ROMAN TANJE MILENKOVIĆ “ZAČARANA KRV JEDNOROGA”, Laguna, 2025; odlomak

Baba i tetka su s mamom sedele oko kotla i kuvale ručak. Ubacivale su peršun i luk i šaku ružnih reči. Kada su me videle, prosiktale su: „Udebljala se, udebljala se, udebljala se.” Mama je klimala značajno glavom i ponavljala za njima: „Udebljala se, udebljala se, udebljala se”.
Vratila sam se u svoju sobu, htela sam da vrištim i da polupam sve oko sebe. Ali nisam, samo sam uzela čokoladu koju sam sklonila ispod kreveta. Zarila sam se u njen nežan fil i slatku krv sam joj pila dok nisu prestale da me bole reči „Udebljala se, udebljala se, udebljala se”.
Bila sam peti razred, trebalo da izaberemo s kim ćemo da sedimo. Sa mnom niko nije hteo da sedi, pa sam počela da plačem. Toliko sam plakala da sam od suza napravila baricu na stolu. Svi su mi se smejali jer im je bila smešna barica mog očaja.
Vratila sam se kući i legla u krevet obučena.
Napravila sam sendvič od mesa jednoroga i kidala komade dok nisu postali sitni.
Uveče je dvadesetak dece došlo ispod našeg prozora da zove sestru napolje. Sišla sam niz stepenice po još jednorogovog mesa i tata je gledao u mene i rekao: „Opet jedeš.“
Komadala sam meso kao vuk parče meseca, a niz moje grlo se slivala začarana krv rogatog konja. Dok sam pohlepno sisala grožđanu krv razmišljala sam kako bih volela da imam kome da pričam o vukovima. Koliko bih volela da imam kome da kažem kako boli kad deca dođu po sestru, a mene niko ne zove. Koliko žudim da nekome kažem kako boli kada sama sedim u klupi i pravim barice suza umesto prijateljstva. Zarila sam se u poslednji komadić mesa i oblizala zube kad sam ga progutala.
U školi su me nažuljale patike, pa sam morala sam da hramljem do učionice. Hramala sam sve do svog mesta, a dečaci su mi se smejali i prozivali me. Proizvodili su kromanjonske zvuke dok sam prolazila i govorili da ćopam kao Hromi Daba. Ćutala sam i tražila sam pogledom nekog ko je sam kao i ja.
Na likovnom sam pričala i neko me je udario u teme. Mislila sam da je neki dečak, ali su mi rekli da je nastavnik.
Kad sam dolazila u školu, čula sam iza sebe da je stariji momak rekao da sam kreten, a drugi dečak je rekao da ekstra crtam.
Posle škole sam se potukla s dečakom iz razreda jer mi je govorio ružne reči. Gurnuo me je u blato i bila sam potpuno prljava. Sve me je bolelo i ušla sam u autobus, a dva starija momka su stala pored mene i zapitkivala me iz koje sam štale pobegla. Rekla sam iz one u kojoj vas je majka okotila i hteli su da me udare, ali nisu smeli jer je bilo ljudi blizu mene.
Vratila sam se kući i tata je video da sam sva blatnjava i neuredna. Rekao je da sam pala jer ne mogu da se održavam na nogama od debljine i da treba da smršam. Otišla sam u sobu i uzela sam čokoladu iz ladice i preklala sam je. Kidala sam njeno telo, žvakala sam njene sitne kosti i pila sam njenu grožđanu krv. Nisam osećala ukus, samo sam osećala kako bole grubi komadi dok se spuštaju niz moje grlo. Gutala sam dok nisam zaboravila da moram sutra opet u školu. Kad sam sišla dole pitala sam mamu je l’ ima čokolade od juče i mama mi je rekla: „Samo na hranu misliš.“
U autobusu su me dečaci naizmenično udarali u glavu. Rekla sam tati da su me dečaci udarali, a on me je pitao kako to da samo mene udaraju i kako to da samo ja imam probleme. 
Otvorila sam frižider i nije bilo ničeg slatkog. Mama je to videla i rekla kako nije zdravo da jedem mnogo slatkiša i da treba više da hodam.   
Pitali su me zašto nemam veću ocenu iz matematike, kako Anica i Marica mogu da dobiju pet. Kad roditelji Anice i Marice odu na roditeljski, njih nastavnici uvek hvale i oduševljavaju se njihovim peticama. Trebalo bi da imam pet kao Anica i Marica. Anica i Marica su mršave i nikad ne jedu slatkiše posle šest. Anicu i Maricu svi vole i imaju sa kime da izađu napolje. Anica i Marica imaju plavu kosu i plave oči i mesečinast osmeh. Anica i Marica se nikad ne ljute i uvek pomažu mami u kući. Trebalo bi da sam Anica i Marica.
Iza škole su bile Anica, Marica i Hana. Rekle su mi da izgledam kao strašilo, a ja sam njima rekla da ću ih gađati smećem sa ulice ako me ne puste da prođem. Anica i Marica su me uhvatile za ruke, a Hana me je šutnula u stomak. Ja sam pokazala srednji prst Hani da se osvetim, a one su se naljutile na mene i tužile su me učiteljici. Aničina mama je rekla da je u redu što su me šutnule u stomak jer sam ja pokazala srednji prst.
Kod kuće su me mama i tata poseli na stolicu da sedim ceo dan s mamom i da razmislim šta sam uradila. Pitali su me da li sam videla od njih kako pokazuju srednji prst i ko me je tako vaspitao. Uplašili su se da će da dođe Aničina mama i da će da priča sa njima.
Uzela sam čokoladicu iz torbe i otkinula sam joj glavu.
Pantalone su mi se pocepale između nogu od trenja butina. Otišli smo u butik da kupimo nove, ali nije bilo ženskih koje sam mogla da obučem. Kupila sam muške pantalone jer su jedine bile dovoljno široke. Na času su mi dečaci dobacivali zbog muških pantalona, pitali su da li treniram da budem sumo rvač, i imitirali zvuke groktanja. Odlučila sam da ih više ne oblačim kada idem u školu. Mama me je pitala gde su, a kad sam joj rekla da ne želim da ih nosim, počela je da viče na mene. Gađala me je rečima: „Nisi u poziciji da biraš jer si debela.“ 
Rastrgla sam sendvič napola i trpala u usta dok sam tražila začaranu krv jednoroga.
Volela bih da odem na mesec, jer je na mesecu u redu što imam crnu kosu i oči boje srnećih leđa. Na mesecu je u redu što je moja dlaka duga i crna, a moji nokti dugi kao kandže. Na mesecu mogu da zavijam i da čujem zavijanje natrag. Mogu da režim ako me neko pita zašto nisam Anica i Marica. Mogu da crtam konje i da spavam sa vukovima. Mogu da čitam knjige i pričam o njima. Na mesecu žele da slušaju kako pričam i ne prekidaju me rečima „smaraš“, „dosadna si“. Na mesecu, kada kažem da me je neko dirao, slušaju me i zagrle. Na mesecu me poljube kada plačem. Na mesecu mi miluju kosu kada želim da spavam.
Volim mesečinu, ona mi obasjava put do kuće. Moja kuća je tamo gde kada kažem „neko me je dirao“, odgovor bude „ne brini se, imaš mene“.
Mama je donela garderobu koju je odbacila njena drugarica i njene jako mršave kćerke. Ja tu garderobu nikad ne mogu da obučem, jer da bih mogla, trebalo bi da prestanem da jedem. To je nemoguće jer mi treba začarana krv jednoroga. Mama mi je rekla da probam, a ja nisam mogla da zakopčam rajsferšlus.
Uzela sam salamu iz frižidera i kidala sam je dok je nisam raskomadala na paramparčad.  
Kada sam ulazila u školu, grupa dečaka je dovikivala za mnom i režala i brundala. Čula sam kako moje ime izvitopereno koriste. 
Vratila sam se kući i tražila sam da jedem. Mama je rekla: „Samo na hranu misliš.“ 
Morala sam da pojedem sendvič jer nije bilo ničeg slatkog. Lomila sam mu setne kosti i kidala sam hleb. Naglo sam se okrenula i videla mamu kako me uporno gleda. Zarila sam se u slaninu i pila njenu masnu krv. Krv slanine nije bila začarana, pa sam nastavila da je tražim.
Mama i tata su otišli u Mesečinovo da kupe nove jorgane. Mi smo ostali kod kuće sami, nadgledali su nas roditelji Anice i Marice. Igrali smo se i ja sam pala na pod držeći svoju loptu. Anica je htela da mi uzme loptu, da bih je sprečila, ujela sam je. Kad su se tata i mama vratili kući, tata je arlaukao na mene i rekao da se ponašam kao divlja zver.
Uzela sam hleb kradom i izvadila sam mu stomak. Gutala sam njegovu meku utrobu i smeštala je u svoju.
Brata i sestru su drugari zvali na rođendan, samo mene su zvali jer su morali. Na žurci smo pojeli parče torte i otišli da se igramo. Htela sam da u bojanci obojim kožu princeze žutom bojom, a devojčica je počela da vrišti jer sam joj upropastila sliku. Sišla sam niz stepenice po još jedno parče kolača. Njena mama mi je rekla da nije sramota jesti, nego da je sramota krasti. Pojela sam drugo parče torte, ali u njoj nije bila začarana krv jednoroga.
Mama i tata su gledali u mene jer su znali šta sam uradila. Rekli su da me niko ne zove na rođendan jer uvek nešto upropastim. Da me zato niko ne zove napolje. Rekli su da me svi mrze i da ću ostati sama jer sam divlja.
U sobi sam prislonila nežnu stranu zgloba na usta i našla sam puls. Snažno sam zarila očnjake u njega i počela požudno da pijem crvenu tečnost, začaranu krv jednoroga.

