KRATKA PRIČA LENE RUTH STEFANOVIĆ: KAO DA JE BAŠ SVE U REDU

… stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini… nikog odraslog, mislim… osim mene. A ja stojim na samom rubu jedne grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji, hoću kazati, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja trebam iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih trebao raditi čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali je to jedino što bih zaista želio biti.”

– J. D. Salinger, Lovac u žitu

Ja sam sasvim mala, tek sam prohodala. U dovratku našeg kijevskog stana stežem lutku bez glave. Roditelji vrište.

Ja ne razumijem riječi, samo osjećam taj jezivi potmuli cik koji čini da mi se koža ježi, a utroba podrhtava.

Baka plače u drugoj sobi. Mene je strah.

To vrištanje se ponavlja iz dana u dan.

Sa četiri godine ću prvi put pokušati da izađem kroz prozor našeg stana na četvrtom spratu i tako pobegnem od sveg tog vrištanja. Otac me je uhvatio u zadnjem trenutku i prvi put sam dobila batine, što je još više pojačalo moju želju da jednog dana nesmetano izađem kroz prozor.

Nisam znala šta to tačno znači, ali osjećala sam da je u tome rješenje.

Kod kuće smo govorili ruski. Kada nisu vrištali, roditelji su mi čitali bajke o životinjama.

Živjeli smo blizu Zoološkog vrta. Prave životinje su smrdele i plakale po cijeli dan i noć.

Kada su nas posjećivali drugi ljudi,  posebno kada bi dolazili ljudi iz ambasade, nije smjelo da se vrišti. Tada su se i roditelji i baka osmjehivali. Ako bih zakmečala, otac bi me pogledao onim pogledom koji je slutio da će kasnije da vrišti.

Toga sam se bojala najviše.

Kako sam rasla, počela sam da predosjećam kada će početi vrištanje, kao i šta može da ga izazove.

Miris votke je neizostavno bio povezan sa vriskom. Prvo bi se cijeli  stan osjećao po votki, onda bi ga ispunio vrisak.

Ja sam mislila da je to svuda tako, i nisam pretpostavljala da može da bude drugačije dok nisam bila pozvana u goste kod Julije sa drugog sprata.

Kod Julije je bilo tiho, sve igračke su imale glave, a stan je mirisao na sutlijaš sa cimetom.

Mama i baka su pričale da Julijina porodica jede samo kaše, od pirinča, griza ili heljde.

Mi smo pak dva puta nedjeljno jeli meso, i vrlo često crni kavijar na ražanom hljebu. Osim toga, imali smo televizor, usisivač i veš mašinu. Moj otac je vozio Volgu, što je izazivalo ponos jer je ukazivalo na naročit status porodice.

Da je za to postojao način, ja bih mijenjala i Volgu i crni kavijar  za tišinu stana Julijine porodice.

Porodice su inače bile male, troje – četvoro članova, ne više. Često su porodicu činile baka, mama i dijete. Primjetila sam da iz stanova tih porodica nikad nije dopirala vriska. Vrištalo se tamo gdje je bilo muškaraca, i nigdje tako jako kao kod nas.

Nešto je bilo vezano za oca i za to što je on vozio Volgu, svi su se pravili da vrisku ne čuju. Kao da je baš sve u redu.

Vriska je međutim postajala sve strašnija.

Ja sam počinjala da ruzimijevam riječi. Nijesam znala tada da se zovu kletve, ali osjećala sam da nose sa sobom nešto strašno i jako ružno, nešto što biste po svaku cijenu željeli da izbjegnete.

Munja te osmudila! Strijela te pogodila! U prokletu uru si se rodila! Mrčila se ka si se!

Otac je urlao, kolutao očima i  pesnicama udarao vazduh. Izgledao je kao da nešto ušlo u njega, kao da se protisnulo izvana, nešto jako zlo i mračno.

Baka je tiho noću kraj prozora pričala sama sa sobom na jeziku koji nisam razumjela. Pritom je gledala u nebo.

Bila sam suviše mala da znam šta je to vjera i zašto je zabranjena, ali s vremenom ću shvatiti da je i to povezano sa Volgom, televizorom, veš mašinom i mesom dva puta sedmično.

Sve stvari u mom univerzumu su bile povezane, iako ja nisam shvatala uzročno-posledični odnos među većinom njih.

Kada smo se vratili u Beograd, razumjela sam mnogo više. U stvari, prvo nisam razumjela ništa jer sam govorila samo ruski. No ubrzo sam naučila jezik svog okruženja.

Rekli su mi da mi je otac prijek i da ga se ljudi boje. Naučila sam da se taj osjećaj sa kojim se budim svaki dan zove strah.

Za majku su govorili da je dobra i blaga, ali da, eto, ne smije ništa od njega.

Baku nisu spominjali, kao ni mene. Mislim da su nas žalili, iako su nam u neku ruku i zavidjeli. Otac je sad vozio Volvo, i dalje smo  jeli meso mnogo češće nego naše komšije. Subotom i nedjeljom smo odlazili u vikendicu, a ljeti na more. Mnogi bi trpjeli vrisku, u zamjenu za tako nešto. Tako su  bar govorili. Oni nisu  znali da vriska jede dušu i da vremenom oni koji su joj izloženi postanu tek ljušture koje samo spolja izgledaju kao obični ljudi.

U nevrijeme otvoren ili zatvoren prozor mogao je prouzrokovati vrisku.

Zamršene rese na tepihu.

Uključen ili isključen televizor.

Nešto što bi neko rekao. Bilo šta što bi bilo ko rekao. Nešto što bi neko prećutao.

Nešto što neko nikad nije rekao, ali mu je bilo pripisano.

Nešto što nisam uradila, ali za šta sam bila okrivljena.

Djevojčica od deset godina, koja je imala sve petice. Za manje od petice sam dobijala batine.

Ako bih imala više kilograma nego što je moj otac mislio da treba da imam.

Moj otac je odrastao u koncentracionom logoru i njegov odnos sa hranom je oduvijek bio poremećen.

Bilo mi ga je žao i mrzjela sam ga u isto vreme.

On je mene mučio glađu, kao oni njega nekada.

Na mjerenjima nikad nisam imala ni minimalnu kilažu preporečenu za moj uzrast.

Bila sam visoka i mršava kao leš. Na sistematskim pregledima ljekari bi me grdili što neću da jedem. Nisam smjela da kažem da mi ne daju.

Baka bi mi ponekad krišom donosila hranu, koju sam krila u kutiji sa igračkama. Njoj je bilo žao kad noću plačem od gladi.

Mama nije dobro čula, govorila je, a ja sam oduvijek mislila da je njena gluvoća bjekstvo.

Bjekstvo od mog plača i bjekstvo od vriske.

U Beogradu smo živjeli u prizemlju, te ni izlazak kroz prozor više nije bio rješenje.

Počela sam da zapisujem stvari.  Zapisavala sam stvari koje nijesam smjela izustiti, o mirisu votke, o lutki bez glave, o tišini stana Julijine porodice.

Čeznula sam za tišinom, vapila za njom. Bila mi je neophodna da bih opstala. No mjesta na kojima bih katkad uspjela da je nađem bila su rijetka.

Nastavila sam da pišem, jer više nisam imala kome da pričam. Sa bakinom smrću otišla je moja jedina utjeha u buri mog haotičnog odrastanja.

Jednom sam pitala nastavnicu biologije, našu razrednu,  može li vriska ostati u ušima zauvijek. Jer činilo mi se da je čujem stalno, da to sada neko u meni neprestano vrišti.

 Razredna je dugo je zadržala pogled na meni i ne odgovorivši ništa me poslala kod školskog psihologa. Psiholog me je pitao  otkada  čujem tu vrisku. Pažljivo me saslušao i pozvao na razgovor moje roditelje. Oni se, naravno,  nisu odazvali pozivu.

Otišla sam od kuće čim sam bila dovoljno stara da smijem da odem.  Bez riječi. Samo sam tiho zatvorila vrata sa sobom. Vriska u meni ubrzo je potpuno prestala.

_______________________________________

LENA RUTH STEFANOVIĆ piše poeziju i prozu.
Do sada je objavila: zbirku eseja “Arhetip čuda” [2006]; pjesme u prozi “Io triumpe” [2008]; zbirke pjesama “Đavo, jedna neautorizovana biografija” [2011],”Boja promene” [2013], “Izvinite, mislim da umirem” [2019], “Zovem se Ilan” [2022]; kao i romane: “Šćer onoga bez đece” [2017] i “Aimée” [2020]
Uključena je u brojne antologije i temate, između ostalog:
– “Antologija savremene crnogorske kratke priče na engleskom jeziku”
[Edicija “Katedrala”, 2010];
– “Koret na asfaltu” – prva antologija crnogorske savremene ženske poezije [Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Skener Studio, Zagreb, 2013];
– Američki izbor najbolje evropske proze: “Best European Fiction” , u prevodu Will Firth-a [Dalkey Archive Press, 2014];
– Antologija “Pjesnikinje Crne Gore 1970 – 2015” [J.Vukanović, izdanje JU Ratkovićevih večeri poezije, 2017];
– Antologija „Poetese Crne Gore“ [B. Rakočević, 2020];
– Mysterious Montenegro [TE17, Penn State, 2020].
– Balkan Bombshells: Contemporary Women’s Writing from Serbia and Montenegro [editor Will Firth, Publisher Istros Books, 2023]
– Antologija “Tela i jezici u pokretu : savremena ženska poezija u postjugoslovenskim pesničkim kulturama” priredila Dubravka Ðurić [(Re) konekcija, 2024]
“One Day When You Leave the Black Mountains”, Words Without Borders, translated by Will Firth [ 2025] – ova priča, koja je doživjela veliki uspjeh u anglosferi, premijerno je bila objavljena na portalu čovjek-časopis pod naslovom “Jednom kad odeš iz Crnih Planina”.
Prevođena je na albanski, azerbejdžanski, engleski, holandski, poljski, turski, slovenački i ukrajinski jezik.
Nastupala na više festivala, sajmova knjiga i kulturnih manifestacija u zemlji (Odakle zovem; Ratkovićeve večeri poezije; Grad teatar Budva – Trg pjesnika), regionu (Sarajevski sajam knjiga; Dani kulture Crne Gore u Republici Hrvatskoj; FEKT u Rahovcu) i šire (Poljska, Baltičke države), i na kraju, ali ne na zadnjem mjestu, na jednom od najpoznatijih evropskih poetskih festivala – Vilenica u Sloveniji.
Živi i radi u Podgorici.

