Uspomeni na moga oca Adema, kojem dugujem više nego što ikada mogu dati i vratiti
Kada je na onaj svijet pošao moj otac Adem, neki su ljudi govorili tada:
“Blago Ademu našem, rijetko je kome Bog takvu milost ukazao — da ga dvojica sinova, dvije srebrene grane, spuštaju u zemlju, a treći da ga svijetla lica svjetlosna grana na onom svijetu oberučke dočekuje i grli.”
Taj treći sin, moj najstariji brat, rastao se jedne večeri, jednog ratnog aprila, s ocem našim, obećavajući da će se s vojne dužnosti vratiti na večeru, što se, zbog eksplozije jedne mine, ipak desilo nije.
“Eh, blago Ademu našem, rijetko je kome Bog takvu milost ukazao”, govorili su ljudi neki.
A mi smo tad šutjeli, šutjeli jer smo bili svjesni tog:
Da samo je Adem znao kako mu je bilo izdržati sve godine duge i bremena iščekivanja tog jednog davno obećanog susreta.
Bojao sam se žene Koja svira bubnjeve Bilo mi je nešto strano u toj slici Sada skačem u svaki džep mira koji izvire iz njene znojne košulje Promolim glavu za malo zraka Snalazim se i učim Udobno se smjestim i gledam kako joj sise poskakuju Ona mi lupi snare preko glave i pozove na pažnju Jen dva tri prati Pokušavao sam je prevariti Izbaciti iz ritma, tražio pozornost kao dijete Prolio joj vino i dim po činelama Sakrio se iza njenog seta i rekao buu Privukla je moju glavu iznad svoje pubične kosti Slušaj mali Uvijek sam se pitao što joj ja mogu ponuditi Ništa previše Samo traži da je pratim
***
ZAVARAVAM SE
U mislima s tobom u sutonu šume Promatram mehanizam zamke Privlačan sjaj čeličnog ugriza Kako bih ja to sve to drugačije, pametnije Ali poderana koljena izdaju Koliko sam puta pao na taj osmijeh Kraste zarastaju samo Kad ih ne promatraš pogledom Ljubavnog rastanka Mrvice kruha padaju s neba Zima će biti teška i uvredljiva Bijesni vrapci mi kljucaju tjeme kroz kosu U strahu i borbi rukama tučem sve Srdačne pozdrave i izbijam im Porculanske zube Još je premekano vrijeme za Kuglice uranija i rastapanje tijela u blatu Znam da smo to negdje učili, ali zaboravio sam Kako i kome se dokazuje hrabrost? Još vjerujem u sestrinstvo jela i bratstvo hrastova Reci im molim te da je još rano za Teške radove u betonskoj prašumi Za alkemiju gume i sparine Poljubi ih sve i reci im da stvarno sada Moram leći i praviti se mrtav neko vrijeme Oprosti mi, nisam bio ovdje danima Zadrijemao sam u lokvi znoja Vrućice ludila Jel to prevara?
