevačom
od staroga švapskog šljema.
Mjesto je to gdje je povijest
čvrtsto isprepletena sa domaćim običajima
i prvi puta ne morate virtuelno
da serete po historiji.
Nudimo vam bijeg od užurbanog
gradskog života omeđenog pravilima
uz tradicionalne seoske umjetničke igre:
Kiparstvo - čik, ako možete,
iskipajte u rijeku više traktorskih
prikolica smeća od vašeg domaćina!
Tu je i terapeutski odmor:
Uz malo sreće, ako bude “promjena vremena”
žiganja u ramenu i koljenu
zaboravit ćete uz cjelovečernju pjesmu
lokalnih trubadura pred seoskom zadrugom,
uz širok dijapazon narodnog stvaralaštva:
od Mlade partizanke do Mene majka hoće da oženi…
Mislili smo i na mladež;
aktivni adrenalinski odmor
doživjet ćete kao nigdje do sada.
U ponudi su programi:
Dok ti okom, ja motorkom: rezanje asfalta motorkom,
Antička kočija: trka motokultivatorima,
Rafting - kroz Scilu i Haribdu:
spuštanje gumenim čamcem kroz
ekploatacije šljunka na rijeci Bosni.
Vaši najmlađi još dugo će u školi
prepričavati ovaj odmor baziran
na Montesori pedagogiji:
igra na igralištima koja ne postoje,
jer je razvoj mašte kod djeteta najvažniji.
Ali to nije sve:
onima koji šeruju našu stranicu
garantujemo gastronomski specijalitet:
riječna riba, pomor ’88.
***
KOPRODUKCIJA
Kada su snimali
Bitku na Neretvi
Jul Briner, Orson Vels,
Ričard Burton i Franko Nero
nisu bili ni do koljena
Fabijanu, Borisu, Bati,
Zaimu, Faruku, Ljubiši,
Mileni, Pavlu, Stoletu…
No ni to nam nije bilo dovoljno.
Nakon što smo si
podijelili uloge u rijekama krvi
odlučili smo filmove
snimati u koprodukciji.
***
SEIKO 5
Sve što su znali
bilo je da je jedan
od pokojnika
iz grobnice B-11
nosio Seiko 5.
Nikada veće radosti
u domu našem
bilo nije
što je očev
Seiko 5 godinama
stajao pokvaren
u vitražu
lesninina regala.
***
DJEDOVINA
Kad djedovinu prodam
napravit ću pir;
u svili ću da spavam
po baršunu da hodam
moju dušu konačno obuzet će mir.
Kad prodam djedovinu
kartu ću si kupit
za put oko svijeta
uživat ću mnoga ljeta
zavaljen u palme hladovinu.
Kada svoga djeda
zaostavštinu na bubanj stavim
deset dana ja ću bez ikakva jeda
da lumpujem, svirače i kelnere da častim
i slobodu svoju da slavim.
Kada spičkam ono
što predak je u tlapnji
sticao ubog i skrušen,
tad ću moći podvuć crtu
jer će svijet od kojeg sam sazdan
konačno biti srušen.
***
JUSUF K.
Sudili su mu
jer je čitav život igrao pošteno:
nikad đonom, rijetko laktom,
uvijek džentlmenski, nikad špicom
vazda plasirano.
I još su mu sudili
jer nije htio da laže:
priznao je da je bio ofsajd
kod drugog gola.
Slalo ga i na disciplinsku
te mu zbog fer-pleja
na tri mjeseca
zabranilo izlazak
na zeleni travnjak.
Kad je trebao da napravi
transfer života
u norveški Molde
rekli su mu da će ispisnicu dobit
tek kad položi novce koje nema.
Životom kojeg više nema,
talentom protraćenim
u dokazivanju pravde
trenira Jusuf K. za sljedeći Mundijal
kao da ga nikad nije niti bilo.
____________________________________________
ADNAN ŠEHIĆ rođen je 1978. u Doboju. Završio je studij bosanskog jezika i književnosti na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Zaposlen je u Osnovnoj školi „21.mart“ Doboj Jug kao nastavnik bosanskog jezika i književnosti. Objavio je zbirku kratkih priča “Četiri šakaša i na male” (Imprimatur, 7/2020) i nekoliko priča u zajedničkim zbornicima na različitim književnim konkursima. U julu 2020. osvaja nagradu „Šukrija Pandžo“, koju dodjeljuje portal Školegijum. Živi u Doboju. Igra na poziciji centarfora.
ADNAN ŠEHIĆ rođen je 1978. u Doboju. Završio je studij bosanskog jezika i književnosti na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Zaposlen je u Osnovnoj školi „21.mart“ Doboj Jug kao nastavnik bosanskog jezika i književnosti. Objavio je zbirku kratkih priča “Četiri šakaša i na male” (Imprimatur, 7/2020) i nekoliko priča u zajedničkim zbornicima na različitim književnim konkursima. U julu 2020. osvaja nagradu „Šukrija Pandžo“, koju dodjeljuje portal Školegijum. Živi u Doboju. Igra na poziciji centarfora.
Bio sam čvrstog sam uvjerenja da smo mi najbolji fudbaleri na svijetu, samo nije bilo nikoga da prepozna sav taj talenat. U tom uvjerenju držala me još i činjenica da smo fudbal igrali tokom svih godišnjih doba. Naročito zanimljiv bio je fudbal zimi. Igrao se na ledu, na zamrznutom dijelu starog korita rijeke Bosne zvanom Starača.
