Milenko je sa ženom napustio stan. Otišli su bez pozdrava. Spustio sam se u prizemlje i razgledao sobu u kojoj su prethodnih dana stanovali. Sve je u neredu; ostaci hrane, pogužvane plahte i odjeća koju nisu ponijeli. Pronašao sam majicu u kojoj sam ovdje došao, ali se za nju više nisam mogao vezati. Poslije sam otvorio prozor i napustio prostoriju. U dvorištu je stajala Alma. Vratila se kući i sad je svoju torbu ponijela u prizemlje. Razgovarali smo. Pitao sam: kako se to dogodilo? Šutjela je, zubima čupkala usnu, a kad je konačno odlučila progovoriti, to više nije bila djevojka od prije nekoliko dana. Rekla je da se u Kraljevićevoj pratnji nalazio i mladić s kojim je planirala vjenčanje. Vozili su iz pravca Mostara prema Čitluku. U Kruševu ih je presrela grupa vojnika, i sve ih na mjestu usmrtila. Onda je naglo zašutjela, i da skrene misli, iz torbe je počela izvlačiti stvari; haljine, veste, i jednu mušku košulju koju je grčevito prislonila na lice. Počela je plakati. Sjeo sam pored nje i šutio.
Danas se klanjala dženaza trojici vojnika iz Kraljevićeve pratnje. Na haremu u Vitini, ukopan je Osman Maksić. Pored kabura stajao je i njegov trogodišnji sin, Vedran. Upravo je oca u mezar spustio. To je prizor prema kojem se prisutni odnose dvojako. Jedni su uvjereni da će današnji događaj obilježiti dječakov život, a drugi su mišljenja da se Vedran ovog dana neće sjećati. Ne znam šta da o svemu mislim. Trinaesti avgust. Tri dženaze. Tri godine.
Ispred crkve. Stao sam s namjerom da mirišem ruže. Fratri ne igraju košarku, nego užurbano koračaju dvorištem. U kanatama nose vodu i zalijevaju cvijeće. Raspoređeni u grupice, jedni plijeve gredice zemlje, a drugi mole krunicu. Tiho, kao i obično tiho.
Koračao sam ulicom, i zaustavio se u dijelu mahale gdje ponekad proteče voda. To je tačno pored Irmine kuće. O tome bi vrijedilo jednom pisati. O podzemnoj vodi za koju se vjeruje da ima ljekovitu moć. Pomaže kod izlječenja vida. Ljudi na ovo mjesto dolaze kako bi se umili, neki čak tu vodu piju. Sad je ljeto. Voda se povukla, i ostao je samo suhi trag kao potvrda da je ovuda zaista teklo. Stajao sam tako neko vrijeme, a onda odlučio poći prema Polju. Tamo su moji domaćini radili na svome novom domu. Odande se jasno vidi Robertovo dvorište. Gledao sam prema njegovoj kući. Stajao je tamo. Dozvao sam ga. Robert se okrenuo, pogledao prema meni i kratko odmahnuo. Onda se sklonio u sjenu lisnate palme, odakle više nije izlazio.
Sredinom maja kada sam dolazio, u vedrim noćima poput ove, ulicom bi odjekivao smijeh. Događao se život. A večeras ispred kafića Boss stoje tri naoružana muškarca. Iza njih, u otvorenim vratima drijema konobar zagledan u prazno taksi stajalište. Još nikad u taj kafić nisam ušao, ali s njom često ovuda prođem. Večeras na ulici niko osim nas dvoje. Onda je Irma rekla: “Ovdje je nekad radila Sabrinina sestra, izuzetno lijepa djevojka, i svi gradski taksisti u kafić su dolazili da joj se udvaraju”.
Usput je ispred nas iskočila zaprepaštena mačka. Šta ju je uplašilo? Siva mačka, koju je Irma s osmijehom dočekala. Zastali smo da je sa zemlje podigne. Onda smo nastavili šetnju, pa sam svjedočio kako se mačka u njenom naručju umiruje, i tiho prede.