ČETIRI PJESME OMERA REDŽIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “KAD OKRILATIM”

CAREVI, CAREVI, CAREVI

dan odmiče polako za leđa, a na horizontu zapaljivo i bajkovito rumenilo lijepo za oči, ipak nosi samo tminu kao poklon.
znam da će nam pojesti snove.
razgledam raščupane oblake, kao da ih je trka nekih nebeskih kopita razbacala usljed divljeg galopa.
svi dijele iste vijesti, isto prate, isto čitaju i isto misle.
takvu spokojnu i samozadovoljnu tišinu demokratija porađa na stolu. iz utrobe sve migolje carevi ovog društva, krunisani rukama svjetine.
samo različita ramena na kojima odmahujemo istom glavom, otapšana držimo visoko.
ovjenčani smo nadom a budućnost nas vješa jednog po jednog.
pamet je mogla biti nož
ali držali smo je tupom.
gledam kako se večer spušta, i na trenutak sam se osjećao poput opijenog stražara što sa nijemim užasom na pustom trgu u posve tihoj noći posmatra dok iz drvenog konja izlaze neprijateljski vojnici.
I tu se više ne može ništa uraditi.

***

PRED PEĆINOM DABRA
(ili o slobodi)

grad je postao kavez bez ptica,
riječi kao sive komade olova bacamo po društvenim mrežama
dok noću grad izdiše kroz filtere svoje napuštene fabrike
tu je svako iščekivanje ljepote ranjivo kao koža novorođenčeta
ovdje, pred pećinom Dabra miriše sloboda,
u huku vode osjetiš buku kapi koje protestuju, voda koja izlazi iz pećine više se nikad neće u nju vratiti,
a tu negdje i leži svrha slobode

***

SNAJPER
(elektrificirana slika smrti – sve vrijeme smo bili pod naponom)

otvoriš dlan i kažu u njemu mapa puta
iskrižan zadebljao sem hrapave kože
nikakve tu mape puta nema
jedan izmučen život
i jagodice nebrojeno puta porezane
poslije svih nesporazuma
u kojima teško dišemo
kao povijesna istina poslije rata
ovo što imamo kao snajper je
ne znaš jel namigujemo jedno drugom
ili ciljamo da ne promašimo
jedno je sasvim sigurno, da i ja ću nakon svega jednom kao dalekovod u iskrama otići

***

LUBENICA

na pijaci jutro je odzvanjalo
kao stari emajlirani lavor u koji kaplje voda. neko kupuje,
poneko samo dodiruje trešnje, neko bacajući pogled pita za nešto što nikako nema izloženo, kad će doći, dajući utisak ozbiljnog mušterije.
jedna stara žena
u džemperu kao od nečije prošle smrti
prilazi usporeno tražeći četvrtinu lubenice
govor joj ide kao uz brdo da se penje
riječ pa zrak riječ pa zrak prodavačica joj kaže:
majka, prodajem samo cijele
al’ ako nemaš para, uzmi jednu i ne brini
odgovara majka kao da se pravda
kćeri,
nije zbog para nego nemam ti s kime
jesti cijelu lubenicu
i ostavi tu riječ kao grobnicu među gajbama

__________________________________

OMER REDŽIĆ, 1984, imam-teolog, autor pjesničke zbirke Gravitacije koja je svojevremeno bila u užem izboru za nagradu ‘Mak Dizdar’ i nagradu ‘Ismet Rebronja’. Gravitacije su dobile nagradu Sarajevskog sajma knjiga kao najbolja objavljena prva knjiga.

ČETIRI PJESME DARKA MITROVIĆA IZ ZBIRKE “NEIZBEŽNA SMRT JEDNOG AVOKADA “, Rende Books, 2024.

SVETLOST U AVGUSTU

lik iz mašte je sedeo na ivici najviše zgrade,
na samom vrhu.
iznad njega je samo nebo.
mračno,
zagonetno,
lepljivo,
kao loš san iz kojeg ne možeš da se probudiš.
izgledao je kao da čeka nešto da se desi,
ali nije…
samo je sedeo,
postojao u mojim pokvarenim mislima.
želeo sam da skoči sa te zgrade,
da ubije zauvek tuđa očekivanja,
ostavi ih razbacane po betonu, kao prazne reči.
pretopla, letnja, vlažna noć se spustila na ceo
grad.
mesec se približavao
kao da želi da sjebe svet,
onako kolosijalan, izranjavan.
u daljini su treperela svetla betonske košnice.
svaki prozor je krio drugačiju priču.
neko se smejao,
neko plakao,
neko gasio,
a neko rađao.
nečije oči sklapale su se,
maštajući o slobodi.
neko je nemo sedeo sam,
preturajući po vremenskim porama,
gde grafiti ispisuju prošlost na koži.
bezimeni lik se divio prizoru ispred sebe.
grad je izgledao prelepo u crnilu noći.
svetlost je izbijala kroz njegove pukotine;
živeo je u tom trenutku.
uživao je u sadašnjosti svog nepostojanja!
povremeno bi se nasmejao,
kao da se setio nečeg,
ili sam ja
želeo,
baš takvog da ga vidim.
ponekad tako izmišljam stvari,
živote,
ljude.
oni nemaju izbora – takve sam ih stvorio.

***

ZVUK PUCANJA

svaka tišina ima svoj zvuk,
poput pucanja kosti ispod kože.
reči koje ne izgovorimo
ne prestaju da postoje,
ostaju da dišu u zidovima,
kao modrice što ne prolaze
i u toj tišini,
nekad nađem mir.

***

3.00

negde oko 3 ujutru krećem da lutam ulicama
u patikama bez čarapa s rukama u džepovima
nema ljudi nema ničeg
mirno je kao u dušama zlikovaca
neki pas izgubljen kao i ja
počinje da me prati
maše repom
kao da pita da li sme
da li je u redu da mi pravi društvo
dao mi je do znanja da nema zle namere
mahnuo sam mu s istom namerom
išao je pored mene jedno vreme
pa ispred
zatim bi zastao i čekao me
video je da sam beznadežan slučaj
pomilovao sam ga
češao se u isto vreme
buve su ga izjedale
izgleda da svakog
nešto jede.

***

NIŠTA OČEKUJEM

kada ništa ne čekaš,
ništa te ne može srušiti.
jutro stiže tiho,
bez pompe, bez fanfara,
samo svetlost što se provlači kroz prozor.
sediš na ivici kreveta,
ne praviš planove,
trljaš oči,
sunce te ne pita,
šamara ti lice,
zna da si sam.
koraci,
jedan po jedan,
u ritmu dima
koji uvlačiš u sebe,
kao da si ih oduvek znao,
ali ih tek sada razumeš.
nema zidova, nema prepreka.
prošao si kroz njih toliko puta
da znaš svaku pukotinu.
sad si sam, ali slobodan.
i kao da konačno ideš tamo gde treba,
bez lažnih osmeha
i noževa što su ti
zabijali u kičmu.
samo ti.
a ti si, po prvi put, dovoljan.
ništa ne poseduješ,
osim tog puta pred sobom.
i to je, nekako, sve.

______________________________________

DARKO MITROVIĆ je pisac, pesnik i kultni radio voditelj iz Beograda, poznat po ogoljenom, direktnom izrazu koji prelazi iz bunta u stih. Posle skoro dve decenije za mikrofonom njegov glas preselio se na papir. Njegova prva zbirka poezije “Neizbežna smrt jednog avokada” (Rende Books) nosi pečat bit-generacije, bunta i kafanske tišine koja vrišti jače od reči.
Piše kao što govori, iz utrobe, ogoljeno, s punk senzibilitetom i društvenom oštricom. Kolumnista je od 2012. godine, a tekstove su mu objavljivali Danas, RYL, Men’s Health, BURO, PC Press, Buka, B92 itd. Član je Međunarodne federacije novinara (IFJ).
Crta stripove za nezavisnu američku izdavačku kuću i veruje da je poezija poslednje mesto gde se još uvek govori istina. U haosu traži mir, u mraku svetlo.

