Category: poezija

PET PJESAMA STEFANA KIRILOVA IZ ZBIRKE “FAJRONT U KLUBU 27”, Edicija Najbolja, Udruženje književnika i književnih prevodilaca Pančeva, 2025.

poezija

BITNICI OVDE NE BI PREŽIVELI

Idemo kroz život
zaustavnom trakom
Pogledaj kako nam misli cirkulišu
internetom
Umesto koraka i zvižduka:
pritisni enter!

Ovce bleje i planova nema,
Živimo u zemlji stalnih protesta
Gorivo, jaja i meso –
Jednom smo ih sanjali po sniženoj ceni
Sada ćutke gledamo skok po skok.

Živimo u zemlji satire
gde apstraktno predviđaju
pobedu tehnologije
dok nas sadašnjica sabija
uza zid.

Homofobi piju sa siledžijama
Siromašni teraju mizogine
da zavole naduvani feminizam.

Bitnici ovde ne bi preživeli
Ovde su slomljeni oklopi,
tužna detinjstva
Niko ne bi pamtio njihove duge džez stihove i lepotu autostopa
Ginzberg i Keruak –
nepoznate propalice ispred dragstora.

Stavljeni smo u zagrade
Keramički zidovi i staklene emocije
sa nama igraju žmurke
kada odbroje do deset:
nigde nisu našli dobrotu.

***

HOBI USAMLJENIH

Za šankom upoznajem
dobroćudnog Nemca
Nismo spominjali Arijevce
ni sličnost naših diktatora
Pričali smo o detaljima i ljudima.

Pogledaj kako odsutno pere čaše,
usmeravam pogled na konobaricu
Namrštena je dok ih vešto okreće
Kao da je niko ne čeka
kada završi smenu.

Osećam kako se udubljuje.
Narednih deset minuta
posmatrao je i druge ljude
Dobroćudni Nemac uskoro
nije zaustavljao suze
Ovo je hobi usamljenih, rekao je.

Nestajali smo u čašama,
menjali pabove, pričali sve
dok nije počelo da se okreće –

Posustao je
pre nego što sam stigao da izgovorim:
Fajront retko ko dočeka srećan!
Primetiš to po spuštenim kapcima,
Pred svitanje, svega im je dosta
i onoj što pere čaše
i onome što se trudi
da održi balans do kreveta.

***

PLEASE ALLOW ME TO INTRUDUCE MYSELF
I’M A MAN OF WEALTH AND TASTE

Neprofitna sam pojava
Vešto ćeš me zapamtiti
Rečima zakivam rđu
gde se hvata od mržnje i
Donosim zabavu praznih džepova
Čistih iznutrica.

Smelo se saplićem
na putu zrelosti
Upoznao sam
mračne konfuzije krvotoka
i prihvatio sebe.

Svakog dana iznova
koračam istim putem
Privržen crvenim rogovima –
Ljubav je odrana koža,
ples kostiju grešnika i svetaca.

Čovek sam od raskoši i ukusa
i dalje praznih džepova.

Doživi me kao pesmu
koju ne možeš
da izbaciš iz glave
ili beži.

***

NIGDE I SVUDA

Sat zeva – 8:24
praznično jutro na autobuskoj stanici
Promrzli badnjaci skuplji od kafe i rakije
Tamo u staničnom bifeu naravno
stoljnjaci nasmejano prljavi.

Ulazi čovek
bez reči ostavlja papiriće
Na slici je Bogorodica u pikselima
Gluvonem sam od rođenja
kao da ona progovara umesto njega
Ostavljam sitniš
dovoljan za kupovinu hrišćanskih osećanja
ali nisam siguran da li ima za kiflu
Kasnije će na trafici i sebi udeliti milostinju:
tražiti vinjak ili vodku, i lažno saosećanje.

Moja divna siromašna zemlja
uranja u dan
Gluvonemi čovek se ponovo vraća
po novu turu milostinje
Na satu je sad 8:53
i autobus ulazi na peron

Čekam pravu pesmu
da me vrati u detinjstvo
Gledam bezazleno
kroz umrljano staklo
U ljude koji još čekaju na stanici
Napolju je isto kao i unutra –
nigde nema ljubavi.

***

SLOWLY LEARNING THAT LIFE IS OKAY

Sunčamo tela
užegla od živosti
Ujutru kafa sklapa
razbacane kockice
Smeh prijatelja
produbljuje odlučnost za dalje,
Urezujem nova sećanja
u pomirenu psihu.

Ovde na zemlji
sasvim sam dovoljan.