_____________________________________________

TANJA MILENKOVIĆ se bavi književnom kritikom i esejistikom. Njeni eseji i kritike objavljeni su na portalima i književnim časopisima. Interesuje se za rusku književnost o kojoj piše na svom blogu za književnost Čitanja Šagane. Začarana krv jednoroga je njen prvi roman. Pored književnog rada, bavi se crtanjem i slikanjem.

PJESMA NATAŠE GOVEDIĆ: TEOREM O NOBELOVOJ NAGRADI (iz zbirke “ZLICE I VILICE”, Fraktura, 2022.)

istina o Nobelu brutalno je jednostavna:
manijakalni ljudski rad nikada ne prestaje
i nikad neće iscrpiti svoje resurse

rad je svakodnevno kamenolovanje
i meko krzno biblijskog jelenčeta u igri
i rovanje po zatrpanim bibliotekama

rad će sam sebe nagraditi
i tko ga ima, ne može ga izgubiti

kakav bellum nobel,
kakve nagrade

imaš li redak ispisanog teksta
to je jedino pitanje

_________________________________________________

NATAŠA GOVEDIĆ piše prozu, kritičku prozu, analitičku prozu (humanističko-znanstvenu i esejističku), a piše i poeziju. Rođena je iste godine kad je Gwendolyn MacEvan objavila zbirku pjesama Shadow-Maker (1969.). Jedna od najdražih pjesama joj je “Želim da to bude kristalno jasno” iste autorice. Pjesma kaže da se poezija ne piše zato da bismo nadmudrili gravitaciju, nego zato da nakon posljednjeg pročitanog retka još par sekundi ne radimo ništa drugo. Samo se još malo naslonimo na stihove.

ROMAN NENADA STIPANIĆA “ŽIVOT U TOPU KOJEG NEMA”, Sandorf, Zagreb, 2025; ulomci

***
Senj, kolovoz 1986.

 Veselo sam skinuo majicu, kratke hlače i crne espadrile koje mi je tetka Višnja donijela iz Trsta, navukao plave kupaće gaće i nataknuo plave gumene sandale, izašao iz zgrade, pogledao vedro nebo i jarko ljetno sunce pa kroz ulicu Alej krenuo kao kroz gusti zeleni tunel, preko ulice Kolan spustio se do parka. Sunce me tuklo po ramenima i glavi, ali uživao sam u vrućini, svojim koracima i pogledu na osušeno bilje koje je proljetos lijepo mirisalo. Škola je još daleko i ljeto je moje najdraže doba. Ali, bio sam i oprezan. Djed me upozorio da ne smijem uzimati bombone niti razgovarati s Nijemcima na ulici. Baka bi vikala na njega:
– Ne benavi i ne straši ga s Nijemcima, pomunjesat će dite.
A meni bi rekla:
– Dite, niš se ne boj, neće tebe niki. Ti svi s kojima je deda ratoval, sad su samo u njegovoj glavi.

***
Senj, lipanj 1992.

Za ono što sam ja htio naučiti, a to je izaći iz ovoga svijeta i tijela, trebao sam učitelja. Pronaći čarobnjaka Yaqui Indijanca ili kako ga je Castaneda stručno zvao „brujo“, usred rata u Hrvatskoj, bilo je i možda i teže nego djedove vanzemaljce. Moj nagradni tjedan, za najbolji rezultat u vojarni u gađanju na sto metara kalašnjikovom je završio. Veselio sam se povratku, Puli i vojarni Muzil koje sam za razliku od većine kolega zavolio. Dobro sam jeo i više se nisam kupao u limenoj bačvi u kuhinji. U vojsci je postojala kupaonica, velika prostorija s desetak tuševa bez odjeljaka. Prvi put mi je bilo nelagodno kad sam vidio da se moram tuširati s još deset golih vojnika istovremeno i svega četrdesetak sekundi u hladnoj vodi i da se treba zaista brzo nasapunati da se čovjek stigne isprati prije nove rotacije. Časnici su nam objasnili da novca za toplu vodu nema. Ali bila je to prava kupaonica, za mene više luksuz i provod, nego tek mjesto za kupanje. Nakon što sam okusio kupaonicu u đačkom domu BIŠ-a u Rijeci navukao sam se za sva vremena.

***
Pula, Muzil, kolovoz 1992.
Beatu nije zanimao Castaneda; jednom je rekla da je to glupost, da je čitala o njemu, a nije je ni Isus zanimao. Činjenicu da sam nosio i krunicu oko vrata i „brijao“ na Castanedu smatrala je suludom. Nisam razumio zašto; meni se to sasvim dobro uklapalo u Božju svemoć da stvori različite svemire koji se ponekad pomiješaju. Kad sam joj to rekao, smijala se, hvatala za glavu i rekla da je bolje da se držimo seksa. Nisam htio kvariti idilu jer noći su bile kratke, a trebalo je i odspavati malo prije zore. Rekla mi je da njeni roditelji mrze vojnike, ali nije htjela reći zašto. Ta tri tjedna bila su mi neobična; kao da noću više nisam u vojsci, nego netko drugi, dio pulskoga svijeta. Seks nam je bio baš žestok. Juki je, kao seks-guru, govorio da seks mora biti toliko intenzivan da se čovjek znoji, ali ne kao ljudsko biće, nego kao kamen što se znoji kad se gradi suhozid, a pun ljubavne tehnike kao Kamasutra.

***
Berlin, studeni, 2021.
Od kad sam ih čuo, tražio sam Flawless Issues, Steintor Herrenchor, Edwina Rosena… Hladna i lijepa mehanika zvukova vraćala me u mladost kad sam slušao sličnu glazbu. Shvatim da stojim na vratima i da sam zablokirao ulaz. Eh, gubim nit, ili možda, tražim skrovište. Poželim si zagurati prst u čelo i otputovati odavde, ali otarasim se te misli, imam obitelj i puno toga što traži prisutnost u zbilji. Nikakva fantastika ni otkloni ne dolaze u obzir, jer ako mi i izrastu krila možda ću poletjeti, ali neću zaraditi za stanarinu, a ne možemo živjeti u gnijezdu ispod zabata krova. Kada posložimo život, onda si mogu gurnuti prst u čelo i opet malčice otputovati iz ozbiljna i sposobna svijeta iz kojeg izviru sva zla ovoga planeta.
Bar je bio šarena, slabo osvijetljena smjesa industrijskog uređenja i filmskih plakata po zidovima. Vidim repliku „Kabineta dr. Caligarija“. Nedavno sam ga se sjetio na Caligariplatzu. U kadrovima Kabineta prepoznavao sam iskrivljene zidove, čudne prozore i depresivne sjene noćnih mora vlastitog života. Eh, pomislim, čitavo vrijeme pokušavam obrnuti ovu noć na pozitivu, ali ne ide. Na stropu bara vrtjela se disko kugla kojoj je netko nakačio velike brkove i bradu. Bacala je psihodelične sjene po zidovima i oznojenim ljudima, kao da se posuta šljokicama vrti odrezana glava starog hipija i rasipa njegova sjećanja na posljednje trenutke nekog drugačijeg grada i svijeta.

*

“Neke autofikcije se ozbiljno primiču fikciji, kao što je to slučaj sa, smijemo reći bildungs romanom, Život u topu kojeg nema Nenada Stipanića. Život pripovjedača Neona obilježilo je senjsko odrastanje s djedom PTSP-ovcem iz Drugog svjetskog rata koji iščekuje vanzemaljce, bakom koja je glas razuma iako brine da će maštovitom unuku eksplodirati mozak i psom Sokolom. Nasuprot pomalo bizarnoj obitelji probleme protagonistu stvaraju institucije poput škole i vojske, a rat je malo kome pomogao. Ali nadareni Neon uvijek može gurnuti prst u glavu i otputovati daleko, putom uskoka, strip junaka ili Castanedinog Don Juana. Čak i kada se skrasi s obitelji u kozmopolitskom Berlinu.

Nekad tužan, češće komičan u sudaru sa zbiljom, s naturalističkim elementima i psihodeličnim izbojima, najčešće jednostavno dirljiv, ovaj roman je priča o djetinjstvu, o ljubavi i emigraciji, s epizodama Apokalipse sada za sirotinju i pokojim istinskim kukavičkim i herojskim činom.

(O)ponašanje glavnog junaka ne preporučamo ni u laboratorijskim uvjetima.” – Kruno Lokotar

______________________________________

NENAD STIPANIĆ rođen je 1973. u Senju, veći dio života proveo u Zagrebu.
Piše prozu, radiodrame, TV scenarije, novinske feljtone. Objavljivao u periodici, na internetskim portalima i radiju, u zemlji i inozemstvu. Nagrađivan i uvršten u domaće i strane preglede i antologije književnosti. S Vladom Bulićem napisao je scenarije za prvu i drugu sezonu kriminalističke dramske serije Mamutica. Objavljene su mu zbirke priča Sprinteri u labirintu (2005.) i Odlično je baviti se kriminalom (2008.), romani Izbacivači Majke Božje (2012.), Stvarno je odlično baviti se kriminalom (2015.) i Bogovi neona (2019.). Za roman Stvarno je odlično baviti se kriminalom dobio je nagradu Balkan Noir. Eksperimentalni roman Bogovi neona uvršten je u preglede najboljih hrvatskih knjiga 2019. godine, bio je u više polufinala za nacionalne književne nagrade i u finalu nagrade Europske unije za književnost.
Trenutno živi u Berlinu s obitelji.