KRATKA PRIČA ANICE MARCELIĆ: VELIKI POSAO U RODINOJ GRUDI

Raskošan spektar boja ušao je u Bokijevo sivo osamljeno djetinjstvo kad je u njegovu ulicu doselila Zujina obitelj. Dopuhao ih je jedan od onih nesmiljenih vjetrova koji su kroz povijest u više ili manje pravilnim razmacima otpuhivali zatečenu postavu stanovnika Rodine Grude, da bi je nakon nekog vremena nadomještali novom. Boki je rođen za jednog od dužih predaha između dvaju ledenih zapuha, upavši s prvim plačem u prostor u kojem su stari susjedi već bili zaboravljeni, a novi se još nisu odlučivali na dolazak. Stoga se na njegova nejaka pleća svalila nezahvalna misija jedinog predstavnika svoje generacije u naselju. Okrutno ignoriran od starije djece, istovremeno nezainteresiran za društvo mlađih, živio je u vlastitom mjehuru od sapunice.
Kratko nakon doseljenja Zujo je trebao krenuti u školu. Ispostavilo se, međutim, kako roditelji nemaju valjane dokaze da je njihov sin završio prethodni razred. Put koji ih je sasvim slučajno doveo u Rodinu Grudu, bio je zasut raznim preprekama. Moglo se lako izgubiti glavu, a kamoli ne školsku svjedodžbu. Stoga ni sekunde nisu zdvajali nad gubitkom tako nevažnog lista papira od kojeg se ne bi mogao napraviti ni tuljac za malu porciju pečenih kestena.
– Odnijeli vihori papire, izgorjeli su u plamenu! – lakonski je rastumačio plećati obiteljski poglavica mjerodavnim strukturama.
Vremena nisu bila pogodna za administrativna sitničarenja pa je dječak upisan u školu prema godini rođenja. Tako je automatski udvostručeno brojno stanje Bokijeve generacije u razredu sklepanom od nekoliko uzastopnih naraštaja.
Ubrzo se pokazalo da Zujo raspolaže socijalnim vještinama dobro raspoređenim po najrazličitijim područjima. Uz to, ni učiti nije morao puno, jer je na pitanja iz školskog gradiva odgovarao zahvaćajući potpuno nevezane sadržaje i teme. Učitelju je bilo najjednostavnije dati kakvu-takvu ocjenu, samo da prekine govorne egzibicije koje su rijetko uvažavale suštinu pitanja.
Ovisno o situaciji, davao je novi učenik katkad i kratke odgovore. Tumačeći dosege tehnološkog napretka i važnost novih sredstava komunikacije, učitelj ga je na jednom satu upitao što misli o tome kako su nekadašnje generacije živjele bez radija, televizije, telefona.
– Pa nikako, učitelju! Svi su pomrli!
Odgovor je izazvao gromoglasan smijeh u klupama, a učitelja nagnao da se zagleda kroz prozor i pažljivo promotri stanje travnjaka u školskom dvorištu. Kad je završio s promatranjem, upisao je nešto u dnevnik, zaklopio ga i obznanio:
– Gotovi smo za danas!
Potaknut saznanjem da su rođeni u razmaku od samo dva dana, Zujo je Bokiju predložio bratimljenje. Spustili su se do potoka i komadom zahrđalog lima zarezali kožu na dlanovima. Obred su završili snažnim stiskom ruku nakon čega su se složno popišali po ranama, jer je to bio najefikasniji način sprječavanja infekcije. Kao sve dotadašnje Zujine teorije i ova se pokazala ispravnom jer su ozljede zacijelile bez ikakvih posljedica.
Postavši ovim činom braća, takoreći blizanci, počeli su usklađivati sve aktivnosti. Prilagodba je tekla uglavnom u jednom smjeru. Stoga je novi način ponašanja dotad usamljenog dječaka i besprijekornog učenika rezultirao ponekom nenapisanom zadaćom, nenaučenim gradivom i povremenim izostancima s nastave. Taj sitan danak pobratimstvu na drugoj mu je strani donosio puno novih saznanja i iskustava. Dok su lutali šumom ili pecali na potoku, Boki je upijao korisne savjete, naročito one o otupljivanju oštrice učiteljevih pitanja. Svaki trenutak proveden nad knjigom, za Zuju je značio bacanje vremena u vjetar.
Pri jednom od redovitih ponavljanja ranije obrađenog gradiva, Boki je odlučio iskušati novostečene govorničke vještine. Digao je ruku, nudeći slikovit odgovor na postavljeno pitanje:
– Basne su, učitelju, kratke priče u kojima razgovaraju dvije životinje, na primjer magarac i tele, kao vi i ja sada.
Učitelj se umalo zagrcnuo progutanom metaforičkom knedlom i bacio brz pogled kroz prozor. Ovaj put se nije upustio u duže proučavanja travnjaka. Glavom mu je proletjela misao kako se, tehnički gledano, datom objašnjenju nema što prigovoriti. Više od moguće smišljene ili nehotične uvrede i smijuljenja u razredu, frustrirala ga je činjenica da Boki prebrzo usvaja način izražavanja novog učenika. Bilo mu ga je žao, znao je da mu je otac prijeke naravi. Ipak je istrgnuo list iz notesa i nešto napisao. Presavijenu cedulju je dao dječaku, naredivši da je istog dana preda roditeljima jer želi da što prije dođu na razgovor u školu.
Nakon roditeljskog posjeta školi uslijedila je nimalo suptilna odgojna mjera, zapravo najžešća koju je Boki upamtio u cijelom svom životu. Višestruko ojačana djelovanjem očeva kožnog opasača, označila je kraj jedne etape njegova društvenog života, vrativši ga ekspresno u staru kolotečinu. I prije nego se susreo s latinskom poslovicom koja nas uči da ono što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu, stekao je jasnu spoznaju o njenoj surovoj istinitosti.
Kasnije se ta spoznaja potvrđivala na mnogim razinama. Kroz školovanje u Arganu, pa i poslije, pri potrazi za poslom, ulogu Jupitera uvijek bi igrali neki drugi, lukaviji i agresivniji, dok je on sam, zajedno sa svojim odlikama i pohvalama sveučilišnih tijela, redovito ostajao među volovima. Konačno je, umoran od udaranja čelom u mnoga vrata iza kojih za njega nije bilo posla, odlučio predahnuti u Rodinoj Grudi.
– Ništarijo! Ti zajedno sa svojom fil… filozof… kako li se već zove! Lijepo sam ti govorio da izučiš kakav pristojan zanat! Sad bi bio gospodin čovjek, svoj gazda, baš kao Zujo! – donekle očekivan, ali popraćen sasvim neutemeljenom tvrdnjom o savjetu za odabir profesije, očev gnjev se srušio na nesposobnog sina.
Ispostavilo se da je Zujo po kojekakvim brzopotezno sklepanim dopisnim školicama prikupio zavidan broj svjedodžbi i diploma prikladnih za nesmetano pokretanje raznih poslova.
Najprije je, tik uz potok na rubu šume, niknula gostionica s prenoćištem “Zujo’s Inn”. Nudila je sportske terene, šetnju malim zoološkim vrtom i vrhunski ambijent za obiteljske proslave. Jelovnik s lokalnim specijalitetima vikendom je imao dodatnu stavku “pastrve iz našeg potoka”, koja se pokazala kao pun pogodak.
– U ovom potoku nikad nije bilo pastrva – Bokijeva nepopravljivo naivna ćud iskazala se već pri prvom susretu s nekadašnjim razrednim kolegom i pobratimom.
– Pa nećemo im valjda propitivati krvna zrnca! Pastrva je pastrva a potok je potok, ma kuda tekao. Važno je da su gosti zadovoljni! – Zujina logika je bila i ostala nesalomljiva.
U centru Rodine Grude kočoperio se odlično posjećen i u zeleno oličen “Zujo’s Pub”, a odmah do njega “Zujo’s Shop”, prodavaonica mješovitom robom. Par stotina metara dalje, s druge strane ulice, smješkala ima se ružičasto obojena slastičarnica “Zujo’s Cakes”, smještena nadomak novootvorenog kozmetičko-frizerskog salona za dame i gospodu, glamuroznog naziva “Zujo’s Beauty Studio”.
– Počele su nas obilaziti grupe nepoznatih ljudi, raspitivati se za kupovinu nekretnina, za lokalne pogodnosti pri pokretanju biznisa. Nisam ih valjda trebao pustiti da nam okupiraju Rodinu Grudu! – objašnjavao je Zujo svoje brojne poslovne poduhvate.
Bolnu točku vlastitog poslovnog carstva predstavljala mu je samo brzopleto otvorena omanja tvornica odjeće. Uz sve napore nije se uspijevala odlijepiti od pozitivne nule u poslovanju. Smjestio ju je u Argan, računajući da će veliki grad osigurati potrebnu kvalificiranu radnu snagu i kupce za proizvedenu robu. Što dalje, bio je sve uvjereniji da joj je lošu karmu priskrbio glupavi domaći naziv “Visoka moda”, kao i nesposobno rukovodstvo sklono opstrukciji svakog inovativnog poslovnog prijedloga. Bokijevim dolaskom, sinulo mu je spasonosno rješenje.
– Likvidirat ću “Visoku modu” i osnovat ćemo novu tvrtku. Bit ćeš glavni direktor, s vremenom i ravnopravan partner. Uvijek si bio sklon novim idejama, u Arganu si takoreći doma, engleski ti je skoro k’o materinji jezik. Smislit ćeš neko zvučno ime za firmu i uvaliti se u direktorsku fotelju! – Zujino oduševljenje moglo se mjeriti samo s onim na početku poslovnog uspona, pri otvaranju “Zujo’s Inna”.
Boki je bez riječi izvrnuo džepove iz kojih je ispalo nekoliko kovanica.
– Ne brini za novce, prijatelju! Ti samo potpiši! Novac je moj udio u biznisu! – razgalio se Zujo.
Posao su s vremenom prebacili u Rodinu Grudu. U tvornicu “Zujo’s High Fashion” na dnevnoj bazi su dolazila dostavna vozila nakrcana repromaterijalom, a odvozila gotove proizvode u ekskluzivne prodavaonice diljem Argana i drugih značajnih destinacija. Zujo je, kao novi načelnik Rodine Grude, u potpunosti ostvario predizborno obećanje o oživljavanju društvenog života i povećanom zapošljavanju. U poslu je djelovao iz pozadine, ugovarajući nabavu i prodaju, dok je Boki kao isturena figura, direktor i glasnogovornik najperspektivnije firme u okolici, postao neizostavan inventar na važnim poslovnim događanjima na širem području. Kako se u tim krugovima nije štedjelo na hrani i piću, brzo su mu se mijenjale životne navike, ali i tjelesne proporcije. Stekao je reputaciju fanatičnog poklonika skupe brendirane odjeće, te prekaljenog degustatora egzotičnih zalogajčića i točenog piva u “Zujo’s Pubu”.
Postupno su ga mještani počeli doživljavati gotovo kao vlasnika tvornice. Dojmu je pridonio i luksuzan automobil parkiran pred kućom, kakav nikad ranije nije viđen u Rodinoj Grudi.
Nepomućena poslovna idila trajala je sve do malog, prividno beznačajnog događaja, ali jednog od onih kakvi pokreću presudna zbivanja.
Naime, u “Zujo’s High Fashion” stigla je televizijska ekipa. Privučeni vijestima o velikom poslovnom uspjehu u malom mjestu, poželjeli su napraviti opsežnu reportažu. Nakon podužeg razgovora s direktorom, šefovima pogona i voditeljima smjena, prebacili su se na zaposlenike. Simpatična mlada crnka, sva rumena od uzbuđenja što će se pojaviti na televiziji, počela je iznositi svoje viđenje uspjeha:
– Znate, radimo jako puno, ali ništa nam nije teško. Evo upravo jutros su stigle četiri velike kutije etiketa za odjeću najpoznatijih svjetskih marki. Čim ih ušijemo, roba se pakira i …
Tu je naglo uskočila voditeljica smjene, odgurnuvši nesmotrenu radnicu.
– Kolegica se zabunila. Jutros su stigle četiri kutije konca za ukrasne šavove na košuljama. Isporuka nam je kasnila zbog problema u transportu. Nema govora o nekakvim etiketama.
Ali, nazad se više nije moglo. Nakon emitiranja reportaže, u “Zujo’s High Fashion” su nahrupile horde inspektora nahuškanih od strane konkurentskih tvrtki. Počeli su češljati zalihe i dokumente od samog osnutka firme.
Potaknuti golemim interesom javnosti, događaji su krenuli ubrzanim tempom.
– Nemaš razloga za brigu, prijatelju. Inspektori su jeftina roba, a šačica etiketa je mačji kašalj dokle god u onoj zgradi imamo više nego efikasan vremenski stroj koji je neprekidno u stanju pripravnosti. Iz ovih stopa ću ga aktivirati da ukloni sve moguće kompromitirajuće dokumente od otvaranja tvornice do danas! – izgovarajući te riječi, Zujo je pokazao prema pročelju zgrade u Pelegrinskoj ulici u Arganu, na kojem je stajala samo tabla s podacima nekog odvjetničkog ureda. Boki se, ostavši sam na pločniku, ali ohrabren Zujinim riječima, zaputio prema sjedištu ustanove za istraživanje privrednog kriminala, u koju je, kao osoba odgovorna za poslovanje tvrtke, ljubazno pozvan na razgovor.
U glavi mu se još nisu uspjele do kraja posložiti misli uskomešane nenadanim pozivom, ali i produženim djelovanjem božanstvenog francuskog konjaka posluživanog na sinoćnjoj proslavi otvorenja salona igara na sreću “Zujo’s Lucky Star”, kad su ljubazna pitanja zamijenjena škljocajem lisica na rukama, a istražiteljski ured pritvorskom ćelijom.
– Ne moram brinuti. Zujo je rekao da u onoj zgradi postoji… da raspolaže tim vremeplovom koji… Kako to uopće funkcionira?
Bokija u datim okolnostima mašta nije služila pa je prigrlio Zujinu tvrdnju da će sve biti u redu, da će stroj uništiti škakljive dokumente. Istražitelji i inspektori će ostati praznih ruku.
Kad je nakon stečenih uvjeta Boki pušten da se brani sa slobode, Zujo mu je priredio iznenađenje odbivši prihvatiti ruku ispruženu na pozdrav. Čak je i najnoviju zaručnicu, aktualnu Kraljicu žetve, upozorio da ne komunicira sa zabludjelim bivšim direktorom.
Vlastiti otac mu je svečano obećao da će ga se odreći preko novina, a susjedi i poznanici su prelazili na drugu stranu ulice kad bi im dolazio ususret.
Kako su istražne radnje napredovale, Bokiju je bivalo sve jasnije da su netragom nestali ključni dokumenti sa Zujinim potpisom. Ostao je sam, označen kao ustrajni manipulator i falsifikator zaštićenih brendova.
Dok je potišteno čekao rasplet situacije, oko Bokija se u prostoru lišenom prisustva brojnih donedavnih prijatelja i poznanika, počela ubrzano zgušnjavati magla alkoholnih isparenja. Poput voštanice usred noći, među ljepljivim maglenim pramenovima žmirkala je misao kako bi možda mogao spasiti stvar ako se dočepa vremeplova koji je očigledno izbrisao samo Zujine mutne dionice iz povijesti poslovanja. Dugo je motrio zgradu u Pelegrinskoj ulici, prije nego se odlučio za akciju.
Zgranuti građani Rodine Grude danima su nakon tog pothvata u nevjerici komentirali sljedeći članak iz dnevnih novina:
“Posrnuli direktor donedavno uspješne tvornice, u rodnom mjestu oduvijek doživljavan kao uzoran mladić, tridesetdvogodišnji B.B. iz Rodine Grude, pod jakim utjecajem alkohola u kasnim noćnim satima je provalio u ured poznatog odvjetnika u Pelegrinskoj ulici u Arganu. Ujutro ga je, po dolasku na posao, pronašla spremačica A.J. (54 god), kako spava u akrobatskoj pozi zaglavljen u bogato ornamentiranom masivnom altdeutsch sekreteru, znatno oštećenom metalnom polugom koju je još stezao u ruci. Oporavivši se od prvotnog šoka, spremačica je pozvala policiju. Ustanovili su da je u uredu temeljito demolirana informatička oprema kao i priručni frižider, te iščupane i na hrpu nabacane sve postojeće ladice, zajedno s policama i raskupusanim spisima. Kad su ga probudili i teškom mukom izvukli iz ljušture prevrnutog i devastiranog sekretera, B.B. se počeo otimati i nesuvislo bulazniti, zahtijevajući da ga ostave u vremeplovu kako bi spriječio lopove da interveniraju na tvorničkom dokumentima.
Prije nastavka kriminalističke obrade, uz primjenu umjerenih sredstava prisile, B.B. je odveden na triježnjenje u odgovarajuću ustanovu.”

