Category: poezija

ŠEST PJESAMA DARIJE ŽILIĆ IZ ZBIRKE “ZMAJEVO CVIJEĆE”, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2025.

poezija

ORMARI S LJETNOM ROBOM

Izvlačiti svu tu tanku robu
usred ljeta, kad sve je već trebalo
odavno biti na svome mjestu.
Ima neke tajnovitosti u tome.
Kao da iz pijeska zimi vadim zvijezde
sparušene, ostatke morskih trava.
Vrećice s lavandom duboko unutra,
da miris više i ne dopre do haljina,
neke su isprane od vode i sunca,
neke nenošene, neki davni cvjetni
uzorci koje mi je u Mađarskoj volio
kupiti tata, samo takav kič s ružama
crvenim, kao i moje crvene hlače kao
krv. Kad ih odjenem, kao da sam
pustila žile da se rasprsnu, anatomiju
da se prepusti vrućem vjetru, tijelu
da se pretvori u život na kraju srpnja,
kad već se vide Gospini obrazi i slute
kraći dani, i manja omara nakon proslave,
i tako idu dani, i ormari su vašari podnevni
izvuci zeca iz rukava laganog sakoa
i onda polako nestani kao da si iluzija,
fatamorgana djevojačka uzalud,
duša zauvijek.

***

JAGODE U NOĆI

Importanne svlači maturalne haljine i baca ih
u podzemne garaže pune krep papira
i mirisa benzina u mašinama brzim
kao da su zmajeva vozila spustila se ispod
brijega, imam osamnaest, gledam u
retrovizor, vidim u maloj crkvi pofarbani plašt
Djevice Marije, i klupu vidim ispod platane,
Gorana koji odlazi u Kanadu zauvijek.
Pupoljke u travnjaku, kao plodove koji su
prestali rasti u noći. Onaj tko je bacio ruke
preko stakla s knjigama, sada spava
premrežen tihim stanicama alkohola,
a na vratima još stoji moje tijelo privijeno uz
stepenice, i trese se dok gleda krošnje.
Ništa nije skriveno. Ni dodir izdaleka. Ni grudi
ni pokreti danas poluživog, jagode u noći,
poredak koji ne razumijem. Koliko je trebalo
zmajevih koraka, posutih pikselima, koji
padaju ravno u mene obdarenu energijom,
razdjevičenu kasno, u dugim satima utrnuća
tijela koje se spušta saonama s dlana u prhut
večeri, iznutra sočan udah, napola odgrižen,
raste opet kao Zmaj s otkinutim repom koji
se nakon svakog reza, opet vraća, spaja
moje prepone.

***

NOĆNA SMJENA

Oni koji pišu noću, spavaju
sad, prijepodne, kad ulice su
pune ljudi, kolone pune sjećanja.
Otac je nekad radio noćnu smjenu,
ujutro bi prije spavanja pojeo sir i jaja,
legao bi i kasnije pričao kako ništa
čuvaru, vozaču, vatrogascu ne može
nadoknaditi dan. Živci se tope godinama,
polako slabe, sve dok ne dotaknu korijen,
a onda sušenje: nogu, uma, tijela u cjelini.
Samo spavaj, iza tebe su tekstovi o ratu i miru,
noć u kojoj su nagrnule sjene prošlosti, krv,
suđenja, apokalipsa, književni ratovi, pred jutro
mir i prosvjećenja.
Noću, ja nikad ne pišem, možda u trenu tek
stih,
ali nikad esej, niti volim tamu oko sebe,
ni tišinu bez zvuka. Volim se gubiti u buci
koju stvara jazz na mom jutarnjem nebu,
onda se polako otvaram.

***

ZMAJICA

Sklupčana nakon dana na otvorenom
ispod popluna, u bodiju crne boje, Zmajica
otvara prozor i pušta zimu da uđe,
zimski vjetar oplođen mirisom peluda
da se spusti na rasute organe
polegnute kao jaja pod toplu deku.
Istrijebit će se svako ispričavanje, misli ona,
i iz krila izletjeti sumnje koje se kače za
lice i razbijaju svjetlo iznad glave i
jedvahodajuće majstore i šepave pse,
jer sve je u blagom pokretu, i rast biljke,
i okretanje prema unutrašnjem svijetu.
Što se zbiva sa zmajevima kad se vješaju
o tramvaje danima? Izgube sebe, uberu
cvijet i opet se vrate u okvir slike
Zmajice koje zalijevaju svoje gladiole i pletu
prstima plamen da od njeg sve lažno sagori.

***

DOM I SVIJET

Nekad je dom pun svega,
ostataka minerala
i tihe povezanosti bršljenom s vijugama
prošlosti koje vise s lustera.
Jasna linija može se povući svaki dan,
kad se svjetlo spusti na rub kreveta,
a madrac osjeti težinu popodneva.
Treba vratiti vjeđe novoj energiji,
drugi svijet stopiti brončanim sjajem,
da se svi grafemi apokalipse istope
u koži koja spaja dva bića zauvijek.

***

RAZGOVORI

Nikad nisam pisala dnevnike,
Čitala sam Virginijine, Kafkine, zadnji Dnevnik
korote Rolanda Barthesa.
Pomislila kako bih mogla bar pisati svaki dan
o žalovanju nakon smrti oca, kao teoretičar
koji je odjednom o užitku prestao pisati, i o
ljubavnoj persuaziji kroz simbole i jezik,
Svaki dan bilježiti prazninu.
Dnevnik korote je plač, suze izgubljenog sina,
bez događaja, bez misli, samo teče tuga kao
crna sluz po papiru, rečenicama.
Odustala sam. Dnevnici su iz drugih vremena.
Sad u WhatsApp porukama, u Messengerima
koji nose povijest razgovora na plećima,
ostaju skrivene priče, emotikoni, monokromi,
sve silne emocije koje se ne prelijevaju po
ekranu. Nikad ne screenshotam, niti držim
zapečaćene tuđe riječi u svojim okvirima.
Nekad brišem sebe, nekad čitavu diluvijalnu
rijeku koja odnosi otpad i sve ono što je
jednom bilo čisto kao bjelina bez potpisa.
I ne žalim.

__________________________________________

DARIJA ŽILIĆ rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost).