TRI PJESME SARE NOVKOVIĆ IZ ZBIRKE “SETI SE SVOJE HRABROSTI”, ASoglas, Zvornik, 2025.

SEĆAM SE

kako si mi jednom rekla
da bi probala da zagrliš drvo
jer si čula da je lekovito

sećam se i da si rekla
da bi volela da umreš u snegu
jer si pročitala da tako na kraju
ne osetiš hladnoću
ne osetiš ništa

onda se još sećam
kako si plakala za onima
kojih više nema
i rekla da ja ne mogu
to da razumem

sećam se
i žalim što si umrla
u bolnici
na krevetu
na leto
i što ti nisam donela neko drvo
možda bi od njega ozdravila

mislila sam
da je ljubav svemoguća,
a onda
tvoj odlazak
prekid detinjstva
rušenje ubeđenja
i činjenica da te
tek sad razumem
i mrzim što je tako.

***

PUŠENJE

posle sedam godina
apstinencije
on ponovo puši
dotle je došlo

osećam kako moja nemoć
raste iz dana u dan
kao i neizvesnost

ja neću pušiti
zarekla sam se onda
kad si ti umrla
i još uvek mogu da stojim
iza svojih reči

tako bih volela da mu pomognem
da nam pomognem
ne znam više kako
živim ja neki svoj život
ali nije to to
ako je njemu loše,
pa mi smo tim, zar ne?

a onda najednom stvari
polako menjaju tok
koštalo me, ali
isplatilo se strpljenje
ne rastaje se za svaki problem
staromodna sam ti, mama

volela bih
da pričamo o svemu
samo ne znam
kakav bi mi savet
mogla dati
dobra si bila ali
mislim da znam
više i bolje od tebe
o partnerskim odnosima

zato si mogla
o ljubavi prema detetu
da pričaš zauvek
i još da me učiš svašta
ipak si toliko više
o svemu znala
pametnica moja
ipak si bila mama

pre deset godina
ništa nije slutilo
na ovo kako nam je danas

svi smo postojali
ispijale su se kafe
naši glavni glavni običaji
smejali smo se kao budale
i kad je bilo zajebano

vreme je teklo lagano
smrt je bila nešto jezivo
i daleko od nas,
a sad je sastavni deo mene

posle sedam godina
on ponovo puši
tebe ponovo nema
u međuvremenu sto sranja
ne bi mi verovala
nekad ne mogu ni ja
nekad ne mogu ni ja.

***

SETI SE SVOJE HRABROSTI

neću te lagati:
osetljivost će te pratiti
kroz čitav život
godine će ti samo izoštravati čula
svaki pokušaj da ih otupiš
unapred je osuđen na propast
nije da nisi probala

bolje probaj da u svakom danu
zapamtiš bar nešto lepo
dok za to ima mogućnosti
jer biće dana koji su posebno ružni
i tad nema mesta filozofiji
nema utehe

slobodno odbrusi svakome
ko ti tad kaže da sve ima nekog smisla
ne moraš da slušaš to slomljenog srca,

a onda ako ipak jednom u svemu
pronađeš smisao – to je u redu
biće ti lakše

zaboravi na pravila
smejaćeš se
dok budeš doživljavala
najgore scenarije

zapamti: nešto treba da te spasi

ponašaj se u skladu sa onim
što u datom trenutku osećaš

ako to znači plakanje
na javnim mestima,
pred ljudima
jer te odjednom
sve na nekog podseća –
to je u redu

ne slušaj puno komentare drugih
nekad ih ne slušaj uopšte
ti najbolje znaš
šta se dešava u tebi

i ne razmišljaj mnogo unapred
i o tome kako ćeš nešto
jer ćeš na kraju uraditi toliko toga
za šta nikad ne bi pomislila
da možeš

žao mi je,
ali desiće ti se ono
čega si se najviše plašila
i to više puta
i to ćeš preživeti

iako si uvek govorila
da nećeš

znam da sad ništa ne razumeš

ali da ti ipak nešto govori
da negde tamo postoji nada
da će jednom sve imati smisla
sve će ti biti jasno
toliko kristalno jasno
da ćeš i zaboraviti na tugu

možda ćeš se nje tek ponekad setiti
kao nečega zbog čega
su nastajale najlepše pesme
dok ih ponovo budeš slušala
ili čitala
sa onima koji su sada mrtvi

negde tamo jednom

do tada
treba svaki dan pregurati
seti se svoje mudrosti
ne daj da te pokoleba
cena uvoznog mleka od 176 dinara
nepredvidljivo ponašanje mačke
tuđa nepromišljena reč
pesma na jutjubu

pobogu
izdržala si nesnosne bolove
koliko je zapravo snažno
to tvoje telo
to tvoje srce
seti se svoje hrabrosti
kad te sve navodi da posustaneš

seti se svega
ne daj da te pokoleba
ništa

i ne boj se
pratiće te tvoja osetljivost
čuvati izoštrena čula

negde tamo jednom
otkrićeš šta je to zapravo smrt,
a sad je vreme za život.

_______________________________________

SARA NOVKOVIĆ rođena je 7. aprila 1994. godine u Somboru. Živi i radi u Kljajićevu.
Suosnivačica je UG „Kulturna gerila“ koje organizuje kulturna dešavanja poput jedinstvene manifestacije „Pesničanje“. Pesme su joj objavljene u regionalnom književnom magazinu Čovjek-časopis, na portalima Anna Lit i Poetum i zastupljene su u zborniku “Rukopisi 47”.
Laureat je manifestacije “Poetski dani Dare Sekulić” 2024., održane u Istočnom Sarajevu. Nagrada za najbolji neobjavljeni pesnički rukopis bila je izdavanje ove knjige, 2025. godine.

DVA DANA POEZIJE BOJANA VASIĆA (iz zbirke “KROTKO”, Povelja, Kraljevo, 2025.), 2/2

SVIBANJ

Uđi u svibanj da osetiš
trulež dublju od srednjeg
veka, čisto vreme što nosi
ljude nabodene na sebe kao
poljska strašila. Svet pred
tobom otvara puteve što ne
vode nikud, mrtve doline
zasejane svetlom, atar pomračen
polenom nikotinoida. I dok
se okolna brda iznova pale
zelenom buktinjom bujanja,
čitav je mesec radosna nelagoda,
pun viškova i zalamanja snova
s podivljalih lastara. Volim da
hodam kroz Đurđevdan i budem
jedan od onih što jedu sopstvenu
senku. Tako su jasni stranputica
leta i široki zjapovi cvetova, dok
svibnju u čast podižem čašu
zovinog vina, ruke mi trnu,
a reč premire od užasa zrenja
u mekoj opni nestajanja.

***

MOGLEN

S ovih se vrhova slivaju
reči od žive vode jutarnjoj
magli pravo u dlan, dok planina
na magistralu baca osmostranu
senku gustu kao paučina.
Zatvaram oči i samo želim da
stignem na drugu stranu smisla,
na najudaljenije mesto na kom
se i dalje ostaje čovek. Planina
ćuti. Nema veće daljine od
nevoljnog zaborava. Sanjam
o mestu na kom me niko neće
pitati ko si, gde se napuštaju
krivica, bolest, ratovi i ostaje
večno na visoravni od žive
vode. Tamo se ne bih sećao
ničeg kao što se ni planine ničeg
ne sećaju. Biti u zemlju položen
krčag što ne zna ruku što ga
je tu zakopala, Moglen koji ti
šapuće uđi u moja usta, na kosti
ću ti navaliti krov od nemog
kamena. Čisto sam vreme, u
mojoj magli sve stoji, ništa
se ne zadržava.

***

HRISTOFOROS

ćerki

Gazimo preko reke
jednom neutaživom
žeđi tražeći drugu. Plaši
te odsustvo reči, mrak
iz kojeg izrasta svetac
sa psećim likom što
te mojim ramenima
nosi kroz tišinu. Još
tvoje oči veruju u ono
vidljivo, još ne znaš
da duša prezire meru.
Uskoro bićeš teža od
sveta, nezaustavljiva
inflacija onog što jeste.
Vodi me ka kraju dok
te nosim ka tebi, rasti
mi na ramenu nesvesno,
dečje, da moja usta pod
tobom potonu duboko u
maticu vremena, napokon
mirna, napokon sretna.

***

TUKIDIDOVA ZAMKA

Ne istorija, već nešto
što gori u meni dok čitam,
oprezno sricanje haosa
koji time dobija biće, ili
vreme rečju savladano u
utešnu katastrofu priče,
začaureno neminovnošću
ponavljanja što larvama
novog daje oblik onog čije
je vreme zauvek prošlo. To
nije istorija, već način na
koji varamo sebe, obarajući
ruke s neumoljivim ćutanjem
svemira. Tolika je patnja
sudaranja čestica da kad
je opiše Tukidid postaje
razumnija i manja, da i mi
koji ga čitamo, upadamo
nadi u istu zamku.

***

GLINA

bivšem dečaku

Glavom više ne zvoni
užas, duboka jama srušenog
tornja crkve u Glini, i sve
što joj prethodi, što je sledi,
razvučeno kroz vreme u
vrelu zmiju gorućih slika,
odatle motri i bdi, čekajući
svoj tren. Jer strašan je nemir
mrtvih, osvetu podgreva
nezgaslim žarom, gradove pali
gnevom pravednika. Kažem, izdigni
naselje mučnih prizora iz svoje
krvi i opet budi dečak, da tuđa
grla u tvome postanu nevidljive
ruže, foneme mekog mirisa. O
onom što se ne može oćutati
treba govoriti krotko, da ti reč
postane dom obnovljen za sve.
Uvedi nas u nju kao u novi
dan, osmi, i neka sve što kažeš
bude bezazleni sinonim za
mudrost.

