Category: poezija

PET PJESAMA PAVLA ZELJIĆA IZ ZBIRKE “MNOGOOČITI SERAFIM”, Narodna biblioteka Njegoš, Nikšić, 2025.

poezija

POGLED NA ISTORIJU

sve protiče od ove drevne i divne borbe
crnog zloduha i crvenog anđela
vreća očiju i ustiju protiv nevidljivih krila

žar čarni svim ulicama ostavlja trag
kao dželat kad smaknutog vuče
i tako po svakom tkivu mesu glasu pogledu

da zaviriš u čoveka
udariš u kost ona se crni
to sve jer ih je zloduh trbuh svario

ali otkud znam
možda su i tebi oči crne
možda bi ti kost belom delovala

čuvaj se čitaoče neveseli

***

NOVI VAVILON

isus naš
isus naš vudu lutka
isus crni brat prezren na svetu

isus rođen azilant
isus sahranjen kraj psećeg groba
u dvorištu palate velegospara

***

SUTON ZLODUHA. BDENJE

I
mladi bog noćas sja nad grobom
punim sebe kog ostavlja. i nema kuda sem
da se nada, jer on pun je sveta. sve crnilo
sveta noćas, kao svake noći na sebe
mora primiti. tako i ova pesma.
nek isus bude za sva nedela.
pesma najosuđenija. pesma mučenica.
pesma crnooka, pesma najzlodušnija.
ali i pesma nekrštenica, pesma bezimena,
pesma stradala pre no što je sazrela.

nek krvari od klinova, nek voda joj
plućna poteče iz rebara-stihova.
iz pesme, mladog boga melanholije
što nosi sve vedrine proleća svetova.

o, nek pupi i brizne sunovrat što svebrižnik pesmeni
na sebe prima, nek se blizne i kote svesvetske
vedrine i milote. Olimp je naš pun stradalnika
što su sve sunovrate primili, ne tražeći ništa.
u lancima su sagoreli.

II
tako Orleanko, praobrascu,
ti si prva videla da stara vremena
ne behu nikom dobra. tvoja je duhovnost
bila budućnost, tvoji anđeli su bili ljudi sutra.

i kroz strašnu istoriju istorije i materije,
užasni asfaltni lavirint je bojište. smrt još
ostavlja svoj zadah na svakom kutku,
dim i magla kao s lomače talože čađ
po licima ljudi i svih izuma im.

dvorska luda, ta neprekidna svežina sveta,
telo nerastočivo, proleće nejesenjivo,
potomak ti je, nevoljni – Hamlet i Jorik,
u isto vreme. ipak, nema tog crva,
nema te lobanje na koju je svodljiv.

jer nije sam, jer on je svako
ko na sebe masku pajaca primi,
ko hoda,
nema groba koji će
njega trajno primiti,
iz kog pesmom neće isklijati,
ko hoda.

***

TRI DŽELATA I TRI TATA

naočigled svih, obešen,
i naočigled svih, nasmešen
zloduh krvook krvolok
strašno se ceri

uzvikuje uzvišen:
zlato vam trune, krv se ne da okoštati,
rđa vam imanje zemno, oganj je krveni
zlatom svojim riđim zube vam rastočio,
i dušu vam oteo i svu radost
i oči zacrneo i u pseto tupozubo
lutajuće pretvorio vas
zato ne čudite se ako jednog dana
u nekom futurofiziologu
na sebe među inim zverinjem naiđete

***

DELIRIJ

o neukosti što mi se usadi u kosti
da te mogu iz srži što te drži prognati
i da u drugom obliku vesele praznine
ostaneš gde jesi da lakoćom prostim
hodom svojim opevam svet da budem
živi instrument vremena i prostora

duša pesnika treba biti
kao seizmograf opšteg duha
mesto lire taj aparat iz srca
izvadiće s užasom i začuti
ritmično i neujednačeno
cijukanje demona
što je njegov damar

prostom jednačinom proporcije
što katastrofalnija vremena
to monstruozniji zanosi melodije
što veća zlodela zloduh čini
nad sretnim i setnim licima
nedužnih to grčevitiji stihovi

pred svojim predačkim povorkama
ko pajac dvama bakljama
žonglirati dvoličan biti ko janus
poeta doctus i poeta insanus

ali na balu
dočekuje baal
domaćin sa čeljustima
dobrodošlice

_________________________________

PAVLE ZELJIĆ (2000), rođen u Loznici, doktorand književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde je završio i osnovne i master studije.
Piše pesme, književnu kritiku, i eseje.
Autor dve pesničke zbirke: Ikar i Mesija (2019, „Limske večeri poezije”, Priboj) i Spina Mundi (2024, na konkursu za zbirke poezije Centra za kulturu Plužine).
Mnogoočiti Serafim je njegova treća zbirka poezije.
Sarađuje sa brojnim književnim i naučnim časopisima regiona.

