IME
Tetka s majčine strane mi je dala ime. Toliko mi je barem poznato. U to vrijeme, popularna su bila međunarodna imena. Imena bez grude i korijena. Svačija i ničija. Moji su, da bi bili u trendu, ili jednostavno drugačiji od drugih, svesrdno prihvatili prijedlog, u smušenosti onih prvih dana dolaska prvijenca na svijet. Rođen u doba kad su se po selima brale šljive, upjecali kazani u avlijama iz kojih se prolamao smijeh, i glasovi težaka natopljeni pijanim noćima. Friško poslije Titove smrti, i Olimpijade u Sarajevu. Pred veliko finale, koje će uslijediti, nakon dugogodišnjih igara; povuci-potegni, kom obojci-tom opanci, hrkljuš, ho-ruk, i drugih, dakle pred sami rat, čije će granate izroviti provaliju, između dvije epohe, u kolektivnoj svijesti jednog naroda.
Prva asocijacija, u glavama mojih vršnjaka, na moje ime, bila je bosanska inačica za englesku verziju, kojom se imenuje muški spolni organ. To će izroditi nelagodu, koja će izrasti u nesigurnost, koja će voditi do poljuljanog dječijeg identiteta. Poslije ću postati vragolasti, po istoimenom crtiću, što će me sokoliti da, recimo, letim pred majčinim prutom, govoreći kroz smijeh, ne možeš me stići, ne možeš, ne možeš.
Adem, čovjek, zemna prašina, zaboravko, onaj koji griješi i kaje se, moje je drugo ime. Sam ću ga sebi izabrati. Brat moje majke, koji je živio u Austriji, dok sam u školu trčao pod kišom metaka, bio mi je inspiracija. Moguće da zbog toga, danas, dijelimo slične migrantske sudbine.
Ime ću zvanično promijeniti na dan upisa u Gazi Husrev-begovu medresu. Bit će to prvi put da nakon rođenja posjetim Doboj, grad rođenja, kojim sada upravljaju oni čija imena asociraju, na progon, rat, krvoprolića, etničko čišćenje, i genocid, ako ćemo generalizovati, a nećemo.
Promjenom jednog slova, moje prvo ime je poprimilo plavetnilo značenja. Umjesto s, na kraju sam dodao z, vrativši i dio vlastite prošlosti u život. Prevedno s turskog, Deniz je more, ili okean.
Danas sam pročitao, vjerovatno sa zakašnjenjem, da je Elon Musk, prvo ime Tesle, djetetu dao ime X Æ A-12. I to je razlog ove kratke priče.
***
FOTO ALBUM
Ljubičasti foto album. Ležao bi pod hrpom papira, nikad otpakovanim escajgom, čuvanim za ženidbe i udaje, pod Kraš bombonjerama koje s kružile mahalom, a ja ih krišom otvarao, dupke ih puneći kamenčićima. U sobi koje danas nema. Otac je prije nekoliko godina renovirao sprat kuće u kojem sam odrastao, i kada sam prvi put nakon toga došao, zatekao sam se u nepoznatom prostoru u kojem nisam mogao vidjeti slike djetinjstva. Isti su to zidovi, doduše prefarbani, a poneki i uklonjeni s prvobitnog položaja. Dvije sobe, otac je redizajnirao u jednu, s dnevnim boravkom i trpezarijom. Kuhinja je ostala, ali sada umjesto jednog prozora uz kuhinjske elemente, nalaze se dva. Jedan da gleda na zapad, drugi na sjever. Pored tih prozora, otac sjedi uz šporet, i zamišljen kalemi cigare. U sobi koje danas nema, u bijelom kredencu od zida do zida, u jednoj od rasklimanih fijoka, ležao je porodični foto album. Posezao bih za njim u onim vikendima kada sam kao student, a poslije i kao nezaposleni profesor islamske teologije, dolazio kući.
Album smo komentarisali nadvireni nad vremenom u memoriji fotografija. Na jednoj od fotografija otac stoji pored kasarne. Uz kasarnu je cvijeće. Prvi su dani proljeća, i svjetlost je poslužila fotografu. U uglu usana, uhvatio je očev osmijeh, i sjaj u očima u kojima se ne vidi zabrinutost.
Na jednoj od fotografija na fejsbuku, kratko sam ošišan. Bez brade i brkova. Pokušavam se sjetiti osobe koje me fotografisala ne terasi BBI centra u Sarajevu, s cigarom zadivenom, i kafom na stolu. Prvi su dani proljeća, i dim cigarete se gubi negdje na Bistriku. U očima mi sjaj, u uglu usana osmijeh, kao očev dok stoji pored kasarne.
__________________________________________________________________________
ADEM GARIĆ (1986, Doboj; Tešanj; Sarajevo; Erie, Pennsylvania)
čovjek-časopis 