_______________________________

STEFAN KIRILOV rođen je 1996. u Vršcu, gde je i proveo najveći deo života.
Objavio je zbirke poezije:
Sve je baš lako (Presing izdavaštvo, 2017)
Pion sa margine (Nova poetika, 2018),
Raštimavanje (Nova poetika, 2019),
Nekada smo živeli za subotu uveče (Nova poetika, 2021).
Roman:
Napuštajući Vetrograd (Nova poetika, 2020)
i poemu:
Ja, Sixto Rodriguez (Nova poetika, 2023).
Pesme je objavljivao u časopisima insp, Blacksheep. rs, Outloud, Džabaletan, Vavilonska biblioteka, Oblakoder, Čovjek-časopis. Zastupljen je u zbornicima: Rukopisi 45–48, Vavilonska biblioteka. Pesme su mu prevedene na španski (magazin Revista Kametsa, Peru).
Pohađao je radionicu kreativnog pisanja Jasmine Topić.
Ovo mu je sedma knjiga.
I dalje misli kako će saosećanje jednom spasiti svet.

NOVE PJESME BOJANA BABIĆA, iz rukopisne zbirke “NEMI VOKATIV”

poezija

GOSPOĐO

vi krvarite
raspolućeni modlom sreće
iz vas kaplju zimzelene aporije na topli sivi sneg
izbor light-traveler paketa skupo vas je koštao
ukotviti se u bibavu ne-luku
trošiti vikende razmrsujući rečenice kaljavih rečnih rusalki
ostvarivati suficit u ekonomiji krivice
a mogli ste život da provedete u svetu diskretnih privilegija
srebrninom krckajući koru od bisernog fondana
samo da ste na nepostavljena pitanja uporno davali odgovor
vreme će pokazati šta je dobro

***

DRUŽE

još nisi sreo čoveka
u kom stanuje bog održivosti
ljudska su rešenja genijalna i privremena
smatraš ti bez smatranja
traju tek toliko dok ne nagoveste sledeću katastrofu
onda ljudi smisle nova genijalna privremena rešenja
i tako ukrug

tek svice koji nose sva tvoja naga tela
olakšana za horizont očekivanja današnjice
ka nemani maglovitog obzorja
spreman si da nazoveš
svojim komesarima za održivi razvoj

***

DAŠO

katalogizuješ neljudskosti
imena prezimena imena prezimena
žrtava zločinaca žrtava zločinaca
kao da će precizna statistika vrisaka
nekoga učiniti čovekom
a mi
pijemo cidere
divimo se hand-made aksesoarima
rađamo decu
planiramo putovanja
samo ne tamo tamo je previše touristy
misliš
ako budemo znali
ako nas iznova neumorno budeš podsećala
ako nam zeleni um u rozarijum budeš pretvorila
ustaćemo u stav mirno
usmerićemo duhovni snajper
ka prvom fašisti koji naiđe
ali dašo
mi znamo
ti znaš da mi sasvim dobro znamo
na neki način i bolje od tebe
zato naručujemo još jedan cider
rađamo još jedno dete

***

KUĆNI DUŠE

ti što živiš mi u kući
a nema te
tebi plaćam carinu
kad prelazim iz trpezarije u dnevnu sobu
gravitacija tvog bestelesnog prisustva
izaziva vrtoglavicu
prilagođavam se tvojim neizgovorenim hirovima
šunjam se na prstima da te ne uznemirim
tvoj prezir kroz zidove prolazi
bubnja mi u potiljku
ne da mi da spavam čitam budem
misliš – imaš puno pravo
čak se ni ne kriješ
ipak nigde te ne vidim
ko si
pokaži se
izađi na videlo
prokletniče
ljubavi

***

MARGARET

bila si u pravu 
društvo ne postoji 
postoje pojedinci
muškarci žene deca
reći ćemo tako – porodice
postoje ućebane kose goluždravaca
što vire iz kljakavih potleuša 
mravolavi na plug-in hibridni pogon
što gaze naše senke po neobeleženim putevima
balvani na duhovnim barikadama
kružni tragovi kafe po motelskim bideima
ne
postoje samo moja stopala na simsu 
zaboravljene ustanove
poda mnom dimovi
iz bezbroj sonderanlagen domaćinstava
spajaju se tu iznad krovova
možda ću ih udahnuti
možda ću im se priključiti

e to bi se moglo nazvati
dobrim društvom

***

MRTVI PIŠČE

plašio si se
svojataće te neprijatelji
izvlačiće iz tvojih sarkazama
natruhe ponosa vere nacije
ugradiće te u vertikalu
sahraniće te po svojim običajima
u opelu će te po drugi put ubiti
govoriće
bio je jedan od nas
iako to nije uvek tako izgledalo
na kraju je došao na našu poziciju
samo s druge strane
obletaće oko tvoje porodice
popuniće jaz između vas
pur-penom opštih mesta
medijskom pokrivenošću
ideološkom komasacijom
mislio si
dodeliće ti duhovnu vilu
umesto da su ti dali provincijsku garsonjeru za života
kao čoveku
takvi su oni
groblje je njihovo kraljevstvo
umrli su njihovi nevoljni podanici

sad možeš da odahneš
tvoj je strah bio neopravdan
i u smrti anoniman
bez svetla
blistaš