___________________________________________________

BOJAN VASIĆ (Banatsko Novo Selo, 1985) objavio je knjige pesama Srča (2009), Tomato (2011), Ictus (2012), 13 (2013), Detroit (2014), Volfram (2017), Toplo bilje (2019), Brid (izabrane pesme, 2021), Udaljavanje (2022), Crna kutija (reprint samizdat izdanja, 2023), Noć od ružinog drveta (2024) i krotko (2025), romane Vlastelinstva (2022) i Ulm (2025), kao i prva dva dela serijala epske fantastike Tamna – Crne kćeri (2024) i Slava i kob (2025).
Bio je deo pesničko-umetničke grupe okupljene oko edicije caché. Za poeziju je dobio priznanja Mladi Dis, Matićev šal, Miroslav Antić, Vasko Popa i Branko Miljković. Roman Vlastelinstva našao se u najužem izboru za nagradu „Beogradski pobednik“, kao i užem za „NIN-ovu“ i „Vitalovu“ nagradu. Knjige su mu prevođene na poljski, slovenački (Črepinje/Srča, 2015), engleski, makedonski (Topli bilki, 2021) i nemački jezik (Warme Pflanzen, 2024).
Piše književnu kritiku.
Član je Srpskog književnog društva. Živi u Pančevu.

PJESMA TATJANE GROMAČE: PIJANE NOVEMBARSKE NOĆI

Ah, kako smiješan izgledao je vaš svijet
Prvi tramvaji u gradovima
Koji su se, kao preko noći
Preobrazili u oblik zvijezde, višekrako nanizane u manje
skupine
Prigušeni labirinti sa slijepim ulicama koje vode
Sivim stepeništima do rijeka
Dok ponad rijeke pleše magla, u sivim haljama, punim
rupa od moljaca
Iza vrata pučkih kuhinja, kao i uvijek
Nagurava se gladan svijet,
Dronjci, kape, vunene čarape povrh opanaka
Limene kante, plete košare, mljekarice širokih bokova
Djeca gladna, bosa, umiljata i bolesna
Časne sestre, donositeljice posljednje pomasti
U obliku zdjelice s kašom, i velike, čvrste žlice
Sposobne da zahvate sav sadržaj u par zalogaja.
U Donjem gradu jure trolejbusi
Gospođe s krznenim okovratnicima, u svilenim najlon
čarapama
Povlače sićušnu dječicu
Na satove klavira
Klopoću konjske zaprege, kolporteri na uglu
Tik do ulaza u hotel “Excelsior”, uzvikuju naslove
najnovijih događaja
Sprema se velika klaonica svjetskih naroda
Sladoledar na biciklu u hladnoj kutiji raznosi vanilije
i čokolade
Slastičar na drugome uglu rastjeruje muhe
Velika gradska fontana, tek izgrađena, s još malo
izmrvljenog pijeska uokolo
Raskošno, u figurativnoj maniri dostojnoj svjetskih
prijestolnica
Podiže u visinu trak svog vodoskoka
Izlozi apoteka govore o najnovijem proizvodu protiv čira
na želucu
Dame se zaustavljaju pred knjižarama koje donose prijevode
zavodljivih romana
U istočnim zemljama ljudi ginu, odvođeni u logore,
istrebljivani
U svrhe idealnog društvenog programa i agrarne reforme
Restorani nude riblji file na podlozi od umaka sačinjenog od
Koromača i kopra
Nitko još ne zna kakav okus ima puding od mušmula, ali
mnogi već govore o tome kao o nečem izvanrednom
Uvečer se pale svjetleće reklame, najnovije predstave u teatru,
plakati s kino zvijezdama
Na onih nekoliko metara kvadratnih gradskog centra
Gdje prodavačice ruža još uvijek hodaju po krčmama iza dva
u noći
Nudeći kavalirima pupoljak, dva po povoljnoj cijeni

Sve to, kao u nekom kabareu, u vodvilju, na karuselu koji
se vrti
Na kojemu se nižu prizori vojnika pobjeglih s ratišta
Sakatih, jednonogih, na štakama
Sve, kao izrezano iz neke slike
Pijane novembarske noći
Koja se, evo, vječito opetuje, ponavlja…

TATJANA GROMAČA (Sisak, 1971.), iz zbirke “IVAN BEZDOMNIK I NJEGOVE PJESME”, Sandorf, Zagreb, 2023.

DVA DANA POEZIJE BOJANA VASIĆA (iz zbirke “KROTKO”, Povelja, Kraljevo, 2025.), 1/2

RUJAN

U tvoju se kosu skrila stidljivost
sunca, u poroznu jesen odlila
punina dana. to prostor oblači
nove oči, i sve što postoji –
zbunjujuća ogledala, rikošet
misli, sporost golubova – opada
s tebe poput sprženih listova.
Paukove mreže između čokota
bez prestanka dozivaju jedna
drugu i od živog zujanja sveta
telo mi ispuni umor, kičma se
iskrivi od obilja i blizine smrti.
Guši me rujan gust kao majka,
težak od mleka, zbijen u zrelim
plodovima. Zar stvarno nema
izlaza odavde, pitam, postajući
žuta panika skroba, crna jabuka,
klijajući u vrisak po zemlji poleglog
sirka, i udvostručen i rascepljen po
sredini od neke prinudne sreće.

***

HUM

Ništa ne znam o čoveku
što sedi na kamenu pred
praznom kućom i čeka
veče pijući vodu iz
šuplje tikve. Ogroman je
teret prostora nad njim dok
ustaje i prilazi zidu gluvom
od sunca. Ovce se još nisu
vratile u tor, livada gori
zrikavcima. Nikoga nema.
Deca su otišla u svet. Deca
su umrla od gladi. Kao zmije
pod pragom, prepletene su mu
i hladne misli. Čovek ustaje,
bos je, u dugoj košulji i gaćama
od kostreti. Pod jezik mu se
zavukao sumrak mali kao
svračije srce. Čitav je dan
gledao daljinu pletući uže
od sirove like. Srpanj nad
glavom mu je oštar i vreo, mirišu
dani na užeglo maslo. Čovek
pogledom dodiruje stene, nežno
poput latica jorgovana i misli:
koliko toga još oseća ova
stara, pegava koža; i misli,
koliko se još ima ići do prvog
drveta dobrog da se o njega
obesi čovek.

***

KOZARA

Da nema sećanja lišće
što preda mnom trepti bilo
bi lišće, praznina praznina,
mrtva i suva duga smeđeg
i sivog tla dizala bi se samo
u dubok, prašumski miris i
bezimene ptice. Dok sve gori
vreme se šunja i odmiče napred
nečujno poput vetra. Glas za
glasom ispari iz reči sećanje
dok na dnu ne ostane jedino
seta. Kakva je to daljina pojela
ljude, u prostor uvukla divljinu
gore, ispila je gradovima i ovom
sušom, reči su mi slepljene za
nepca. S jedne strane gori
Knežopolje, s druge Timar i
Omarska. Praznina je preda mnom
zaista praznina, glasovi mrtvog
lišća prošarani poskocima.

***

SIJEČANJ

Čitav je svet sazdan od
noći, zavejan crnim snovima.
Tako o sebi priča praznina. Po
njoj se pale seoske vatre, vijugaju
pijanci preko ugaženog snega. Noć
gleda u sebe kroz plamen lučeva,
pevuši o ničem praporcima
prišivenim za grubo sukno magle
i inja. Dok se godina cepa na staru
i novu u kolibama se same od
sebe izmišljaju reči. Sve ono
što jeste jednostavno jeste,
dobra zima, besmisao, vukovi
pred vratima staje, ponoć prepuna
smisla, gusta poput materice. Bože,
ostavi me doveka ovde opčinjenog
stvarima i tvojim likom, ne
daj da se iznova nađem i
nastanem u punini trajanja.
Zavej me svojom noći, zavej
me crnim snovima.

***

TIŠINA

babi i dedi

Ovde počiva Pava,
ovde počiva Riste.
Ona u kojoj su pucale
puške i tupo maljevi tukli,
goreli vriskovi za bljeskom
noža, sve dok na Kupresu
nije ostalo nikog do nje i
njenog ujaka sa zvezdom
na čelu. I on, dok je žurio
iz radnog logora preko
Vardara i Treske, samo da bi
pod kestenovima našao tople
grobove svoje žene i dece
kako besmislom greju jesenju
zemlju za selom. I još tada, oboje
je mogla da ih proguta mračna
večnost, a nije. Njihova usta
kroz moja jednako govore
i ćute, jednako ćute i govore.

_________________________________________

BOJAN VASIĆ (Banatsko Novo Selo, 1985) objavio je knjige pesama Srča (2009), Tomato (2011), Ictus (2012), 13 (2013), Detroit (2014), Volfram (2017), Toplo bilje (2019), Brid (izabrane pesme, 2021), Udaljavanje (2022), Crna kutija (reprint samizdat izdanja, 2023), Noć od ružinog drveta (2024) i krotko (2025), romane Vlastelinstva (2022) i Ulm (2025), kao i prva dva dela serijala epske fantastike Tamna – Crne kćeri (2024) i Slava i kob (2025).
Bio je deo pesničko-umetničke grupe okupljene oko edicije caché. Za poeziju je dobio priznanja Mladi Dis, Matićev šal, Miroslav Antić, Vasko Popa i Branko Miljković. Roman Vlastelinstva našao se u najužem izboru za nagradu „Beogradski pobednik“, kao i užem za „NIN-ovu“ i „Vitalovu“ nagradu. Knjige su mu prevođene na poljski, slovenački (Črepinje/Srča, 2015), engleski, makedonski (Topli bilki, 2021) i nemački jezik (Warme Pflanzen, 2024).
Piše književnu kritiku.
Član je Srpskog književnog društva. Živi u Pančevu.