Objavila:

– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
– Pisati mlijekom, ogledi, Altagama, Zagreb 2008.
– Grudi i jagode, pjesme, AGM,  2009.
– Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
– knjiga je 2020. prevedena na makedonski u izdanju Nove iz Bitole
– Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010. 
– Paralelni vrtovi; intervjui sa intelektualcima, Shura publikacije, Opatija 2011.
– Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011. 
– Tropizmi, ogledi, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
– Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012.
– Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013.
– Klavžar- kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013.
– Tropizmi 3 – kritike i eseji, Litteris, Zagreb, 2017.
– Svanuće, poezija Biakova, Zagreb 2019.
– Sarajevski fragmenti, proza, Buybook, Sarajevo, 2020.
– S rubova ekrana, poetska proza, Štajergraf, Zagreb, 2021.
– Prsti i prerije, pjesme, Litteris, Zagreb, 2021., prevedena na makedonski jezik 2022. u izdanju Nove iz Bitole
-Tropizmi 4, kritike i ogledi, Biakova, Zagreb, 2021.
– Sol zaborava, poezija, Štajergraf, Zagreb, 2023.
– Čarobnica riječi- o Vesni Parun, Opus Gradna, Samobor, 2024
– Nova hrvatska poezija, osvrti i ogledi, Biakova, Zagreb, 2024.
– Izbor iz poezije, Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2025.9.
– Zmajevo cvijeće, poezija, HDP, Zagreb, 2025.

Nagrade:

– Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini)
– Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. 
(za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”)
 – nagrada Orfej za sveukupnu književnu  izvedbu 2020. u Plovdivu (Bugarska)
– članica Slavenske akademije u Varni

Suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, urednica u časopisu Riječi Matice hrvatske, te u urednica hrvatsk poezije i strane književnosti u novinama za kulturu Vijenac.Suradnica brojnih časopisa. Sudjelovala na književnim festivalima i susretima u Francuskoj, Švedskoj, Poljskoj, Slovačkoj, SAD-u, Bugarskoj, Turskoj, Njemačkoj, Iranu, te u zemljama regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala i jednomjesečne stipendije „Absolute modern“u Skopju, nagrade Društva slovenskih pisatelja (jednomjesečna stipedija u Ljubljani) i PEN-ove jedomjesečne stipendija u Sarajevu.

Prevela s engleskog knjige Orhana Kemala, Tozana Alkana, Leyle Karachi, te uredila i prevela „ Glasovi arapskih žena, izbor suvremenog arapskog ženskog pjesništva“, u izdanju Shura Publikacija iz Opatije.

Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, perzijski, albanski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić), Catania, 2010. Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u  „A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, SAD, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, u izdanju Harbor Mountain Pressa.

Članica HDP-a, HZSU-a, Hrvatskog P. E.N. Centra, sarajevskog Pen Centra BIH.

fotografija autorice: Emica Elveđi/Pixsell

PET PJESAMA DEJANA ŠIMURDE IZ RUKOPISA “PRODAJEM DAVLJENIKE”

poezija

POLENGRAD

letnje devojke
dišu dubokim trnjem.

krilate otrovnice
klize vetrom sluzokožom.

kaplje med podmorja.
avgust bljuje breskve ose.

teče kristal iz nozdrva
u beskraj bistrih potoka.

fauna urasla
u metal
radosno prede
u sudaru.

svi zatečeni u sjaju
paradajzboga
polengrada
patkovgrada

panonski kostur
sa harmonikom
u kineskom smaragdu

prosi uz pešačke himne
svete somborske subote

metilj
mi se obraća
sa komšijskog prozora.

znam.
ne treba mi drugi život meni je
život u mom gradu najbolji život.

s one strane sunce sluti

pijaca

***

ZAGROBNI ŽIVOT

porodično okupljanje

dočekali smo pomračenje.

preko ograde obnevideli.

žice
poderane staze

dim iz kanala.

niko se ne vraća kući ako ode ispod kanala
jer život je otrovan jer život je otrovna pečurka.

čekali smo pomračenje.

lečili se od posledica zračenja
azbesta tifusa iz masne vode

šarlah puzavice sa limarije komšijske
dodira tetanusne krompir klice.

naučili smo

čaj od koprive može biti pun nečisti
na primer šljunka bacila boginja

i dlaka mrtvih ljubimaca.

tokom pomračenja
porodica me je stvorila.

(kapetan lesi čuvar kuće odavno mrtav mumificiran u baštenskom kutku i dalje
nasmejan zauvek slep u svetlosti maja u skoku u pohodu na kosku

nekad sam tako tužan u snovima)

***

BOG ĐAVO KROMPIR

dok u bitumenskom sakou plešem
pre buđenja
setim se svečanog govora gospodina ljuske

bog đavo i krompir
tri su lica grejne sezone.

nazubljeni sigil noćne strane
baca na opasnu periferiju.

u bašti lobanjište četinar
na tavanu mesečasta lica

u gorkoj travi endemska tuga
ravnog grada.

gorka trava večernja za njeno
menstrualno siromaštvo.

i kako se otresti svog
srednjevekovlja

dok bruh viri iz oka

dok pada živo povrće
kroz tešku godinu za paradajz ptice.

davnih dana
sahranio sam kanalskog kljunara
u vazi.

***

VIDNA OBMANA

naše dobre godine su vidna obmana.

vodoravno šamar čuma karijes pavlaka hleb mleveni celer
malo bljutavog strpljenja.
u najboljem slučaju
selotejp čaplja u klin čorbi.

naše dobre godine okomito

kuhinjski ukrasi komunalne postelje
basen torta pre poslednje bitke u somborskoj mitologiji

još bljutavog strpljenja.

dok mrcvarim zalogaj ja učim o zagorelom mleku

                                            i sumraku ergonomije.

***

ČETIRI SESTRE

su možda četiri bogorodice u plamenu.

kolažni rad studenta iz subotišta

četiri džepne knjige na letnjem suncu

proćerdano vreme pisara iz mrtvaje.