***

LENJINE

kad sam te posetio rekli su
bez zadržavanja bez snimanja bez razgovora
bio su mlađi od mene i bolesno rumen
onda su me odveli u Tretjakovsku
kustoskinja nas je lagala
bajala je o tome kako je Maljevič razočaran nedostatkom transformativne moći umetnosti spalio mnoga svoja dela i od pepela napravio boju za Crni kvadrat
baš mi nedostaje da pričam na engleskom vajkala se
zatim sam sproveden u kinoteatar Oктябрь
negde na Novom Arbatu
pred hiljadu ljudi sam pričao
o veštačkoj inteligenciji generaciji Alfa izazovima na tržištu rada
smejali su se mojim šalama postavljali pitanja pokazivali razumevanje
sve je bilo u redu
učinilo bi se nekom ko nije dete rata
posle žurke šampanjca kavijara te noći nisam spavao
stajao sam go u sobi na sedamnaestom spratu hotela s pet zvezdica
kraj prozora usmerenog ka Staljinovoj visotki
s druge strane stakla lebdeo je dron-ubica
gledali smo se
kao u ogledalu

***

DRINO

ulazim u tebe
kao u resku limfu apolitičnosti
u sekundarnu grobnicu zanosa
hladnjaču sećanja na život i smrt

kad se podigne brana pokuljaćeš
začinjena agensima iz kemtrejlsa
preplavićeš svet
masom oguljenih dečjih kolena
natrulim mišicama malograđanki
kostima-spomenicima

ti si supa neljudskosti
samoživa preko svake granice
zaletiš se pa staneš
rovariš u prazno
u zeleno

donosiš mi spokoj zaleđenog konflikta
jedno drugom smo lepi
samo dok ćutimo zajedno
mir će nestati istog trenutka
kad ga budemo izgovorili

***

CRNO SUNCE

uključujem te dok pišem
da bolje ne vidim

istina je što kažu
od tebe ništa ne treba očekivati
tvoji vidljivi blizanci
bi mi osvetlili put do saljudi
iz svojih stigmata bi izmlazali neon
u plastične čaše moje svetovnosti
aplaudirali bi mi bezruko
smešili se bezusto
milovali me bez dodira
sijali bi hladno
kao ja
zajedno bismo pravili
nevidljivi šou program

a ti fantomski svetski bole
led lampo potpunog mraka
kupljena na trotoaru
nadomak zemunskog buvljaka
baš ništa
duplo golo

ostaću veran tebi

***

PESNIČE

ćuti

____________________________________________

BOJAN BABIĆ, pisac čije se delo kreće između fantazmagorije, satire i oštre društvene kritike, rođen je 1977. godine u Beogradu. Diplomirao je srpsku i svetsku književnost na Filološkom fakultetu Beogradskog univerziteta. Dobitnik je nagrade Fondacije „Borislav Pekić“ za roman Devojčice, budite dobre.

Od tada je objavio deset knjiga. Njegove knjige—od romana i kratkih priča do zbirki poezije—redovno se nalaze u najužim izborima za značajne nagrade, a neke od njih su prevedene na više jezika.

Objavljena dela:

PLI – PLI (1996), kratke priče
Buke u prozi (2003), poetska proza
Priče o sreći (2008), kratke priče
Neljudska komedija (2010), roman
Devojčice, budite dobre (2013), roman
Ilegalni Parnas (2013), roman
Čaplinova stopala (2015), roman
Yahoo (2018), roman
Kako se jede nar (2021), roman
Glasine o slobodi (2023), poezija

SEDAM DANA ZBORNIKA “RUKOPISI 48” (7/7): ĐORĐE MARIĆ, 2006, Velika Plana, Srbija

poezija

RUKOPISI 48 : zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / [glavna urednica Jasmina Topić] ; [urednici Srđan Gagić, Stefan Stanojević, Tanja Božić (Slovenija), Gorica Radmilović (Makedonija)] ; [prevele sa slovenačkog i makedonskog jezika Natalija Milovanović i Gorica Radmilović]. – Pančevo : Dom omladine, 2025.