_________________________________

ANICA MARCELIĆ je prvu kratku priču objavila 1977. godine u tjedniku Arena, nakon čega nastavlja objavljivati u raznim časopisima. Nakon poduže stanke, priču šalje na natječaj “Lapis Histriae” 2018. god. gdje je odabrana za zbirku “Azil/ Asilo”. Zastupljena je i u trojezičnoj zbirci “Biber 05”, kao i “Decameronu 2020” koji je u Fiuggi, Italija, proglašen najboljom europskom internet publikacijom za 2021. godinu. Priče, uglavnom proizašle iz finala književnih natječaja, nalaze joj se u većem broju što papirnatih što internetskih zbornika, časopisa i novina. Dobitnica je 3. nagrade na natječaju “Priča se (p)o gradu VI” i prve nagrade za haiku u Mjesecu hrvatske knjige 2024. GK “Juraj Šižgorić” iz Šibenika. U skupnim zbirkama ima tridesetak objavljenih pjesama, a haiku piše i objavljuje i na engleskom jeziku na portalima širom svijeta, najčešće u Americi i Japanu. U posljednje vrijeme rado napiše prilog za internetski magazin Perkatonic.

PET PJESAMA SIMEONA CEROVINE IZ RUKOPISNE ZBIRKE “RAMBO BEŽI IZ HERBARIJUMA”

STRAH

moja kuja Juliška izgrizla je šapu
do kosti
bilo je mnogo krvi
baš smo se uplašili
ona ima trinaest godina
za jednog psa čitava večnost
u kući je zavladao nemir
majka je neprestano govorila
kako joj se u nos uvukao miris krvi
niko to nije osetio sem nje ali
ja sam joj verovao
sestra je najpre sebe ubeđivala
da je sve u redu
da bi nakon toga drhtala od brige i
plakala sakrivena od naših pogleda
nismo mogli da podnesemo da iz
dragog mekog toplog tela kaplje krv
šta se sa njom desilo da je samu sebe
povredila iz čista mira kad
među psima nema suicida
otac joj je stavio
zaštitnu kragnu oko vrata da
ne bi mogla zubima da dopre do rane a
majka joj je stavila zavoj
rekli su da će biti dobro
ona je najpre režala i kezila zube ali je
ubrzo počela s punim poverenjem
da dahće i da se smeje
svi smo se zatim umirili i
noć je bila tiha
strah je ostao da lebdi
uzduž i popreko naših soba
Juliška je znala
šta će se za koji mesec
dogoditi mom ocu

***

POSETA

kad je mrtvozornik došao da
utvrdi smrt mom ocu

sestra i ja
već odrasli i zreli studenti
kao neki predškolci
povukli smo se u dečiji sobičak

njegov glas bio je blag
nisam ga video i
ne mogu sa sigurnošću da znam
koliko ima godina ali
verujem da je mlad
(što ne znači da nije davno rođen)

u tom trenutku bili smo s njim
vršnjaci iz vrtića jer

njegov spontano potresen šapat
govorio je da se
nije navikao na posao i
da nikada neće moći da preboli
patnju
koja uvek nadživi pokojnika