***
GRIZI
Jede me Kao puž krišku jabuke Krišom pretvaram se u ručnik za tvoje tijelo Poslije preduge srijede Kišu tvojih sati skupljam u ključne kosti Pa se nagnem nalijevo i srčem pomalo Blagi moždani udar Skini gaće i grudnjak Laku haljinu ostavi Izmisli jezik za moj jezik Grizi gdje misliš da moraš Ja samo trebam tvoju volju za igrom Ja sam sada plahta Imaš me na četiri ruba Frank Bruno prije nego mu se oči izvrnu I pjena počne šikljati I stručni kadar šamarati Blago, gotovo spasonosno Jesi dobro, jesi dobro Mlaz vode i novo rođenje Snoviđenje i glava kornjače isturena izvoru Topline i svjetlost Moja hrana smrdi na groblje Ja mislim o boljem Penjem se na tebe Ne želim zabiti Želim biti Trajati u kolovozu Jedva čekam postati bablje ljeto Treniram i borim se Možda sam s krive strane konopca Ja ću saditi konoplju, odgajati pčele, razvijati rajčice do slatke krvi prvog poljupca I kad mi lice poprimi maslinastu kamuflažu Ti reci da dobro mi stoji Uroni u moje ulje laži Reci mi da nisam bolestan Samo je takav dan Takve vijesti Samo usual južina Samo gost iz druge zemlje
***
KAD
Kad prošećem psa Pročitam nekoliko stranica dobre knjige Budem uzbuđen oko novog recepta za tjesteninu s rajčicom i patlidžanom Kad mogu možda i zaroniti malo Kad more je svježe oko mojeg tijela Kad si mogu priuštiti podnevni drijemež Kad poslušam Silviu Perez Cruz i Raula Fernandeza kako izvode Cucurrucucu Paloma
Kad pustim misli da se igraju (to je posebna svečanost, to je nagrada svih nagrada)
Kad misli nisu nasilje
Kad pustim misli da se igraju (to je posebna svečanost, to je nagrada svih nagrada)
Kad napišem pjesmu Lupim dlanom o dlan Samo za sebe Kad kad je katkad i nikad previše Kad tad Za čekati Veseliti se Unazad, sada, i unaprijed
_______________________________
DENIS ŠPIČIĆ – NISDE, glavni singer – songwriter grupe Detective Jones, čiji je prvi album “Istraga” izašao u izdanju Dallas records 2021., a EP album „Mjesto radnje“ izašao je početkom 2025. također u izdanju Dallas records . Osim pjesama za Detective Jones, piše tekstove i za druge izvođače/ice (Natali Dizdar, Ivana Kindl, Vešmašina, Lana Pletikapić, Radiosex…). Autor se zbirke kratkih priča “Lijepo o mrtvima, ružno o ljubavi” u izdanju CeKaPe-a (uži izbor nagrade Edo Budiša), te koautor tematskog pjesničkog zbornika “Gdje si bio 2020. – Stihovi pod maskama”. Dobitnik je pjesničke nagrade „Konjanik“ na festivalu poezije „Ban Josip Jelačić“ za pjesmu „U rukama vremena“. Voditelj je radionice „Tekst u glazbi“. U sklopu CeKaPe-a pohađao je radionice Romana (Zoran Ferić, Kristijan Vujičić), te radionicu Kratke priče (Miroslav Mičanović). Njegova priča „Krevet“ zastupljena je u autorskom projektu Hrvatski Zvukopis – aplikaciji koja sadrži zvučno oblikovane kratke priče i tekstove domaćih autorica i autora, te se ista može poslušati u Zagrebu, Londonu, New Yorku…
Najljepša glazba je dodir kiše na vrućem asfaltu, žene koja se nadima pod muževim tijelom. Limeni krovovi pod mačjim provalama nad staklenim melodijama skrivaju pokrete u područjima nedodirnutim tvojim okom u mojoj duploj podkožici.
***
POBAČAJ
dan je svečan samo zato što se rodio kroz grilje prolazi hladno sunce a ipak se mora ustati mora se ubiti stidna tišina oko sterilne ruke noge su nepomične živčani sustav oduzet u sakralnoj kosti usta začepljena maskom za ulazak u plinsku komoru [ili za da se ne predomislim]
samo kisik održava ovo tijelo na životu i dva srca koja kucaju u meni
ispod mene te dijeli kirurški stol od licemjerne zemljine teže i od etera u koji zauvijek ispariš.
Ali ja nekako uspijem otplatiti sve anestezirane prijelome žena mučenica dok mi čeličnom kiretom grebu maternicu
***
LAISSEZ-PASSER
ne slavim pobjede domovine porazi u meni kucaju skladno i to mi je dovoljno
ne oplakujem padove dom sam izgradila sama tu ostajem
zatvaram oči i čučim na straži čekam da me puste kroz tjesnace koji nisu moji čekam da udari oluja da razjasni progon bačena u zaborav probijam i brojim beznačajna postojanja koja prolaze a iza njih sve se diže i sve pada uvijek iznova kao u ovom prebivalištu kao i u ovom životu
čekam da se vjetrokaz okrene prema mom mjestu dok negdje u svijetu zaglušni vjetrovi huče u mom unutarnjem polju čekam zoru čekam proći u redu s druge strane čekam da me zovu čekam da me nazovu nekako svejedno kako:
da me graničar ovjeri pečatom
***
KRONIKA ZABORAVA
U stakleniku pas traži svoje komade – obećana hrana. Pod krupnim pijeskom nordijska obitelj podiže svoje kišobrane protiv odsjaja. Svjetlost boli.