SEDAM DANA ZBORNIKA “RUKOPISI 48” (6/7): ALJA PUŠIČ, 2003, Maribor, Slovenija

poezija

DRŽATI ĆOŠKOVE PLAHTE

uokvirivati mekoću prostora
pažljivo
da deca ne pobegnu prebrzo
u grube krajolike
bez nadstrešnica
bez plahti navučenih preko glave
bez dve žene koje drže ćoškove
kao prividne granice krajolika
u kojem je dečak
sam
ali ipak
nešto ga vodi
i tako nauči reči
za mamu za sestru za krajolik
pre nego što ume da ih razlikuje
dok se samo osvrće po beskonačnom
čaršavu nad sobom
pre nego što mu postane jasno
da je neko morao
samo za njega da
drži ćoškove

*

DRŽATI ROBOVE RJUH

uokvirjati mehkobo prostorov
previdno
da otroci ne zbežijo prehitro
v grobe pokrajine
brez nadstreškov
brez ponjav poveznjenih čez glavo
brez dveh žensk ki držita robove
kot navidezne meje pokrajine
v kateri je deček
sam
pa vendar
ga nekaj vodi
in tako spozna besede
za mamo za sestro za pokrajino
preden jih zna razločiti
ko se samo ozira po neskončni
ponjavi nad sabo
preden se zave
da je nekdo moral
samo zanj
držati robove

_______________________________

RUKOPISI 48 : zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / [glavna urednica Jasmina Topić] ; [urednici Srđan Gagić, Stefan Stanojević, Tanja Božić (Slovenija), Gorica Radmilović (Makedonija)] ; [prevele sa slovenačkog i makedonskog jezika Natalija Milovanović i Gorica Radmilović]. – Pančevo : Dom omladine, 2025.

DVIJE PJESME DARKA ALFIREVIĆA

poezija

GOLEMA VODA

Ne šuruj sa sumnjivim neznancima
Niti ti poznatim ološem
Ne ulazi u vražja posla
Zbog mene nikako i nikada
Sa maskarom budi umjerena
Mada ne znam točno koliko je to
Valjda da se mogu ogledati u tebi
Ne plači
Ne pati
Ne gubi sebe
Jer ja i u onoj drugoj sobi
Onog drugog stana
Poslan daleko od doma
Želim ostati dobar
I tako hrabar i sam
Izići na kraj sa zadnjim poglavljem
A kad poslažem sve stranice
I spremim ih tako okupljene
I sklopljene
Na predviđeno im mjesto police
Možeš doći
Doletjeti
Ovdje
Gdje te samo pamtim iz davnina
Sklopiti krila
I sve dok smo još spremni takvi
Jedno za drugo se ulagati
Skroz i na neviđeno
I biti za kraj ove slatke zbrke
Hodajući
Spremni skupa preći
Ovu nam zadnju golemu vodu

***

NA RUBU KREVETA

Noćas sjedim na rubu kreveta
I mislim
Kako bi možda bilo dobro
Čitati se unazad
Promijeniti koju riječ
Rasprodati se
Samom sebi
Možda jer gledam tuđa posla
Možda jer je teška večer
Možda jer sam znojan
I previše bez onog mene
Gledajući ga
Gdje nekoć davno oko kuće na otoku
bere mentu

________________________________

DARKO ALFIREVIĆ je vizualni umjetnik, jazz basist, pisac i pjesnik, rođen u Splitu 1964. godine. Diplomirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i specijalizirao patologiju.

SEDAM DANA ZBORNIKA “RUKOPISI 48” (5/7): MIRZA PINJIĆ, 1997, Tuzla, Bosna i Hercegovina

poezija

MOJA PORODICA

Kad se u jednoj porodici rodi pisac,
gotovo je s tom porodicom.
Czesław Miłosz

Šerbe su popili iz čaša za jogurt
Potom su provalili kauč
Ja se rodio donoseći im radost dok oca nisu
demobilisali,
a obećali mu stan i mirnodopsku vojnu službu

Godine potucanja po rentanim stanovima ukrašenih memlom
U plućima nosim uspomenu hroničnog bronhitisa

Predškolski odgoj u sobičku studentskog doma
koji se ispuni razvlačenjem trosjeda

Pred početak mog školovanja proširenje prostora
i zatvor duha
smjestilo nas u izbjeglički kamp
To je logor otvorenog tipa
Možeš otići kad god poželiš, ali nemaš kamo

Kad napravimo kuću, govorila je majka
Gdje smo nas troje tu je dom, govorio je tata
Ja sam učio školu i sanjao da ću postati gospodin
To je naša karta za van, govorio sam

Mamin djed je nakon II svjetskog rata 12 godina
bio u izbjeglištvu
Vratio se kući polulud
Mi, nakon 16 godina odselili