KRATKA PRIČA ALME ZORNIĆ IZ ZBIRKE “NEKADA DAVNO U TAMNOJ NOĆI”, Off-Set, Tuzla, 2025.

JUGOVINA

– Mater ti nije dobro. – očev glas budi me iz sna.

Još sam pripit od sinoćnjeg druženja sa ekipom pa nespretno iskačem iz kreveta. Saplićem se od stvari razbacane po stanu i u trku ulazim u kupatilo. Otupio od prethodne noći, vina, cigareta i sati provedenih u šupljoj priči prepuštam se vodenoj stihiji. Mlaz hladne vode šamara me po licu, šutira u jaja. Poturam leđa i vrat, trpim vodene udarce. Nakon pola sata provedenih pod tušem trijeznim se. Utrnuo, kože boje nagnječene šljive, go i mokar uputio sam se prema kuhinji. U hodu, brišem lice prljavom košuljom i oblačim prvo što mi je došlo pod ruku.

Ulazim u auto, palim radio.

– Bosnu je zahvatio toplotni talas – čujem glas spikera. – Crveni meteoalarm je na snazi.

Spustio sam prozore i pustio pustinjskom vjetru da me prži. Krvave oči i oteknute podočnjake zaštitio sam sa rejbankama, naočarima sam sakrio i užas na licu.

Njegov poziv sluti na zlo.

Stigao sam na staru adresu, zavalio se na sjedište i čekam.

I prije tri godine, bio je Bajram, stajao na na istom ovome mjestu, i gledao u neboder ispred sebe. Zurio u naš prozor moleći Boga da sve prođe kako treba.

Nije prošlo kako treba jer otac je stručnjak za uništavanje svih naših zajedničkih trenutaka. Tračak sreće u majčinim očima zatrovao bi riječima, uvredama i ponižavanjem. Pola dana sjedili smo za trpezarijskim stolom i slušali očev monolog. Meso je prepečeno, pita preslana, a baklava se mogla još malo peći. On je pričao, mi smo ga pokorno slušali dok je u nama tinjala mržnja. Želio sam što prije otići kući i zaboraviti tu lažnu sliku još jedne sretne obitelji.

 Ispušio sam petu cigaretu ne želeći ući u zgradu, i upravo sam palio i šestu, kad vjetar dodirnu lišće u lipovoj krošnji i zašušta:

– Idem zapaliti.

Bratove posljednje riječi bile su upravo te. Tog dana, moj brat je izašao na terasu, i nikada se nije vratio. Krvava mrlja na pločniku, samo je to ostalo od njega. Neko je posadio lipu tamo gdje je on pao. Možda sam to bio ja, ne sjećam se, jer mjesecima nakon Samirove smrti nisam  se trijeznio.

Haustor je u mraku, svjetlo ne radi. Iz podruma dopire mjaukanje. Lift vonja na pišaću, ljudski znoj i na mene. Volim te Selma, piše na ispljuvanom ogledalu. Volim te, i moje podbuhlo lice bez neke određene forme, lubenica sa nekoliko dlaka, nisu išle skupa. Mrzim ogledala, sebe – njega u meni.

Izlazim iz lifta.

Hodnik je zastrašujuće uzak. Zidovi me stežu. Dok koračam naprijed, koracima se povlačim unazad, u prošlost. Prislanjam uho na naša vrata. Muk. Hvatam za šteku. Otključano je. U polumračni hodnik sa balkonskog prozora probija se slaba svjetlost. Skidam cipele, udišem zrak koji sam udisao pune dvadeset i dvije godine. U nosnicama osjetim trulež, a stan u kojem sam odrastao smrdi na smrt.

Majka leži na leđima, sklopljenih očiju, spava. Bolest ju je poharala. Bolest, i on.

– Ti si? – otac sjedi na vrhu trpezarijskog stola, na svome mjestu, kao da ga je neko zalijepio za prokletu drvenu stolicu, kao da je ekserima zakovan, osuđen tu da sjedi.

 Pred njim flaša rakije.

– Ja sam! – odgovaram.

– Zvao sam doktora, Mira je otišla po uputnice. – Mira, naša komšinica sa trećeg.

Bio sam srednjoškolac kada sam ih vidio, oboje, na istoj toj stolici. Zadigla je plisirku suknju, raskopčala svilenu košulju boje kajsije. On je hrzao poput konja, a ona ga je jahala. Ječala i stenjala. Očevi prsti su nestajali u Mirinom bijelom dupetu. Urezivao je crvene tragove u te dvije rupičaste mjesečeve polutke. Podigao je šake i uhvatio je za ogromne sise. Bradavice su joj okrugle katranaste mrlje na zategnutoj koži. Stajao sam ukočeno i gledao ih iz hodnika. Mira se nabijala na očev kurac, miješala bokovima.

– Jebi me, jebi me! – dva guza bi se rastvorila a ja bih ugledao vlažno ružičasto meso.  A moj otac, čak i dok je jebao, zurio je ispred sebe ne mijenjajući svoj izraz lica.

Nije me vidio, niti čuo kada sam otvorio vrata i izašao iz stana. Strčao sam uplakan niz stepenice. Već sam ga mrzio, ali nakon ovoga, mrzio sam ga još i više.

– Samire, ti si? – vratio sam se u majčinu sobu. Budna je, oči joj se cakle. Zamjenila me je sa bratom.

– Ado je, majko! – razgrnuo sam zavjese i pustio sunce da uđe. Otvorio sam prozore da i trag smrti istjeram iz stana. Tek pod svjetlošću vidio sam koliko je ostarjela. Modrica na oku privuče mi pažnju. Sklonio sam joj pramen kose i jagodicama prešao preko ispupčenja.

– Ne znam šta mi je bilo, malo mi se zamantalo, i pala sam. – očima me mjerka, ispituje.

– Maja? Gdje je ona? – Maja me je napustila još prošle godine. Uradio sam njoj isto što je moj otac majci. Prevario sam je. Isti sam on.

– Želiš li jesti? Piti? Boli li te šta? – pitam je, a ona umorno odmahnu glavom.

– Postala je toliko nespretna da zapinje i na fugu od pločica! – otac dobacuje sa svoje kraljevske stolice

– Pala je! – rekao je i onda, kada sam je prvi put našao isprebijanu, svu u modricama.

Prije rata, moj otac radio je kao poslovođa u fabrici slatkiša, sarajevskoj Zori. Posao mu je bio da nadgleda druge kako rade, i da nama djeci donosi čokoladne poslastice. Nažalost, mir u kući i čokoladni period nije trajao dugo. Fabrika slatkiša u ratu je propala, a otac je nakon završetka rata pao u depresiju. Niti jedan posao nije bio dovoljno dobar za njega. Krivio je vlast, državu, majku, nas, ali nikada sebe.

Počeo je piti. Pio je puno i bez prestanka.

Majka je radila u Ključu, čarapari, ali je ranjena u ratu pa više nije mogla dugo sjediti za šivaćom mašinom. Zato je čuvala tuđu djecu, i čistila stanove.

A ja, čim sam postao punoljetan otišao sam od kuće. Ostavio sam majku i brata da se bore sa njim. Smucao sam se po gradu, radio sve i svašta. Volio sam, i znao pisati. Ponudili su mi posao stranog dopisnika. Sve što me morilo u duši izbacio sam na papir. Objavio sam dva romana, tri zbirke. Imam svoje knjige ali i prazne džepove.

Izbjegavao sam da im dolazim. Izbjegavao njega, majku i brata. Mislio sam da je Samir dobro, završio je mašinstvo, radi kao asistent. Udaljili smo se, ali majka nas je uvijek povezivala. Čelična nit njene ljubavi držala me je uz njega.

– Mira je dobila treće unuče! – majka pijucnu vodu, a ja se sjetih kraljevske stolice i naftnih bradavica što strše uvis. – Jebi me, jebi! – Mira ponavlja dok ih ja gledam.

– Sandra je dosta mlađa od tebe, a ima dvoje djece. –  zagrizao sam donju usnu do krvi.

Ne mogu vjerovati da jedino ja vidim sličnost između Sandre i oca. Granapče, kako su je zvali, imalo je očeve plavozelene oči, tanku svijetlu kosu i jedva vidljive obrve. Samir i ja ličimo na našu majku. A Zlatko i Marko, Mirina dva sina, pokupili su sve od Ranka, njenog muža, gusta kovrčava kosa i surletine umjesto noseva.

Taj sjaj u očevom oku kada bi Mira došla kod nas i dovela svoje Granapče, nisam mogao trpiti. On bi je posjeo na krilo, cupkao, a na odlasku bi joj darovao veliku čokoladu sa rižom. Mrzio sam oca, a još više njegovo lice na njenoj sićušnoj glavi.

– Imam nešto za tebe! – majka se pokušala pomjeriti sa kreveta. Mršavom šakom pokazala je na radni sto, na dvije pune kartonske kutije na kojima je pisalo Ado – moje ime.

– To je za tebe! – prišao sam kutijama. Bile su pune papira, naših starih fotografija, bratovih fascikli, rokovnika i sveski.

– Voljela bih da ti to imaš, znaš, u slučaju da ja… – Bila je umorna, a ja pomalo iznenađen.