PJESMA RUŽICE MILIČEVIĆ: MALODUŠNOST

poezija

Govore: Sad će kraj svijeta.
Sve će stati.
Majke će zadržati djecu u stomaku, ptice se neće vratiti u južne krajeve.
Kazaljke sata se neće micati.
Putnici neće otputovati.
Pogledam u cvijet jorgovana, kažem, neće.

Obrišem prašinu, ispečem kruh, poslažem knjige, izbacim smeće. Operem donji veš. Posljednjim dahom obrišem prozore.
Redom se branim od kraja svijeta.

Pregledam torbicu, pripremim dokumente, diplomu, putovnicu, rodni list.
Nazovem roditelje, oprostim im što mi nisu rekli da me vole.

Poplaćam račune, zavrnem vodu da ne curi, jer i kad se smakne svijet opet će netko biti žedan.
Uvijek netko ima sreće, preživi zemljotres, moždani, zašto ne bi i smak svijeta.
Netko mora zabilježiti događaj, smisliti priču o genezi, naći krivca.

Zadovoljno se prisjetim dobrih djela, bila sam dobra, ne bojim se ni suda ni vječnog života. Da su svi bili kao ja, ne bi bilo mjesta u raju.

A onda krenem da nazovem svoje neprijatelje.
I svaki put kad prema telefonu ispružim ruku, obori me nemoć.

RUŽICA MILIČEVIĆ (1967, Donji Svilaj kod Odžaka, BiH; Bad Ischl, Austrija)

PET PJESAMA BOJANA MARKOVIĆA IZ ZBIRKE “PEĆINA, IZNUTRA”, Kontrast izdavaštvo, 2025.

poezija

*

Prut je put – a put je mračan,
zato je prutov put prav, nadasve taman
od krvi – ljigav je puž na tom kratkom
putu u ulegnuću kože na ulazu vlažnom
pećine iz koje bije hladno zelje. I sve
kamenjem diše kao spazam kojim se ne
dozvoljava, mada i predaje.

Opor grumen slačice obaljen na ulazu
pećine iz koje nenametljivo isparava
venac vrbovog pruća, dah praha kamomile,
dlaka od krupnog vepra, nepoznata
fluoroscentna pena iz usta koja su bila naprečac žedna.

Slomljenu trsku i crne kuglice u
rascvetala gnezda spušta iz sena uspravna
svraka – guc-guc-guc.

„Vidiš da može, sva jaja su stala,
tu im je mesto, do kraja, njihova kuća.”

*

Ustima u perju huk čujem kada pokidam dah.
Bosa gaziš plitkog malog kosa čije krilo
biće razmrljano kao na paleti plavet,
da bi se u sledeći čas otvorilo ždrelo

zaliveno muljem, pa gutaš, g u t a š
i odričeš…

balava ta navala nije nasledna,
nije ti od oca,
od matere ti nije – premaz,
model zakrivljenosti čunka
što zjapi u bor želje.

*

Zaista jesi lepo slepo kuče
kad se boriš da preživiš
i nemaš reči koje bi reći mogao glasom
jednim posve krcatim, posve smelim.
Tebe ruke kao dveri dave po vratu tankom
kao što je šarka, a srča se slomi u ogromne
butine, pa udara poput leda u tela u koja si
ulagala, u koja su ulagali mešetari discipline.

Pristani na sve što od tebe tražim.
To će me konstituisati.
To će te konstituisati.
To će nas utelotvoriti kroz siture rascepljenje obale
čija su tkiva uvale, a skrame padine.

Ali ništa ne uzbuđuje mog malenog kosa
što je došao iz mraka da ti saopšti da
sam po rubovima crven i golem, da sam na
osoju raspojasan kao pećina legao, pak
zazivam smrti iz mračnog prisoja.

XIII

Nije me volela jer sam bio slikar pejzaža
umesto da sam mnogo jaka zverina bio,
ali ja sam bio mio, umesto da sam strpljiv
bio u vladanju kao latica, da sam upadao u
mračna koškanja, u zamašćen šamar,
muško po tome što mogu da je prehranim, džanum!

Ličnost koja pazi na opipljivo
saučestvovanje i bezokolišno delovanje,
koja nikada ne govori u ime naprasne i
nezaslužene nežnosti, koja nikada ne
priznaje kako ide u porozni gaj, što je
očigledno po osipu lipe koji mi se uplete
u kosu i onda mi trunje trebe poznanici koji me sretnu.

Lažno sam obećavao da mogu učiniti auto
de fe pokazavši se duševno i telesno
ogoljen mučiteljskim spravama,
odbacujući nekakve sopstvene
porodičnosti i literarnosti.
To sam lažno sve vreme obećavao.

X

Sve vodolije polako lude konačno!
Predvode carstva propasti i slave,
visoko nose baklje u znaku ishlapele
lobanje prijatelja koji je i ljubavnik života.

Vodolije znak na reskom plotu slik je u
oku; opsenari stari, što ti ulaze u stvari,
što ti kožu šibom vrba i isparenjem vlaže.

