PJESMA AZERA TIPURE: DJETINJSTVO, RIJEKA

Povratak nije bio kako sam pamtio.
Sve je manje, skučenije.
Gdje su one šume
(tu smo brali cvijeće za kuće)
i igralište od livade?
Gdje sam tu ja
mršavi Rosi što šutao je lopte?
Gdje su svi? Bertoni – Kempes – Brio – Đentile?
Lepršavi Juventus bio je u modi,
Platini ali Bonjek nije (Poljsku u mom srcu
pjevali su stariji u Kulušiću, mi smo znali za Džuli)

Gdje su Kristijan i njegovo moćno njemačko biciklo?
Drug Marko i Anamarija, sestra mu starija,
moja prva voljena – jednom sam držao glavu
u njenom zagrljaju ili samo sanjao da sam
u krilu anđelu. Zvao bih je ponekad telefonom
i spuštao slušalicu na njeno molim.
Ne pamtim nijednu riječ njoj upućenu,.
to je bilo vrijeme kad su boginje još bile na nebu.

Gdje je Tomo sa svojim motorom
i svitom žena što ih sebi dovodio?
Hvatali smo im ciku pod otvorenim prozorom,
kakve su to nektare pile, šta im je radio
da su onako govorile
daleko iznad mjera naših želja.

Tonči – Cigo, kapetan broda.
Kružila je legenda – danima je plivao u moru
dok nije naišla Karpatia, gospa-vidjelica brodolomaca.
Žena mu Stana. Ozbiljna, stroga, ne znam
šta je radila, možda učiteljica. Vozila je Pežoa.
Vrtlarila. Uživala u kolonadama kapetanske kuće.

Crni Benito, nije Musolini
taj nije hodio, samo je trčao,
vijorio. Ćaća mu je stalno bio u bijeloj
potkošulji, a kuća pored prodavnice,
gdje smo pili koktu i sok od šljive.

Gdje su susjedi mirni podstanari Nada i Mirko?
Njihova blijedozelena parkirana Lada
banjalučke table nije mijenjala kao da je znala
da Krajina je čeka.
Ili Ingrid? Prva koja u imenu
nije imala -a na kraju.
Uzalud je lastiš igrala, za nas nije bila žena.

Jakov zvani Ni me volja, jedva bi se s nama
igrao. Pamtim mu oca mehaničara Antu, vječno
u plavom zamazanom kombinezonu i tihu
majku, Talijanku. Odselili su prije mene
u Pulu, Italiju.

Kod Ante visio je brko Todor
s dvosjednom Opel Mantom plavom,
holandske žute table,
zamišljao sam da igra za Fejnord.
Za njim se govorilo da je Srbin.

Mevludin iz drugog naselja?
Iz nekog bosanskog sela došli su on i njegova
majka, pokrivena.
Malo smo ismijavali zbog imena,
možda zato nikad nije dolazio nama, samo mi njemu
kroz šumu.

Adže Mujo – Mustafa, crveni Ford Kapri.
(nije ga auto činilo čovjekom, to je samo
u mojoj dječjoj mašti)
Vozio me na prvu utakmicu na Kantridu,
igrao je naš Velež, Bajević pred penziju.
Dva je gola zabio ali nije bilo dovoljno, to je bila
ona Rijeka što je umalo izbacila Reala
iz Kupa UEFA (u revanšu stara priča, malo do sudija i penala, malo do kralja
i gola u gostima).

Za curu ili ženu imao je Branku, raskošnu plavušu,
toliko dobru da su mi okolo psovali strinu.
Govorili su poslije da njemu sličim, u svemu
evo sjećam mu se lika i veći je frajer.
Učio me da Dinastiju ne gledam i nijednu dužu
seriju, kaže uvijek pretjeraju.

Umro je mlad tamo potkraj ovog vamo rata.
Za par dana stigli su lijes i njegov kofer u zavičaj
(Branke nije bilo, zadnji put je nije ni spominjao)
Dali su mi njegove fotografije i stručne knjige,
neke manje poznate Ruse i pisma zaljubljene
portugalske redovnice.

A ja sam samo bio na čekanju da oružje
otutnji, da preživim
i odem, odem na more njemu –
Rijeka je bila moja Amerika.

_______________________________

AZER TIPURA, rođen u Rijeci, živi i radi u Mostaru. Objavljuje pjesme u časopisima i po internetu.

ČETIRI PJESME SANJE LOVRENČIĆ IZ ZBIRKE “BESMRTNICE DANAS”, Hrvatsko društvo pisaca, 2025.

(pod crvenim jedrima)

idite! rekla im je
plovite pod crvenim jedrima,
tražite žderačice priča, vrtove
u kojima vrište ljubavne životinje,
osnivajte gradove, gradite
hramove po otočnim vrhuncima,
palite baklje na rtovima,
objavljujte opasnosti,
izranjajte periske!

borite se s morskim nemanima,
bodljikavim rubnim plićacima,
gradite prvu i drugu i treću ulicu,
puštajte plimu zaustavljajte,
ispirite soli, borite se s nekim
ako već ne znate ništa pametnije

samo učinite već jednom nešto sa sobom!

toliko su se prestrašili
da se tri dana nisu usudili
izaći pred njeno lice

***

(zatajena noć)

zatajena je noć
u kojoj kraljica dolazi proscima
i svaki misli da je njegova

vladarica bludnih snova, nedodirljiva,
u istoj noći sa svima

i svaki od njih mislit će
da je njegovo to djetešce od osmijeha
maleno božanstvo blaga, koje pleše
u biljnom soku i u žilama –

ne, ne, nisam ga ja donijela na svijet,
to je ona druga, drugdje, istoimena!

ne, ne, niste mu vi očevi,
nego onaj s pijetlom i kornjačom,
bog u krilatim sandalama!

