SELIDBA
Ta daleka rodica nomadske porodice
Neprivlačna svima, njoj niko ne piše pjesme
Podsjeća me na pomorsku djelatnost, jer
Kao što se čovjek, podizanjem sidra, s kopna otisne
Tako se duh selidbom, bespovratno i surovo,
sa svog utočišta otkine.
Selidba je serijski ubica, nemilosrdna poput oluje,
nipošto romantična poput mornarske sudbine.
Duh mi bijaše raskomadan, poput hljeba u javnoj kuhinji,
Postao sam kao vjetar u ovoj koščatoj kotlini
Jedne sam se godine skrivao kod nje u krevetu
Sljedeće: nje više nije bilo, pa spavah na podu
Na dlakavoj spužvi od nekoliko centimetara
Treće se godine više i ne sjećam.
Zato, vjerovatno, nikada nisam razumio ljude
Koji zbog udaljenosti od svoga doma jednostavno
Polude.
Ali pamtim sve one sitnice što su me
Na tom dugom pohodu pratile.
Kržljavi kaktus dok ga mater drhtavom rukom podiže,
S njom se nekada rak sladio, i snagu joj gad iscrpio.
Bratovo blijedo lice s kaučem u naručju i
Graškama znoja što mu, dok psuje, čelo oblivaju
Ipak, selidbe nisu tragedije sudbine
Rekao bih da više nalikuju na Bildungsroman.
I dok tako rasparčan po odseljenim krajevima lebdim
Tražim komad zemlje,
parče luke, za parče mene,
Da se u nju ukotvim.
***
GALAKSIJA
Mapirao sam tvoje tijelo
Poput galaksija u kosmosu cijelom –
od Mliječnog puta do Andromede.
Nasmiješena si, velikim Sombrerom,
skrivala oči kao dva Pulsara, dva
bisera nebeska što privlače
tri puta više nego obična zvijezda.
Šta sam ja? Samo mali astronaut
izgubljen u tom beskrajnom prostoru.
Pionir, svemirski mornar, na putu da
zadovoljim svoja djetinja maštanja.
S ogromnom kacigom,
na aparatima za disanje,
užasnut od pretvaranja u rezance,
zabio sam koplje moje zastave
na brdoviti proplanak planete u
tvom nepoznatom zvjezdanom sustavu.
Kao osvajač veliki stajao sam,
nešto nalik Armstrongu i Aldrinu,
mislivši da sam ekstraordinaran.
A samo si me pustila da te otkrivam
pod okriljem tvojih
termodinamičkih zakona.
***
UZ JUTARNJU KAFU
Crtao sam krugove po nakupinama prašine
Oko laptopa na radnom stolu
U lijevom ćošku dvije knjige, na njima naočale
Pored njih Persen tablete
S druge strane, ista se slika proteže
Pekićevo Besnilo – džepno izdanje
Knjige koje čituckam, kao što kafu pijuckam
Jer ih ne želim privesti kraju
Rokovnik za kratke bljeskove ideja
I novčanik u kojem bijaše sve sem novca
Sa slikama moje majke, buraza i oca
Nekoliko diploma na policama
Uokvirene sentimentalnošću jedino
Igračka Batmana koju imam još od rata
I mali pješčani sat iza što me posmatra
Vrijeme u njemu ne teče tako često
Pa je onaj pijesak sada kao nakupina blata
Ali osušit će se on, kao i sve ostalo
Preobraziti u sitne čestice po kojima vrijeme
Crta svoje krugove.
______________________________________________________________________________
ADNAN BAJROVIĆ rođen je u Sarajevu 3.6.1991. godine.
2017. godine postao je bachelor komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nakon uspješno obranjenog rada „Gospodar prstenova – svijet u previranju: Međuzemlja između mita i prosvjetiteljstva“.
Bavi se filmskom i književnom kritikom, a do sada je pisao za veliki broj portala iz Hrvatske, BiH i Srbije. Prošle godine je sa bratom pokrenuo portal E-volucija koji se bavi pop-kulturom i umjetnošću. https://www.facebook.com/evolucijaportal/
Voli piti kafu i pričati o književnosti i filmu. Uživa u čitanju Umberta Eca, Stephena Hawkinga i naučne fantastike, dok klasičnu literaturu koristi kao lijek nakon što se predozira navedenim stvarima. Kada ne radi ništa od toga, onda piše prozu i poeziju. Do kraja ove godine planira u vlastitom izdanju objaviti svoj prvi naučnofantastični roman.
čovjek-časopis 