Ali odbijanje nije rješenje. Ti to dobro znaš. Također znaš da te otpor neće osloboditi niti će te natjerati da postaneš buntovnik:
nježnost je neophodna.
Lopta se odbija po vodi. Bez očekivanja. Iscrtava ona krug sudbine – još jedan apstraktni pojam bez simbolike.
Tvoje bodlje još šapuću u dubini mog tijela. Francuskinja traži bazen ili more. Traži mjesto gdje ugušiti iluziju, samoobmanu: djeca.
Nešto se mora iskorijeniti. Kosa ili kosti, sva ta navika, moraš sve to iščupati – to je čin protiv hazarda promatranja: protiv ulaska u povijest zaborava.
***
OBRNUTO
Kao dijete skačeš u vodu naglavačke. Ne vidiš dno. Ti ga ne poznaješ. Ne znaš ni prijetnje dubina ni ne znaš dubinu odanosti. Nikada nisi doživio nikakav šok. Sjene laži ti nisu poznate.
Nevinost je riskantna. Stoga je se svi boje.
Onda odrasteš. Podijeliš se na dijelove. Napraviš mjesta za sebe. Ostaviš prostor. Staviš drugo na stranu, ali ne sve ili ništa. Odvojiš mjesto rađanja. Otpuštaš gubitke i zajmove.
Zatim malo premažeš preko posebne salame rajčice s češnjakom i prerežeš kruh na pola – jer dobiješ samo pola svega toga – pola svega. Sreća – kažu ti da dolazi od malih stvari, velike se riječi rađaju iz malih slova, iz malih naroda rađaju se veliki snovi.
Vjeruješ im. Prihvaćaš. I tako iluzija usađuje se u tvoje kosti i postaje tvoj dom. Ali ti ipak hodaš samo iza onoga što vidiš:
jer čak i u iluziji možeš živjeti sigurno.
Voda je sada tamna. Zmije te razdiru. Tvoj skok je također obrnut.
Ali više ne tražiš odgovore ni od zodijaka ni od zvijezda, a još manje od prijatelja: sam sebi si dovoljan.
Znaš da dolazi još druga zima, ali samo jedna neće donijeti proljeće.
Život je kratak, uvjeravaju te. No, vjerovanje je dugo.
***
METAMORFOZA
Jednog dana ću biti slobodna od svog zadatka.
Nići ću kao kaktus u pustinji, ili ću procvjetati poput pupoljka divljeg cvijeća.
Čak i da nemam korijene, vezana sam kao sjećanje.
Ako me pitaju tko sam, reći ću im da sam sve zaboravila. Nemam uspomene, nemam ni državu. Nemam vremena ni potrebe dokazivati moje pretke. Znam tko sam.
Cijeli život trčim i bježim – ne od pilota ili kamikaza, ne od onih koji ništa ne znaju – ali od onih koji su uvjereni da mogu sve, od onih koji vjeruju da se može sve predvidjeti.
Sada samo čekam netko da mi otvori oči i da u točno određenom trenutku proguta svu moju tamu.