izgubljeni među njenim istinama,
čekaju da se ponovi ta noć

no takva se noć ne ponavlja

***

(zar ih ćeš prepustiti strelicama?)

tih stotinu osam muškaraca koji su te zabavljali
dvadeset godina
zar ćeš prepustiti strelicama, kopljima, mačevima?

istina, trošili su, kraljevstvo je pomalo osiromašilo
no još uvijek je kraljevstvo, oporavit će se,
a i ta igra koju si igrala s njima
nije mogla biti bez popratnog sjaja

reći ćeš im: gotovo je, bježite?
no brodovi su davno strunuli u luci

i što ti preostaje nego nektar i ambrozija?

san će ležati na palači, dok ti i tvoje djevice
odvlačite do obale stotinu osmoricu usnulih
i pozivate sile iz dubine:

priča je gotova, nosite ih u raj!

a slugama koji su sanjali da ih pokapaju
na rukama će ostati krv iz sna
koju dugo neće moći oprati –

hoćeš tako?

ili ćeš ga pustiti da ih postrijelja,
no strelice će umjesto otrovom biti premazane
sokom trava koje daju besmrtnost –
odležavši dovoljno da zaspi umorni putnik
ustat će i ukrcati se na njegov vlastiti brod

i dok se kao roj zvijezda
budu uzdizali u nebesko more
izgubit će imena
da ih kraljev bijes ne može prepoznati

hoćeš tako?

***

(besmrtnice danas)

one sjede navrh brda
spaljenog jarom, spaljenog požarom,
pod dlanom radioaktivnog lahora,

kockaju se za sudbinu
neke obitelji guštera
za ishod nekog mravljeg rata

bit ćeš na strani crvenih,
jesi sigurna, Ateno?

a ti ćeš, Hestijo, baš toj mišjoj obitelji
pomoći da sagradi dom?

što s ljudima, pita ona krilata,
bez glave pobjednica Nika

Atena diže prema njoj svoje mravlje lice,
Hestija je gleda mišjim očima,
nenasmiješeno, neprozirno,

kao što i treba gledati
lik od kamena

______________________________

SANJA LOVRENČIĆ književnica i prevoditeljica, dosad je objavila zbirke pjesama Insula dulcamara (1987.), Skrletne tkanine (1994.), Upute šetaču u vrtu sa zborovima (2002.), U slobodnoj četvrti (2002.), Rijeka sigurno voli poplavu (2006.), Noćno doba (2009.), Iz ateljea (2015.), Putanja leta (2018.), Skica za junakinju (2021.) i Pišem ti iz daleke zemlje (2023.)
Za zbirku pjesama Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu “Kiklop”, a za rukopis Pišem ti iz daleke zemlje nagradu “Tea Benčić Rimay”.
Pjesme su joj objavljivane u domaćoj i stranoj periodici.
Autorica je i niza proznih djela, romana i kratkih priča.

PET PJESAMA LJILJANE ĐURĐEVIĆ STOJKOVIĆ IZ ZBIRKE “PUT U SAMICU”, Presing, Mladenovac, 2025.

JESMO LI JOŠ PANKERI?

Opet smo bili u gradu
koji se zvao
kao neki drugi,
Lu Rid nam je trinaesti put
prodao karte za svirku,
podrazumevalo se
da nas je baš briga
ko je sa ovog
a ko sa onog sveta,
pijemo usput tuđa
i dopola ispijena piva,
prelazimo Bulevar Mihajla Pupina,
ili vam je draže da je samo Lenjinov,
izazovno zverajući u crveno
dok škripe ploče i moćne gume
bezobzirnih automobila,
govoriš mi:
„Idemo, idemo,
jesmo li još pankeri,
ili nismo?“
Promrmljam ti u lice neverno:
„Jesmo, pomalo, valjda…“

***

CRNJANSKOM SE NE BI DOPALO

Nećeš mi ući u trag
na Stražilovu, u Serbiji,
u lamentima nad Beogradom,
izgubila sam dugme
sa plave haljine
i nigde ne nalazim isto,
danima ne uspevam
da pomirim boje,
kopča je izneverila
omiljenu ogrlicu,
prsten spada sa desnoga kažiprsta,
autobusi i tramvaji idu samo
trideset i prvog februara,
lokomotive su bez uzdaha
i oproštajnog pisma
napustile putničke vagone
i ja ne želim
da se odvojim
od ušećerenih jabuka
na štapiću…
Uostalom, naći ćeš ti već
neku ljubav u Toskani
pa makar bila i Mizera.
Ne nadaj se mnogo
od moje dokolice,
produženih godišnjih odmora
i kobajagi bolovanja,
i da znaš – u lov na lisice
neću ići ni sa Vukom Isakovičem.
Gledaj me izdaleka netremice
kroz orahe i orahovače,
kleke i klekovače,
visoke trave i travarice,
sastavljaj peticije i ultimatume,
sklapaj paktove,
sanjaj da ćeš me zadaviti
golim rukama.