četiri su sestre.
možda ih je manje.
ko zna. ja sigurno nisam ni blizu.

sestra sa šarenom kosom čudnim rebrom je norvežanka.
svi kažu loša osoba evrope bledi zločinac insekt
u inju.

druga je iz afrike i podseća na četvrtu ali pre menopauze.
svakako je kliše i nosi lik otetog deteta iz primorskog
odmarališta.

treća sestra davno otpisana u zimzelen kaputu.
prstenja u srebru izraubovane lune tuge venere
runolisne.

ja nikad neću imati to što želim jer ne znam da li hoću to
što će mi se ponuditi ako mi dođe kao dar bez moje dozvole

zasmetaće mi neka sitnica na primer slutnja
domaćeg sapuna u kosi ili mleka na dahu a tu je i pitanje motiva.

puštam vas zato da gorite kroz noć

ah vi četiri sestre.

jer ko zna ja sigurno ne znam
ni ime darodavca a kamoli

_____________________________________

DEJAN ŠIMURDA rođen je 1978. godine. Živi i radi u Somboru. Objavljivao po lokalnim časopisima Pogon i Avangrad, učestvuje od 2019. na čitanjima poezije u organizaciji Poeziodroma, kao i na večerima „Poezivanja“ u organizaciji Gradske Biblioteke.
Aktuelne radove objavljivao na blogovima i sajtovima Hiperboreja, Poetum, Metafora, Sinhro.rs, stranici Čovek Časopis, zatim časopisima i fanzinima „Kora“, „Nekazano“, “Librarion”, “Beogradski Krug Kredom” , „Šraf”, “A Priori”, almanahu kratke forme art grupe Akt, a 2024. nekako uspeo da bude u užem izboru na konkursu za neobjavljene rukopise Raštan izdavaštva.

POEZIJA MILOŠA BLAGOJEVIĆA (iz ciklusa “PODVODNA DISANJA”)

poezija

1

Sve što je u jatima
nedostižno je
zbog moći viška
podjednake moći manjka

Izrastanje krila
Kretanje bez nogu
Letenje
Disanje pod vodom

Strah od viška
još veći strah od manjka
Da bi strah nestao
prvo mora da nastane jato

2

Pustinjsko raskršće
umire, zatrpano udasima
koji ne smeju ni korak dalje

3

U kući su vile podzemnih voda
liče na tišinu
izdasi razaznaju njihove oblike
providne su
za njih se lepi prašina
šire se spajaju pokazuju nadmoć
razmnožavaju se jednostavnim deobama

Pribijaju me uza zid
govore mi da sam slab
na prste mi stavljaju mladunčad pacova
rađaju gliste koje raznose mulj

Iz mulja izrastaju biljke bez lišća i cvetova
povređuju se ljubičastim žaokama
cvile prete urliču lome vlastite bodlje
Osećam ih u ustima
grebu me seku guše
gutam ih da bih se spasio

a vile se povlače
govore mi da sam kriv

4

Ti si pokret galebovih krila
na modrom nebu bez Sunca
punom prljave vode

Postaješ vrh galebovog kljuna
i dodiruješ
vođu krda olujnih oblaka

Ti si rupa koju si napravila
i pobegla
ali iz tebe ne izlazi kap
već svetlost

5

Svake godine
Mesec se udalji od Zemlje
za jedan prosečan kažiprst
kao da želi neprimetno
da pobegne
od odgovornosti nad našom vodom

Doći će i godina
u kojoj ćemo se od Meseca
potpuno odaljiti
i tugovaćemo za noćima
kada smo ga optuživali
da nam oduzima razum
jer je pun

6

Često me pri buđenju
ne dočeka Sunce
a ja se osećam
kao prevremeno rođen
i više od svega
želim da postanem reka
sposobna da promeni
smer svog toka
i krene ka izvoru
ali uzalud pokušavam
jer utroba odbija povratnike

zato se san
mora završiti na javi
u mraku
pre svanuća

7

Besmrtna zver
prašinom slika glad
u zaboravljenom hodniku
koji pripada čoveku
sa protraćenim životom

i razjareno moli
za još jedan san
o tučkovima postanka
koji zavode je srebrom
i poslednjim letom

8

Kada sam otvorio oči
kapak je udario o ivicu lopate
Kap krvi začinila je zemlju
i označila početnu tačku
Metal je probio grudi tla
oslobodio ukroćenu vatru
i zarovao međ meso do kamenja
Kopanje je danima trajalo
i obasipalo me zadovoljstvom
rođenim u skladnosti pokreta
A onda je zapelo o najtvrđi kamen
koji se smeje nemoći
i skriva ciljeve poput grehova
kao da su njegovi a ne moji

Kada se začulo pucanje
iz šupljine izleteo je izdah
Ne uništavaj svoj štit

9

Mirovi ne znaju
gde Šuma počinje i gde se završava
niti žele da pronađu njene granice
Kažu, ako ih ugledaju
Pralist će im oduzeti telesnost
i goniti ih vetrovima
do najmutnijeg izvora
koji je rođen sa strahom od udaha

Veruju da su potomci lovca Mira
prvog ljubavnika Šume
Iz njegovog semenja nicalo je bilje
i privlačilo njegovu lovinu

Mirovski naslutari govore
da je Šuma odbačena ćerka Neba
kojoj braća šalju svetlosne poruke
Mirovi slave drvo zvano Dovek
u čijoj šupljini čuju se otkucaji
dovoljno snažni za oproštaj

I znaju
da Šumom luta čuvar Doveka
Njega nisu videli ali jesu
na kori drveta
kapljice sa najmutnijeg izvora
koje nude smer otkucajima
za pomirenje sa udahom

_______________________________________

MILOŠ BLAGOJEVIĆ rođen je 1986. godine u Smederevskoj Palanci. Završio je Učiteljski fakultet i radi u internacionalnoj OŠ “Plavi krug” u Beogradu. Zanimaju ga narodna predanja, drevna verovanja, običaji i obredi, poetika nesvesnog, logika sna, psihologija životinja, alegorija prirodnih pojava. Navedena interesovanja pomogla su mu da vremenom razvije simboličko-logički sistem koji primenjuje u svom pisanju. Poeziju i kratku prozu za sada je objavljivao samo u elektronskoj formi i čitao na raznim književnim događajima.

PJESMA AZERA TIPURE: DJETINJSTVO, RIJEKA

poezija

Povratak nije bio kako sam pamtio.
Sve je manje, skučenije.
Gdje su one šume
(tu smo brali cvijeće za kuće)
i igralište od livade?
Gdje sam tu ja
mršavi Rosi što šutao je lopte?
Gdje su svi? Bertoni – Kempes – Brio – Đentile?
Lepršavi Juventus bio je u modi,
Platini ali Bonjek nije (Poljsku u mom srcu
pjevali su stariji u Kulušiću, mi smo znali za Džuli)

Gdje su Kristijan i njegovo moćno njemačko biciklo?
Drug Marko i Anamarija, sestra mu starija,
moja prva voljena – jednom sam držao glavu
u njenom zagrljaju ili samo sanjao da sam
u krilu anđelu. Zvao bih je ponekad telefonom
i spuštao slušalicu na njeno molim.
Ne pamtim nijednu riječ njoj upućenu,.
to je bilo vrijeme kad su boginje još bile na nebu.