U međuvremenu
tatu pogrbilo radno vrijeme
mamu udebljale tablete za smirenje
Ja diplomirao, pa kao akademski glumac
na sceni živim
i pišem pjesme koje niko ne čita

U novom stanu otac penzionerske dane provodi
glumeći kućnu pomoćnicu
Mama se zaposlila i često govori o feminizmu
Ja samo prespavam uz svađe jer roditelji
gledaju Zadrugu

Hoće li i tebe, sine, šamarati na dodjelama nagrada,
pita majka
Neće ako udari prvi, odgovara otac

Od onog sanjanog gospodina nije ostala ni želja

______________________________

RUKOPISI 48 : zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / [glavna urednica Jasmina Topić] ; [urednici Srđan Gagić, Stefan Stanojević, Tanja Božić (Slovenija), Gorica Radmilović (Makedonija)] ; [prevele sa slovenačkog i makedonskog jezika Natalija Milovanović i Gorica Radmilović]. – Pančevo : Dom omladine, 2025.

PET PJESAMA JOVANKE NIKOLIĆ IZ ZBIRKE “OKNO ZA ONKO”, Poetikum, Kraljevo, 2025.

poezija

NEMOĆ

Sa dalekovoda su se po meni
prosipali Teslini cvrčci
i vrcali varnice iz peta,
ali put je odmicao sporo.
Asfalt nije goreo od brzine,
vetar je uporno gasio
plamene jezike
koji su lizali gume.
Molila sam grudnu kost
da ne zažari sad u vidu lažnog infarkta
i zvezde iz sazvežđa panike
da ne igraju kolo nad mojim čelom.
Pila sam vrelu vodu
i grabila kilometre pakujući ih
u bubrežno kamenje.
Suludom vožnjom se ljudi ne spašavaju
to sam saznala kasnije
kad nije bilo nikog
kome bih dala mito
koji u stvari nisam ni imala,
ali imala sam priču
da su mi dužni jedan vrh liste
zbog jednog suvišnog reza
sa pogrešne strane
proglašenog tehničkom greškom,
ali i ta se priča otopila
na vrelom asfaltu.
Pokušavajući da povratim dah,
iz svih jagodica je kapljala snaga,
a iz trepavica moć.
Pred Bogom i bolnicom
nemoć se tiho
uselila u mene.

***

MOJE KOSE I TVOJE SU, MAJKO

Golub nemira
sleteo je na maline,
poskakivao po bobicama
i prenosio poruku severnih vetrova
da neće ove jeseni
lelujati tvoje kose,
te sok maline ukapavaju
u koren i truju ga.
Maline moraju slušati
i goluba i vetrove.
Ali oni ne znaju
kakvu im osvetu spremam,
ne znaju da su moje vlasi
iste, a žive.
Zavijoriću na neprijateljskom vetru
sve nekadašnje i sadašnje kovrdže,
golubije noge
umrsiću u malinjake,
zasviraće kroz moju kosu violine
do tvojih ramena.
Izrašće ti pesma
na temenu.

***

VEČE UZ RADIO

Šezdesetih godina u emisiji Veče uz radio Nikola Karaklajić je čitao jedno pismo.
U pismu devojka je poručivala kako nekako uspeva da ih redovno sluša,
jer bateriju na tranzistoru pridržava gumica i baterija stalno spada,
gumica se kida, ali ona uživa i eto, želela bi, ako može, da čuje Ljeto sa Irenom.
Sinoć, majka je pevušila Irenu dok mi je ovo pričala po ko zna koji put.
Malo smo plakale.
Ja, jer je nikad nisam odvela na Arsenov koncert,
ona, jer ja plačem.

***

SUNČEV KAMEN

U ordinaciji na stolu stoje
tri kamena sa Sunca pala.
Zaustavljaju negativnu energiju
koja iz zaraslih rana maligno curi
u vidu dvonogih suza
i pokušava potopiti
sve papire na stolu.
Doktor pije kafu.
I bilo bi to obično ćaskanje
da slovo C ne cepa
idiličnu sliku
na tri ciklusa.
Hop! Jedan sunčev kamen
upada u kafu,
sam od sebe,
ili je neko pogurao sto,
možda ja.
Kafa pljusne po svim papirima
i svim dijagnozama docrta
dobroćudne linije.
Nasmejemo se svi,
ali skakutavu šalu sunčevog kamena
nismo svi jednako razumeli.
Umesto otpusta,
doktor ipak piše prijem.