***

PREOSTALE KARTE U JEDNOM PRAVCU

Putovala sam sa severcem
noćnim vozom
dokle god smo mogli…
Neću da grešim dušu –
nudio me je nekakvom brljom
i duvan čvarcima,
žalio se na putokaze,
na njihovu histeriju
po zelenim maglama,
pominjao je miris memle
u spavaćim kolima,
ubedljivo je baronisao
kako je raskrstio sa zglobovima
u Čapljini
dok se poveravao kamionu za rashod,
posle je u martinkama
prašinario pešadiju
po Vladičinom Hanu,
zaklinjao se na gnjilim kruškama
kao na Bibliji
ili na Manifestu komunističke partije.
Podsmešljivo sam ga premeravala
različitim zenicama Bouvija,
znajući da sve počinje od Igija
koji bi rekao:
„E jebiga, ni vetrovi nisu
ono što su bili,
a kamoli karte u jednom pravcu.“

***

OBIČAN DAN NA KRAJU

Kad oporuku ostavim
u pesmi,
mogu da je prepravim,
proneverim i čuvam
kao pepeo u tegli od meda.
Rođaci sigurno neće prisvojiti
papirne sarkofage,
pune poslednjih želja.
Potpeticama bez milosti
gužvam i sabijam
što god rekoh:
o našim melanholijama
neka zna i poslednji činovnik
svakog federalnog istražnog biroa;
ostavljam te sirotištima,
svratištima,
napuštenostima staračkih domova,
njihovim demencijama i alchajmerima;
prepuštam te narodnim kuhinjama,
ženama gladnim i sitim strasti
i praznih razgovora,
onima što ih još porede
sa silinama cunamija;
zajmim te doveka
slobodama i dogmama,
da te raznose litije
i protesti prevarenih,
zagrljaji onih sa rukama
„nevinijim od mojih“…
Sastrugaću te sa svoje jetre
mesečevim noževima iz potaje
koje ću lakomisleno baciti
u Sanu i Senu,
u Temzu i Tisu,
Zalomku i Zambezi.
Onda će dan konačno
bezazleno proticati,
jednostavnije i neposrednije,
bez namere da nas ostari
ili podmladi.
Kažeš mi:
„Eto vidiš… Dobro je…“
Kažem ti:
„Eto vidim…“

***

CELA

Provuci se cela
između dvogubog jutra
i ponoći,
blago se očeši
o njihove oštre uglove
i krivine,
zgazi na svaki stepenik,
sačekaj spore senke,
ne zaobiđi
nijednu stanicu,
usput se ožari koprivama,
ne izbegavaj osinjake,
hitaj preko punih linija
i neobeleženih prelaza,
ne bacaj mrvice za sobom
dok prolaziš
kroz prazne lavirinte
i uskipele skverove,
ionako ćeš stići tamo
gde nisi htela.

_________________________________________

LJILJANA ĐURĐEVIĆ STOJKOVIĆ rođena je 1964. godine u Beogradu. Osnovne i magistarske studije završila je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Zbirku pesama „Doživljaji u krvotoku“ (KOS, Beograd) objavila je 1996. godine, a naučnu monografiju „Pesničke proze Tina Ujevića“ (Presing, Mladenovac) 2019. Druga pesnička zbirka „Ljiljana, molim te“ u ediciji „Prisustva“ (Presing, Mladenovac) pojavila se u knjižarama 2021. Ista izdavačka kuća 2023. objavljuje „Montažu anonimnih dojava“, a 2025. „Put u samicu“, obe pesničke knjige u ediciji „Vrtlog“.
Njeni eseji, prikazi, poezija i kratke priče više puta su nagrađivani i štampani u zbornicima, časopisima i listovima, objavljivani na portalima za književnost.

POEZIJA TINA FRESLA

JABUKA

Jabuka ne pada
daleko od stabla spoznaje.
Istina truli zbog tvoje neodlučnosti,
ti, grešni, znatiželjni kanibale.

U zubima nosiš tajnu vjere –
probavljiva je mistika svijeta.
U rukama držiš tragove bluda,
mrave koje si rastrgao da dođeš do ploda.

Ti čezneš za onim ponuđenim.
Lanci slobode pucaju pod pritiskom.
Opcije vidiš kao slobodan izbor,
a kaznu kao vlastitu najslabiju kariku.

Slobodni stih
nije slobodan od definicije.
Slobodni pjesnik
nije slobodan od slobodnog stiha.

Vrijeme kuca na vrata,
prostor odnekud upita: “Tko je?”
A mi, proizvoljno i jednoglasno,
odgovaramo: “Ja sam.”

***

NE-VRIJEME

A kad preostane
samo jedan nedjeljni ručak
hoće li ti onda kruljiti svijest?
Hoćeš li onda spoznati želudac?

A kad preostane
samo jedna knjiga za pročitati
hoćeš li onda vratiti stranicu
i pitati se što je to sve značilo?

A kad brojanje postane odbrojavanje
kada zabljesnu dani i zagrme uspomene
hoćemo li tada
više toga zvati nevremenom?

A kada smrt svuče svoje halje
i pokaže golu istinu
hoćeš li nepristojno buljiti
ili se zagonetno smiješiti?

Možda se s mjesta na koje ideš
apsolutno ničemu
i apsolutno nikome
jednostavno ne žuri vratiti.

***

MAĐIONIČAR

Onkraj svemira
jedan mađioničar čeka vlak.
Sutra će crna rupa
kasniti za svakim trikom.

Zec u šeširu
večeras je postao mesojed.
Iznenadila ga je ljudska ruka
koja ga koristi za svoje varke.

Danas svatko poslužuje karte.
Prevare ne trpe nikakav bonton.
As u rukavu skriva se kao ubrus,
zaslinit će ga samo nekulturni.

Je li ovo tvoja karta?
Ili tvoja osobna?
Ili tvoja vozačka?
Upitao sam svakog člana publike.

Dok su pokušavali shvatiti tko su,
začeo se gromoglasni aplauz.
Ukrao sam im svako jastvo,
a oni su vikali bis.

Prerezao sam ih na pola.
Na pola su ljudi, a na pola kutije.
Kutije novih cipela
s oduvijek zapetljanim vezicama.

Cilindrom sam zaključao istinu.
Obmana je moja karta!
Cilindre nose samo mađioničari.
I pokoji uspješni poduzetnik.

***

PRIRODA

Čovječe pazi da ne ideš
velik ispod zvijezda,
da nosom ne paraš komete,
da te prašina ne uvjeri u nadmoć.