Ovo ti se nikada za života nije desilo
niti će. Narednih par godina će da bude to.
Mislim, biće i ceo svet dičan tako, ali
kod tebe, daždevnjače na skrhanom
mirotočivom ćupu pod izvorom šumskim,
tebi je to tvoje sopstvo, tu ti je sunce,
presijava se na krljušastopločastom premazu leđa.

Mladić vižljasti izuzetnog dara lepote
drži čvrsto nagnut pehar iz koga sipa
vode, a jedan tren pre, orao, doslovno bog,
ukrao ga je sa trojanske ravnice.

Sve vodolije polako lude konačno,
dok preuzimaju vođstvo, slamaju ličnosti
nenametljivo, uvredama u duše kao bodeže u pipke
Čak i da te nenadano privije na srce,
iščileo ti bi od njegovog snažnijeg bića.

_____________________________________________________

BOJAN MARKOVIĆ (1985) završio je studije srpske književnosti i jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde je i doktorirao. Objavio je naučnu studiju (Ne)moguće granice poezije za decu i mlade (2025) i knjige poezije Riba koja je progutala svet (nagrada Mladi Dis, 2013) i Taumatrop (nagrada Zadužbine Veselin Lučić, 2022). Piše eseje i književnu kritiku. Priredio je izbor iz celokupne poezije Oskara Daviča u dve knjige u izdanju Kontrasta (2023/2024). Dobitnik je nagrade „Milutin Uskoković” za najbolju neobjavljenu pripovetku za 2024. godinu. Zaposlen je na Fakultetu za obrazovanje učitelja i vaspitača u zvanju vanrednog profesora.

SEDAM PJESAMA U PROZI SNJEŽANE RADETIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “DA SAM BAREM PROGOVORILA”

poezija

O NAUČENOM

Naučila sam da nije istina sve čemu te uče. Ne umire se ako mokre kose zaspiš. Niti oboliš jer sjediš na propuhu. Nije pogubno fićukati u mraku. Ili se ulicom kretati natraške. Lijepo odgojeni ponos su svojima, a sebi nepoznanica. Dugo kroz život.

Naučila sam da je bespomoćnost bol koja propituje ego. I da raste razmjerno gubitku kontrole. A da bijesom ne branimo sebe, već pravo koje smo si dodijelili da bismo bili u pravu.

Naučila sam da su otpori izvor nedaća. Da je mijena neizbježna. I da je dobro prešutjeti o čemu nema potrebe raspravljati.

Naučila sam da ljudi brzo zaboravljaju, a ljudska pravda rijetko pobjeđuje. I da savjete ne dajem ako ih ne traže. Svojoj djeci osobito.

Naučila sam da ljubav drži sve na okupu.

A gdje nema vjere u ljubav, tu počinje čovjek.

***

O POSVEĆENOSTI

A što ako je u svakoj praznini uteg svega što nismo prihvatili, a mi se poput djece skrivamo iza zatvorenih očiju. Što ako u svakom miru narasta oluja svega zanemarenog. Samo da se ne izložimo. Da se, naočigled svima, ne razlijemo.

Nema slučajno izbavljenih. Oslobode se koji preobraze svoje tamnice. Koji poznaju umašćene ovratnike tamničara i ne vjeruju njihovoj riječi. Oni pronalaze svoje. A onda posvećeno, jednom po jednom, ispune pustoš.

***

O SUOČAVANJU

Istina je prolom jezika, kao poezija. Munjama rascijepa stablo u nama. Oslobađa. Ako ono što mislimo da jesmo, razodjenemo, na mjestu gdje nas je zateklo. Ako posljednje taoce iza kojih se skrivamo trampimo za ogledalo.

A kad ga sebi okrenemo, susretne nas dijete. Prije jezika.

***

O JEDNOSTI

Pa reci, kako to misliš, biti odvojena?

Zamisli stabla koja dišu samo za sebe. Ili pobunu pčela jer više ne žele biti radnice. Zamisli sunce koje donosi odluku života. I odlazi. Ili vodu koja se ne želi vratiti zemlji. Nikada.

Zamisli da je osjećaj vlastite vrijednosti svemu oko nas važniji od jednosti sa svime.

***

O ŽENSTVENOSTI

Ona se sklanja pod stol, čvrsto stisnutih očiju. Jer prekasno je za strašan sud. Tamo se već dugo ne propituje istina.

Kad očevi lome stolice, ona se umota u rubac pa sakrije u njedra, kao amajlija. Za svaki prešućeni gnjev.

Upletena u kosu djevojčica ona prkosi religiji.

***

O SRAMU

Sanjala sam noćas da sam gola među ljudima. Njihovi pogledi bili su čvrsto zatvoreni prozori, bez zavjesa.

A moja koža staklo.

***

O LICEMJERJU

Svijet nas ne nagrađuje dok govorimo istinu. Zato pristajemo na ustupke na koje nas navodi uljuđena komunikacija. Ili ljubav. Ili neznanje o sebi.

I tako, izgovaramo okoštale forme kojima se održavamo na nemirnoj površini. Život bi doista bio nepodnošljiv kad bismo znali što se mota po tuđim mislima.