– Doktor joj je savjetovao da nađe neku preokupaciju, nešto što će je ispuniti. Eto, našla je njegove stvari.  – Bratove. Otkako je umro, otac nije izgovorio njegovo ime. Zgrabio sam prvu kutiju i iznio je u hodnik. Krenuo sam po drugu.

– Ne znam koliko ću moći izdržati. Prostata me zeza. – iz novčanika sam izvukao novac koji inače uplaćujem preko banke, za medicinsku skrb koja se daje majci.

– Naći ću ženu koja će dolaziti. – izustih ali me on prekinu.

– Mira je tu, ona nam pomaže! – u hodniku ugledah nove ženske papuče, na čiviluku kućna haljina, jakna, prsluk. – zgrabio sam drugu kutiju, na vrhu je stajao žuti papirić. Tek nekoliko riječi, Samirov rukopis: Mama, oprosti mi, ali ja ne mogu više. Ado je tu.. Spustio sam kutiju na pod. Gledam u svog oca, a vidim Mirine guzove.

– Jebi me! – ponavlja bijes u meni.

– Jebi me! – mržnja je još glasnija.

Balkonska vrata se otvoriše sama. Pogledao sam u sivo pustinjsko nebo, u jato galebova – kruže poput strvinara poviše zgrade. Privlači ih užareno Sarajevo i ispijena Miljacka. Gradsko smeće. Možda ih privlači i moja umiruća majka.

– Idem zapaliti cigaretu. Hoš i ti? – otac me prati. Kraljevska stolica ostaje prazna.

Izvlačim cigaretu. I otac uzima jednu, pali je. Naslanja se na raspuklo korito za cvijeće.

– Baš ubi ova jugovina! –  briše znoj sa lica. Nadviruje se dole, gleda u onu lipu, skuplja usta. Pljuje.

Hvatam ga oko pasa, podižem i bacam preko ograde.

– Jebi me! – umjesto očevog vriska čujem Mirin glas.

Gledam oca kako pada. Primjećujem da su ciganske barake ofarbane u boju lavande. Ispred baraka stoji gumeni bazen, Azrina unučad se kupaju, prskaju, i smiju od sreće.

I iza moga oca, ostala je samo krvava mrlja na betonu.

_____________________________________________________

ALMA ZORNIĆ rođena je 1975. godine u Zvorniku. Pisanjem se bavi od 2016. godine. Do sada je objavila preko 60 priča, i dvije knjige: Bašeskijini mrtvi – zbirka legendi i kratkih horor priča o Bosni i Hercegovini i Nekada davno u tamnoj noći.

Knjiga Bašeskijini mrtvi – zbirka legendi i kratkih horor priča o Bosni i Hercegovini nagrađena je 2020. godine od strane Fondacije za izdavaštvo BiH, a priče iz zbirke obrađene su u kratke radio drame i emitirane su na BH radiju 1 i nlaze se u arhivi državnog radija. Druga knjiga, zbirka horor priča pod nazvom Nekada davno u tamnoj noći, mart 2025., podržana je od strane Fondacije za izdavaštvo BiH i  Općine Novi Grad Sarajevo.

Alma Zornić, autor je prve nagrađene knjige priča strave, horor žanra, i trenutno je jedina žena u BiH koja se bavi ovom vrstom fantastičnog stvaranja. Dobitnica je mnogih nagrada iz domene književnosti. Dobitnica je prvog mjesta Međunarodne književne nagrade “Marko Martinović Car” za 2024. godinu sa pričom Jugovina. 

Članica je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Bošnjačkog društva pisaca BiH, P.E.N. CENTRA u BiH, i književnog udruženja Littera Salinea.

Stvara, živi i radi u Sarajevu.

PET PJESAMA ZLATKA STEVANOVIĆA IZ RUKOPISA “PESME LUMPENA I VISOKOG MENADŽMENTA”

MOJ STOMAK I JA

Idemo moj stomak i ja
prolazimo gradom
njišemo se u latino ritmu
on okrugao kao mali Buda
mudriji od mene
zadovoljan sobom
i za njim ja
mršavi isposnik
bez pustinje i ćelije
kurir Đoka
sa torbom punom neplaćenih računa
osuđen da samo njega pratim
zaobljenog seronju
lako je njemu
ja mu čuvam leđa
dok on poskakuje među znojavim
rejverskim dupetima
spaja vikende dok ja crnčim
sin razmetni
okrukli pederko
misliš da mi je ikad reko hvala.

***

LAPONIJA

Danas sam glup i umoran
sve što sam ikad pročitao bilo je uzalud
na mene su džabe trošili novce
država i roditelji
danas nemam volje ni za treš sitkome
bio bih samo jedno sa federima kauča
u bestežinskom stanju
da nisam pretežak
zato ako može jedan
intravenozni dotok koka-kole
eto toliko bih zamolio
jednu udarnu dozu šećera
da mi nakostreši obrve
hladnog reskog šećera
jedan nokaut za sinuse
da mi osmeh prezuje
vilica se oduzela
ionako mi ne treba
komuniciraću samo samoglasnicima
aaa-eee-iii-ooo-uuu
nešto kao Rembo samo retardirano
Rembodirano Rembordino
daj-be-koce-bate
evo rastočiću se
progutaće me klik-klak mehanizam kauča
kao kit Pinokia
samo neće biti Đepeta da mi sašije
jednu vaspitnu
brižno ko narodna milicija
nego pumpaj kolu nemoj stati
vilica mi u ofsajdu
pred očima Laponija
i irvasi i oblaci
i kamioni crveni i polarni medvedi
i mali tamnoputi što u tri smene šiju poklone
za mališane prvog sveta
hohoho meri krstaš
ko to nije bio dobar ove godine
evo jedna lepa mala bomba
od srca upakovana
al’ koga zabole za to
daj bre hladnog reskog šećera
guzici lenjoj melema.

***

VOZIMO VOZ

Po ravnici po klisurama
gudurama i šumama
garimo parimo
izlećemo iz oblaka dima
i projurimo kroz stanicu
dok gomila proletera luzera
gleda za nama
danas nema posla odjebite kući
recite da je voz proleteo pred vašim
otečenim nosevima
i mašinovođa vam je pokazao
kurac kroz prozor slobodno tako recite
dođite sutra na stanicu
da to pečatiramo ako treba
ako nas nađete luzeri jer mi jurimo dalje
istresamo u krivini švercere
zaglavljene između dva vagona
još od devedesetih
evo baš savijamo u krivini
niz strminu se kotrljaju boksevi Malbora
i debela mlada i svinjska glava
i menadžment saveza komunista
direktori lopurde i za njima
trči niz brdo luzerska radnička klasa
sa papirima za bolovanje
i pitaju možemo li sad da pečatiramo
značilo bi im
čeka ih pred skelom mešalica
eno meša od ranog jutra
a oni gube vreme na poslu.

***

STIROPOR PETICA

Izbaciću sve iz stana
i ostaviću na sred sobe
samo jedno parče stiropora
da me teši da me brani da me čuva
divni stiropor petica
da me podseti koliko je malo potrebno
kad se pružim preko njega
i počnem da mašem rukama
da pravim anđela u snegu stiropora
u njegovim slatkim mrvicama
što kao riža lete po parketu
i gube se zauvek pod lajsnama
naslagaću ispred zgrade sve što imam
napraviću lomaču od Ikee
goreće kratko ali sa stilom
sva ta posrana iverica
zbog koje sam kičmu iskrivio po call centrima
udovoljavajući niskim potrebama prvog sveta
a sada konačno slobodan
ja Diogen Stiropordžija
gledam kako mi izvršitelji iznose
televizor i usisivač
samo ga nosite pijavice
ionako više nemam šta da usisam
gledam kako mi majstori seku struju i grejanje
samo ga secite legende
iščupajte slobodno i radijator iz zida
i iznesite ga ispred na lomaču
nemate vi pojma kako greje petica.

***

B657

Cigani lete u nebo
a buržoazija u svemir
dalje i dalje da dodirne Boga
Zemlja joj je odavno premala
penthaus u Malibuu sad već može imati i
malo bogatija sirotinja
buržoazija gleda dalje
kao jedina prava avangarda čovečanstva
jer tržište podstiče inventivnost
i osim sajber oružja
kojim se sirotinja međusobno tamani
ono donosi i sajber vozila
kako bi buržoazija prekoračila eone
sve do planete B657
gde je voda plavlja i žumance žuće
a izmet samleven u sajber šoljama
daje najfiniju kafu
kakvu Brazil nije mogao ni da sanja
buržoazija tu živi u miru
u senci sekvoja bez zmija i komaraca
govoreći jedan svima razumljiv jezik
u kojem nema reči mržnje
verske ni nacionalne
a uz meditacije na proplanku
i zalazak žućeg i blagodarnijeg sunca
jedino što B657 nedostaje
da bi bila prava planeta
jeste sirotinja
ali u intergalaktičkom udžbeniku istorije
lepo je objašnjeno
“Sirotinja je sve do same eksplozije
ostala na Zemlji
jer je čekala poslednji trenutak
da preduzme nešto.”

____________________________

ZLATKO STEVANOVIĆ je autor dve knjige, „Dnevnik u osam” (Darma books, 2019) i „Koga boga“ (Lom, 2024), kao i dvogodišnjeg fejsbuk eksperimenta „Radio Čemer“. Jedan je od osnivača Književnog društva „Orfisti“. Voli bas gitare i mačke. Živi u Pančevu.