Mjesečeve slapove da ne napuniš egom
dok proljevaš ideje dostojne Narcisa.
Neka te plimni val podsjeti
da se ne valja diviti sebi.

Odavno smo zalječili femur,
a noge još uvijek skaču u rovove.
U blato, gdje okamine smrde na krv
i svaki je pronalazak alibi za genocid.

Vladaš nad strpljivim prijateljem.
Um caruje gdje priroda odbija.
I svaka te šutnja podsjeća
da priroda umire posljednja.

***

MOST

Hodao sam po mostu knjiga
gledajući u bezdan svakodnevnice.
Preskočio sam brojna slova,
do druge sam strane došao mucajući.

Krhko je moje znanje
kao stranice fiktivne nade
koja prelazi u nove svijetove
tek kad je dobrano nagazim.

Kad bih mogao vidjeti korice,
možda bih i sudio po njima.
Kad bih čuo pjesnikove jecaje,
možda bih napravio uši na stranicama.

Provalije postaju točke.
Zaključio sam da se ne bojim pada.
I bezdan i most i druga strana
u knjigama ostaju samo riječi.

___________________________________

TIN FRESL rođen je 2003. u Zagrebu. Studira filozofiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih književnika. Svoje je stvaralaštvo započeo u srednjoj školi koju je pohađao u Jastrebarskom. Sudjelovao je na državnoj smotri „LiDraNo“ 2020. i 2021. godine. Objavio je zbirku pjesama Vitezovi okruglog smisla 2021. godine i zbirku pjesama Invokacija klaustrofobije 2024. godine. Pjesme su mu uvrštene u književne časopise Riječi, Poezija, Republika i Kolo. Sudjelovao je na tribini Društva hrvatskih književnika „Bez cenzure“ i u projektu Knjižnica grada Zagreba „Preporučili su mladi, pročitajte“ te u raznim poetskim radionicama. Osvojio je prvu nagradu na natječaju „Na tragu pjesnika“ 2024. godine. Izlagao je na međunarodnim studentskim filozofskim konferencijama u Zagrebu, Beogradu i Novom Sadu, te na Studentskoj bioetičkoj radionici u sklopu Lošinjskih dana bioetike. Trenutačno je predsjednik Udruženja studenata filozofije i glavni urednik časopisa Udruženja studenata filozofije Čemu.

TRI PJESME JELENE KLJAJEVIĆ IZ ZBIRKE “PRTINA DO RAJSKOG SKLONIŠTA”, JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2025.

KAKO SE PIŠE PJESMA?

Pjesma se piše polako i odmah.
Neko bi rekao naprečac.
Da li je uistinu tako?

Pjesma se piše iz sna skočivši,
iz rijeke izronivši,
iz pozorišta istrčavši.

Ili ona piše mene, izglasava bolje verse,
sabira siročad iz zbirki u nastajanju,
zamjenjuje grafeme po kojima će me čitati razbježani Vavilonci.

Pjesma se uopšte ne piše lako.
Na pocijepanom listu novina pišem.

Pjesma je određena i prije nastanka.
Hrabro bivstvuje i oklop kuje, sa sve natpisom.
Ona sama sobom biva.

Pjesma ide i na frontove i dolazi s epoletama,
pjesma je pod pazuhom, u zborniku,
pjesma je na konkursu. Pjesma je himna!

Pjesma je polunoćnica, molitva umornog, vapaj za ulazak u REM fazu.
Pjesma je ordenje, slava, tapšanje po ramenu,
pjesma je biće nastalo spontano.

Pjesma je poziv na saosjećanje,
na suzu i u tvome oku.
Pjesma je došla sama, ali tebi ustupa stolicu.

Pjesma je lomljenje kopalja i protivljenje laži.
Iskrena je riječ izrečena na sudu.
Pjesma je dostojni predstavnik pravde!

***

PORAZNI ZVUCI ZA MRTVIMA

Za dvominutno ćutanje i ruke skrštene na grudima
sve gorske nemani kliču i viču ka poljima suzama pokropljenim.
Majsko cvijeće već hrli iz februara ka ljetu,
jer što da ne vrisne pupoljak, kad može čovjek?
Ambari zaboravljenih poljubaca skupljaju prašinu u nečijim grudima.
Za časak sreće dovoljno je otkloniti zablude čovječanstva
da je bolje ljubiti uveče, da je lakše spavati bez sreće.

Samotni vuci trzaju svoje ovce i s užitkom ih dave za vratove.
Posmatrača nema.
Samo se čuju jauci iz koliba dotrajalih vremenom, oplakanih kamenom.
Ječe daljine za našim koracima.
Još Alpima pronose divljač zarad višeg cilja.
Sanjalački pogledi se bude i zaspivaju na tvrdim podlogama.

Krvari zemlja za žrtvama.
Vuci rastrgli duše koje su u koroti.
Nema nikog. Nikog nema da čuje.

Vojevanju nije kraj.

***

OZORENJE

Umiruće sunce se divi dinama u nama.
Urari su prebrojali pazar i krenuli ka zidinama.
Trčimo za izgubljenim satovima, dok se u daljini prolamaju glasovi.
Nečije ime glasno zove da putujemo ka gorama odbjeglih srna.
Na uljanim pločama slikamo lica nekih prolaznika, iako oni ne znaju ko smo.
Otkucava zemljište pod nogama golim – pupoljci se rađaju kroz pukotine.
Sve pjeva što ga možemo vidjeti, morski grebeni se smiješe novom proljeću.
Uz odmorne ruke prislanjaju se čela: ozdravljena, sačuvana, bijela.
Na nevenovom cvijetu čeka i lala s božurima da oda počast nastupajućoj zori.
Krošnje moga drveća uzdižu ruke ka nebu.
Pružamo svjetove da laste pomirišu.

Promalja se zračak u nama. More se zlatno preliva preko duša. Nema više obrisa.
Mi postojimo sasvim.