Zagrebemo li dublje, negdje mora biti mir.

__________________________________

SNJEŽANA RADETIĆ (Pula, 1964.) vjeruje da uspavano u nama žudi biti probuđeno i da ono što doista trebaš pronađe način da se konačno i obistini. Putem se je ohrabrivala objavama na društvenim mrežama te 2021. i 2022. bila u finalu Nagrade Post scriptum. Povremene objave u Dometima, na portalima Čovjek-časopis i Astronaut. ba bile su joj vjetar u leđa. Privilegiju leta, prvu zbirku poezije, objavila je 2022. godine.
Trenutno su u pripremi za objavu u 2026. godini dvije nove zbirke, poezije i kratke proze, s temom žene koja sebe nastoji pronaći ispod svih naslijeđenih slojeva.
U najnovijem rukopisu, zbirci pjesama u prozi Da sam barem progovorila, promišlja teme s kojima se svakodnevno sudara.
Živi i radi u Poreču.

ČETIRI PJESME EMSURE HAMZIĆ IZ ZBIRKE “SJENE I UHODE”, Prometej, Novi Sad, 1/2026.

poezija

BUDI

Budi zimzelena u sred januara,
sred dubokog snijega, malo svjetlo nara,
usred oštrog mraka, sjajni žižak budi
kap na dlanu žednog koji život žudi.

U proljeću željenom, budi prva lasta,
na sred rane svijeta – melem kojim srasta.

Budi streha nadi, koja je pokisla,
zrno soli budi, životu bez smisla.

***

STEĆAK II

Zdravo Sunce i Mjeseče,
ispružena ruko, zdravo!
Sabljo kriva što ne siječe –
– Ko ti reče?!

Poljem sam se uputila među stećke,
među svoje, među pretke,
posijane mile kosti, važne riječi,
tu kamenje nahereno – dušu liječi!

Dozivaš se s Galaksijom,
pleteš konce, paučinu, slova siva,
sa Svemirom i VasDuhom,
i hraniš nas siv kamene
riječju posnom, kao kruhom!

***

PO PLITKIM VODAMA

Po plitkim vodama se brčkaš, dušo,
po seoskim vašarima razapinješ šatre,
jeftine kugle, staklene, i šljašteće reklame,
za opsjenit’ prostotu, mećeš!

Zaplivaj malo u vodama Amazona,
u Senu zagazi, Volgu zagrli,
I Dunav, i Dunav silni.

Zaroni duboko, pa neka izgubiš dah,
Ostani dovoljno dugo da povjeruješ
i ti, i svi drugi,
da si potonula zauvijek, kao Titanik,
da si se utopila, kao Dis!

***

NE ZNAM

Divljak sam u pećini, što čuva vatru,
Trenjem drveta o drvo, dobijenu.
Ludak sam iza rešetaka, koji je budućnost
Ovu, neveselu vidio.
Ptica sam koju je granata „za mir“ ispaljena,
Sustigla i surovo raznijela.
Čelo sam o dovratak u žurbi razbijeno
Dok je za ljubavlju svojom hitalo.
Krik sam galeba dok se na lovinu obrušava,
I riba koja je netom progutana…
Drvo sam iz kog su istesali lik svetitelja,
I svetitelj što je životom branio i to drvo!
Ne mogu dokučiti zašto sam ovdje.
Uzalud lice šakama pokrivam.

_______________________________

EMSURA HAMZIĆ rođena je 1958. godine u mjestu Sveti Nikole. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1981. godine, gdje je završila i gimnaziju i osnovnu školu, i gdje je živjela do 1992. godine.
Do sada je objavila osamnaest knjiga, kod najuglednijih izdavača u regionu. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Piše i za djecu.
Uvrštena je u veliki broj antologija poezije i pripovijetke, kao i poezije za djecu. Njena djela su prevođena na više jezika, između ostalog i na japanski.
Nagrađivana je za svoja djela, a svaka knjiga se našla u najužim izborima za najuglednije nagrade.
Član je P.E.N Centra BiH, Društva književnika Vojvodine i Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije, te Srpskog književnog društva. Živi u Novom Sadu i Sarajevu.

POEZIJA ZEHNIJE BULIĆA (iz zbirke “OSOBNA ISKAZNICA”, Bošnjačko udruženje književnika Sandžaka, Novi Pazar, 2025.)

poezija

***

Napisao sam deset knjiga,
objavio deset
i još pišem.

Majka kaže batali:
Da su knjige crepovi,
ne bi sad pisao pod tuđim krovom.

***

Lipa se okitila cvijetom,
u hladu klupa u plavo obojena.

Na klupi
tonem u san,
u svijet plavlji,
ali me prolaznici otud vraćaju.

Ovdje se od ljudi ne može ni umrijeti.

***

Svakog radnog dana putujem vozom.

Oče, veli mi kćerka,
danas nemoj ići vozom.

Danas je 27. februar,
isti onaj iz Štrbaca.