***

TEGLE

Sestra iz hirurškog bloka
kroz prepunu čekaonicu pronosi
tegle sa mesom naših dragih.
Svi poskočimo na svaku teglu.
U njima plivaju prejedene pirane
koje otud nemaju kud.
Biram da je naša jedna manja tegla
i osmehom razmenjenim sa sestrom
stavim trajni poklopac.
Telo, ne budi od mesa i krvi!
Budi od duše, ljubavi i pesme!
Svega nejestivog i svakom –
osim vremenu,
a vreme ćemo zasititi tragovima
useklim u stoletna stabla
raskošnih krošnji
od večitih reči.

_______________________________

JOVANKA NIKOLIĆ rođena je 25.5.1977. godine u Jagodini. Objavila zbirke poezije: Zbirka od Virtemberga (2024, Poetum), Ljubav u zaperku (2024, Presing) i Okno za onko (2025, Poetikum). Objavljivana u književnim časopisima i na portalima. Živi i radi u Jagodini.

ČETIRI PJESME JOSIPA ZLODRE

poezija

LASTA

volio bih da u proljeće mogu svima priznati:
izmaštala me jedna lasta.
od papira i sjene, od glagola i noža
zasadila duboko u meni jug,
koordinate za nježne godine.
prema tajnim srcima prohujalih riječi,
dok radost puni šupalj rog,
tamo i opet natrag.

sav taj let,
a to je uvijek daljina ispala iz jednadžbe,
samo da bi sletio u jedno proljeće, ovo proljeće,
da bi bio sav od proljeća, to će reći, prijeljetan
ili zaljetan, u širokom zelenom tumačenju,
prijatelj ljeta.

da bi vidio oholost meda koji kristalizira,
znajući da je pobijeđen.
da bi vidio kako gušter zauzima prvi kamen,
nakon što ga ovlaš poljubi stroga majka sunce.
da bi vidio kako počinju cvjetati trešnje i magnolije,
a iznad svega, kako s puno manje elegancije i
više crnog bijesa počinju cvjetati ljudi.

prije promjene sata,
koja uvijek nešto oduzima,
a poslije promjene srca,
koja uvijek nešto dodaje.
volio bih eto da mogu u proljeće svima priznati:
izmaštala me jedna lasta.
bila bi to jedna od mojih najplemenitijih laži,
ona koja može započeti velike stvari,
koja od jedne laste može napraviti proljeće.

***

SMRT PETRA GUDELJA

Steglo te jučer
od riječi pa naniže.

Pomislio si,
to mora da se Neretva,
pomahnitala i drevna,
opet negdje primiče svome kraju.

Cijelu noć brat – kiša
i sestrica – vjetar
ljuljali u koritu tvoje rođenje,
tvoju smrt.

Naricala planina, žuborila zemlja.
Rahla istina miješala se s blatom,
pravila ti kalup za snove.

Odmorilo te na kraju
tvoje vječno hodanje.

A onda, u predrađaoni duha
tišina rasparala novo jutro.

Dan se umotao u čistu gazu,
ostavio
pred vratima.

Sunce stalo pripovijedati
oblacima
o vuku u tenku.

Jedna ruka
nevješto se podigla
tražeći pero
koje je stalo bježati
i smijati se

smijalo se,
smijalo, smijalo,
plakalo,

od smijeha – plača
sazidalo ti
kuću nebesku.

***

ARBORETUM

U vremenu velikih vrućina, kad napokon pronađem hlad drveća,
osjetim kako u meni polako počinje rasti riječ arboretum.
Rječnik kaže: nasad raznovrsnog domaćeg i stranog drveća i grmlja,
spomenik vrtne i parkovne arhitekture.
Moje skromno iskustvo kaže malo drugačije: labirint zelenih misli
na školskom izletu, skriveno srce klorofila, podzemna radost fotosinteze.
Jednom kad sam u hladu čak i blagi nesklad između tih definicija
propušta u moje srce povjetarac koji me uvjerava da mogu predahnuti.
Riječ raste kao iz vode, grana se, pune se redovi raslinja,
okomiti i vodoravni, vegetacija pjeva, znoj se hladi, misli se šire
kao korijenje, ali bez posebnog smjera, smisla i obaveze.
Mirisi kažu, došli smo svi odjednom. Obnavljaju se pluća.
Pomislim odjednom kako ću zbog te narasle riječi,
kad opet iskoračim na sunce i vrućinu, imati duboko unutra
nevidljiv, tajni komadić hlada koji će još neko vrijeme ići sa mnom.
Neće mi potrajati dugo, ali možda mi učini malo čudo.