_______________________________

JELENA KLJAJEVIĆ rođena je 1997. godine u Nikšiću. Završila je osnovne i master studije Crnogorskog jezika i južnoslovenskih književnosti na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Od srednje škole aktivno piše pjesme i kratke priče. Pjesme su joj objavljivane u Crnoj Gori i zemljama okruženja u sklopu užih izbora u sljedećim zbornicima i časopisima: Sabor duhovne poezije, Poezija vinom obojena, Zaton, Pesmom protiv bombi, Milo Bošković, A priori, Čuvari detinjstva.
Dobitnica je Prve nagrade Ratkovićevih večeri poezije (2024) pjesnika do 27 godina za zbirku poezije, kao i Druge nagrade časopisa Soko (2024) za kratku priču.
Za vrijeme studija postaje jedan od koautora knjige Medijska pismenost (2022), koju je objavio sajt Evropskog Wergeland centra u Oslu pod pokroviteljstvom norveškog Ministarstva vanjskih poslova.
Radila je u srednjim školama u Nikšiću, Podgorici i Baru.

DVIJE PJESME NIKOLE RADOSAVLJEVIĆA IZ ZBIRKE “MADRUGADA”, Edicija Timočka lira, Radio Beograd 2, 2025.

FADO

Odzvanjaju crkvena zvona
Između pločica i oronulih zidova
gubi se zvuk u žuboru glasova
More ljudi traži utočište
traži razumevanje
Jure glas koji ih razume
koji dopire do njih
iz svake kafane
koja svira fado Lišboe i Alfame
Mutna svetla otkrivaju skrovišta
Vazduh mora i sve vode
probija se kroz gusti dim cigareta
Fadista stoji na svom mestu
peva onima što sede i piju
slušaju i ne gledaju
Crna dugačka kosa
tamno izborano lice
crvene usne žive krvi
i oči koje znaju sve
Priča mi nepoznati čovek za stolom
Objašnjava mi stihove
Ona peva o mornaru što odlazi
i voljenima što ostaju
Pijemo vino kuće i bojimo obraze
Okrenuo je leđa pesmi
Dovoljno mu je da je samo sluša
da se seća
onih mesta koja više ne postoje
onih ljudi koji su šetali tim ulicama
pili za tim stolovima
i pevali fado
Hvatali su se za srce
i pevali saudade
kao što i on čini
i peva saudade
Pokušava da mi dočara
kakav je to osećaj
ta neostvariva čežnja
Svaka pesma kao kamen soli
koji mesto nađe u zjapećoj rani oko srca
Saudade
Iz dima sam izašao sam
osećam more u daljini
U magli svog pogleda
lutam uskom kaldrmom
Vođen mesečinom
nailazim na ostale lutalice
Penjem se uz brdo
prolazim pored smeha
svađa, suza i ljubavi
Mimoilazim se sa narkomanima
Slušam prevarante
Izbegavam secikese
Izbijam na terasu sa pogledom
vidim svetleću vodu
Okupljeni narod slavi život
i dočekuje rađanje jutra
Sunce je rasteralo noćne ptice
sve sem senke čoveka u uglu
koja ne prestaje da igra
iako muzike nema više
Pokreti su mu umorni
Znoj ga obliva
Na licu se ne vidi uživanje
Strah ga je obuzeo
Ne sme da stane
Zna šta će da se desi ako stane
Život će da se nastavi
i to ga užasava
Ostavljam ga
Vraćam se istim ulicama
Oprezno gazim po vlažnoj kaldrmi
primećujem kako sunce pročišćava
Otrežnjenje izbijam žinjžinjom
i razmišljam o putu kući
o domu i dalekoj zemlji
Sedim na klupi
sećam se detinjstva
Svega što je prošlo
i čega nikada više neće biti
Iznad mene je plavo nebo
po koji oblak i galebovi
Preko puta tezga sa voćem
koje prodaje mlada crnokosa devojka
Ona pevuši
a ja je sve razumem
Tudo isto e fado
Pa ponavljam za njom
I to je fado

***

KRVAVE NARANDŽE

vrt narandži u Sevilji je gorkog ukusa crvene su narandže natopljene krvlju svojih baštovana krase zemlju nevernika mame osmehe mirišu na sreću koju Mavari nisu imali a koju su toliko tražili ponosne su narandže seviljske svuda istaknute gorke ukus je nikakav teče krv mavarska u njima sve je u izgledu Herkulova zlatna jabuka besmrtnosti besmrtni su samo oni koji su je zasadili

_________________________________

NIKOLA RADOSAVLJEVIĆ, 30, rodom iz Smederevske Palanke. Master germanista i nastavnik nemačkog jezika u Aranđelovcu. Dobitnik nagrade Timočka lira 2024. godine za najboljeg mladog pesnika, kao i nekoliko drugih nagrada. Njegovi radovi objavljivani su u brojnim zbornicima i publikacijama, kao što su Rukopisi 46 i 47, Šraf, Glubočica između obala, Pesničke rukoveti, na blogu čovjek-časopis, na portalu Stella Polare, kao i u zbornicima Književnih vertikala, Art grupe Akt i izdavačke kuće Alma. U okviru edicije Timočka lira štampa Radio Beograd 2 njegov pesnički prvenac Madrugada.