***

NEŠTO

nešto mi mili i
račva se po celoj površini kože
neprijatno
nije to uvek bilo
osećam
hladnoću dok mi se to
kreće po leđima
stiže me vlaga
desilo se neprimetno
velika britanija mi se podvukla
pod kožu
pa je tu postala mala britanija
strašno me je potklobučila
treba da izbacim višak tečnosti
diuretici mi ne pomažu
skelet mi se sveo na šupljine
na suva rečna korita koja su
izbacila svu vodu pod kožu
mnogo sam trom
začudo mi noge nisu natečene
ali se ponašaju kao da jesu
hodam u mestu
zamaram se
ne mogu ni da cvokoćem
u zadihanosti mi se
otmu samo nemušti glasovi
sve ostaje unutra
zarobljeno u mehuru
možda ničega od svega toga nema
ali osećam
nešto se migolji
u tom slučaju nema mi pomoći
ostaje mi samo da mumlam
makar da sačuvam
melodiju

***

HTEO SAM DA TI ISPRIČAM

tvoje kolege su skupile novac i
predali nam povodom
tvoje smrti
i majci njene isto tako
na sahranu su došli neki ljudi koje
nismo očekivali
komšija Marko je nosio krst
u nemačkoj živi jedan dobar čovek
nikada se nismo videli a
razumeo me je bolje od mnogih koje
poznajem celog života
Juliška je danima njuškala oko
tvog kreveta gde si ležao onda
kada su mi rekli šta ti se desilo
tada sam pojurio da te probudim
imao sam u sebi ogromnu snagu
silovitu
nije bila dovoljna
majka je plakala u restoranu
sedeli smo za stolom
za četvoro
čuo sam jecaj kada je
menjala peškire u kupatilu
okačivši samo tri
zalepila je napuklu ogrlicu
koju si joj ti napravio
Angelina previše liči na tebe
izbegava ogledala i
ne prestaje da plače
u kući su odjedanput
počeli da se množe kvarovi
prekidač za svetlo u kupatilu
moramo da lupimo drškom od
šrafcigera da bi radio
otpala su vrata od frižidera
snalazimo se da ih zatvorimo
zelena lampa se sama od sebe
pali i gasi
kašljuca i čkilji
hteo sam sve to da ti ispričam

***

BRISANJE

iz dotrajalog automobila
iscurilo ulje
ostavilo masnu baricu na asfaltu koja
leži okrenuta suncu
širi spektar duginih boja koje mi
kroz zenice prodiru duboko u
nepregledna
tamna prostranstva
postepeno se šire
ključaju
tope zrnca leda
škripa u kostima pretvara se u
polifoniju
ne osećam težinu betona koji
mi nasrće na vidno polje
doživeo sam taj trenutak kao
jednu malu pobedu u
moru razočaranja
smejem se svim strahovima
svim ubijenostima u pojam
ako se nebo može utisnuti u asfalt
ne treba brinuti
još nekoliko puta ponavljam
ne treba brinuti ne treba brinuti
odlučio sam da ne mislim ni o čemu
to je u mom slučaju
sloboda
dugo stojim u stavu kao za
molitvu pred masnim božanstvom
vreme prestaje sa svojom
nametljivošću
trenutak prevazilazi sva ograničenja
sad zaista više ne brinem
ne pomeram se sa mesta
sve dok ne naiđu ulični čistači
sa šmrkovima
nakon toga
ostaje čisto sivilo

_______________________________________

SIMEON CEROVINA rođen je 2001. godine u Beogradu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Apsolvent je Filozofije na Filozofskom fakultetu  u Beogradu. Počeo je da piše sa osam godina. Njegovi tekstovi izašli su u 42. broju Fanzina Zeleni konj, u Vertikalama 33/34, u Šrafu 2025. br. 15, kao i u zbornicima Žubori sa Moravice 2025. i Između dva sveta 22 – 2024. Pesme su mu objavili i regionalni internet portali, Čovjek–časopis i Strane. Pet njegovih pesama našlo je mesto i u zborniku Panorama nove srpske poezije (Euromedik, Beograd, 2024.). U maju 2024. godine prevedeno je na italijanski jezik i objavljeno nekoliko njegovih pesama u italijanskom časopisu Le Muse, a zatim i u internet časopisima Alessandria Today i Artes Tv Giornale, kao i u belgijskom Atunis Galacy Poetry. Finalista je Konkursa Timočka lira 2024, Timočka lira 2025, 39. Festivala mladih pesnika u Zaječaru 2025, ušao je u uži krug za Nagradu Mak Dizdar 2025, a pozvan je i da krajem septembra bude finalista 57. Festivala poezije mladih u Vrbasu. Njegovi radovi izabrani su i za pančevačke Rukopise 48. Živi, studira i piše poeziju u mestu svoga rođenja.

KRATKA PRIČA MAGDALENE BLAŽEVIĆ: ĐUL-PITA (iz knjige “VUČJA KUĆA i druge proze”, Fraktura, 2025.)

U našem gradu mog muža zovu Zmaj jer je neuhvatljiv i poznaje samo jezik vatre. Grad je mali, bez semafora, s jednom herojskom, tek preimenovanom ulicom. Letimo zajedno nad gradom, ne stiže nas ni vjetar.
– Ne boj se, djevojčice, sa mnom ti se ništa loše ne može dogoditi.
Stisni me jače!
Zvjezdanu noć reže buka motora. Kad smo na cesti, na ulici nema nikoga.

Došao je po mene na sat biologije, uletio u učionicu i uhvatio me za ruku. Nije mi dao da ponesem ruksak.
– Neće ti više trebati.
Profesorica nije ni zucnula, ostala je stajati ispred ploče dok nismo izašli iz učionice. Dok smo silazili niz stepenice, čuli smo njezine potpetice kako kuckaju niz hodnik i kako viče:
– Upomoć! Upomoć!
Bilo je kasno. Već smo odletjeli.

Na parkingu ispred stare austrougarske zgrade gurnuo je ruku u džep i izvukao punu šaku zlatnog prstenja.
– Biraj.
Uzimala sam iz njegove šake jedan za drugim i stavljala ih na prstenjak desne ruke, ali je svaki bio veći od prethodnog. Problem je u mojim rukama, premršava sam. Naposljetku sam ostavila jedan na prstu pazeći da mi ne spadne.
– Moramo prsten pokazati mojim roditeljima.
– Već sam bio kod njih, presretni su. Sada dođi da vidiš kako nam je lijep stan.
Popeli smo se na drugi sprat do vrata s razvaljenom bravom i otkinutom pločicom s prezimenom.
– Uđi, sad je sve ovo tvoje.
Stajali smo u hodniku s velikim ogledalom i masivnim drvenim namještajem. Otvorio je staklena vrata i ušli smo u veliki dnevni boravak s trpezarijom.
Na zidu pored balkonskih vrata bila je velika crvena mrlja, oko nje milijun sitnih kapljica.
– U kupatilu imaš lavor i četku. Operi zid.
Nisam se pomaknula, pa me uhvatio za nadlakticu i gurnuo prema kupatilskim vratima. Našla sam lavor, četku i krpu ispod lavaboa i napunila lavor hladnom vodom. Krv se pere hladnom vodom. Pokušala sam zid obrisati krpom, ali nije išlo, pa sam uzela četku i počela ribati. Gore-dolje, lijevo-desno. Namakala sam četku vodom i ribala sve jače. S crvenom mrljom sa zida otpadala je i boja, cijeli površinski sloj zida, i ukazivalo se sivilo maltera.
– Jače! Jače!
Kad je moj muž rigao vatru, na vratu mu je iskakala plava žila. Snažno sam je grizla noću dok se propinjao iznad mene.
– Vampirice moja! Grizi jače!
Što sam duže ribala, u zidu je nastajala sve dublja rupa.
– Sve, sve… Gore ti je ostalo nekoliko kapljica.
Prolijevala sam lavor za lavorom ružičaste vode u WC šolju i ribala iznova dok sa zida nisam skinula zadnju crvenu točkicu.

Oprala sam ruke u kupatilu i pogledala se u ogledalo. Lice mi je bilo poprskano crvenim kapljicama. Umila sam se i obrisala peškirom okačenim na kukicu pored lavaboa. Bio je mekan i lijepo je mirisao.
Vratila sam se u dnevni boravak i našla ga kako puši zavaljen u fotelji. Pepeo je tresao na tepih. Pokazao je rukom da mu sjednem u krilo. Ruku mi je stavio oko struka, spustio moju glavu na svoje grudi. Ispod mog obraza ležao je razapet Spasitelj. Gledala sam u čudu drvenu vitrinu s uštirkanim heklanim miljeima, kristalnim čašama i vazama, šećernicama i keramičkim figuricama. Na zidovima ulja na platnu – naga žena na obali rijeke, idilična zimska noć, buketi narcisa, zdjela s voćem.
Podigao me iz krila i postavio ispred sebe.
– Hajde, skini se, djevojčice, da vidim koliko si porasla.
Raspusti kosu.
Skidala sam komad po komad odjeće i bacala ga po sobi, tenisice, traperice, košulja, grudnjak i gaćice. Razvezala sam kosu što se kao noć na šumu spustila niz moja leđa.
Vrtjela sam se nasred sobe i osjećala pod nogama mekoću perzijskog tepiha, kao da su mi stopala utonula u ovčje runo.
– Pleši! Pleši! Bravo! Bravo!
Udarao je dlanom o dlan držeći cigaretu u kutu usana.
– Op, op, op, op!
Okretala se cijela soba i on me uhvatio u naručje.