Izostao sam s posla
i listao historiju otmica.

Nijedan dan u godini
nije bio naklonjen putniku.

A ni za kuće ne bješe
sretnog dana u kalendaru.

***

Nakon treće kahve
pjesmar i ja
svratismo u magazu bijelog smoka.

Pjesmar uze posan sir
a ja kajmak žut

Sad znam
zašto pjesma njegova
više snage od moje pjesme ima.

***

Prije sabaha treba založiti vatru,
istjerati zimu iz kuće,
ispeći hljeb
i otopiti inje s trepavica moga oca.

***

Oče, dok sam bio mali,
strepeo sam od dolaska tvog.

Oprosti mi, oče,
što sam se radovao
kada si od kuće odlazio.

I dugo sam mislio
da se cio svijet tebe boji.

Sada, kada te nije,
znam da su te strahovi ubili.

***

Na stolici su kaput
pantalone i košulja.

Odijelo moje
do jutra se
od mene odmara.

______________________________________________

ZEHNIJA BULIĆ rođen je 1970. godine u Paljevu kod Tutina. Diplomirao je srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Prištini. U Novom Pazaru piše i predaje književnost. Predsjednik je Bošnjačkog udruženja književnika Sandžaka (BUKS), član Upravnog odbora Bošnjačkog društva pisaca, a važi za jednog od prvoboraca u afirmaciji bosanskog jezika u Novom Pazaru i Sandžaku uopće.

PET PJESAMA BRANISLAVA BAKIJA SARIĆA IZ ZBIRKE “KAD SAM VEĆ TU”, Raštan izdavaštvo, 2025.

poezija

UZMI MENE PUSTI NJU, UZMI MENE PUSTINJU

juče je komšinici
preko kurirske službe
stigao paket alveola

kako smo se smejali
kako smo se samo siti ismejali
kada je kašljala sirota
žena nadživela je
tako živahna svog sina
dvadeset dve orhideje
četiri klematise
(to su one kao puzavice)
i čak dve države

eno je i dalje kašlje
troši penziju
na jeftine delove respiratornog sistema

a mi se
i dalje cerekamo
u parohijskom dvorištu
crkli dabogda

***

ANTINVESTITORSKA

ovog puta
moram da se preselim
u stan bez sna
gde se nebo dere
visoke zgrade
još niko ne ruši

dve moje kuće
više ne postoje – prah
humus u tuđim dvorištima
zidovi za plastične radijatore
malter od nepoverenja

treća kuća čeka
pijane lovokradice
s punim puškama
pase ovo malo gradske trave

***

POSLEDNJA GRADSKA PESNIČKA SCENA

gledali smo je kako gori
srkali đus-votku
imenovali planine
pljuvali po hajkerima
odvojili smo dva dela grada
ignorišući reku
mostove smo njihove
prebacili na kopno
more smo šleperima
dovukli u park

meduze su plivale ulicama
mi smo skidali gaće
i piškili na urbane
ujede po trotoaru
reli vozačima
bušili smo gume
nismo nosili kondome
naoružani poluatomatski
trčali po mesecu
rastali se sporazumno
tek tako zaćutali
ugovorili prekid vatre

***

PLAC MAJKE BOŽJE

dok razmišljaš
gde muve spavaju
vijori se državna zastava
od pocepanih komarnika

vrištiš na mrave
da nisu platili putarinu
na magistrali creva
kojim polivaš žutu travu

vodu samo ti plaćaš
ovo je tvoja kraljevina

leptiri se plaše da umru
unutar tvojih kapija
da ne bi trulili
pored trulih trešanja

balegari na radnom mestu
za nadnicu valjaju tuđa govna
sanjareći o tvojim

med kupuješ od preprodavca
neće tebi pčele u kori šupljeg drveta
praviti delikates i pičvajz
i žurke u košnici

jedini si trut
ne treba ti matica

***

MOMENTI SLADOSTRAŠĆA KOJI SE MOGU ČUTI U MUZICI BENDA FISH IN OIL

ona gleda
šakama
greje pivo
etiketa spada
ja stežem led
vadim kalauz
nije joj jasno
da ja moram
da baš sada
da baš ovde
otključam svoju bravu

dok se motam
u sporogoreću rizlu
ona ispravlja
krive na licu
postaje dosadno jer
predugo se pitam
kako je moguće
da baš ovde
da baš sada
ima tako idealnu
ključnu kost

________________________________

BRANISLAV BAKI SARIĆ (Beograd, 1995), diplomirani sociolog, pesnik i muzičar. Osnivač je i član umetničkog kolektiva Beton Kunst, organizator večeri poezije Buncanje, trenutno radi kao producent i voditelj emisije Sceniranje na Radio Aparatu. Pesme su mu objavljene u više zbornika, književnih časopisa i na književnim portalima. Rukopis njegove prve pesničke zbirke Kad sam već tu ušao je u najuži izbor za nagradu Mak Dizdar i nagrađen je kao najbolji rukopis poezije na konkursu Raštan izdavaštva.