Gdje je Tomo sa svojim motorom
i svitom žena što ih sebi dovodio?
Hvatali smo im ciku pod otvorenim prozorom,
kakve su to nektare pile, šta im je radio
da su onako govorile
daleko iznad mjera naših želja.

Tonči – Cigo, kapetan broda.
Kružila je legenda – danima je plivao u moru
dok nije naišla Karpatia, gospa-vidjelica brodolomaca.
Žena mu Stana. Ozbiljna, stroga, ne znam
šta je radila, možda učiteljica. Vozila je Pežoa.
Vrtlarila. Uživala u kolonadama kapetanske kuće.

Crni Benito, nije Musolini
taj nije hodio, samo je trčao,
vijorio. Ćaća mu je stalno bio u bijeloj
potkošulji, a kuća pored prodavnice,
gdje smo pili koktu i sok od šljive.

Gdje su susjedi mirni podstanari Nada i Mirko?
Njihova blijedozelena parkirana Lada
banjalučke table nije mijenjala kao da je znala
da Krajina je čeka.
Ili Ingrid? Prva koja u imenu
nije imala -a na kraju.
Uzalud je lastiš igrala, za nas nije bila žena.

Jakov zvani Ni me volja, jedva bi se s nama
igrao. Pamtim mu oca mehaničara Antu, vječno
u plavom zamazanom kombinezonu i tihu
majku, Talijanku. Odselili su prije mene
u Pulu, Italiju.

Kod Ante visio je brko Todor
s dvosjednom Opel Mantom plavom,
holandske žute table,
zamišljao sam da igra za Fejnord.
Za njim se govorilo da je Srbin.

Mevludin iz drugog naselja?
Iz nekog bosanskog sela došli su on i njegova
majka, pokrivena.
Malo smo ismijavali zbog imena,
možda zato nikad nije dolazio nama, samo mi njemu
kroz šumu.

Adže Mujo – Mustafa, crveni Ford Kapri.
(nije ga auto činilo čovjekom, to je samo
u mojoj dječjoj mašti)
Vozio me na prvu utakmicu na Kantridu,
igrao je naš Velež, Bajević pred penziju.
Dva je gola zabio ali nije bilo dovoljno, to je bila
ona Rijeka što je umalo izbacila Reala
iz Kupa UEFA (u revanšu stara priča, malo do sudija i penala, malo do kralja
i gola u gostima).

Za curu ili ženu imao je Branku, raskošnu plavušu,
toliko dobru da su mi okolo psovali strinu.
Govorili su poslije da njemu sličim, u svemu
evo sjećam mu se lika i veći je frajer.
Učio me da Dinastiju ne gledam i nijednu dužu
seriju, kaže uvijek pretjeraju.

Umro je mlad tamo potkraj ovog vamo rata.
Za par dana stigli su lijes i njegov kofer u zavičaj
(Branke nije bilo, zadnji put je nije ni spominjao)
Dali su mi njegove fotografije i stručne knjige,
neke manje poznate Ruse i pisma zaljubljene
portugalske redovnice.

A ja sam samo bio na čekanju da oružje
otutnji, da preživim
i odem, odem na more njemu –
Rijeka je bila moja Amerika.

_______________________________

AZER TIPURA, rođen u Rijeci, živi i radi u Mostaru. Objavljuje pjesme u časopisima i po internetu.

ČETIRI PJESME SANJE LOVRENČIĆ IZ ZBIRKE “BESMRTNICE DANAS”, Hrvatsko društvo pisaca, 2025.

poezija

(pod crvenim jedrima)

idite! rekla im je
plovite pod crvenim jedrima,
tražite žderačice priča, vrtove
u kojima vrište ljubavne životinje,
osnivajte gradove, gradite
hramove po otočnim vrhuncima,
palite baklje na rtovima,
objavljujte opasnosti,
izranjajte periske!

borite se s morskim nemanima,
bodljikavim rubnim plićacima,
gradite prvu i drugu i treću ulicu,
puštajte plimu zaustavljajte,
ispirite soli, borite se s nekim
ako već ne znate ništa pametnije

samo učinite već jednom nešto sa sobom!

toliko su se prestrašili
da se tri dana nisu usudili
izaći pred njeno lice

***

(zatajena noć)

zatajena je noć
u kojoj kraljica dolazi proscima
i svaki misli da je njegova

vladarica bludnih snova, nedodirljiva,
u istoj noći sa svima

i svaki od njih mislit će
da je njegovo to djetešce od osmijeha
maleno božanstvo blaga, koje pleše
u biljnom soku i u žilama –

ne, ne, nisam ga ja donijela na svijet,
to je ona druga, drugdje, istoimena!

ne, ne, niste mu vi očevi,
nego onaj s pijetlom i kornjačom,
bog u krilatim sandalama!

izgubljeni među njenim istinama,
čekaju da se ponovi ta noć

no takva se noć ne ponavlja

***

(zar ih ćeš prepustiti strelicama?)

tih stotinu osam muškaraca koji su te zabavljali
dvadeset godina
zar ćeš prepustiti strelicama, kopljima, mačevima?

istina, trošili su, kraljevstvo je pomalo osiromašilo
no još uvijek je kraljevstvo, oporavit će se,
a i ta igra koju si igrala s njima
nije mogla biti bez popratnog sjaja

reći ćeš im: gotovo je, bježite?
no brodovi su davno strunuli u luci

i što ti preostaje nego nektar i ambrozija?

san će ležati na palači, dok ti i tvoje djevice
odvlačite do obale stotinu osmoricu usnulih
i pozivate sile iz dubine:

priča je gotova, nosite ih u raj!

a slugama koji su sanjali da ih pokapaju
na rukama će ostati krv iz sna
koju dugo neće moći oprati –

hoćeš tako?

ili ćeš ga pustiti da ih postrijelja,
no strelice će umjesto otrovom biti premazane
sokom trava koje daju besmrtnost –
odležavši dovoljno da zaspi umorni putnik
ustat će i ukrcati se na njegov vlastiti brod

i dok se kao roj zvijezda
budu uzdizali u nebesko more
izgubit će imena
da ih kraljev bijes ne može prepoznati

hoćeš tako?