______________________________________
NATAŠA SARDŽOSKA (1979), istaknuta makedonska pjesnikinja, esejistica, spisateljica, književna prevoditeljica i tumačica poliglota (FR, IT, ES, EN, PT, HR, CA), voditeljica kulturnih događaja, rođena je u Skoplju u Makedoniji. – Doktorirala je antropologiju na Sveučilištu Eberhard Karls u Tübingenu, Sorbonne Nouvelle u Parizu i Sveučilištu u Bergamu, a živjela je u Milanu, Lisabonu, Parizu, Bruxellesu, Stuttgartu. Urednica je poezije u Borders in Globalization Review na Sveučilištu Victoria u Kanadi. Bila je rezidentni istraživač u Centru naprednih studija jugoistočne Europe na Sveučilištu u Rijeci 2017. – Objavila je knjige poezije Plava soba, Koža, On me povukao nevidljivom uzicom, Živa voda, Sakralna kost i Tečaj obmane te romane Tramontana i Život bez svjedoka. – Objavila je knjige poezije u SAD-u, Meksiku, Italiji i na Kosovu, a poezija joj je prevedena na 20 jezika i objavljena u međunarodnim književnim časopisima i antologijama. – Tri puta je nominirana za Nacionalnu nagradu za najbolju knjigu poezije “Braća Miladinov” na Međunarodnom festivalu poezije u Strugi. – Godine 2021. dobila je nagradu Poesia a Napoli za najbolju pjesmu napisanu na talijanskom jeziku kao nematerinjem jeziku Guida Editorea, nagradu Don Luigi di Liegro za poeziju napisanu na talijanskom jeziku kao nematernjem jeziku u Rimu te Nagradu „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva iz Rijeke za knjigu objavljenu izvan Hrvatske za 2023. – Pisala je za časopise Doppiozero, Nuova Prosa u Milanu i Transmidia u Rio de Janeiru i Fokus u Skoplju. – Prevela je s talijanskog, portugalskog, španjolskog i katalonskog više od stotinu pisaca. Jedina je prevoditeljica Pier Paola Pasolinija, Pedra Salinasa, Josea Saramaga i Joana Margarit na makedonski jezik. – Dobitnica je nagrade Ministarstva vanjskih poslova Italije za prvi prijevod knjige Pinocchio Carla Collodija. – Njezino čitanje poezije recitali su performativnog i interaktivnog karaktera: kombinira vokalne eksperimente, glazbu, improvizaciju, crtanje tijela i ples te interakciju s publikom. – Godine 2024. imala je književnu prezentaciju u Talijanskom kulturnom institutu u Stuttgartu, nekoliko recitala poezije i čitanja u Trstu na Parole tra i luoghi i Sentiero dei poeti/Pot pesnikov na bivšoj talijansko-slovenskoj granici, te u Napulju, tj. u književno-glazbenoj dvorani Perditempo i u Pessoa Taverna Portuguesa. – Na festivalu Ars Poetica u Bratislavi izvela je svoju poeziju pjevajući a-cappella u Nacionalnoj galeriji. – Tijekom čitanja poezije na Međunarodnom festivalu poezije u Genovi, u okviru platforme Versopolis, nastupila je s a-cappella pjevanjem i oslikavanjem tijela u Palazzo Ducale. – Imala je čitanje poezije u okviru Književnog festivala Vrisak u Rijeci i u Muzeju Revoltella u Trstu. Sudjelovala je na uglednom kolumbijskom festivalu poezije u Medellinu, talijanskom festivalu poezije Ritratti di poesia u Rimu i Danima prijatelja knjiga u Rijeci. – Na Umjetničkoj akademiji u Berlinu izvela je svoj poetsko-glazbeni recital bosa u jedinstvenoj plesnoj izvedbi za Festival poezije u Berlinu. – Na Sha’ar Poetry Festivalu u Tel Avivu nastupila je u Arapsko-hebrejskom kazalištu uz pratnju saksofona, kontrabasa i suvremene plesačice u Yaffa Theatreu. – Organizirala je s Francuskim institutom poetski soirée Les rivages de l’exil o frankofonoj poeziji u egzilu, a s talijanskim veleposlanstvom u Skoplju poetsko-glazbenu večer Il vino è la poesia della terra na kojoj je izvodila pjesme na talijanskom jeziku. – Svoju poeziju predstavila je na nekoliko književnih manifestacija u Beogradu, Sofiji, Tirani, Zagrebu, Budvi i Plavskom jezeru. – Njezina pjesma Doll on Strings / Marioneta objavljena je na engleskom i španjolskom jeziku u Međunarodnoj antologiji poezije protiv zlostavljanja djece „Grito de mujer“ – Pohađala je prevoditeljsku rezidenciju na Institutu Ramon LLull u Barceloni i rezidenciju za pisce i pjesnike u Zagrebu na poziv Hrvatskog centra PEN, u Pazinu u Kući za pisce, i u Splitu i Tirani u okviru Tradukijeve rezidencije. – Njezina poezija isprepliće senzualnost i reminiscenciju tijela, razotkriva unutarnju bol, egzil, beskućništvo i otkriva duhovnu svježinu. Njezino poetsko pamćenje ima performativni karakter prenoseći dramaturgiju komornog prostora ljudske egzistencije. – Njezini su romani egzistencijalistički u kojima istražuje duboko marginalne likove rastavljajući njihove psihološke ponore, razvijajući tok svijesti dok rasčlanjuje teški tranzicijski realizam. – Piše svoju poeziju na makedonski, talijanski, francuski, engleski i španjolski jezik, a sama sebe prevodi i na hrvatski, srpski i portugalski jezik.