POEZIJA KATARINE BOŠNJAK

*
Biće sve ok
Samo da prestanem jesti
Čokolade koje dobijem od ljudi
Iz Sharing is caring grupa
Kada poklanjam stvari koje me guše
Biće okej samo da se
Preselim i dubinski očistim
Stari stan za nove stanare
I novi stan za staru mene
Novi stanari su neki mladi par
Već mi ih je žao jer
Znam da nije vredan para
Koje će na njega davati
Taj stan je kao toksična veza
Ne želim otići iz njega i pun je
Retko lepih trenutaka
Doručaka na balkonu
Mamurluka na kauču
I male biste Tita na ulazu
Istovremeno manipulira mnome
Da moljci nisu tako strašni
Da balkanska verzija termita
Neće pojesti cele ormare
I da nisu opasne utičnice koje vise
Biće sve okej samo da
Se preselim i okrečim zidove u žuto
Počnem opet ići u teretanu
I ostvarim rutinu za kojom žudim
Petak je naveče ja radim u kafiću
Ljudi oko mene plešu i pevaju
Ja stavljam čepiće u uši i bojim se
Šta li će samo misliti o meni
Biće sve okej samo da
Dođem kući i operem ruke i zube
Obučem se u odeću koja me voli
I zaspim među madracima
Koji se razdvajaju

*
Ti koji me grliš
Umro si noćas u mome snu
Raspao se na milion komada
Pretvorio u moga brata pa oca
Zatim postao moj komšija
Koji radi na graničnom prelazu
I svakoga dana dolazi kući
Na ručak koji sprema njegova
Devedesetogodišnja majka

Ti koji si strpljiv u meni stvaraš haos
Teraš me da buknem
Da vičem da plačem
Da postanem radikalnija
Jer me tako nosi kada objašnjavam
Kako je kapitalizam glavni krivac
Što je natalitet u globalnom padu

Ti koji me slušaš
Pokušavaš razumeti zbog čega
Želim izudarati celo svoje telo
A ja ti mogu samo pokazati
Kako jarko crveno može biti
Tako da svi znaju šta mislim
O svakoj društvenoj temi

Ti u čiju cipelu stanem onda
Kada se sklupčam u kuglu jada
Znao bi da sam roze boje
Iako je se odričem otkad znam za sebe
Jer nedajbože da mi se svidi
Nešto namenjeno za devojčice

*
Kad hodam gradom sama
Ja sam faca
najbolja
sigurna u svoj odabir modnih dodataka

Ja ne razmišljam previše o tome kako hodam

Ja

Ne znam šta da radim kada mi neko zviždi.

 *
Ponedeljak je plav kao matematika
plav je kao moje koleno
uvek oderano kao onda kada sam
na petom rođendanu pala dok smo
trčeći nosili jaja u kašikama

plav je kao moji kukovi koji udaraju
o svaki zid i svaka vrata i kauč i stol
kao šljive koje ne jedem
otkad sam pojela zalogaj pun crva
kao nebo kada je Rijeka
dobro raspoložena

ponedeljak je plav kako pevaju New Order
i kao indie filmovi koje više ne razumem

plav je kakve sam htela da budu moje oči
i kakva je tvoja soba iz tinejdžerskih dana
plav je kao stranka koja nas vodi u propast
a za koju sam glasala jedne godine
kada su bili manje zlo

a zlo je zlo i nikada nije malo

_______________________________

KATARINA BOŠNJAK rodom je iz okolice Vukovara, a trenutno živi u Rijeci, studira Kulturologiju i bavi se novinarstvom. Kao honorarna suradnica Novog lista i tjednika Novosti te podlistka Nada piše o kulturi, glazbi i društveno-angažiranim pojedincima i zajednicama. Poeziju piše od malena, no intenzivnije počinje preseljenjem u Rijeku 2021. godine. Pjesme su joj objavljene na portalima Strane i Artkvart, a sudjelovala je na večerima poezije u Vukovaru, Rijeci, Zagrebu i Novom Sadu. Osvojila je nagradu „Na vrh jezika“ za 2024. godinu.

PET PJESAMA STEFANA KIRILOVA IZ ZBIRKE “FAJRONT U KLUBU 27”, Edicija Najbolja, Udruženje književnika i književnih prevodilaca Pančeva, 2025.

BITNICI OVDE NE BI PREŽIVELI

Idemo kroz život
zaustavnom trakom
Pogledaj kako nam misli cirkulišu
internetom
Umesto koraka i zvižduka:
pritisni enter!

Ovce bleje i planova nema,
Živimo u zemlji stalnih protesta
Gorivo, jaja i meso –
Jednom smo ih sanjali po sniženoj ceni
Sada ćutke gledamo skok po skok.

Živimo u zemlji satire
gde apstraktno predviđaju
pobedu tehnologije
dok nas sadašnjica sabija
uza zid.

Homofobi piju sa siledžijama
Siromašni teraju mizogine
da zavole naduvani feminizam.

Bitnici ovde ne bi preživeli
Ovde su slomljeni oklopi,
tužna detinjstva
Niko ne bi pamtio njihove duge džez stihove i lepotu autostopa
Ginzberg i Keruak –
nepoznate propalice ispred dragstora.

Stavljeni smo u zagrade
Keramički zidovi i staklene emocije
sa nama igraju žmurke
kada odbroje do deset:
nigde nisu našli dobrotu.

***

HOBI USAMLJENIH

Za šankom upoznajem
dobroćudnog Nemca
Nismo spominjali Arijevce
ni sličnost naših diktatora
Pričali smo o detaljima i ljudima.

Pogledaj kako odsutno pere čaše,
usmeravam pogled na konobaricu
Namrštena je dok ih vešto okreće
Kao da je niko ne čeka
kada završi smenu.

Osećam kako se udubljuje.
Narednih deset minuta
posmatrao je i druge ljude
Dobroćudni Nemac uskoro
nije zaustavljao suze
Ovo je hobi usamljenih, rekao je.

Nestajali smo u čašama,
menjali pabove, pričali sve
dok nije počelo da se okreće –

Posustao je
pre nego što sam stigao da izgovorim:
Fajront retko ko dočeka srećan!
Primetiš to po spuštenim kapcima,
Pred svitanje, svega im je dosta
i onoj što pere čaše
i onome što se trudi
da održi balans do kreveta.