***

(besmrtnice danas)

one sjede navrh brda
spaljenog jarom, spaljenog požarom,
pod dlanom radioaktivnog lahora,

kockaju se za sudbinu
neke obitelji guštera
za ishod nekog mravljeg rata

bit ćeš na strani crvenih,
jesi sigurna, Ateno?

a ti ćeš, Hestijo, baš toj mišjoj obitelji
pomoći da sagradi dom?

što s ljudima, pita ona krilata,
bez glave pobjednica Nika

Atena diže prema njoj svoje mravlje lice,
Hestija je gleda mišjim očima,
nenasmiješeno, neprozirno,

kao što i treba gledati
lik od kamena

______________________________

SANJA LOVRENČIĆ književnica i prevoditeljica, dosad je objavila zbirke pjesama Insula dulcamara (1987.), Skrletne tkanine (1994.), Upute šetaču u vrtu sa zborovima (2002.), U slobodnoj četvrti (2002.), Rijeka sigurno voli poplavu (2006.), Noćno doba (2009.), Iz ateljea (2015.), Putanja leta (2018.), Skica za junakinju (2021.) i Pišem ti iz daleke zemlje (2023.)
Za zbirku pjesama Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu “Kiklop”, a za rukopis Pišem ti iz daleke zemlje nagradu “Tea Benčić Rimay”.
Pjesme su joj objavljivane u domaćoj i stranoj periodici.
Autorica je i niza proznih djela, romana i kratkih priča.

PET PJESAMA LJILJANE ĐURĐEVIĆ STOJKOVIĆ IZ ZBIRKE “PUT U SAMICU”, Presing, Mladenovac, 2025.

poezija

JESMO LI JOŠ PANKERI?

Opet smo bili u gradu
koji se zvao
kao neki drugi,
Lu Rid nam je trinaesti put
prodao karte za svirku,
podrazumevalo se
da nas je baš briga
ko je sa ovog
a ko sa onog sveta,
pijemo usput tuđa
i dopola ispijena piva,
prelazimo Bulevar Mihajla Pupina,
ili vam je draže da je samo Lenjinov,
izazovno zverajući u crveno
dok škripe ploče i moćne gume
bezobzirnih automobila,
govoriš mi:
„Idemo, idemo,
jesmo li još pankeri,
ili nismo?“
Promrmljam ti u lice neverno:
„Jesmo, pomalo, valjda…“

***

CRNJANSKOM SE NE BI DOPALO

Nećeš mi ući u trag
na Stražilovu, u Serbiji,
u lamentima nad Beogradom,
izgubila sam dugme
sa plave haljine
i nigde ne nalazim isto,
danima ne uspevam
da pomirim boje,
kopča je izneverila
omiljenu ogrlicu,
prsten spada sa desnoga kažiprsta,
autobusi i tramvaji idu samo
trideset i prvog februara,
lokomotive su bez uzdaha
i oproštajnog pisma
napustile putničke vagone
i ja ne želim
da se odvojim
od ušećerenih jabuka
na štapiću…
Uostalom, naći ćeš ti već
neku ljubav u Toskani
pa makar bila i Mizera.
Ne nadaj se mnogo
od moje dokolice,
produženih godišnjih odmora
i kobajagi bolovanja,
i da znaš – u lov na lisice
neću ići ni sa Vukom Isakovičem.
Gledaj me izdaleka netremice
kroz orahe i orahovače,
kleke i klekovače,
visoke trave i travarice,
sastavljaj peticije i ultimatume,
sklapaj paktove,
sanjaj da ćeš me zadaviti
golim rukama.

***

PREOSTALE KARTE U JEDNOM PRAVCU

Putovala sam sa severcem
noćnim vozom
dokle god smo mogli…
Neću da grešim dušu –
nudio me je nekakvom brljom
i duvan čvarcima,
žalio se na putokaze,
na njihovu histeriju
po zelenim maglama,
pominjao je miris memle
u spavaćim kolima,
ubedljivo je baronisao
kako je raskrstio sa zglobovima
u Čapljini
dok se poveravao kamionu za rashod,
posle je u martinkama
prašinario pešadiju
po Vladičinom Hanu,
zaklinjao se na gnjilim kruškama
kao na Bibliji
ili na Manifestu komunističke partije.
Podsmešljivo sam ga premeravala
različitim zenicama Bouvija,
znajući da sve počinje od Igija
koji bi rekao:
„E jebiga, ni vetrovi nisu
ono što su bili,
a kamoli karte u jednom pravcu.“

***

OBIČAN DAN NA KRAJU

Kad oporuku ostavim
u pesmi,
mogu da je prepravim,
proneverim i čuvam
kao pepeo u tegli od meda.
Rođaci sigurno neće prisvojiti
papirne sarkofage,
pune poslednjih želja.
Potpeticama bez milosti
gužvam i sabijam
što god rekoh:
o našim melanholijama
neka zna i poslednji činovnik
svakog federalnog istražnog biroa;
ostavljam te sirotištima,
svratištima,
napuštenostima staračkih domova,
njihovim demencijama i alchajmerima;
prepuštam te narodnim kuhinjama,
ženama gladnim i sitim strasti
i praznih razgovora,
onima što ih još porede
sa silinama cunamija;
zajmim te doveka
slobodama i dogmama,
da te raznose litije
i protesti prevarenih,
zagrljaji onih sa rukama
„nevinijim od mojih“…
Sastrugaću te sa svoje jetre
mesečevim noževima iz potaje
koje ću lakomisleno baciti
u Sanu i Senu,
u Temzu i Tisu,
Zalomku i Zambezi.
Onda će dan konačno
bezazleno proticati,
jednostavnije i neposrednije,
bez namere da nas ostari
ili podmladi.
Kažeš mi:
„Eto vidiš… Dobro je…“
Kažem ti:
„Eto vidim…“

***

CELA

Provuci se cela
između dvogubog jutra
i ponoći,
blago se očeši
o njihove oštre uglove
i krivine,
zgazi na svaki stepenik,
sačekaj spore senke,
ne zaobiđi
nijednu stanicu,
usput se ožari koprivama,
ne izbegavaj osinjake,
hitaj preko punih linija
i neobeleženih prelaza,
ne bacaj mrvice za sobom
dok prolaziš
kroz prazne lavirinte
i uskipele skverove,
ionako ćeš stići tamo
gde nisi htela.