Sati cure kroz prste. Skuplja dlan uz dlan da neki sačuva. Misli, ako zažmuri, možda neki odsanja ili odmašta iznova, ali
okreće se zupčanik kroz nos. Sve mirišljave uspomene zgužvaše skakutave kazaljke koje pokatkad samo zapnu o njeno uvo, čas levo, čas desno.
Tesno svim brojevima što joj štrče iz rukava, nogavica, pupka, minđuša i šiški.
Oči joj iskaču kao navijena ptičica tačno na vreme. Sat po sat.
Ona nije izmaštana, a ni domaštana.
Ona je ŽENA-SAT.
Ne želi više da je navijaju već da je puste da stane.
***
PITALICA ŽENE-SAT
Kako napisati romantičnu pesmu, a ne upasti u vir banalnosti? Kako ostati svoj i ljubiti svoje JA i dozvoliti drugima da te ljube; biti dopadljiv, a ekscentričan; pristupačan, mada introvertan?
Kako napisati romantičnu pesmu koja zaista boli, zaista se voli, danas, ovde, za sutra, za onde; kako kroz vekove okretati isti ključ,
na novi način, a otvoriti istu bravu?
***
ŽENA-SAT VOLI DA ČITA
Opet je tužna.
Tužna, jer njoj se još tako mnogo čita, i skita, i pita, i udaljava tren
kada će morati priznati:
da ništa više ne može da vidi; da ništa više ni nema da se vidi; da ogoljeno, oglodano, sažvakano, satrveno je sve.
Usniće tad večni san u kojem i dalje usplahireno čita.
***
O ČEMU PIŠE ŽENA-SAT
Prošlo je vreme pisanja o leptirićima i nagosti pukoj.
Sad drugi fenjeri osvetljavaju joj put.
Epitafi o sitosti, apatiji podmukloj, buketi doskočica koji venu dočekani na prut.
***
ŽENA-SAT PIŠE ODU LJUBAVI
Evo, dok mislim o tebi,
Sunce je već prošetalo od istoka do zapada; lipa je već izmenjala svo ruho; dečak je od prve bojanke stigao do prve pijanke; nacionalni park do privatnog hotela; reka od bujnog toka do suve uvale nad kojom obleću lešinari žmirkajući bockavim stremljenjima, ne znaju ni oni na koga, na šta, ni čemu;
a ja se ne pomakoh sa iste tačke.
Mislim o tebi, i pitam se, od čega si sazdana, Ljubavi, kad su ti temelji toliko izdržljivi, kada ti ni vreme, ni prostor, ni živo ni neživo ne može ništa, jer ti goriš u sebi od sebe i plamom se svojim iznova porađaš, umireš i rađaš –
jednako čvrsta.