– A sada da te obučemo.
Odnio me u spavaću sobu i bacio na lijepo namješten krevet, s čistom, bijelom posteljinom. Ispred nas veliki ormar s uredno složenom odjećom i nizom košulja, kaputa i bundi na vješalicama. Otvorio je ladicu i na mene bacio hrpu ženskog rublja – gaćice, grudnjaci, najlonske čarape. Sve što poželiš! Iz ormara ispadaju svilene košulje, suknje do koljena. Sve preveliko za moje tijelo.
Odjenula sam bež suknju i bijelu košulju, preko bundu.
– Pravo zečje krzno!
Prskao je parfem iznad mene, u teškom smo oblaku plavog jasmina.
Otvorili smo kutiju za nakit.
– Stavi sve što ti se sviđa. Sve je ovo sada tvoje, vampirice moja!
Stavila sam bisere oko vrata, teške, u tri niza. Hladni su na koži kao da su tek izvađeni iz mora. Ukosnica u začešljanoj kosi, preko večernja torbica. U hodniku sam u ormariću birala cipele.
– Neću previsoke, nisam navikla.
Za pola su broja prevelike. Poslužit će.
Na izlasku iz stana na vratima je flomasterom napisao ZMAJ. Tako je bio siguran da u stan neće nitko ući.
Dok sam silazila za njim niz stepenice, čula sam kako potpetice lupkaju i kako biseri udaraju jedan o drugi.

Suknju sam morala zadignuti dok smo na motoru jurili prema crkvi. Bila je ponoć i u gradu smo mi bili jedino svjetlo koje se naziralo. Stiskala sam stopala da mi cipele ne skliznu s najlonskih čarapa, desnu šaku da mi ne padne zaručnički prsten.
Vozili smo se herojskom ulicom i dvaput skrenuli desno. Ispred župnog dvora nekoliko je puta zaturirao i viknuo svećenikovo ime. Ja sam vikala zajedno s njim. Udarala potpeticom o beton.
U župnom dvoru upalilo se svjetlo i svećenik je izašao napolje. Sjurio se niz stepenice i otključao crkvu.
– Baš nam se žuri, ne bi te inače podigli usred noći.
Svećenik je već bio u sakristiji odijevajući liturgijsko ruho. Upalio je svijeće na oltaru, a nas dvoje stali smo ispred držeći se za ruke. Svećenik je stao za oltar i započeo:

– Predragi, došli ste u crkveni dom
da pred služiteljem Crkve i pred zajednicom
Gospodin zapečati svetim pečatom
vašu želju da sklopite ženidbu.

– Skrati. Žuri nam se.

– … pružite jedno drugomu desnu ruku te pred Bogom i njegovom crkvom izrazite svoju privolu…

On je zavukao ponovo ruku u svoj džep i među prstenjem izdvojio dvije burme.

– … uzimam te za svog muža, voljet ću te i poštovati u sve dane…

– Možete poljubiti mladu.

Moj muž se sagnuo, uhvatio me oko struka i podigao da su mi isti čas spale cipele s nogu.
Poljubio me, puna su mi usta jezika.
– Osta mlada bez cipela!
Smijemo se. Moj muž se smije, ja se smijem, svećenik se drži za stomak.
Ponovo je zavukao ruku u džep i stavio snop novčanica svećeniku u ruke.
– Ne, ne, ne!
Svećenik odmahuje rukom, a moj muž ožeže ga pogledom.
Izašli smo pred crkvu i on je ispalio nekoliko hitaca u zrak. Sjela sam mu na leđa i još smo jednom poletjeli nad gradom.
Sve je ovo sada naše!

Nosi me u naručju uza stepenice.
– Red je da mladu prenesem preko praga!
Cipele su mi opet spale i ostale negdje na stepenicama. Spustio me u predsoblju i izuo čizme. Skinuo je jaknu i košulju pa sjeo za trpezarijski stol.
– Ugrij nam večeru.
Bacila sam na trosjed bundu i torbicu i otišla u kuhinju.
Snalazila sam se kao da oduvijek živim u tom stanu. Provirila sam ispod poklopca – ćufte na povrću. Ručak napravljen tog jutra. Uključila sam šporet i iz kredenca izvadila bijele tanjure sa zlatnim obrubom.
– Uuuu, češki porculan. Fino, fino! A pogledaj tek escajg!
Ćufte su vrile na prejakoj vatri. Po bijeloj košulji milijun vrelih crvenih kapljica.
Dvije kutlače za njega, jedna za mene.
Nismo jeli cijeli dan. Kidamo kruh, žvačemo. Zalijevamo saftom, tope se mekane mesne okruglice. A tek desert. Pogledaj!
Na desertnim tanjurićima đul-pita.
U ustima nam je previše šećera, kako i dolikuje medenom mjesecu.
Moj muž poznaje samo jezik vatre.
Letim na njegovim leđima.

– prvonagrađena priča 57. izdanja Večernjakovog natječaja za kratku priču “Ranko Marinković” 2023. –

________________________________

MAGDALENA BLAŽEVIĆ (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Objavila je knjigu priča Svetkovina 2020. te roman U kasno ljeto 2022., za koji je dobila i književnu nagradu tportal 2023. Knjige su joj objavljene u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, a prevode se na katalonski i francuski. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.

ŠEST PJESAMA RADETA ŠUPIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “JAVNA GROBNICA” (nagrada “Spasoje Pajo Blagojević“ za 2025. godinu)

PREDSTAVLJANJE KNJIGE

Izlazim pred ljude
kao iz jazbine

smeta mi svetlost
tražim da isključe
sunce

pevušim u zlatnom kavezu
kao ara

medvedi motaju moje cigarete

turisti bacaju
ostatke svoga
hleba

***

BAŠTA

Kada čovek propadne
u zemlju
nikne jedno nebo

Kada vernik propadne
u zemlju
nikne jedno sazvežđe

Kada pesnik propadne
u zemlju
nikne jedna knjiga

zatim se trojica okupe
da beru knjige sazvežđa

i nebo

***

PRIJATELJU PUTNIKU

Dušanu Mihajloviću

Pre ulaska u raj
ili pakao
sa sobom ponesi torbu punu
vere

ako uspešno pređeš
granicu
ako te ne budu dirali
debeli carinici

primerke deli ljudima

neka iz tvoje torbe ispada
muzika
besmrtnosti

***

IZGUBLJENA PESMA

Amaru Ličini

Ima jedna velika pesma
jednog pesnika
koju su svi zaboravili

Tražio sam je u pepelu da vidim
je li tu stradala

kada sam stavio ruku
u pepeo
tu mi se dim nasmeši

i posta besmrtan

da sam to ranije znao
sve bih stihove poslao na
spavanje

***

KADA NEKO OD NAS ODE

Davidu Albahariju

Kada neko od nas ode
naljuti se soba
predmeti se po prvi put
pomere iz prašine

Kada neko od nas ode
ljudi u čitanci požele
dobrodošlicu
i već spremaju poglavlja
za naše neuspele
pesme

Kada neko od nas ode
živi pomisle
bog je baš bio surov

a samo miriše pokošena
trava

i grabulje nalaze
svoj posao

***

PRAŠINA

Prašina na tvojim knjigama
zar se toga bojati

Pogledaj vrhove zgrada koje je
ona osvojila
prozori se ne bune
krovovi se ne bune
biblioteke iskašljavaju
grudve praha
a ptice u njoj crtaju remek dela

ne plaši se prašine
na tvojim knjigama

Doći će neko da je
pokupi

_________________________________

RADE ŠUPIĆ rođen je 2000. godine u Lazarevcu. Studira etnologiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Autor je zbirki pesama Po instrukcijama umrlih (2022) i Apologetika pisarnice (2024). Učestvovao je na 53, 54, 55. i 56. Festivalu poezije mladih u Vrbasu. Dva puta je bio finalista na konkursu za nagradu Timočka lira. Bio je u žiriju za nagradu Milan Đokić 2024. godine. Dobitnik je više književnih priznanja: „Đurđevdanska književna nagrada“ (2020) – koju dodeljuju Književno društvo „Rade Drainac“ i Književna omladina Prokuplja, nagrada „Stanko Simićević“ na 53. Festivalu poezije mladih u Vrbasu (2021), III nagrada na 55. Festivalu poezije mladih u Vrbasu (2023), nagrada „Milan Đokić“ u Kraljevu (2023), Prva nagrada na Festivalu poezije Pod lipom u Nikšiću (2023), nagrada „Srpsko pero“ u Jagodini (2025) i nagrada „Spasoje Pajo Blagojević“ u Plužinama (2025). Nekoliko pesama mu je prevođeno na engleski, a jedna na mađarski jezik. Poeziju je objavljivao u brojnim časopisima, zbornicima, antologijama, i na portalima.

DVA PETKA POEZIJE NEVENE PAUNOVIĆ VOJNOV (iz zbirke “NEMA TU NIČEG SENZUALNOG”, Udruženje književnika i književnih prevodilaca Pančeva, 2025.), 2/2

LEVO OD ALBUKERKIJA

U jednoj verziji odlazim za tipom u Kolorado
rađam mu četvoro riđe dece

Kolorađanske krave pune me hormonima

naduvena sam kao leš u reci
večito na dijeti neukusnih ispovesti
iz grupa za podršku

Vikendom otupelo vozim oko grada
razmenjujem poglede sa prerijskim psima
pitam se ko bi me od starih prijatelja
primio u ovako oštećenom stanju

U drugoj verziji skretničari životnih puteva
ručno pomeraju šine
Jednom od njih učini se da čuje
šapat iz prostora između pragova

Niko je neće voleti kao ja

Iskusan u svom poslu,
on hitro preusmeri kolosek.