_________________________________________

LJILJANA ĐURĐEVIĆ STOJKOVIĆ rođena je 1964. godine u Beogradu. Osnovne i magistarske studije završila je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Zbirku pesama „Doživljaji u krvotoku“ (KOS, Beograd) objavila je 1996. godine, a naučnu monografiju „Pesničke proze Tina Ujevića“ (Presing, Mladenovac) 2019. Druga pesnička zbirka „Ljiljana, molim te“ u ediciji „Prisustva“ (Presing, Mladenovac) pojavila se u knjižarama 2021. Ista izdavačka kuća 2023. objavljuje „Montažu anonimnih dojava“, a 2025. „Put u samicu“, obe pesničke knjige u ediciji „Vrtlog“.
Njeni eseji, prikazi, poezija i kratke priče više puta su nagrađivani i štampani u zbornicima, časopisima i listovima, objavljivani na portalima za književnost.

POEZIJA TINA FRESLA

poezija

JABUKA

Jabuka ne pada
daleko od stabla spoznaje.
Istina truli zbog tvoje neodlučnosti,
ti, grešni, znatiželjni kanibale.

U zubima nosiš tajnu vjere –
probavljiva je mistika svijeta.
U rukama držiš tragove bluda,
mrave koje si rastrgao da dođeš do ploda.

Ti čezneš za onim ponuđenim.
Lanci slobode pucaju pod pritiskom.
Opcije vidiš kao slobodan izbor,
a kaznu kao vlastitu najslabiju kariku.

Slobodni stih
nije slobodan od definicije.
Slobodni pjesnik
nije slobodan od slobodnog stiha.

Vrijeme kuca na vrata,
prostor odnekud upita: “Tko je?”
A mi, proizvoljno i jednoglasno,
odgovaramo: “Ja sam.”

***

NE-VRIJEME

A kad preostane
samo jedan nedjeljni ručak
hoće li ti onda kruljiti svijest?
Hoćeš li onda spoznati želudac?

A kad preostane
samo jedna knjiga za pročitati
hoćeš li onda vratiti stranicu
i pitati se što je to sve značilo?

A kad brojanje postane odbrojavanje
kada zabljesnu dani i zagrme uspomene
hoćemo li tada
više toga zvati nevremenom?

A kada smrt svuče svoje halje
i pokaže golu istinu
hoćeš li nepristojno buljiti
ili se zagonetno smiješiti?

Možda se s mjesta na koje ideš
apsolutno ničemu
i apsolutno nikome
jednostavno ne žuri vratiti.

***

MAĐIONIČAR

Onkraj svemira
jedan mađioničar čeka vlak.
Sutra će crna rupa
kasniti za svakim trikom.

Zec u šeširu
večeras je postao mesojed.
Iznenadila ga je ljudska ruka
koja ga koristi za svoje varke.

Danas svatko poslužuje karte.
Prevare ne trpe nikakav bonton.
As u rukavu skriva se kao ubrus,
zaslinit će ga samo nekulturni.

Je li ovo tvoja karta?
Ili tvoja osobna?
Ili tvoja vozačka?
Upitao sam svakog člana publike.

Dok su pokušavali shvatiti tko su,
začeo se gromoglasni aplauz.
Ukrao sam im svako jastvo,
a oni su vikali bis.

Prerezao sam ih na pola.
Na pola su ljudi, a na pola kutije.
Kutije novih cipela
s oduvijek zapetljanim vezicama.

Cilindrom sam zaključao istinu.
Obmana je moja karta!
Cilindre nose samo mađioničari.
I pokoji uspješni poduzetnik.

***

PRIRODA

Čovječe pazi da ne ideš
velik ispod zvijezda,
da nosom ne paraš komete,
da te prašina ne uvjeri u nadmoć.

Mjesečeve slapove da ne napuniš egom
dok proljevaš ideje dostojne Narcisa.
Neka te plimni val podsjeti
da se ne valja diviti sebi.

Odavno smo zalječili femur,
a noge još uvijek skaču u rovove.
U blato, gdje okamine smrde na krv
i svaki je pronalazak alibi za genocid.

Vladaš nad strpljivim prijateljem.
Um caruje gdje priroda odbija.
I svaka te šutnja podsjeća
da priroda umire posljednja.

***

MOST

Hodao sam po mostu knjiga
gledajući u bezdan svakodnevnice.
Preskočio sam brojna slova,
do druge sam strane došao mucajući.

Krhko je moje znanje
kao stranice fiktivne nade
koja prelazi u nove svijetove
tek kad je dobrano nagazim.

Kad bih mogao vidjeti korice,
možda bih i sudio po njima.
Kad bih čuo pjesnikove jecaje,
možda bih napravio uši na stranicama.

Provalije postaju točke.
Zaključio sam da se ne bojim pada.
I bezdan i most i druga strana
u knjigama ostaju samo riječi.

___________________________________

TIN FRESL rođen je 2003. u Zagrebu. Studira filozofiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih književnika. Svoje je stvaralaštvo započeo u srednjoj školi koju je pohađao u Jastrebarskom. Sudjelovao je na državnoj smotri „LiDraNo“ 2020. i 2021. godine. Objavio je zbirku pjesama Vitezovi okruglog smisla 2021. godine i zbirku pjesama Invokacija klaustrofobije 2024. godine. Pjesme su mu uvrštene u književne časopise Riječi, Poezija, Republika i Kolo. Sudjelovao je na tribini Društva hrvatskih književnika „Bez cenzure“ i u projektu Knjižnica grada Zagreba „Preporučili su mladi, pročitajte“ te u raznim poetskim radionicama. Osvojio je prvu nagradu na natječaju „Na tragu pjesnika“ 2024. godine. Izlagao je na međunarodnim studentskim filozofskim konferencijama u Zagrebu, Beogradu i Novom Sadu, te na Studentskoj bioetičkoj radionici u sklopu Lošinjskih dana bioetike. Trenutačno je predsjednik Udruženja studenata filozofije i glavni urednik časopisa Udruženja studenata filozofije Čemu.

TRI PJESME JELENE KLJAJEVIĆ IZ ZBIRKE “PRTINA DO RAJSKOG SKLONIŠTA”, JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2025.

poezija

KAKO SE PIŠE PJESMA?