***

UMJESTO MARKICE

Da nije Dežulović Borisa, Gudžević Sinana i Jergović Miljenka
bio bih, nema sumnje u to, i dalje ja, ali nešto manji, nešto slabiji,
zakržljaliji, to će reći, s težištem koje se lakše povija.
Ovako njihove riječi prave vjetar jezika koji me podiže
pa se naletim ko na čarobnom ćilimu, po šumama, gorama,
morima, jezerima samog sebe. Vlastitu geografiju presložim,
a da nisam nogu maknuo.
Isto je i s njihovim mislima, sveokusnim bombonima u omotu priče,
koji mi dođu kao protuotrov za ovaj svijet koji uvijek kad ima izbor,
jučer, danas ili sutra – izabire ubijanje.
Moglo bi se tako reći da mi njih trojica pored prozora
pričaju na što liči ovaj svijet, a ja onda otvaram i zatvaram taj prozor.
Čak ga nekad i dulje ostavim otvorenog.
Ta dva hajdukovca i jedan partizanovac, tu mogao bih biti
samo treći, nipošto njima četvrti.
I dok tekstovi ovjeravaju dane kao pečati, njihovi krunski toponimi
povremeno se pojavljuju i žive i u mojim očima.
Grab, Sarajevo, Split. Beograd, Pisak, Zagreb.
Mogao bih izgovarati ta mjesta, na nekom početku ili kraju,
prije sna, kao dječju brojalicu – pamtilicu,
kao što u jednoj svojoj pjesmi Danijel Dragojević
tiho izgovara sva mjesta na Korčuli koja pamti od rođenja.
Priznajem, razmišljao jesam do sad mnogo puta
da im nekako sve ovo dojavim, ukažem, pomalo sebično,
na tu važnost i djelotvornost njihovu za mene,
ali logika odustajanja uvijek je bila sljedeća:
možda bi se oni, u svemu tome, pokazali ovakvi ili onakvi,
a meni je, eto baš trebalo i treba da ostanu – takvi.
Ili još manje hrabro i još slabije, drhtalo je pitanje
kakav bi se u svemu tome pokazao ja.
Zato šaljem ove riječi na plovidbu bez posebnih koordinata.
Ako nakon nekog slučajnog skretanja ili brodoloma,
naiđu na gore spomenute, dobro su ih našle,
a ako ih ne nađu, opet su dobro,
možda i bolje, putovale.
Pišem ih kao razglednicu iz samog sebe,
primatelj nije naznačen,
umjesto markice stoji vlastito srce.

________________________________

JOSIP ZLODRE rođen je 1989. godine u Mostaru. Djetinjstvo proveo te osnovnu i srednju školu završio u Metkoviću. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zastupljen u zbornicima Rukopisi 31, Rukopisi 42, Junaci urbane bede i Kapija istoka i zapada. Poeziju objavljivao i u časopisu Zarez, na web portalima Kritična masa i Strane te na blogu Čovjek – časopis. Finalist nagrade „Na vrh jezika“ 2012. i 2019. godine te nagrade „Mak Dizdar“ 2019. godine. Živi u Zagrebu.

SEDAM DANA ZBORNIKA “RUKOPISI 48” (3/7): RAFAEL KOKOT, 2004, Zagreb, Hrvatska

poezija

KONTEKST

Nadljudski razmjeri konstrukcije
Nesagledivost nizova struktura
Cijevi, pumpi, kablova
Isprepletenih u mrežu nepojmljivu pojedincu
Sustav podijeljen u nizove ćelija
Ćelije kao autonomne funkcionalne cjeline
Pridonose općem funkcioniranju Organizma
Organizam kao cilj, sam sebi dostatan
Nedefiniranog početka i kraja
Bez centralne kontrole
Ovisi o pojedinačnom radu ćelija
Esecijalan za naše postojanje:

Stojimo zavezani u krugu za rub bezdana
Okruženi raspadnutim sustavom olovnih cijevi
Nekad smislenom cjelinom
Danas malignom tumorskom masom
Nepoznanicom x u beskonačnosti nizova;
Potopljene su tri četvrtine ćelije
Prljava se voda cijedi odozgo u dno šupljine
Svega osam metara ispod naših nogu
Curi nam niz leđa, ostavlja grubi trag korozije
Sitne čestice u dlačicama uz kičmu koje svrbe
Njeno primarno izvorište je nepoznato
Ostaje samo ono neminovno

Nešto je negdje gore puklo.

Razina vode u postrojenju neprestano raste
Vječna pomisao: neizbježna smrt u gušenju.
Odvod je začepljen otkad znamo za sebe

Stariji među nama sjećaju se boje gustog taloga
Nesnosna sumporna mirisa koji su
Kantama izbacivali s potopljenog dna ćelije
Obasjani narančastim svjetlima sigurnosne rasvjete;
Od toga je preostalo samo jedno svjetlo
Ono zadnje, crveno.