ROMAN GABRIJELE RUKELJ KRAŠKOVIČ “U KUĆI I U VRTU BILO JE MNOGO CVIJEĆA”, OceanMore, Zagreb, 2025; ulomci

(iz arhive ili dok je život bio cvijeće)

NIKADA NIŠTA NIJE

Uvijek je bila prisutna nelagoda, panika, u savršeno urednim životnim prostorima.
Kuće u kojima je bilo mnogo svakovrsna cvijeća.
Sobnog, svježe ubranog ili pak plastičnog.
Živog, mrtvog ili lažnog.
Jednako sam zazirala od besprijekorno uređenih vrtova, okućnica.
U tim kućama
Nikada
Ništa
Nije
Bilo u redu.

***

SKRETANJE

Dvadesetsedmog svibnja dvije tisuće dvadeset treće godine posjećujem svoju majku u kući s cvijećem.
Kuća se nalazi u ulici koja je dobila ime po palom borcu iz Narodnooslobodilačkog rata koji je poginuo 1943. u Moravču.
Postojala sam na ovoj adresi od 25. listopada 1982. do sredine 2003. godine.
Najavila sam svoj dolazak dan prije, prošli su dani od zadnjeg susreta. Vrijeme brzo prolazi, nekad ne.
U tuđu kuću ne dolazi se bez najave.
U tuđu kuću ne dolazi se praznih ruku.
Kupila sam skroman buket sastavljen od ružičastih turskih karanfila i penstemona na Britanskom trgu. Neposredno prije dolaska uputila sam joj kratak poziv. Samo kratka napomena: drukčije izgledam nakon bolesti. Mjere opreza. Da mi ne kaže nešto grubo.
Pričale smo satima i nismo rekle ništa.
Zamalo sve.
Dan je bio subota, subota je bila razmjerno vedra, bez vjetra, bez oborina.
Snimila sam svaki detalj kuće, dvorišta, vrta. Na kraju sam izbrisala preko tisuću fotografija. I sačuvala njih dvadesetak.
Sasvim dovoljno. Možda i previše.
Za srdžbu i sjećanje, kako piše Irena Vrkljan u Svila, škare.
Znam da sam zadnji put posjetila ovu adresu.

***

PLETIVO, MRAMOR

Do ulaznih vrata vodi petnaest stuba od brušenog crno-bijelog kulira, rukohvat je od svijetla drva. Na samom početku stubišta još uvijek stoji strugač od lijevana željeza.
Strugač za blato za struganje potplata, za potpuni učinak tu je i rešetkasti otirač za cipele.
Majka me dočekala sasvim srdačna, pristupačnija nego što je pamtim. Začudo nije komentirala kako izgledam, samo me temeljito odmjerila od glave do pete. Odmah je prigovorila zašto sam joj donijela cvijeće kad u njezinu vrtu toliko toga raste.
Veliki crveni lampaši bili su uredno izloženi na starom krojačkom stolu marke Bagat koji se nalazi odmah kod ulaznih vrata kuće s cvijećem. Krojački stol koristio se za sitne popravke, skraćivanje i sužavanje, mijenjanje podstave, zamjene zatvarača. Unutar krojačkog stola nalazili su se stari brojevi Burde, Svijeta.
Majka nikad nije svladala krojenje.
Majka je skuhala kavu i dopustila mi da zapalim cigaretu. U kući se inače nije pušilo.
“To se ne radi u pristojnim kućama”, tako je govorila.
Još uvijek ima iste šalice za kavu, posudu za šećer, pepeljaru, primjećujem. Na stolu je crvenozeleni božićni stolnjak iako je svibanj, a vaze su pune rezanih ruža, božura. Na kuhinjskim elementima nalaze se poslužavnici, posude za začine, plaćeni i neplaćeni računi, dominira velika staklena zelena zdjela s plastičnim voćem, pored nje je polegnuta knjiga Krunica izvor snage dr. Herberta Madingera.
U kuhinji moje majke ništa se nije promijenilo u zadnjih četrdesetak godina. Kuhinja je jarko narančaste boje, proizvođač Marles, varijanta Coctail, tamnosmeđe radne ploče su od laminata ružina drva.
Kuhinjske zidne pločice jednostavne su, bijele, ulaštene.
Sve je zapravo ostalo isto.
Ona nikada ništa ne baca.
Iznad sudopera još uvijek su pleteni podmetači za lonce koji su uspomena na B. T. Ona ih je plela kao djevojčica, i to iznenađujuće vješto. U kupaonici uz rub kade nalazi se njezin crveno-crni pleteni šeširić za toaletni papir. Moja majka povremeno ju je čuvala kad je bila mala.
Otac B. T. bio je taksist, a njezina majka radila je na tržnici kao prodavačica cvijeća, sadnica i rezanog.
B. T. se objesila na tavanu roditeljske kuće u svojoj osamnaestoj godini krajem sedamdesetih. Tako mi je pričala majka. Često mi je dok smo živjele zajedno pokazivala njezinu fotografiju snimljenu u nekom fotostudiju, bila je baš prekrasna djevojčica.
Njezini su roditelji bili uvjereni kako se odlučila na takav kraj pretpostavljajući da je trudna, inzistirali su na obdukciji. Nije im nikako bilo prihvatljivo da je omotala konop oko svog vrata jer je živjela s dvoje nasilnih pijanaca.
“Oduvijek je bila hirovita”, tako su opravdavali njezinu smrt.
Majka mi je pokazivala i fotografiju dvokatnice u kojoj je B. T. živjela, kakvo je to bilo zdanje!
Početkom devedesetih prikupljala sam stari papir po kućama, zgradama. Prvi put obišla sam ulicu u kojoj je živjela B. T., posjetila adresu njezinih roditelja, vrata mi je otvorila njezina majka. Bila je to stara, neugledna, polupijana žena, njezina kosa, odjeća posve neuredne, a dom blistav, uzoran, takav je bio i vrt.
Dvorišna ograda bila je visoka, od kovana željeza, do ulaznih vrata vodila je staza od mramornih ploča.
Grobnica B. T. je od mramora.
Nije sama, u njoj počivaju i njezini roditelji.
B. T. je živjela u lijepoj kući na periferiji u kojoj je bilo mnogo cvijeća.

***

TEPISI

U produžetku kuće nalazila se gospodarska zgrada u kojoj su bile smještene svinje, kokoši, zečevi. Majka i otac ustajali su u zoru kako bi napunili hranilice, promijenili vodu u pojilicama, očistili štagalj. Nedaleko od kuće s cvijećem, u Vrbini, nalazilo se poljoprivredno zemljište na kojem su sadili kukuruz, pšenicu, djetelinu kojom su hranili sve te životinje. Svinje su još jele ostatke sa stola i posije, a kokoši šrot. U ograđenu ćumezu uvijek je bila jedna sirota, gola, bez perja, koju su na zub uzele ostale kokoši. Jedno kratko vrijeme vlast nad kokošinjcem preuzeo je potpuno rastrojeni pijetao, bio je strah i trepet te pernate zajednice. Rastrojeni je jednom prilikom napao oca koji je završio u domu zdravlja, a ovaj pak u petolitarskom Zepter loncu.
Iza štaglja nalazili su se povrtnjak i kompostište. I drvo jabuke, šljive, vinova loza.
Kuća u kojoj sam odrasla bila je prepuna tepiha od zečeva; crnih, sivih, bijelih.
Moj otac klao ih je sporo, bez trunke sućuti, kao da obavlja neku posve običnu, svakodnevnu radnju.
Zečevi strašno plaču kada ih se kolje.
Onda bi otac razapeo to krzno i ono bi se sušilo jedno vrijeme.
Nakon što bi krzno bilo dovoljno suho, ukrasio bi kuću tim tepisima što bi razveselilo majku.
Inače, majku nije mnogo toga veselilo.
Osim tepiha, napravio bi i privjeske za ključeve od zečjeg repa koje bi poklonio susjedima.
Kao dijete sjedila bih na podu, gladila te tepihe i mrzila svog oca jer je mogao ubiti.

***

OSMRTNICA

Na kuhinjskom elementu još uvijek stoji očeva osmrtnica, baš kao i brzojavi sućuti te fotografija majke i oca u jednostavnom prozirnom plastičnom okviru. Majka je za potrebe snimanja obukla atraktivan crni kostim, a otac je u tamnoplavom odijelu, ispod ovratnika bijele košulje provučena je kravata u istom tonu. Roditelji sjede na dvosjedu u mojoj sobi, a ispred njih na dnevnom stoliću je gipsana skulptura obnažene žene prekriženih nogu koja se desnom rukom sasvim nehajno drži za glavu. Ta obnažena, koketna žena pravila mi je društvo cijelo djetinjstvo, a stigla je ravno iz Kaira.
Fotografija je snimljena Agfamaticom kasnih devedesetih, oboje su nasmiješeni.
Na osmrtnici mog oca istaknuto je da je bio dragi suprug, tetak, stric i gospodin.
Primjećujem sljedeće; svi su dragi na osmrtnicama.
Nekoliko je gramatičkih i pravopisnih pogrešaka na osmrtnici.
Nigdje nije istaknuto da je bio i otac.
Ožalošćena je supruga, omiljena nećakinja, nećaci i Gabi te ostala tugujuća rodbina i prijatelji.
Požalila sam se svojim prijateljima da su samo naveli moje ime.
Moj prijatelj S. B. rekao je kako bi tko mogao pomisliti da sam ožalošćeni pas ili mačka, kanarinac.

