ŠARIĆA HAREM asfaltna cesta dijeli harem na dva dijela ko Neretva grad duž izlizane staze omeđen drvećem i kućama tijesan lijevi kraj u sebi nosi prošlost ostatak se širi u visine odašilje se miris nekropole kroz mahale i sokake podsjećajući mještane na neminovnu sudbinu i neugodnu istinu *** NIZ HRUŠČOVKI u tmini četiri tmurna zida i zatvorenih prozora nestaje odjek dječijeg plača čuvaju se zajedničke tajne traume predaka od mrlje na obrazu a kroz zloban osmijeh i iskrivljene zube kroz zahrđalu ogradu balkona propusti se pokoja neistina o komšijinim privatnim nedaćama laži ko psi vječno kruže oko zgrade zabadaju naoštrene zube u čovječiju dušu ostavljaju je na (ne)milost komšiluka u usporenom iščezavanju *** RAMIĆA SOKAK u hladu pećine ispijam jeftin liker sjedim na osušenoj betonskoj ploči pod sjenkom hacijende tapkam hladnu Neretvu gledam kako brzo teče prema moru sa sobom nosi prazne flaše, granje bijele haljine što pred kraj proljeća spadaju s cvijeća i moju nepomičnu refleksiju u rijeci tmurnu i mutnu što na tračke razlažu je valovi ko koncentraciju riječi ribara za leđima mi, zadubljenog u vodu *** PARK ČETVRTI, ILI ZAGUBLJENA BISTA JUSUFA ČEVRE krijemo se u ponoćnoj tmini iza grmlja ko čovjekolika figura u markiranoj, crnoj Adidas trenerci pod ostavštinom prošlosti oronulim balkonom zgrade iz protekla tri režima motamo albanku u razderanu fakultetsku diplomu prikrivajući od neimarlija, tračara i policije uvid u našu eskapističku filozofiju sjedamo i palimo baklju za izgubljene generacije bez glave ko spomenik palom heroju razorena klupa još će neko vrijeme moći izdržati težinu ljudske prirode besmislene priče i šutnje što slijedi iza nje *** ŽELJEZNIČKA već zamornu večer kiša ne stiže rashladiti zaostala nekoliko desetina, valjda stotina kilometara u željenoj destinaciji samo trzaj ruke od hladnoće, u rukavu dukserice ko nagovijest podsjeća na tebe i prazno mjesto na klupi od kojeg dijeli nas moj ruksak ispunjen samo odjećom, novcem i ličnim dokumentima kondukter zviždi lokalnu kafansku pjesmu umjesto obavještenja o polasku saputnici i prijatelji trampe se za uspomene manifestovane u knjigama, nakitu, cvijeću ja, neodlučan, dvoumim se hoću li iza sebe, na betonu, ostaviti uvelu orhideju ili kratku pjesničku skicu da mi je nogama pogaze mase ko što mene gniječi samoća možda odbacim ono malo prtljage što drži me zakovanog i počnem iznova ili u zadnjoj sekundi pocijepam kartu sa snovima na njoj utisnutim kontroleri su vjerovatno navikli na ovakve slučajeve i neće zamjeriti ako uzmem trenutak da razmislim _____________________________________________________ ADNAN BRATIĆ rođen je 13.8.2000.g. u Mostaru, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Trenutačno studira Engleski jezik i književnost na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru. Dobitnik je nagrade "Mak Dizdar" na Festivalu kulture "Slovo Gorčina" 2022.g. za prvu neobjavljenu zbirku poezije, "Titova blues". Radio je kao dopisnik, kolumnista i prevoditelj za portale Tačno. net i Preokret. info, sarađivao na projektu medija AbrašRadio - "Mostovi Hercegovine", a također je član ansambla Mostarskog teatra mladih. Trenutno obitava u Mostaru.
čovjek-časopis 