Pjesma se piše polako i odmah.
Neko bi rekao naprečac.
Da li je uistinu tako?

Pjesma se piše iz sna skočivši,
iz rijeke izronivši,
iz pozorišta istrčavši.

Ili ona piše mene, izglasava bolje verse,
sabira siročad iz zbirki u nastajanju,
zamjenjuje grafeme po kojima će me čitati razbježani Vavilonci.

Pjesma se uopšte ne piše lako.
Na pocijepanom listu novina pišem.

Pjesma je određena i prije nastanka.
Hrabro bivstvuje i oklop kuje, sa sve natpisom.
Ona sama sobom biva.

Pjesma ide i na frontove i dolazi s epoletama,
pjesma je pod pazuhom, u zborniku,
pjesma je na konkursu. Pjesma je himna!

Pjesma je polunoćnica, molitva umornog, vapaj za ulazak u REM fazu.
Pjesma je ordenje, slava, tapšanje po ramenu,
pjesma je biće nastalo spontano.

Pjesma je poziv na saosjećanje,
na suzu i u tvome oku.
Pjesma je došla sama, ali tebi ustupa stolicu.

Pjesma je lomljenje kopalja i protivljenje laži.
Iskrena je riječ izrečena na sudu.
Pjesma je dostojni predstavnik pravde!

***

PORAZNI ZVUCI ZA MRTVIMA

Za dvominutno ćutanje i ruke skrštene na grudima
sve gorske nemani kliču i viču ka poljima suzama pokropljenim.
Majsko cvijeće već hrli iz februara ka ljetu,
jer što da ne vrisne pupoljak, kad može čovjek?
Ambari zaboravljenih poljubaca skupljaju prašinu u nečijim grudima.
Za časak sreće dovoljno je otkloniti zablude čovječanstva
da je bolje ljubiti uveče, da je lakše spavati bez sreće.

Samotni vuci trzaju svoje ovce i s užitkom ih dave za vratove.
Posmatrača nema.
Samo se čuju jauci iz koliba dotrajalih vremenom, oplakanih kamenom.
Ječe daljine za našim koracima.
Još Alpima pronose divljač zarad višeg cilja.
Sanjalački pogledi se bude i zaspivaju na tvrdim podlogama.

Krvari zemlja za žrtvama.
Vuci rastrgli duše koje su u koroti.
Nema nikog. Nikog nema da čuje.

Vojevanju nije kraj.

***

OZORENJE

Umiruće sunce se divi dinama u nama.
Urari su prebrojali pazar i krenuli ka zidinama.
Trčimo za izgubljenim satovima, dok se u daljini prolamaju glasovi.
Nečije ime glasno zove da putujemo ka gorama odbjeglih srna.
Na uljanim pločama slikamo lica nekih prolaznika, iako oni ne znaju ko smo.
Otkucava zemljište pod nogama golim – pupoljci se rađaju kroz pukotine.
Sve pjeva što ga možemo vidjeti, morski grebeni se smiješe novom proljeću.
Uz odmorne ruke prislanjaju se čela: ozdravljena, sačuvana, bijela.
Na nevenovom cvijetu čeka i lala s božurima da oda počast nastupajućoj zori.
Krošnje moga drveća uzdižu ruke ka nebu.
Pružamo svjetove da laste pomirišu.

Promalja se zračak u nama. More se zlatno preliva preko duša. Nema više obrisa.
Mi postojimo sasvim.

_______________________________

JELENA KLJAJEVIĆ rođena je 1997. godine u Nikšiću. Završila je osnovne i master studije Crnogorskog jezika i južnoslovenskih književnosti na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Od srednje škole aktivno piše pjesme i kratke priče. Pjesme su joj objavljivane u Crnoj Gori i zemljama okruženja u sklopu užih izbora u sljedećim zbornicima i časopisima: Sabor duhovne poezije, Poezija vinom obojena, Zaton, Pesmom protiv bombi, Milo Bošković, A priori, Čuvari detinjstva.
Dobitnica je Prve nagrade Ratkovićevih večeri poezije (2024) pjesnika do 27 godina za zbirku poezije, kao i Druge nagrade časopisa Soko (2024) za kratku priču.
Za vrijeme studija postaje jedan od koautora knjige Medijska pismenost (2022), koju je objavio sajt Evropskog Wergeland centra u Oslu pod pokroviteljstvom norveškog Ministarstva vanjskih poslova.
Radila je u srednjim školama u Nikšiću, Podgorici i Baru.

DVIJE PJESME NIKOLE RADOSAVLJEVIĆA IZ ZBIRKE “MADRUGADA”, Edicija Timočka lira, Radio Beograd 2, 2025.

poezija

FADO

Odzvanjaju crkvena zvona
Između pločica i oronulih zidova
gubi se zvuk u žuboru glasova
More ljudi traži utočište
traži razumevanje
Jure glas koji ih razume
koji dopire do njih
iz svake kafane
koja svira fado Lišboe i Alfame
Mutna svetla otkrivaju skrovišta
Vazduh mora i sve vode
probija se kroz gusti dim cigareta
Fadista stoji na svom mestu
peva onima što sede i piju
slušaju i ne gledaju
Crna dugačka kosa
tamno izborano lice
crvene usne žive krvi
i oči koje znaju sve
Priča mi nepoznati čovek za stolom
Objašnjava mi stihove
Ona peva o mornaru što odlazi
i voljenima što ostaju
Pijemo vino kuće i bojimo obraze
Okrenuo je leđa pesmi
Dovoljno mu je da je samo sluša
da se seća
onih mesta koja više ne postoje
onih ljudi koji su šetali tim ulicama
pili za tim stolovima
i pevali fado
Hvatali su se za srce
i pevali saudade
kao što i on čini
i peva saudade
Pokušava da mi dočara
kakav je to osećaj
ta neostvariva čežnja
Svaka pesma kao kamen soli
koji mesto nađe u zjapećoj rani oko srca
Saudade
Iz dima sam izašao sam
osećam more u daljini
U magli svog pogleda
lutam uskom kaldrmom
Vođen mesečinom
nailazim na ostale lutalice
Penjem se uz brdo
prolazim pored smeha
svađa, suza i ljubavi
Mimoilazim se sa narkomanima
Slušam prevarante
Izbegavam secikese
Izbijam na terasu sa pogledom
vidim svetleću vodu
Okupljeni narod slavi život
i dočekuje rađanje jutra
Sunce je rasteralo noćne ptice
sve sem senke čoveka u uglu
koja ne prestaje da igra
iako muzike nema više
Pokreti su mu umorni
Znoj ga obliva
Na licu se ne vidi uživanje
Strah ga je obuzeo
Ne sme da stane
Zna šta će da se desi ako stane
Život će da se nastavi
i to ga užasava
Ostavljam ga
Vraćam se istim ulicama
Oprezno gazim po vlažnoj kaldrmi
primećujem kako sunce pročišćava
Otrežnjenje izbijam žinjžinjom
i razmišljam o putu kući
o domu i dalekoj zemlji
Sedim na klupi
sećam se detinjstva
Svega što je prošlo
i čega nikada više neće biti
Iznad mene je plavo nebo
po koji oblak i galebovi
Preko puta tezga sa voćem
koje prodaje mlada crnokosa devojka
Ona pevuši
a ja je sve razumem
Tudo isto e fado
Pa ponavljam za njom
I to je fado