____________________________________________
JASNA JEREMIĆ rođena je 1987. u Loznici. Studirala srpski jezik i književnost u Beogradu, završila Visoku školu strukovnih studija za vaspitače u Sremskoj Mitrovici. Majka tri najlepša cveta. Piše poeziju i prozu. Objavljivala u brojnim štampanim i elektronskim časopisima i portalima. Zastupljena u zbornicima i zajedničkim knjigama. Prvu zbirku ljubavne poezije „Zagrli ljubav“ objavila u izdanju Litere (Mladenovac, 2020). Za istog izdavača objavila drugu zbirku poezije „Vode nadošle“ (2021) i prvu zbirku kratkih priča „Sva imena jedne Liv“ (2022). Za Poetikum (Kraljevo, 2022) objavljuje svoju treću zbirku poezije „Sama protiv beonjača“. Za Presing izdavaštvo (Mladenovac, 2023) objavljuje svoju drugu zbirku kratkih priča „Iz škrinje“. Piše i književne prikaze i bavi se lekturom, korekturom i redakturom. Živi u Mladenovcu.
isprepletenim udovima razvukli smo zamišljenu putanju prema zacrnjenom nebu
nema budućnosti samo zaostali asteroidi iz prošlosti bombardiraju nas dnevno i selektivno
rekla sam ti da je sve surealno jesen će ubrzo ispratit lišće
dok smo vježbali šutnju u napukloj kori drveta šeširi su nam se razbjesnili i ogolili nam tjemena
***
TEŠKA VODA
jutrom nižem emocije u lančić da mi ne pobignu od srca
teška voda sila nam je na oči i nije dala istini da ustane
spustili su ti kapke i službenom verzijom prebojali istinu boja se ljuštila
podmetnute riči posadile su sjeme i naše se korijenje razotkrilo
stari te je prišutija za sestrinu budućnost sestra je dobila novi iphone mater ti je birala cviće ko za svadbu rodica je planirala svadbu
stričevi su vijećali čiji je grob ka da je bitno bit će mrtvi ka i ti sad
***
IZ DALEKA
donili su nam 20 dolara za priživit
potrošili smo 100 da ih prehranimo
***
TRAŽI SE WALTER
ka da je iza rata nastupila gangrena sve je trulo
isisali su nam ljudstvo i ostavili u nasliđe kalupe za smistit mladost
crne crvene bile plave zelene
sve se izmišalo
ostala je samo boja govna
***
DOK JAŠEŠ ŽUTOG KONJA
crna mačka nam se smije
posuđenin vrimenon udarila je temelje i ogolila ti glavu za tišinu
ruka u laktu ispružena halogena peć sterilna gaza
lega si u brzinu povraćaš nisi moga podnit
iman spremnik pun benzina
ništa ne govoriš
kupit ću ti naočale u Posušju
pogledaj me
***
UMIVANJE
teško se mirim s tim da me bol u livom kuku proziva zbog neuvjerljivog života
strahovi su zavjese navuku se kad osjetiš nelagodu
budeš li predugo sakriven sva djeca koja su s tobom igrala kukala otići će kući
ako se umijem mogu li iz početka?
_______________________________________________
SANJA ČOKOLIĆ, rođ. 1983., Omiš. Magistrirala sociologiju (2013) i Forenziku – modul nacionalna sigurnost (2014) u Splitu. Objavila nekoliko znanstvenih radova i sociološku studiju o osobama s invaliditetom – Invalidnost tolerancije (Leburić, Čokolić, Žaja, 2013). Poeziju objavila u časopisima Vijenac i Poezija, te zbornicima Rukopisi 31, Art Attack i Paket aranžman (radionica pisanja PPM Enklava).