***

PASTORALA

Naša kuća biće najlepša u selu
Izvadićemo vlagu
preusmeriti je u tela, usta i oči
Zidovi će biti beli kao jagnjad
bodljikave žice skrivene u njima
Podići ćemo tri metra ograde
oko naše hacijende
obezbediti logor spolja i iznutra

Upropastiću ruke rendajući
crvljive dunje za kitnikez
Nosiću tregerice na golo telo
naučiti da sadim artičoke
Talog od kafe i kore od banana
đubriće leju sa ružama
Sa trema puštaćemo Baha
tehno i hrišćansku muziku

Dolazim uskoro iz grada
Menjam smog za žutu vodu
ledene zidove, miševe i korov
samo da bih gledala kako
guraš kosilicu i potpaljuješ peć.

***

POZDRAV OD ĐOKONDE

Ona devojka čija kosa pada ravno
i lokne joj cvetaju kao petunije

Nonšalantno mota cigarete
bez da je ikada zapalila jednu

Zna kom prosjaku da udeli
a koga da zaobiđe

Grubim kućnim radovima sklona
noktiju sjajnih kao italijanske pločice

Ženstvena, muškobanjasta
vegetarijanka roštilj-majstor

Lojalna i nehajna vitka
ponosna na tri kile viška u bokovima

Jedinstvenog ukusa svima po volji
uklopiva u sabor i u operu

Rasparene garderobe sa buvljaka
tašne u vrednosti poluge zlata

Smeška se iz razapetih letnjih bara
s rentgena noćnog neba
blagosiljajući svaki tvoj bedni pokušaj.

***

2084.

Ne
neće biti rata
protiv mašina

Kraj je isti kao i početak
Dodir stene
voda i prašina.

__________________________________

NEVENA PAUNOVIĆ VOJNOV rođena je 1982. godine u Beogradu. Završila je Fakultet dramskih umetnosti, odsek za Pozorišnu i radio produkciju. Donedavno je sebe opisivala kao lečenu radnicu u kulturi. Pesme su joj zastupljene u zbornicima “Tajni grad” i “Sunčana strana ulice” (PPM Enklava, 2022. i 2023.), publikaciji “Mesto pesnika u radničkom stroju” (Muzej Jugoslavije, 2022), digitalnom časopisu “Bludni stih”, kao i na regionalnim portalima Strane i Astronaut. Bloguje od 2006. godine i objavila je zbirku priča “Točak, topla voda i rupa na saksiji” (RACIO, 2022). Živi i radi u Crepaji.

MARIJANA BALOG-PARAZAJDA: ISTRUNU LI LJUDI OD UDARCA KAO JABUKE?, kratka priča

Pijevac sa svoje prečke najavljuje jutro. Mrak je najtamniji pred zoru. Noć sa sobom donosi smrt. Skriva je u tmini. Uzima najslabije.
Vrisak je bio prodoran. Probudio je sve ukućane. Stjepan ne može podići kapke. Nešto je teško u njima. Vrućina mu se razmilila tijelom.
U sobi se naglo upalilo svjetlo. U dovratku stoje njegovi roditelji.
Mama Ankica, mršava i blijeda prekriva usta rukom. Otac Franjo, kameno stoji. Ne zna kud bi s pogledom. Izgubljeni ljudi, okamenjeni prizorom.
Snena trogodišnja djevojčica, pospana i bosa, sitnim prstićima grčevito se drži za bakine skute. Plave očice, zastrte tankom kosom, gledaju nekud pored kreveta na pod.
Gleda majku. Ona sjedi na betonu, prekrivenom izgaženom krpom. Vrišteći grli tjedan dana starog dječaka. Iz razdrljene spavačice, naziru joj se nabrekle dojke.
„Vodite ju u svoju sobu.“ Stjepan se pribere i zapovjedi roditeljima.
„Božja ženo. Što si to učinila? “ čuje svoj glas. Trpak je. Gleda je strogo, gotovo zgrožen.
Jelena mu uzvraća. Razderanih očiju bolom i razočaranjem.
„Ne diše, ne diše! Učini nešto.“
Udovi dječaka beživotno vise. Maleno tijelo, zauvijek zaklopljenih očiju. Stjepan je u trenutku izgubio osjet u nogama. Sjeda na rub kreveta. Umorne ruke poput plahih životinja, počivaju mu u krilu. Što znači sreća ili nesreća između muža i žene. Trebala je paziti na sina, ne spavati.
Smrt u kolijevci, govore ljudi, kazna je za roditelje. Maleni umiru prije nego što izgovore prvu riječ.
Stavljaju ga u mali kovčeg. Bijeli. S njim ide i jako malo života. Malo prstića, malo ne prospavanih noći, nešto sna i ništa više.
Njegovo djetinjstvo bilo je tiho. Nikada odrastao. Kao pahulja istopio se iz njihova života.
Kao da je netko oprao dlanove umrljane ljubavlju. Isprala se pohabana, izblijeđena.
Dijete je sad tijelo što se hladi. Tanki su zidovi. Hladnoća listopada pomalo prodire u kuću.
Uvečer, kad je lijes bio na sredini blagovaone, trogodišnju Ivu zatvorili su u sobu bake i djeda. Kad je pao mrak, došli su neki ljudi iz mjesta. Muški i ženski glasovi su se miješali. Najprije su molili, pa tiho pričali. Na kraju se čak i malo smijali. S djevojčicom nitko nije pokušavao razgovarati. Objasniti. Maloj djeci daju se igračke i skloni ih se od života.
Jelena nije izlazila iz sobe. S njene strane kreveta stoji kinderbet boje trešnjina drva. Unutra uredno složen jastuk za bebe, nekoliko benkica, ispeglane pamučne pelene. Spremne stvari za dijete koje tu više ne živi.
Primjećivala je kod sina grčevite udahe. Činilo joj se kao da plavi, nekoliko sekundi ne diše, tijelo mu omlohavi, pa nastavi normalno. Nije znala. Kako i bi?
Sigurno postoji mjesto gdje stanuju snovi. Ljudska hladnoća ne doseže tako daleko. Možda neki postupci ukućana govore o suosjećanju, ali do nje ne dopiru.
Gdje se utabore godine kad prođu? U dnu zdjelice, trtice? Majku Ankicu dobrano su pritisnule.
Pognuta, jutro prije sprovoda, sirkovom metlom, mete dvorište pred kućom. Potom šutke odlazi do kokošinjca, hvata dvije najveće kokoši. Na panju za drva, odsijeca im glave. Grčevitim trzajima, kokoši su se pokušavale osloboditi.
Životinje su na kraju nemoćno raspustile krila, dok im krv, curkom curi iz rana na vratovima.
Unijela ih je u kuću. U velikim loncima, zakuhala je vodu. Ofurila ih i šutke stala čistiti. Miris mokrog perja, toplih iznutrica.
„Moraš li to sada? “ prene je glas sina. Stjepan sjedi za malim stolom u kutu kuhinje i prevrće čašicu rakije po stolu.
„Znaš da moram. Kaj bi rekli susedi. Poslije sprovoda mora se nešto pojesti.“ prilazi stolu.
„Sine,“ jače priteže maramu ispod brade.
„Što ćeš. Tako je valjda moralo biti. Bog dao, Bog uzeo. Mladi ste. Bit će vremena za drugo dijete. Pusti Jelenu da se malo oporavi. Kad ponovo zatrudni, zaboravit će ovo. “ Dok mu govori gleda u bijeli kovčeg postavljen na stolac na sred blagovaone. Iz njega na klupčici za stolom, sjedi Iva. Glasno diše. Bojicama brlja po papiru, dok pogledom pokušava dokučiti što piše na bratovu lijesu.
U samo nekoliko dana od ukopa, nevaljala tišina razdire kuću. Magle se sakupljaju, iz obližnje močvarne livade. Uvečer se bude i tiho u suton pružaju ruke. Zavlače se u dvorište.
Zimska večer je gusta i trpka. Kod druge čaše vina, taman kad se htio malo s dečkima opustiti, u lokalnu birtiju ulazi otac Franjo. U prljavoj plavoj kuti, jer je upravo bio kod životinja. Donio je miris štale, svježih govana.
„Stjepane, moraš odmah kući. “ govori teško kao da mu u plućima fali zraka.
Ovaj i dalje zamišljen sjedi. U rukama vrti masnu čašu, punu njegovih otisaka.
„No, odi. Mater ti ne može pronaći Jelicu. “
„Bude došla. Valjda je htjela biti malo sama. Kaj odmah radite paniku.“ društvo oko šanka razdragano se osmjehne.
„Odi kad ti velim. Malena kaže da je mama otišla u voćnjak s konopcem za sušiti veš. “
Oblaci su se spustili među drveće. Mliječni su i meki u mrklome mraku.
Vlažne kose od magle, jecajući, Jelena je sjedila uz drvo jabuke. Hrapava kora grebala joj je lice. Puknuti konop, poput zmije, izdajnički ljuljao joj se nad glavom. Trag razderane kože žario ju je na vratu.
U daljini,vidjela je svjetlo baterija iza sebe. Tražili su je. Za nju, stvarnost je postala odviše složena. Priljubila se uz deblo. Hladna trava ljepila se i milovala joj bose noge.
Ogoljela stabla, mokra od magle šaptala su u krošnjama.
Pronašli su ju mokru od rose. Bila je slijepljena i balava. Kao da ju je neka životinja prožvakala i pljunula. Bosa, s krvavim predjelima spavačice zalijepljene za bedra.
Muž ju gleda tupim očima, ispod naborana čela. Nešto prastaro i tamno budi se u njegovoj nutrini. Njegov bijes se preoblikovao u čistu snagu. Jakim rukama povukao ju je prema gore.
Srdžba ga je razdirala. Utišava želju u sebi da je pljusne. Pola metra od njega, otac mu bespomoćno stoji. Kao oduzet drži baterijsku svjetiljku uperenu u zgaženu travu.
Vodeći je pod ruku, svaki s jedne strane, vračaju se u kuću.
„Ankice, brzo, daj lavor! Vrele vode, da pokrenemo cirkulaciju.“ govori Franjo prigušenim glasom. Bilo mu je žao mlade žene, uhvaćene u mrežu gubitka.
„Jelice, Jelice, “ zakuka stara žena. Preuzima ju na dovratku.
Drhteće mlado tijelo, oslonilo se na nju. Odvodi je u spavaću sobu i za njima zatvara vrata.
Pomaže joj skinuti mokru spavaćicu. Bez srama, bez mogućnosti da se suprotstavi, prepušta se rukama svekrve. Ova je posjeda u veliki lavor pun vrele vode. Voda ispod nje ubrzo je postala ružičasta, a ispod njenih nogu, zaplivali su skoreni komadi krvi. Tijelo nije marilo za gubitak. Mjesečnica je tekla svojim tempom.
Vidjela je Ankicu neki dan kad joj je donijela čiste krpe. Na male kvadrate izderala je novi pamučni ručnik. Dobro će upijati. Krpe je tutnula s njene strane kreveta u ladicu. Posramljeno, da je muški ukućani ne vide.
„Moraš se malo pribrati. “ jednolični glas grebao ju je u očnim dupljama. Oboje znaju da ne može pobjeći.
„Imaš muža o kojem se trebaš brinuti, i kćerkicu. “ hrapavi kvrgavi prsti, zapinjali su po blijedoj koži. Preskakali su plave podljeve na ramenima i rebrima.
Nije odgovarala. Samo se na svaki dodir kao opečena trzala.
„Bože, Bože, “ uzdahne Franjo. Izvrnutih obrva gledao je u svoje ruke. Kvrgavi debeli prsti, deformiranih zglobova. Suha koža popucana od teškog fizičkog rada.
Otac i sin, sjede za stolom. Boca s rakijom bila je već pri kraju.
„Ne znam, zašto je Jeleni sve ovo tako teško palo? Veli tvoja mama da je preosjetljiva zbog poroda. Veli da se neke žene dugo i teško oporavljaju. “
Između dva guta, Franjo si je pokušavao objasniti.
„Mi smo imali samo tebe. Bila su to drugačija vremena. Jelena ima dobro srce. Ali u tim godinama, trebala bi se već znati nositi s nedaćama. Šteta kaj vam Iva nije bila dečko. Za prvo dijete puno je bolje da je muško. Onda bi sve bilo drugačije.“ Još su neko vrijeme razgovarali, a onda se uputili svaki prema svojoj sobi.
Stjepan, nekako nevoljko prilazi vratima. Jeza ga zagrebe kralježnicom. Pogled na prazan kinderbet. Tuga mu probija prsa. Teška je, istiskuje mu zrak.
Kad je zatvorio vrata, Jelena je bila zgrčena na svom kraju kreveta. Čuvši ga, oplahnula ga je pogledom.
Zatvara oči, hineći da spava.
„Jelena, “ prozbori skidajući u podnožju kreveta prljavu odjeću. Donio je miris dima, alkohola.
„Znam da ne spavaš. Dovraga, do kad misliš ovako? Do kad će se moji roditelji brinuti o Ivi? “ umjesto odgovora, samo se jače stisnula.
Sva se skupila, kao u pranju za dva broja. Puno zamjeranja sakupilo joj se u grudima pa šumi poput košnice.
On je gleda zakrvavljenim očima. Njegov pogled zavlači joj se ispod spavačice. Mili po njenoj koži kao žuti mravi.
Preko kreveta nadvija se nad nju. U trenu osjeti navalu bijesa. Da je razbudi, najprije je drma za ramena, pa otvorenim dlanom pošteno ošamari.
Suznih očiju, piljila je u njega. S donje usne krenula je kapljica krvi. Slani, metalni okus. Njegovo tijelo bilo je ispunjeno žudnjom. Jednim potezom strgnuo joj je gaćice.
„Moja majka veli da što prije trebamo poraditi na novom djetetu. “ disao je teško, kroz otvorena usta.
„Prije ćeš ovo zaboraviti. A ionako otac misli da si trebala prvo roditi muško dijete.“
Ona gleda u strop. Sakriva razočaranje. Povremeno gleda u stranu, sakriva strah i utučenost. Njeno poniženje zavlači se dublje u madrac.
Svakodnevni šamari bezvrijednosti, njegov vječiti pritajeni bijes. Bezglasni krikovi i psovke unutar njene glave. Leži ispod njega kao da je i ona već umrla. Kao jesen, ona je gnjili plod.
Stisnutih očiju, samo se okrenula na drugu stranu. Odzvanjaju joj riječi vlastite majke
„Bitno da imaš krov na glavom. Kasnije ćete se zavoljeti. Svima je tako u početku. “ riječi bi joj dolazile uvijek kao dodatna kazna.
Samoća je teška dok joj oblaže kožu. Dani su ovdje teški, nije. Dani nemaju izbora. Idu jedan za drugim.
Jedno jutro dok su za stolom doručkovali, nekako usporena i umorna koraka, u kuću ulazi Franjo. Lice mu zgrčeno, vilica titra.
„Kaj je bilo? “ pita Stjepan, uznemiren.
„Cifra je krepala. “ izgovara usahlo. Veliki je to gubitak. Krava je bitna.
„Bože, “ zazove Ankica.
„Pa kaj budemo sad? Ovakvu nesreću još nismo doživjeli. Velika, velika je to nesreća.“
Je. Puno veća od gubitka novorođenčeta.