Starača je bio veliki prostor: tridesetak metara širine i dvjestotinak dužine močvare okovane ledom. Tih godina, kada su se zime s pravom nazivale zimama i kada su se temperature zadržavale ispod nule po mjesec-dva, bilo je dovoljno vremena da Starača toliko zaledi da debljina leda dosegne i do pola metra. Obično su oni najmlađi i najlakši prvi proklizali na Starači, a kada bi se i ostali uvjerili da je led konačno očekivane debljine i da može da izdrži odraslog čovjeka, Starača bi postajala centar seoskog života zimi. Najprije je trebalo napraviti igralište. Da bi se postavile stative, led je morao da se lupa sjekirom. Potom bi se odsjekle vrbove vrljike i zabile u vodu kroz rupu u ledu, dodala prečka koja bi se zakucala ekserom i eto ti gola za igru. Vrbove oblice bile su naročito zgodne za stative. Starača i nije bila nešto duboka; dubina vode iznosila je u zimsko doba najviše pola metra, ali moralo se računati na barem još tridesetak centimetara mulja. Takva vrbova stativa dobro bi se primila u mulju te bi nakon što se led otopi i grane proljeće, stative prolistale i golovi bi još dugo stajali u vodi, duboko ukorijenjeni u mulj Starače sve dok neki zadrti ribar ne bi odlučio da ih iščupa jer mu smetaju prilikom pecanja. Često smo na takvim stativama, zaostalim sa ledene plohe nalazili dosta ribarskog najlona, udica, plovaka i trokuka.
Uklanjanjem stativa nestao bi i posljednji podsjetnik na zimske sportove, dogodovštine sa leda brzo bi prestale da se prepričavaju, a ledeni teren zamijenila bi trava.
Ljepota fudbala na ledu ogledala se u tome što su mogli da ga igraju apsolutno svi. Kako je selo tokom zime zapadalo u veliku dokolicu jer su svi poslovi na njivama bili odloženi na neko vrijeme, zimi se na Starači skupljalo i do stotinak odraslih i djece. Uobičajena fudbalska pravila tu nisu puno vrijedjela jer glatka površina leda to nije dozvoljavala. To je bio razlog zašto su fudbal na ledu igrali i oni koji obično ne igraju fudbal jer se fudbalska vještina svodila samo na jedno – kako ostati na nogama. Najbolje su prolazili oni koji su dolazili u gumenim čizmama. Takva čizma znala se dobro zalijepiti za led. Gumene čizme nosili su oni koji nisu nikada igrali za FK Bratstvo i za koje se smatralo da su totalni antitalenti, a prekaljeni fudbaleri i veterani dolazili su u patikama za fudbal. Neki su iskušavali i varijantu igre u kopačkama vjerovatno smatrajući kako će se kramponi zabijati u led te će oni tako imati čvršći oslonac. Tako je nastajala neuobičajena situacija – igru su vodili antitalenti u gumenim čizmama i zabijali golove, dok su se zvijezde našeg kluba valjale po ledu, trčale u mjestu pokušavajući uhvatiti zalet, fulale loptu i izgledale zaista komično. U tome je bila zimska čarolija i u tome i jeste draž fudbala: svako je imao priliku da se pokaže u svom najboljem izdanju i na Starači je zapravo dokazana teorija da je fudbal sport za široke mase, da može da ga igra svako te da je on svakako, najvažnija sporedna stvar na svijetu. Nas je u toj igri na ledu držala misao da ukoliko upiješ da preživiš sve padove i udarce na Starači i ako si sposoban da na temperaturi od -10 igraš fudbal po dva-tri sata, loptanje na travi postaje rutina u kojoj pokazuješ najbolje od sebe, jer si već prekaljen i baždaren u ekstremnim vremenskim i nogometnim uslovima.
U doba kada se fudbal igrao na Starači, najbolji fudbaleri uvijek su bili iz Brazila. Slušali smo i čitali priče da brazilski majstori, prije nego što se vinu na zvjezdano fudbalsko nebo, svoje fudbalske vještine izbruse igrajući bosi na plažama Rio de Žaneira. Tako se i Kopakabana urezala u naše dječje memorije ne kao plaža za razbibrigu i kupanje, nego mjesto na kojem se nauči biti fudbalski virtuoz. Starača je bila naša Kopakabana.
Sudbina je htjela da Bosna i Hercegovina svoju prvu utakmicu na Mundijalu u Brazilu 2014. odigra baš u Rio de Žaneiru na slavnoj Marakani. Da su kojim slučajem bosanskohercegovački reprezentativci kalili svoje fudbalsko znanje na ledenoj plohi Starače, vjerujem da im ne bi bilo ravna i da bi bez problema savladali Argentinu na Marakani. Bosanski navijači bi potom svojim slavljem napravili novi karneval u Riju, a mi bismo zatim osvojili i Mundijal. Sportski svijet bi poslije pripovijedao o balkanskom čudu i o ledenim plohama bosanskih Kopakabana na kojima se rađaju fudbalski velemajstori.
ADNAN ŠEHIĆ (Doboj, 1978.) završio je studij Bosanskog jezika i književnosti na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru 2001. Po zanimanju nastavnik Bosanskog jezika i književnosti. Zaposlen u OŠ „21.mart“ Doboj Jug gdje radi kao nastavnik bosanskog jezika i književnosti. Živi u Doboju. Do sada objavio nekoliko priča u zajedničkim zbornicima na različitim književnim konkursima.
čovjek-časopis 