Nedavno sam čitao negde kako je majka šoljicu koju joj je sin Gavrilo čuveni Princip poklonio tokom celog rata bežeći od ustaša, nemačkih okupatora i komunista koji su joj i poharali kuću sve do svoje smrti koncem 1945. nosila u nedrima kao uspomenu
za razliku od Tarentinove priče o ručnom satu među američkim zarobljenicima u Vijetnamu i njegovom čuvanju u sopstvenoj guzici ova ne deluje tako jeftino već upravo kao priča za film
možda u tome i leži razlika između nas i Holivuda
***
ODSTUPANJE
nedostaje mi škripa snega kristali vode, mraz preko kojeg bih projurio preskočio sve kranove dizalice u luci bez straha, pretrčao Dunav sve do Kalafata Loma ili još dalje do Konstance uostalom kao i svi moji preci utekao bih od iskopanih rovova sa obe strane ulice mahnita kopita crveno-zelene i crno-žute konjice od srušenih brda granice što se širi ka istoku betonskih urbanih monstruma u koje me uteruju
nedostaje mi škripa snega
***
GROBNICA
Moja grobnica za B. D. miriše na rumunski keks prosuto iskipelo mleko iz plastične kese
svakako na početak devedesetih godina na kraj dvadesetog veka
***
TAMO NEDALEKO
mogao bih lako reći tamo opet bukti rat opet hvataju jedan drugog za već ranije načete vratove izranjavani gnevni nedovoljno zaraslih rana
podele targetiranje zvižduci i jaja jaja svih vrsta odsjaji mornarskih pajsera glatkoća kuvanih močuga i naravno vatra ne više plamen nego razorna vatra koja preti ponovo da proguta
i one daleko i one tamo nedaleko
***
PRIZOR
Ništa mi ne znači da vidim belu orku prelepog albino kita ubicu
ima ih valjda tri ili četiri svega muva se negde kod obale Hokajda najsevernijeg japanskog ostrva
jednom u godini iskoči iz okeana i pokaže svoje debelo belo telo kažu to treba videti
sa karakterističnim šarama i oblikom za orke ali umesto crno-bele njeno telo je u različitim nijansama bele pati od albinizma ili leukizma stanja kod kojih dolazi do gubitka pigmentacije
kažu da je prizor prelep međutim više volim da posmatram kako se njišu zlatni cvetovi lipe dok pčele zuje oko njih a arterska voda teče li teče
__________________________________
SAŠA SKALUŠEVIĆ SKALA (1981, Negotin, SFR Jugoslavija), pesnik, esejista, pripovedač, urednik i izdavač. Krajem devedesetih godina XX stoleća počinje da objavljuje u književnoj periodici kod nas i u regionu.
Objavio je knjige poezije: Mitovi i senke ( Narodna Biblioteka Dositej Novaković, Negotin, 2014), Plastična Aleksandrija (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2019), pesničku zbirku Rekreacija pre pakla (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2020), Svakodnevni pokušaji apokalipse (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2021), Pitanje oblika (Presing, Mladenovac, 2022), Sveta zapeta (Presing, Mladenovac, 2024), Tucanje jezika (Presing, Mladenovac, 2025).
Bio je član od 1996. godine Književne Omladine Opštine Negotin do njegovog prestanka sa radom. Jedan je od osnivača Krajinskog književnog kluba sa sedištem u Negotinu. Član je udruženja kulturno-turističkih stvaralaca istočne Srbije Kulturistok. Zastupljen u više pesničkih antologija i zbornika.