NOVA POEZIJA ANTONIJA KARLOVIĆA

poezija

MOJ BRAT PJESNIK

Ponovo me došao moliti za novac, moj brat pjesnik, umišljeni brodolomac. I trebao sam odmah znati što se krije iza poziva nakon godinu il’ čak dvije. Prozirno, najprozirnije. E Bože, taj moj brat. Još je golobrad, a ipak prestar da bi ovako život tratio. Taj njegov žar za dangubljenjem nikad nisam shvatio jer za razliku od njega, ja barem nešto radim u ovome životu. Ali ajde ti objasni zanesenom idiotu da za život u ovome svijetu, u ovome gladnom tijelu, treba jagodice potrošiti puneći ćelije u excelu. I najradije bih mu ponovo sve sasuo u lice: oduvijek si bježao od nas, prema jugu kao ptice, i mislio da si bolji, pametniji, uzvišen. A pogledaj se… Ne! Ostat ću smiren. Neću istu grešku ponoviti. Ne osmi puta. Ne, brate ukleti.
Šutnja. Šutnja je jezik dominacije. Moćni se ne moraju se pravdati riječima. Riječi, riječi su svačije i što ih više koristiš to te sudbina brže s pozicije zbacuje. Šutnja. Bez reakcije, tišina. To je način zadržavanja kontrole nad sobom i drugima. I grizem jezik dok on očekuje reprizu, stari igrokaz, njegova opravdanja se nižu prema očekivanom kraju na kojem opet popustim. Daje mi stichwort i čeka da to izustim, da se u ritmu izložim, da se otvori brana, da kažem: Gledaj, ti nisi shvatio ni do današnjeg dana… ti mali, nezahvalni… ti još živiš u iluziji da je lako činiti velike stvari, a teško male. Ti ne razumiješ da je
Lako donirati gladnima u Africi,
teško posuditi novac bratu.

Lako protestirati za mir u svijetu,
teško pomiriti se s ocem.

Lako spašavati prirodu,
teško spasiti brak.

Lako suočiti se s apokalipsom,
teško s posljedicama svojih djela.

Lako pobjeći na poetsku rezidenciju na Island,
teško ostati i brinuti o tati.

A da onda on kaže:
Meni je nemoguće raditi te svakodnevne stvari.

Idiote, dok me sada moliš za novac, gdje je u stvari ta tvoja Palestina? Tvoj Prosut? Gdje je sada poezija, gdje je umjetnost, kunst? Nego si došao k meni, dosadnom, svakodnevnom. Zar stvarno nemaš srama? K vragu i savjest i ti skupa s njom… Ovog puta – ne! Na ekranu statika, snijeg. Neću biti naivac koji će financirati još jedan tvoj bijeg od odgovornosti, od zahvalnosti, od života, od sveg što ima neku perspektivu. Jer milostinja nesretnicima daje krivu sliku svijeta i agoniju samo produžava, do beskraja. Neka ti je ovo lekcija, od mene možda prva: ne mora svaka molba biti uslišena, svaka strofa rimovana, život nije poezija.

***

RAST

Treba naglo povući
pa polako otpuštati.
i počet će nam rasti
mišići, saldo, equity.

I sve će procvjetati.
Joy Division će
u tamnoj brazdi noći
u New Order preminuti
i sve će nam nekako lakše
na pun želudac sjedati.

To kažu treneri, savjetnici:
hirovito povući
i slomiti stvari.
Radovati se boli, radovati
jer što ona duže traje,
to je rast veći.

I sve će procvjetati.
Samo, cvjetovi će biti otrovni:
mikroplastika u crijevima pčela
na kraju ubija čovjeka
kao glad koja ga vječno
proganja.

I treba
vratolomno povući
bilo šipku, bilo okidač
pa polako,
pružajući otpor
otpuštati.

I sve će procvjetati
i svaka će se latica naplatiti.
Voli me – ne voli,
svejedno je,
kamate se neće
oprostiti.

Otpuštati
kontrolirano.
Praveći se
da imamo kontrolu.

***

KONTROLA

Govori mi prijatelj,
senior programer,
da samo u kontroli razlika
između čovjeka
i troglodita.

Pa kaže: što je filozofija
nego kontrolirana pijančevina,
bodybuilding nego pripitomljena drvosjéča,
sportovi regulirana ratovanja,
a ekonomija legalizirana
gozba kanibala.

A onda zastane,
i svoju sliku duboko udahne,
pri našem uobičajenom druženju,
nedjeljnom usponu uz pećinu,
prizemljenom
propovijedanju.

***

IMAM SAMO KAMEN

Šuma, kažu,
napiši šuma
i biti će šuma.
I ja napišem šuma,
ali ona ne bude.

Jer koju šumu da vam ispjevam,
za koji čopor da šaljem molitve,
o kojem brdu da još sanjam,
kad ih nema,
nema,
nema.

Kad ništa nema
da na njega osloni
teret svoga stiha
čovjek koji je rast mjerio
daljinom od ishodišta
i odbacivao darove blizine
kao suho lišće pod krošnjom
koja mami odvažne
na penjanje.