Pokušavamo prespojiti cijevi
Zamijeniti one nagrižene hrđom
Razgovaramo tiho, da nas jeka ne izludi
Vrijeme definira periodično gromoglasno tutnjanje
Zvuk turbine u nekoj od gornjih ćelija
Ponekad ga prekidaju zastrašujuće anomalije
Snažni udarci od kojih odzvanjaju cijevi i kosti
Neizvjesnost u zraku potiče paranoju
Al s vremenom nastupa rezignacija

Konstrukcija koju smo gradili srušit će se na nas
Razmišljam samo što će iz tog proizaći
Kad moja djeca nakon sveg isplivaju na površinu

___________________________________

RUKOPISI 48 : zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / [glavna urednica Jasmina Topić] ; [urednici Srđan Gagić, Stefan Stanojević, Tanja Božić (Slovenija), Gorica Radmilović (Makedonija)] ; [prevele sa slovenačkog i makedonskog jezika Natalija Milovanović i Gorica Radmilović]. – Pančevo : Dom omladine, 2025.

SEDAM DANA ZBORNIKA “RUKOPISI 48” (2/7): FILIPA SARA POPOVA, 1998, Skopje, S. Makedonija

poezija

OD SVIH OGRADA, NAJLEPŠE SU ŽIVE

Blagosiljam te –
Budi prokleta.
Slomi normu koja visi nad tobom,
i krivicu i bezdan,
u nozdrvama se uvlači i prodire
svakodnevni mulj,
u dahu ti se oseća
strah i odustajanje,
samoubijanje, pokornost,
na lažnu poniznost ruke
oko vrata su ti vezane, uvek,
govoriš jedva, a i sa zagušenim glasovima i tuđim
demonima i anđelima, sveci davno penzionisani,
zakopaj ih. Vreme je da prestaneš da zameraš
zemaljskim oblacima, deci vetra i mašte,
izgubljenosti, perju iščupanom
iz ptičjih grla,
Želiš i ti,
Želiš i ti kao oni,
da se otrgneš od „daˮ i „neˮ,
od oblika i normi,
a sebi slične ismеvaš –
sa ludilom preko ćelija kalemljena.
Blagosiljam te –
Ne psuj ti nego ti budi prokleta.
Prihvati oštrinu slobodne misli,
Osvoji nepripadnost i nesrdačnost,
Budi razbarušena, otuđena,
neprihvaćena, pepeljasta.
Budi klanje i rađanje,
Budi divlja šumska ruža s krvavim trnjem,
Ostavi ruže bez trnja
da čame po izlozima, obespravljene,
same od sebe istrošene, prisilno otupele.
Poenta je da se ubodeš,
Poenta je prokrvariš –
da se iznenadiš, vrisneš i padneš,
da zabiješ ruke u trnje
dok ne postaneš živa ograda.
Blagosiljam te,
Budi prokleta.

*

ОД СИТЕ ОГРАДИ НАЈУБАВИ СЕ ЖИВИТЕ

Те благословувам –
Биди проколната.
Скрши ја нормата над тебе висната
е и вината и бездната
во ноздри се протнува и продира
секојдневната тиња
во здивот ти се мириса
страв и откажување
себеуривање, покорност
на лажната понизност рацете
околу врат ѝ се врзани, секогаш
зборуваш одвај, а и со зачмаени гласови и туѓи
демони и ангели, светци одамна пензионирани,
закопај ги. Време е да не прекоруваш
земјени облаци, деца на ветрот и замислата,
изгубеноста, пердуви самооткорнати
од птичји грклани
Сакаш и ти,
Сакаш и ти како нив
да далдисаш, да се откорнеш од „даˮ и „неˮ,
од форми и норми,
а ги ругаш и кудиш тие на тебе слични –
со лудост врз клетки калемена.
Те благословувам –
Не колни ти туку биди ти проколната.
Прифати ја острината на мислата слободна
Освои ги неприпадноста и несрдечноста
Биди разбушавена, отуѓена,
неприфатена, пепелава.
Биди колеж и раѓање
Биди дива шумска ружа со крваво трње
Остави ги безтрњестите ружи
да чмаат по излози, обесправени,
излитени од себе, присилно отапени.
Поентата е да се боцнеш
Поентата е да прокрвариш ‒
да се изненадиш, писнеш и паднеш,
да си ги наденуваш рацете во трње
додека не станеш жива ограда.
Те благословувам,
Биди проколната.

_______________________________

RUKOPISI 48 : zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / [glavna urednica Jasmina Topić] ; [urednici Srđan Gagić, Stefan Stanojević, Tanja Božić (Slovenija), Gorica Radmilović (Makedonija)] ; [prevele sa slovenačkog i makedonskog jezika Natalija Milovanović i Gorica Radmilović]. – Pančevo : Dom omladine, 2025.