***

KRVAVE NARANDŽE

vrt narandži u Sevilji je gorkog ukusa crvene su narandže natopljene krvlju svojih baštovana krase zemlju nevernika mame osmehe mirišu na sreću koju Mavari nisu imali a koju su toliko tražili ponosne su narandže seviljske svuda istaknute gorke ukus je nikakav teče krv mavarska u njima sve je u izgledu Herkulova zlatna jabuka besmrtnosti besmrtni su samo oni koji su je zasadili

_________________________________

NIKOLA RADOSAVLJEVIĆ, 30, rodom iz Smederevske Palanke. Master germanista i nastavnik nemačkog jezika u Aranđelovcu. Dobitnik nagrade Timočka lira 2024. godine za najboljeg mladog pesnika, kao i nekoliko drugih nagrada. Njegovi radovi objavljivani su u brojnim zbornicima i publikacijama, kao što su Rukopisi 46 i 47, Šraf, Glubočica između obala, Pesničke rukoveti, na blogu čovjek-časopis, na portalu Stella Polare, kao i u zbornicima Književnih vertikala, Art grupe Akt i izdavačke kuće Alma. U okviru edicije Timočka lira štampa Radio Beograd 2 njegov pesnički prvenac Madrugada.

POEZIJA KATARINE BOŠNJAK

poezija

*
Biće sve ok
Samo da prestanem jesti
Čokolade koje dobijem od ljudi
Iz Sharing is caring grupa
Kada poklanjam stvari koje me guše
Biće okej samo da se
Preselim i dubinski očistim
Stari stan za nove stanare
I novi stan za staru mene
Novi stanari su neki mladi par
Već mi ih je žao jer
Znam da nije vredan para
Koje će na njega davati
Taj stan je kao toksična veza
Ne želim otići iz njega i pun je
Retko lepih trenutaka
Doručaka na balkonu
Mamurluka na kauču
I male biste Tita na ulazu
Istovremeno manipulira mnome
Da moljci nisu tako strašni
Da balkanska verzija termita
Neće pojesti cele ormare
I da nisu opasne utičnice koje vise
Biće sve okej samo da
Se preselim i okrečim zidove u žuto
Počnem opet ići u teretanu
I ostvarim rutinu za kojom žudim
Petak je naveče ja radim u kafiću
Ljudi oko mene plešu i pevaju
Ja stavljam čepiće u uši i bojim se
Šta li će samo misliti o meni
Biće sve okej samo da
Dođem kući i operem ruke i zube
Obučem se u odeću koja me voli
I zaspim među madracima
Koji se razdvajaju

*
Ti koji me grliš
Umro si noćas u mome snu
Raspao se na milion komada
Pretvorio u moga brata pa oca
Zatim postao moj komšija
Koji radi na graničnom prelazu
I svakoga dana dolazi kući
Na ručak koji sprema njegova
Devedesetogodišnja majka

Ti koji si strpljiv u meni stvaraš haos
Teraš me da buknem
Da vičem da plačem
Da postanem radikalnija
Jer me tako nosi kada objašnjavam
Kako je kapitalizam glavni krivac
Što je natalitet u globalnom padu

Ti koji me slušaš
Pokušavaš razumeti zbog čega
Želim izudarati celo svoje telo
A ja ti mogu samo pokazati
Kako jarko crveno može biti
Tako da svi znaju šta mislim
O svakoj društvenoj temi

Ti u čiju cipelu stanem onda
Kada se sklupčam u kuglu jada
Znao bi da sam roze boje
Iako je se odričem otkad znam za sebe
Jer nedajbože da mi se svidi
Nešto namenjeno za devojčice

*
Kad hodam gradom sama
Ja sam faca
najbolja
sigurna u svoj odabir modnih dodataka

Ja ne razmišljam previše o tome kako hodam

Ja

Ne znam šta da radim kada mi neko zviždi.

 *
Ponedeljak je plav kao matematika
plav je kao moje koleno
uvek oderano kao onda kada sam
na petom rođendanu pala dok smo
trčeći nosili jaja u kašikama

plav je kao moji kukovi koji udaraju
o svaki zid i svaka vrata i kauč i stol
kao šljive koje ne jedem
otkad sam pojela zalogaj pun crva
kao nebo kada je Rijeka
dobro raspoložena

ponedeljak je plav kako pevaju New Order
i kao indie filmovi koje više ne razumem

plav je kakve sam htela da budu moje oči
i kakva je tvoja soba iz tinejdžerskih dana
plav je kao stranka koja nas vodi u propast
a za koju sam glasala jedne godine
kada su bili manje zlo

a zlo je zlo i nikada nije malo

_______________________________

KATARINA BOŠNJAK rodom je iz okolice Vukovara, a trenutno živi u Rijeci, studira Kulturologiju i bavi se novinarstvom. Kao honorarna suradnica Novog lista i tjednika Novosti te podlistka Nada piše o kulturi, glazbi i društveno-angažiranim pojedincima i zajednicama. Poeziju piše od malena, no intenzivnije počinje preseljenjem u Rijeku 2021. godine. Pjesme su joj objavljene na portalima Strane i Artkvart, a sudjelovala je na večerima poezije u Vukovaru, Rijeci, Zagrebu i Novom Sadu. Osvojila je nagradu „Na vrh jezika“ za 2024. godinu.