***

PLEASE ALLOW ME TO INTRUDUCE MYSELF
I’M A MAN OF WEALTH AND TASTE

Neprofitna sam pojava
Vešto ćeš me zapamtiti
Rečima zakivam rđu
gde se hvata od mržnje i
Donosim zabavu praznih džepova
Čistih iznutrica.

Smelo se saplićem
na putu zrelosti
Upoznao sam
mračne konfuzije krvotoka
i prihvatio sebe.

Svakog dana iznova
koračam istim putem
Privržen crvenim rogovima –
Ljubav je odrana koža,
ples kostiju grešnika i svetaca.

Čovek sam od raskoši i ukusa
i dalje praznih džepova.

Doživi me kao pesmu
koju ne možeš
da izbaciš iz glave
ili beži.

***

NIGDE I SVUDA

Sat zeva – 8:24
praznično jutro na autobuskoj stanici
Promrzli badnjaci skuplji od kafe i rakije
Tamo u staničnom bifeu naravno
stoljnjaci nasmejano prljavi.

Ulazi čovek
bez reči ostavlja papiriće
Na slici je Bogorodica u pikselima
Gluvonem sam od rođenja
kao da ona progovara umesto njega
Ostavljam sitniš
dovoljan za kupovinu hrišćanskih osećanja
ali nisam siguran da li ima za kiflu
Kasnije će na trafici i sebi udeliti milostinju:
tražiti vinjak ili vodku, i lažno saosećanje.

Moja divna siromašna zemlja
uranja u dan
Gluvonemi čovek se ponovo vraća
po novu turu milostinje
Na satu je sad 8:53
i autobus ulazi na peron

Čekam pravu pesmu
da me vrati u detinjstvo
Gledam bezazleno
kroz umrljano staklo
U ljude koji još čekaju na stanici
Napolju je isto kao i unutra –
nigde nema ljubavi.

***

SLOWLY LEARNING THAT LIFE IS OKAY

Sunčamo tela
užegla od živosti
Ujutru kafa sklapa
razbacane kockice
Smeh prijatelja
produbljuje odlučnost za dalje,
Urezujem nova sećanja
u pomirenu psihu.

Ovde na zemlji
sasvim sam dovoljan.

_______________________________

STEFAN KIRILOV rođen je 1996. u Vršcu, gde je i proveo najveći deo života.
Objavio je zbirke poezije:
Sve je baš lako (Presing izdavaštvo, 2017)
Pion sa margine (Nova poetika, 2018),
Raštimavanje (Nova poetika, 2019),
Nekada smo živeli za subotu uveče (Nova poetika, 2021).
Roman:
Napuštajući Vetrograd (Nova poetika, 2020)
i poemu:
Ja, Sixto Rodriguez (Nova poetika, 2023).
Pesme je objavljivao u časopisima insp, Blacksheep. rs, Outloud, Džabaletan, Vavilonska biblioteka, Oblakoder, Čovjek-časopis. Zastupljen je u zbornicima: Rukopisi 45–48, Vavilonska biblioteka. Pesme su mu prevedene na španski (magazin Revista Kametsa, Peru).
Pohađao je radionicu kreativnog pisanja Jasmine Topić.
Ovo mu je sedma knjiga.
I dalje misli kako će saosećanje jednom spasiti svet.

NOVE PJESME BOJANA BABIĆA, iz rukopisne zbirke “NEMI VOKATIV”

GOSPOĐO

vi krvarite
raspolućeni modlom sreće
iz vas kaplju zimzelene aporije na topli sivi sneg
izbor light-traveler paketa skupo vas je koštao
ukotviti se u bibavu ne-luku
trošiti vikende razmrsujući rečenice kaljavih rečnih rusalki
ostvarivati suficit u ekonomiji krivice
a mogli ste život da provedete u svetu diskretnih privilegija
srebrninom krckajući koru od bisernog fondana
samo da ste na nepostavljena pitanja uporno davali odgovor
vreme će pokazati šta je dobro

***

DRUŽE

još nisi sreo čoveka
u kom stanuje bog održivosti
ljudska su rešenja genijalna i privremena
smatraš ti bez smatranja
traju tek toliko dok ne nagoveste sledeću katastrofu
onda ljudi smisle nova genijalna privremena rešenja
i tako ukrug

tek svice koji nose sva tvoja naga tela
olakšana za horizont očekivanja današnjice
ka nemani maglovitog obzorja
spreman si da nazoveš
svojim komesarima za održivi razvoj

***

DAŠO

katalogizuješ neljudskosti
imena prezimena imena prezimena
žrtava zločinaca žrtava zločinaca
kao da će precizna statistika vrisaka
nekoga učiniti čovekom
a mi
pijemo cidere
divimo se hand-made aksesoarima
rađamo decu
planiramo putovanja
samo ne tamo tamo je previše touristy
misliš
ako budemo znali
ako nas iznova neumorno budeš podsećala
ako nam zeleni um u rozarijum budeš pretvorila
ustaćemo u stav mirno
usmerićemo duhovni snajper
ka prvom fašisti koji naiđe
ali dašo
mi znamo
ti znaš da mi sasvim dobro znamo
na neki način i bolje od tebe
zato naručujemo još jedan cider
rađamo još jedno dete

***

KUĆNI DUŠE

ti što živiš mi u kući
a nema te
tebi plaćam carinu
kad prelazim iz trpezarije u dnevnu sobu
gravitacija tvog bestelesnog prisustva
izaziva vrtoglavicu
prilagođavam se tvojim neizgovorenim hirovima
šunjam se na prstima da te ne uznemirim
tvoj prezir kroz zidove prolazi
bubnja mi u potiljku
ne da mi da spavam čitam budem
misliš – imaš puno pravo
čak se ni ne kriješ
ipak nigde te ne vidim
ko si
pokaži se
izađi na videlo
prokletniče
ljubavi