***

BILO, PROŠLO

Ne tako davnih dana korota je trajala godinu dana. Ožalošćeni ne bi uključivali televizor ni radio.
Danas se odmah pali televizor, sluša glazba u autu. (www.medjugorje-news.com)
Majka nije skinula crninu od očeve smrti iako su prošle godine.
Nije sigurna kad će to učiniti. Samo ponekad uključi televizor ili radio, zanimaju je novosti u zemlji i svijetu te emisija religijskog sadržaja Mir i dobro koju prati još od 1992. godine.
Na vratima bijeloga garderobnog ormara na sivim vješalicama vise crne košulje.
Jednostavna kroja, od satena, svile, košulje su to za žalovanje.
Na vješalicama su i crni vuneni prsluci, iako je svibanj.
Njezine ruke su hladne, ne izlazi iz kuće.
Samo povremeno obiđe vrt. Eliminira drač, korov.
U ormaru su skrivene njezine haljine šivane u lokalnome modnom salonu, haljine su to za posebne prigode.
Prigoda takvih više nema.
Modni salon zatvorio je svoja vrata, status “trajno zatvoreno”.
Uporno negira njegove grubosti.
Bilo pa prošlo, kaže.
Možda je zaslužila, tvrdi.
To je bila prava ljubav, tvrdi.

***

PLAN

Trebala bih kupiti album za fotografije. Nerabljen, iz osamdesetih.
Korice tamnozelene, može i tamnosmeđe.
Poželjna zaštitna folija.
Može i djelomice ispunjen. Netko je već započeo priču. Tako će biti lakše.
Zatim, trebalo bi pronaći fotografije stare četrdesetak godina, one u boji.
Na buvljacima se redovito prodaje djetinjstvo. Cijena je nerazumna, cjenkanje mi sasvim dobro ide.
Odlučujem: skupljat ću samo one vedre, nerežirane fotografije.
Neka davna prijateljstva. Nekih djevojčica, dječaka.
I njihove majke, očeve.
I svi će se pitati tko su oni.
I svi će se pitati kako su oni.
I svi će se pitati jesu li još oni.

*

Svaka temom, stilom, duhom ili ukupnim načinom apartna knjiga negdje ima svoga prauzora. Negdje postoji riječ, rečenica ili tekst na koju se ona nadovezuje. Prauzor romana “U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća” vjerojatno je u Ireni Vrkljan. Na nju autorica se na više mjesta i poziva. Ali upravo u tom mogućem prauzoru vidi se sva silina, moć i samoniklost Gabrijele Rukelj Kraškovič. Ona je nešto poput Irene Vrkljan nakon armagedona, emocionalnog, osobnog i nacionalnog. Preživljava u svijetu u kojem kao da ništa više nije preživjelo. Čak i ako ovo ostane jedina njezina knjiga – što, zapravo, nije nemoguće i nevjerojatno – stvorila je važno i jedinstveno književno djelo, sasvim mimo svijeta. – Miljenko Jergović (Ekran, Večernji list)

Gabrijela Rukelj Kraškovič nikada neće upreti prstom niti naterati čitaoca da nekog proglasi “krivcem”. Mada ironija povremeno talasa mirnu površinu pomirljivosti, a već odabir teme pokazuje da je distanca u stvari mehanizam odbrane, strategija suočavanja ili barem njen rezultat, ovo nije roman o “krivcima”. Ovo je priča o onome što je bilo, a to što je bilo, pa, nije bilo tako sjajno. To je iskustvo koje niko ne može odbaciti argumentom da je “trebalo ostati u četiri zida”, kako kaže autorkin zamišljeni kritičar. Mada taj argument nije prihvatljiv o kojoj god autofikciji da je reč, roman “U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća” spada u malobrojne autofikcije čije “opravdanje” nije pre svega ili jedino “ljudsko”, odnosno društveno, nego – literarno. – Dunja Ilić (BestBook, Express)

Knjiga se pojavila kao samoniklo bilje. Pomiruje osobnu naraciju s tinjajućom pobunom. Ispušta snažan urlik protiv urušenog sistema socijalne zaštite napuštene djece, javnog zdravstva, nepostojeće kulturne politike prema vizualnim umjetnicima. Junakinja je posvojena djevojčica koja se nalazi pred fizičkim (pa i ontološkim) krajem. Autoričin povratak u kuću djetinjstva konstruiran je kao unutarnja arheologija. Roman je emotivno suzdržan, a gust. Adriana Cavarero u knjizi Relating Narratives ističe kako je narativnost ključni alat izgradnje ženskog subjekta kroz pripovijedanje vlastitog života. Junakinja romana Gabi piše i rekonstruira sebe kroz pripovijedanje, ne linearnim slijedom, već asocijativnim ispisivanjem trauma, objekata i mirisa. Jezik otkriva ono što je prešućeno, izgubljeno ili iskrivljeno.
Rak kao narativni okvir medicinska je činjenica, ali ima višestruko simboličko značenje. Tijelo načeto rakom poprište je društvenih, rodnih i obiteljskih napetosti. To je i granica s koje junakinja može promatrati svoj život bez ranijih iluzija zdrave osobe. Bolest otvara pukotine u svakodnevnom životu, a kroz njih se može nazrijeti istina o krhkosti veza, očekivanja i pripadnosti. Bolest oslobađa junakinju od potrebe da bude čitka, pozitivna i funkcionalna.
Roman Gabrijele Rukelj Kraškovič hommage je Ireni Vrkljan, a ima dodirne točke i s poetikom Herte Müller. Nije napisan kako bi se dopao nego kako bi bio istinit. – Ivica Buljan (Vijenac)

Autorica Gabrijela Rukelj Kraškovič je likovna umjetnica, a ovoj knjizi prethodi njena istoimena izložba u Memorijalnom stanu M. J. Zagorke gdje su izloženi njezini crteži s pripadajučim tekstovima.
Iako je riječ o autoričinoj prvoj knjizi, reakcije su odmah nakon objave više nego odlične. Roman donosi duboko proživljeno, autentično i potresno životno iskustvo.
Roman je fragmentaran, a u njemu se se autorica suočava s obiteljskim nasljeđem i bolešću. Pojavljuje se motiv cvijeća oko kuće koje je krinka za tajne i tugu unutar nje.
Stvara osjećaj duboke proživljenosti i jak emotivni naboj, a govori o sjećanju na djetinjstvo i suočavanju s prošlošću, koji ovdje nisu mjesto sigurnosti i ljubavi.
Posredno je jasan stav prema obitelji kao instituciji, kasnije i bolnici kao instituciji. Prisutno je mnoštvo referenci na pjesame, šlagere, rubrike iz novina, tv emisije, te fragmenti o nedostatku ljubavi.
Na više mjesta autorica se poziva na Irenu Vrkljan kao spisateljicu koja je važna njoj osobno, ali i utječe na njezino pisanje. – Jagna Pogačnik (Dobro jutro, Hrvatska)

Zasluge za tu literarnu gozbu svakako su u načinu na koji je autorica ispričala svoju priču. Roman je sastavljen od 120 manjih cjelina, možemo ih zvati i mini epizodama, ali bi bolji naziv možda bio stakalaca literarnog mozaika. U svakoj od tih cjelina (svaka ima svoj naslov) autorica oživljava jedan trenutak iz svoje prošlosti slažući tako svoj cvjetni mozaik. Pri tome je iznimno bitno da je na koncu sve ne samo uspješno složeno i usklađeno u jednu začudnu i gorko oporu cjelinu, već i svaki mali izvadak tog mozaika, čitamo li ga izdvojeno, ima određenu snagu, odnosno može stajati samostalno. Ali je ipak jači kad je u cjelini. Načini na koje su “izbrušeni” ti djelići mozaika su različiti. Pojedine su cjeline prave male lirske pjesme, neke su epizode pjesme u prozi, neke crtice, druge pripovijetke, treće opisi i refleksije, a neki, poput “Dvije rečenice” imaju samo četiri riječi (“Danas jesi, sutra nisi”), ili, kao “Sve bilo je muzika” ne nude ni jednu jedinu riječ ispod naslova.
Kad treba, autorica posegne i za hladnim administrativnim jezikom otpusnog pisma iz bolnice, a bliski su joj crni humor i ironija pa u “Zadovoljni klijenti” kaže: “Na web-stranici jedne pogrebne agencije postoji rubrika ‘riječi zadovoljnih klijenata’. I zaista, svi odreda su zadovoljni.” Rukelj Kraškovič zna citirati i web ocjene kafića, prenosi isječke dijaloga iz bolničke čekaonice, navodi popis svega što će joj trebati za bolnicu, prepisuje pjesmu koju je napisao njezin prijatelj, skida zapise s Facebooka… Dakle, stilski i izražajno Gabrijela Rukelj Kraškovič napravila je jednu začudnu i divnu kombinaciju tekstova koja svjedoči kako je, koliko god bila uspješna kao slikarica, izvrsna i iskonska književnica. – Marinko Krmpotić, (Glas Slavonije, Novi list)

Ljubav, njezin nedostatak, napuštanje i bolest teme su prvog romana slikarice Gabrijele Rukelj Kraškovič
Gabrijela Rukelj Kraškovič likovna je umjetnica, slikarica, koja je upravo objavila svoj prvi roman “U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća”, knjigu autobiografskih zapisa. Neki su je već proglasili književnom senzacijom.
Iako u svom prvijencu piše o nekim teškim temama, o odrastanju u udomiteljskoj kući u kojoj je bilo puno cvijeća (iz naslova), a nešto manje ljubavi, i o svojoj borbi s teškom bolešću, ovo nipošto nije mračna knjiga. Barem joj to nije bila namjera. Ima u njoj i dosta humora. – Romina Peritz Körbler (Jutarnji list)

__________________________________________

GABRIJELA RUKELJ KRAŠKOVIČ rođena je 1980. u Zagrebu. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Živi i djeluje u Zagrebu.