______________________________________________

MARIJANA BALOG-PARAZAJDA rođena je 1981, objavljivala po raznim domaćim i regionalnim portalima. Do sada, dva puta ušla među odabrane knjižnice Samobor „Pišem ti priču 2018 i 2022“. Dvaput, 2018. i 2025, pohvaljena na natječaju „Zlatko Tomičić“ književnog kruga Karlovac, a 2023. osvojila prvo mjesto.
Ušla u finale na „Natječaju za gorku priču 2022“ knjižnice Vrbovec. Treće mjesto portala „pisci i književnost“ u zbirci „Tragovi u snijegu“.
Ušla u zbornik „Preprekove jeseni 2022“ a 2023 osvojila prvo mjesto. 2025. objavljene su joj dvije priče u elektronskom međunarodnom zborniku udruženja „Nekazano“ iz Bara,Crna Gora.
Objavila dvije priče na natječaju „Zlatno pero“, Knjaževac, dvije krimi priče u elektronskom zborniku Matice hrvatske Virovitica.
Priče su joj također objavili i: časopis Samotres Križevci, Balkanski književni glasnik, Hrvatsko štamparsko društvo, portal Dunjalučar, časopis Diskurs, PS portal, časopis Kvaka, portal književnost.hr, Strane ba., časopis Svjetlo, časopis Zvezdani Kolodvor.
Živi i radi u Križevcima.

PJESMA JAGODE ILIČIĆ: HVATAČ SNOVA

Sve što je tog dana upecao stari ribar
bilo je Sunce u tirkiznoj vodi.

Ponio je Sunce kući
u sumrak
Krunile su se sjajne kapi
iz njegovih ruku
punih zlata
svjetlucale su
kao mrvice kruha u tamnoj šumi.

Pogledaj što ćemo večerati!
– rekao je nasmiješenoj ženi
a ona je prihvatila ulov
rukama ogrubjelim
od rada, vode

Kao i svake večeri
prvo su pognuli glave nad stolom
i zahvalili na dobroti dana
onda je ona upitala:
Kako ćemo jesti nešto tako dragocjeno?
Jesi li smio donijeti u našu kuću
svjetlo svijeta
kao običnu ribu?

On se samo nasmiješio
umorno
jer, nije lako privoliti Sunce
da se zakači na udicu.

Taman kada htjedoše večerati
nestade svega na stolu
Kako ćemo gladni u san?
rastuži se ona i pokri lice rukama
otvrdlim, žilavim.

Onda je on počeo pričati priču
o sjenkama koje krije voda
i kako je, jednom, upecao jelena
s krunom na glavi
golemom kao hrastova krošnja
ali ga nije mogao ponijeti kući
jer je krošnja bila preteška
i u njoj su, još uvijek,
pjevale ptice
.
Ona je slušala
i njezine su se ruke smirile
poput vjeverica
zagrljenih u gnijezdu
– Doista? – rekla je tek da ga ohrabri
da priča još.

Jednom sam ti mogao donijeti istog sebe
samo mlađeg
kakvog me je zapamtila voda
– Što bih ja s mlađim tobom?
pitala je ona i osmijeh joj je ozario lice.

Zamisli, kako za ovim stolom
sjedimo drugačiji mi
dijelimo večeru
s ovima koji smo sada.

Teška je ovo priča,
ne znam više što je stvarno
a što sanjamo
govori ona.

Uz zavjerenički osmijeh
on gasi svijeću i prihvata njezine ruke
odlazeći na počinak
dok na nebu trnu posljednji tragovi Sunca
koje bježi preko polja

JAGODA ILIČIĆ (1972, Breze kod Tuzle, BiH), iz zbirke “HVATAČ SNOVA”, Data status, Beograd, 2024; književna nagrada “Fra Martin Nedić” u Tolisi