***

MARGARET

bila si u pravu 
društvo ne postoji 
postoje pojedinci
muškarci žene deca
reći ćemo tako – porodice
postoje ućebane kose goluždravaca
što vire iz kljakavih potleuša 
mravolavi na plug-in hibridni pogon
što gaze naše senke po neobeleženim putevima
balvani na duhovnim barikadama
kružni tragovi kafe po motelskim bideima
ne
postoje samo moja stopala na simsu 
zaboravljene ustanove
poda mnom dimovi
iz bezbroj sonderanlagen domaćinstava
spajaju se tu iznad krovova
možda ću ih udahnuti
možda ću im se priključiti

e to bi se moglo nazvati
dobrim društvom

***

MRTVI PIŠČE

plašio si se
svojataće te neprijatelji
izvlačiće iz tvojih sarkazama
natruhe ponosa vere nacije
ugradiće te u vertikalu
sahraniće te po svojim običajima
u opelu će te po drugi put ubiti
govoriće
bio je jedan od nas
iako to nije uvek tako izgledalo
na kraju je došao na našu poziciju
samo s druge strane
obletaće oko tvoje porodice
popuniće jaz između vas
pur-penom opštih mesta
medijskom pokrivenošću
ideološkom komasacijom
mislio si
dodeliće ti duhovnu vilu
umesto da su ti dali provincijsku garsonjeru za života
kao čoveku
takvi su oni
groblje je njihovo kraljevstvo
umrli su njihovi nevoljni podanici

sad možeš da odahneš
tvoj je strah bio neopravdan
i u smrti anoniman
bez svetla
blistaš

***

LENJINE

kad sam te posetio rekli su
bez zadržavanja bez snimanja bez razgovora
bio su mlađi od mene i bolesno rumen
onda su me odveli u Tretjakovsku
kustoskinja nas je lagala
bajala je o tome kako je Maljevič razočaran nedostatkom transformativne moći umetnosti spalio mnoga svoja dela i od pepela napravio boju za Crni kvadrat
baš mi nedostaje da pričam na engleskom vajkala se
zatim sam sproveden u kinoteatar Oктябрь
negde na Novom Arbatu
pred hiljadu ljudi sam pričao
o veštačkoj inteligenciji generaciji Alfa izazovima na tržištu rada
smejali su se mojim šalama postavljali pitanja pokazivali razumevanje
sve je bilo u redu
učinilo bi se nekom ko nije dete rata
posle žurke šampanjca kavijara te noći nisam spavao
stajao sam go u sobi na sedamnaestom spratu hotela s pet zvezdica
kraj prozora usmerenog ka Staljinovoj visotki
s druge strane stakla lebdeo je dron-ubica
gledali smo se
kao u ogledalu

***

DRINO

ulazim u tebe
kao u resku limfu apolitičnosti
u sekundarnu grobnicu zanosa
hladnjaču sećanja na život i smrt

kad se podigne brana pokuljaćeš
začinjena agensima iz kemtrejlsa
preplavićeš svet
masom oguljenih dečjih kolena
natrulim mišicama malograđanki
kostima-spomenicima

ti si supa neljudskosti
samoživa preko svake granice
zaletiš se pa staneš
rovariš u prazno
u zeleno

donosiš mi spokoj zaleđenog konflikta
jedno drugom smo lepi
samo dok ćutimo zajedno
mir će nestati istog trenutka
kad ga budemo izgovorili

***

CRNO SUNCE

uključujem te dok pišem
da bolje ne vidim

istina je što kažu
od tebe ništa ne treba očekivati
tvoji vidljivi blizanci
bi mi osvetlili put do saljudi
iz svojih stigmata bi izmlazali neon
u plastične čaše moje svetovnosti
aplaudirali bi mi bezruko
smešili se bezusto
milovali me bez dodira
sijali bi hladno
kao ja
zajedno bismo pravili
nevidljivi šou program

a ti fantomski svetski bole
led lampo potpunog mraka
kupljena na trotoaru
nadomak zemunskog buvljaka
baš ništa
duplo golo

ostaću veran tebi

***

PESNIČE

ćuti

____________________________________________

BOJAN BABIĆ, pisac čije se delo kreće između fantazmagorije, satire i oštre društvene kritike, rođen je 1977. godine u Beogradu. Diplomirao je srpsku i svetsku književnost na Filološkom fakultetu Beogradskog univerziteta. Dobitnik je nagrade Fondacije „Borislav Pekić“ za roman Devojčice, budite dobre.

Od tada je objavio deset knjiga. Njegove knjige—od romana i kratkih priča do zbirki poezije—redovno se nalaze u najužim izborima za značajne nagrade, a neke od njih su prevedene na više jezika.

Objavljena dela:

PLI – PLI (1996), kratke priče
Buke u prozi (2003), poetska proza
Priče o sreći (2008), kratke priče
Neljudska komedija (2010), roman
Devojčice, budite dobre (2013), roman
Ilegalni Parnas (2013), roman
Čaplinova stopala (2015), roman
Yahoo (2018), roman
Kako se jede nar (2021), roman
Glasine o slobodi (2023), poezija

SEDAM DANA ZBORNIKA “RUKOPISI 48” (7/7): ĐORĐE MARIĆ, 2006, Velika Plana, Srbija

RUKOPISI 48 : zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / [glavna urednica Jasmina Topić] ; [urednici Srđan Gagić, Stefan Stanojević, Tanja Božić (Slovenija), Gorica Radmilović (Makedonija)] ; [prevele sa slovenačkog i makedonskog jezika Natalija Milovanović i Gorica Radmilović]. – Pančevo : Dom omladine, 2025.