Vraćam se s posla i ulazim u stan. Iznutra se čuje radio. Već ponekad imamo struje i vode. Bliži se kraj rata. Osjećam to u kostima, ali ta misao izgleda tako nestvarno da žulja kao kostobolja. Unutra sjede mama, babo i Elvir. Dočekuje me glas spikera koji čita vijesti. Na gradskoj pijaci Markale u Sarajevu od jedne granate ubijeno je 37, ranjeno 90 ljudi. Onda počinje da čita imena ubijenih građana. Vijest me zatekla na nogama. Nisam ni sjela. Jednoobrazno iščitavanje imena me počinje gušiti. Produžavam u kupatilo. Moram da operem ruke. Stalno perem ruke. Otkako radim na hirurgiji stalno imam osjećaj da su krvave. Dugo ih sapunjam. Onda puštam mlaz i glas spikera tone u žuboru vode. Kad sam zavrnula vodu i posegnula za ručnikom, glas sa radija iza pritvorenih vrata je izgovorio: “Hajrudin Hozo” i nastavio dalje da niže imena. Dok sam izlazila iz kupatila, u stomaku su me probadali grčevi. I povraćalo mi se od mirisa sapuna. Mama, babo i Elvir su sjedili kako su sjedili. Svi četvero smo se nekako čudno gledali. Onda je mama rekla: “Možda to nije naš Hajrudin.”
ADIN LJUCA (1966, Zenica, BiH; Prag, Češka)
priča je izvorno objavljena u Godišnjaku Bošnjačke zajednice kulture »Preporod«, 1/2015.
čovjek-časopis 