Jer pjesma čovjekova ne inkarnira
tamo neku šumu,
čopor, brdo,
nego svakom njegovo.

Pa čak je i Sizifovo
brdo moglo biti
samo jedno od vrhova zavičaja,
a ja svoga nemam, ja
imam samo kamen

kojeg moram vječno i duže
rivati preko
svoje duše.

________________________________

ANTONIO KARLOVIĆ objavio je tri knjige poezije: ‘Tijela. Stepenice. Siromaštvo.’ (2018.), ‘Ego-stripper’ (2019.) i ‘Kad god netko ispred mene hoda’ (2022.). Pjesme su mu objavljene i u časopisima kao što su Poezija, Republika, Književna Rijeka i Rukopisi.

TRI PJESME HANADI SMAJIĆ

poezija

FIN DEL MUNDO

Cape Horn je naspram
tvog zagrljaja ništa
Progutam najveći talas
sprijateljim se s orkom
uznemirim pingvine otopim
sve ledene brijegove svijeta
Morala sam sići do antartike da
se sa nje vratim i kažem da
sam samo s tobom znala
disati
Tebe je bilo lako
Svijet manje-više
Sebe najteže
zavoljeti

***

JEDNOJ SA SELA

Još uvijek
vjerujem da se za
ideju gine pravdu ustaje
Zaboravila sam šta se
radi za peticu u školi
Ovisno o tome ko bilježi
nema tu ideala
1789 piromana i dva tri
štrebera
oni još hodaju za priviđenje
mira ja znam da će heksagon
gorjeti elegantno
žao mi je crkve žao
mi je kvazimoda
naroda njegovog najviše
žao mi mene kad sam
povjerovala u starog
kad je otišao u drugi grad
po puzle žao mi
esmeralde koju je
moja baba složila
Tad sam se uvjerila da žene
iznose svijet drže ga kao
pas tele na sisi dok francuski
studenti još hodaju za
Mir
Žao mi igrica propuštenih
ne mojih, njihovih
Ljepša je čvoka od lovorike
Nekad sanjam da je
Moja baba dedu i brda
Za ono što je moglo da
zaliči na ljubav
prejahala
Lako je dedu
Na konje su je učili
Usudi se taj balkanski krš
zbog dodira jedne žene
Baba je bastilja
za nju je napoleon samo
metar i šumska do njega
se lako naraste
Do poljupca ovakve
žene morat ćeš da razmakneš
planine

***

HIMALAJI BEZ IMALO STILA

Penjite se planinari
Ona i ja smo na
sedmo se dodirom
uspele ne sjećam se
na koju planinu
pamtim samo
zatreskanost
Sjećam se koliko
sam se tad nebesima
približila svjedočila
čudima
Ona mi usnama
nemire ljubila
Noć je gluha
bila

Ja od tada čudesa
i nebesa ne
razlikujem
samo se rimi
smijem dok se njome
nisam još počela grliti
Noć je sve tiša
Polako

Penjite se planinari
Na uzvisini se razdani
8848 vi ćete gore
meni će toliko trebati u
zaborav da siđem
Lako je vama planinari

Penjjite se planinari
Himalaji su tu
Ona vas ne boli
Jednom će se istražiti
nebeski kačket
svi ćemo stati u bijes
bejzbol palice
Zato, penjite se
Penjite se planinari
Dok još možete
Noć je još mlada

Sanjajte sanjari
možda jednom sedmo
postane osmo
atmosfera se utisne u poljubac
u razdor u pukotinu gdje će proći
svjetlost ona meni rukama nacrtati
koliko smo pod ovim svodom
velike i beznačajne
sanjajte sanjari
možda se neko od nas
dvije zavoli ljepše
sanjajte samo
noć je za vas
osmišljena

Lansirajte se astronauti
Zajebite svemir
Sklonite je
brzo što brže sa ove
vjetrometine
Nije ovo tragedija da srdžbu
Bogova na sebe navučem
Bijes božanski je od mog
kreveta topliji
U mom se odrazu šale
najbolje ogledaju
Ja na boga sve više
Bog ni na šta ne liči
Slika i prilika otac i sin
Duh sad negdje je u službi
ljubavnika
Ni njega nismo zaslužili

Zatucite vjetar, astronauti
Ona ga se boji
Nemojte čekati noć

Ujedinite se ljubavnici
padnite kao što mrtvo tijelo
pada neka na tom propuhu
svako voli svakoga
Ujedinite se ljubavnici
zamirišite na cvijet
tamo gdje ni trava
ne raste
Ujedinite se ljubavnici
Nestanite u vjetru
Ona vjetar ne voli
Ona voli
Ona voli
Svako je doba dana
s njom bilo
pravo

Spavajte ezoterici
Cijelo srce mi je u
njen dodir stalo
nek ide u pakao
ko se iz njega vratio
Ja nisam
Treba sa mene sve
ovo sastrugati i odnijeti
u staro željezo
Neka bude nedjelja
Neka i bog odmori od ove
ciganije što je sam stvorio
Spavajte ezoterici
Svako je doba za vas
pravo

