Povratak nije bio kako sam pamtio.
Sve je manje, skučenije.
Gdje su one šume
(tu smo brali cvijeće za kuće)
i igralište od livade?
Gdje sam tu ja
mršavi Rosi što šutao je lopte?
Gdje su svi? Bertoni – Kempes – Brio – Đentile?
Lepršavi Juventus bio je u modi,
Platini ali Bonjek nije (Poljsku u mom srcu
pjevali su stariji u Kulušiću, mi smo znali za Džuli)
Gdje su Kristijan i njegovo moćno njemačko biciklo?
Drug Marko i Anamarija, sestra mu starija,
moja prva voljena – jednom sam držao glavu
u njenom zagrljaju ili samo sanjao da sam
u krilu anđelu. Zvao bih je ponekad telefonom
i spuštao slušalicu na njeno molim.
Ne pamtim nijednu riječ njoj upućenu,.
to je bilo vrijeme kad su boginje još bile na nebu.
Gdje je Tomo sa svojim motorom
i svitom žena što ih sebi dovodio?
Hvatali smo im ciku pod otvorenim prozorom,
kakve su to nektare pile, šta im je radio
da su onako govorile
daleko iznad mjera naših želja.
Tonči – Cigo, kapetan broda.
Kružila je legenda – danima je plivao u moru
dok nije naišla Karpatia, gospa-vidjelica brodolomaca.
Žena mu Stana. Ozbiljna, stroga, ne znam
šta je radila, možda učiteljica. Vozila je Pežoa.
Vrtlarila. Uživala u kolonadama kapetanske kuće.
Crni Benito, nije Musolini
taj nije hodio, samo je trčao,
vijorio. Ćaća mu je stalno bio u bijeloj
potkošulji, a kuća pored prodavnice,
gdje smo pili koktu i sok od šljive.
Gdje su susjedi mirni podstanari Nada i Mirko?
Njihova blijedozelena parkirana Lada
banjalučke table nije mijenjala kao da je znala
da Krajina je čeka.
Ili Ingrid? Prva koja u imenu
nije imala -a na kraju.
Uzalud je lastiš igrala, za nas nije bila žena.
Jakov zvani Ni me volja, jedva bi se s nama
igrao. Pamtim mu oca mehaničara Antu, vječno
u plavom zamazanom kombinezonu i tihu
majku, Talijanku. Odselili su prije mene
u Pulu, Italiju.
Kod Ante visio je brko Todor
s dvosjednom Opel Mantom plavom,
holandske žute table,
zamišljao sam da igra za Fejnord.
Za njim se govorilo da je Srbin.
Mevludin iz drugog naselja?
Iz nekog bosanskog sela došli su on i njegova
majka, pokrivena.
Malo smo ismijavali zbog imena,
možda zato nikad nije dolazio nama, samo mi njemu
kroz šumu.
Adže Mujo – Mustafa, crveni Ford Kapri.
(nije ga auto činilo čovjekom, to je samo
u mojoj dječjoj mašti)
Vozio me na prvu utakmicu na Kantridu,
igrao je naš Velež, Bajević pred penziju.
Dva je gola zabio ali nije bilo dovoljno, to je bila
ona Rijeka što je umalo izbacila Reala
iz Kupa UEFA (u revanšu stara priča, malo do sudija i penala, malo do kralja
i gola u gostima).
Za curu ili ženu imao je Branku, raskošnu plavušu,
toliko dobru da su mi okolo psovali strinu.
Govorili su poslije da njemu sličim, u svemu
evo sjećam mu se lika i veći je frajer.
Učio me da Dinastiju ne gledam i nijednu dužu
seriju, kaže uvijek pretjeraju.
Umro je mlad tamo potkraj ovog vamo rata.
Za par dana stigli su lijes i njegov kofer u zavičaj
(Branke nije bilo, zadnji put je nije ni spominjao)
Dali su mi njegove fotografije i stručne knjige,
neke manje poznate Ruse i pisma zaljubljene
portugalske redovnice.
A ja sam samo bio na čekanju da oružje
otutnji, da preživim
i odem, odem na more njemu –
Rijeka je bila moja Amerika.
_______________________________
AZER TIPURA, rođen u Rijeci, živi i radi u Mostaru. Objavljuje pjesme u časopisima i po internetu.
čovjek-časopis 