Tiho je. Odjekne psovka u mrkloj noći, i to je sve. Od kada se ubistvo dogodilo samo se o tome po gradu govori. A rijeka protiče. Čista rijeka plovi svojim tokom. Deset dana oklijevao sam ovamo doći, a danas ipak nisam odolio. Sam na rijeci, kao pustinjak plivao sam i ljenčario. Jedna šarena ptica posmatra me iz krošnje. Prelijepa mala ptica koju sam zviždukom dozivao. Preletjela je na drugu granu, a potom i u duboku krošnju, pa je više nisam mogao vidjeti. Sjedio sam na obali i mislio na sve te ljude koje sam ovdje svakodnevno viđao. Nermina, na ovom mjestu prije nekoliko dana prišao mi je čovjek. Nikad ga ranije nisam vidio. Rekao je da pažljivo prati moje ponašanje, on ništa protiv mene nema, ali svejedno bih morao napustiti grad. Uskoro će se zastave raspetljati, tako je rekao. Sjedio sam još kratko, sitni pijesak uvlačio se pod moja stopala, a onda sam pred suton napustio obalu. Namjeravao sam zastati i okrenuti se da još jednom pogledam rijeku. Učinilo mi se da neko za mnom viče, ali nisam se osvrnuo. Koračao sam, i zaustavio se pred zgradom gimnazije. Večeras ovdje nisam imao koga čekati, pa sam žurno pošao prema gradu.
Mislim na Ozrenku. Na Almu. Na stradalog mladića, koji je svojih dvadesetak godina proživio intenzivno. Započeo sam o tome pisati priču. O jednom mladiću i dvije djevojke koje su čekale da se on prema budućem životu odredi.
Stojim u praznoj ulici. Jutro je. Ugledam Džezu. Zabrinuto pogleduje napolje, vrti glavom i nastavlja svoju igru s tijestom u kojoj više nema prijašnjeg uživanja.
Već je oktobar. Ovdje boravim čitavih šest mjeseci, ali sutra odlazim. Čitav dan proveo sam u gradu opraštajući se od poznanika. Svi su prema meni bili srdačni. To je to. Ne znam hoće li biti prilike da se ponovo sretnemo. Pred veče sam pošao kući, i što sam se više primicao mahali tako je rastao i osjećaj tjeskobe. Za šest mjeseci uspio sam se zbližiti tek s njih dvoje, troje. Oni su ovdje bili sav moj svijet. Sutra se vraćam kući, a oni ostaju. Naši se svjetovi udaljavaju.
Draga Nermina,
Želio sam ti opisati sve bitno što mi se posljednjih mjeseci ovdje dogodilo. Torbu sam spakovao. Sad čekam. Danas smo nas dvoje pošli u šetnju. Sreli smo Dževada. Nije se osvrtao, šepao je svojim putem. Usput sam obratio pažnju na zastave; sve manje je vezanih čvorova. Prljave rite. Ako se ove zastave uskoro raspetljaju, iz njih će poteći krv. Ne bih želio da i to moraš vidjeti. Poslije smo se vratili u mahalu. Stali u izduženu sjenu lipe. Nikoga tu nije bilo. Irmi sam darovao svesku u koju sam pisao svoje priče. Možda u njima nešto pronađe. Pitala je hoću li se vratiti. Potvrdno sam klimnuo, gledao ožiljak iznad njene obrve. I šutio sam.
***
“U svijetu koji se raspada, gdje je ljudski život poput bačenog novčića koji može da padne na bilo koju stranu, stvarnost postoji, prije svega, u svojoj nemogućnosti da bude shvaćena. Izmičući dubljoj spoznaji, ona graniči koliko s realnim, toliko i s nadrealnim, koliko s historijskim, toliko i s fikcijskim, i jedino što ljudskom umu preostaje u takvim okolnostima jeste da zabilježi subjektivni doživljaj tog užasnog preobražaja, da ispriča, što bi se reklo, svoju priču.
I to je upravo ono što Repeša radi vraćajući se u dvije ratne godine (1992. i 1993.), u dva zavičaja (Ljubuški i Blagaj) i ‘dva rata’: on opisuje svijet u kojemu je nenormalno postalo normalno i u kojemu je svaka vrijednost promijenila svoje značenje i svoj raniji smisao. Godina bez proljeća autentičan je i na momente više nego šokantan uvid u odrastanje obilježeno ratnim užasima.
Utemeljen na ličnom iskustvu, ovaj roman, koji se otvara pismom tragično nastradaloj prijateljici, Nermini, i kroz koji se smrt provlači kao jedan od njegovih osnovnih lajtmotiva, zapravo je veličanstvena posveta životu i odrastanju, ispisana jezikom pravog majstora književnosti.” – Elvedin Nezirović
___________________________________________________
ADNAN REPEŠA rođen je u Mostaru 1978. godine. Objavio dvije knjige kratkih priča, S obje strane srca, i Kratke priče za dugo umiranje, kao i romane Svojta, Iza šutnje su planine, i Godina bez proljeća.
čovjek-časopis 