Jedite majstori
Za moju babu bogovi
ste bili
Doktore je zvala vašim
Imenom kad su njena sjećanja
počela da plešu
Za doktore je bila dementna
Oni za nju majstori
Jedan jedan
Niste je zadržali ni jedni
ni drugi jesam ja dok izmišljam
sretno joj djetinjstvo
Mapiram mjesta na zemlji gdje bih
mogla pobjeći da je dočekam
tamo sa vama majstorima
U pijesku i prašini gdje je učila
pisati
Baba je stari lopov i ja sam
Niste ni vi za odbaciti
Majstori

Jedite majstori
Okrečite onda ovu nježnost
koju prema njoj osjećam
sjedite ko je vidio da se
nakon jela radi
Ispiturajte ovo srce kao
uskršnje jaje
Može neka dobro pinky drečava
Nek svemir pucketa dok
u meni se ona rasipa

Ne dolazite majstori
Nemojte doći

Cugajte majstori
Ostavite njene ruke
Meni u ovu pustaru samo
One znaju boju da unesu

Cugajte majstori
Prekrečite sva moja sjećanja
Cugajte
Sagnite se majstori
neka vaše gole guzice
vaza za orhideje budu
cugajte cugat ću i ja s vama
samo da ne mislim

Odmorite slikari
Neka svaka prerija
dobije drvo i vaša žena
spokoj

Usidrite mornari
te svoje molitve i laži
tamo gdje vjetar puhne
Mirno more pod
svojim nogama samo
je izmolila jedna žena
Probajte čekati
Mornari

Odmori srce, pusti je
tu najtopliju odsanjanu plavu
tu pticu tu boju tu pjesmu
Pusti je
Znam da je teško
Njenim si dodirima učilo
pisati u pijesku
Odmori srce
Odmara i baka
Odavno i a vani se
razdanjuje
polagano.

HANADI SMAJIĆ (1994, Sarajevo)

ČETIRI PJESME ALEKSANDRE ĐORĐEVIĆ

poezija

NEUDAVLJENA

Strine su plakale
kad sam objavila
da se neću udavati.
Majka je mesila
i kroz zube i maramu
klela da će mi utuviti boga
u glavu kô vazduh u testo.

Otac se uhvatio za grudi
kad je posumnjao
da sam drugačija
i dugo je hramao
na levo uvo
dok mu na desno nisu šapnuli
da nema onoga ko se izvukao.

A ja nisam bila siroče
i promenila sam prezime.
Nosim prsten i ne govorim mnogo.
Strine su se upokojile,
majka im duše poređala na vitrinu.

Muž mi se predao
kad sam mu pokazala
da se neću udavati.
Nije mu lako sa slikama
živim i neživim
koje utiskujem u pogaču.

***

PLETILJA

Ona ne zna za prekide,
najlonske čarape
i krike, ugušene
pre reči.

Ona ne razume moj bol
ni kako malo postaje veliko.
Sva hrana koju nisam volela,
u grlu mi je zastala.

Ona ne zna da me je branila
od života i da me je on
progutao.

Ona se pita
zašto nisam sve što nisam
i zašto jesam sve što jesam
dok gleda u moju sliku,
a ja joj u krilu spavam.

***

CIKLUS ŽIVOTA

Halo, čuješ li me?

…

Obukla si me u svoje obzire,
a ja sam se oslobodila
reka i crnice,
soli
i sad tumaram naga
po pustoši potopljenih raskrsnica.

Darovala si mi tkivo,
uda’nula vazduh,
uronila u reke
i izvukla me,
al’ nisu pete slabe
i ne znam gde je tačka
kroz koju gorim.

Zaboravila sam tvoj šapat
i milovanja,
uzidala se u utvrđenja
i marširam unutar
krivice.

Gusta je naša istorija,
upletena u vlasi vetra.
Pružam ti ruke,
a grlim se prazno.

Vrati mi se –
vičem s druge strane,
a ti odgovaraš –
vrati se ti.

***

VRETENO

Zablude opstaju
u glavama usnulih.
Stogodišnji san pokosio je svet.
I opet, i opet do unedogled.
Starica za vretenom veli –
Od svih rabota najteže je voleti.

Igle se zabadaju
gde je najnežnije.
I otvaraju filigranski
puteve snoviđenja.
I opet, i opet do unedogled
starica se predomišlja –
Od svih rabota najlakše je voleti.

_________________________________

ALEKSANDRA ĐORĐEVIĆ (1984) iz Sremske Mitrovice završila je italijanistiku i anglistiku, a zatim nastavila da slika rečima. Od svih uloga, najdraža joj je uloga mame, a najvažnija – uloga supruge. Objavila je tri romana, zbirku poezije i zbirku priča, i ako se parametri ove bajke nisu promenili, živi, peva i igra se u jednoj velikoj kući zvanoj Jezik.