Pili smo vruće pivo lagano drugarski pričala mi kako se jebala sa basistom nekog engleskog benda kao sve vreme je bio blam nije obrijala noge i Englez je bio loš traumatično iskustvo bili smo drugari nisam teo da joj kažem da si valjala navatala bi pevača il’ bar gitaristu i da meni ne smeta ni vruće pivo ni ništa
***
RAZGOVORI
Neki moji vršnjaci idu na jogu održava ih vitalnim ja idem na razgovore za posao pet-šest u pola godine to mi je mera dobar sport za pedesetogodišnjaka uvek idem kod drugarovog drugara il’ nečijeg teče ujaka šuraka bivšeg jebača bivše prijateljice nikad bez veze to je važno ostavim bolji utisak osećam se sigurnijim u tim njihovim kancelarijama i velikim foteljama nekad dobijem kafu pijem ladnu da ne bi’ srkao cigaru ne palim i ne blejim u sekretaricu i to je važno da ne ispadnem prost a i što bi’ je gledo svakako misli da sam ništa za njom niko nije bacio bokal vode ima tome već dugo tip s druge strane stola taj teča ujak drugarov drugar bivši jebač bivše prijateljice zna da ceni dobrog radnika za Božić časti radnike ćurku jedva čekam da kaže javićemo ti se da izađem napolje zapalim cigaru i isprljam patike
***
JAN PALAH
Samo sam tebi reko da sam hteo da se polijem sa tri deci benzina po glavi nisam imao više nije ga bilo dovoljno da pokosim možda dovoljno da izgorem glavu kosio sam u podne na mnogo vrućine bilo mi je dosta svega osim benzina njega uvek fali hteo sam da mrem odusto sam jbg svi znaju da sam smotan mislili bi slučajno niko ne bi rekao Jan Palah i nisam obrisao history na telefonu to je presudilo
***
NE FALI MI
Više ne pijem, i ne fali mi samo kafu i običnu vodu ponekad limunadu to se ne računa sedim sam i ćutim uvek na istim mestima staklenim, gvozdenim, kamenim niko tu ne priča sa nepoznatima valjda nije običaj svi su zadovoljni pričaju novim telefonima nemam neki zamerki navikavam se sve je to okej osim limunade lenja je i dosadna neće da me odvede u neki skrajnuti bircuz tamo su konobarice mojih godina nisu nadrkane i mlade ko ove iz centra pričao bi im kako sam ručo leba i banane možda bi se smejale
***
1. JANUAR
Prvi je januar na poslu sam čitam neku knjigu pa gledam u telefon veseli me kad dobijem poruku čak i onu šablonsku o zdravlju i sreći pa opet čitam podvlačim olovkom pravim se važan tip piše da je ćutanje ogromna sila svidelo mi se to nisam do sad podvlačio palim cigaru dobro je
___________________________________
STEVICA ŠEPRA MIHAJLOV rođen je 1969. godine u Zrenjaninu. Autor zbirke fragmentarnih priča D Studžis i pohovane tikvice, objavljenih 2023. u izdanju Niškog kulturnog centra. Dobitnik nagrade „Stevan Sremac − Bal u Elemiru”, za humorističko-satiričnu priču 2022. Objavljivao u Beogradskom književnom časopisu, Gradini, Dometima, Ulaznici, Buktinji.
Još ne znam da li si sufle ili si livada Nesumnjivo se ljuljaš kada se prostireš Neki se valjaju valovi, Neki prelivi previru Nešto se zanelo – ništa ne stoji u mestu. Ne znam da li si žele ili si potok Ne znam da li si parfe ili si pašnjak. Nesumnjivo se vazduh tobom naslađuje. Neki se krune rusvaji, pa ni to nije banalno. Neki vidici me jure. Još ne znam da li si krambl ili si hrskavica Nečijeg preklonjenog kolena Nečijih žudno sklopljenih dlanova Tačno u onom trenutku u kojem tonu u poverenje – Nesumnjivo si krc-krc zvuk moje pumpice Za krv, moje unutrašnje stanice Što se pod tvojim novim špic-patikama Nepovratno ukrupnjava U jedan isti san.
***
BISTRA VODA
Usput, krčim vodu i vitlam Stazama kojih nema. Zašivam se u lokvanj Pare mi pevaju: eno, to ti ka nama silaziš I žive ćeš nas zazidati U hleb. Usput se još preznojavam Ne slutim ništa, nije mi Ničega žao pod žrvnjem, pod suncem, pod oklagijom Neko se malo smanjio, jutros na javi: evo, Sad si se vakumirala, ostaješ sveža! Ali usput oksidiram U usporenom snimku Zato sve užase vidim Kao kroz bistru vodu.
***
STRAŽA
Žuti peškiri ponovo ponovo lete. I nemir ostaje jednak sebi, ostaje stamen I vrt o kome se radi u celom mom detinjstvu, Oko koga se vrti cela budućnost, cvrči još uvek nezačinjen. Spremam se da ga solim Spremam se na tu poslednju prinudu stvaralaštva Ulažem mlaki napor: napor šake i lakta I, iscrpljena, sedam u jedno mrsko od sutra. Stupam na tamne stepenice opuštanja. Na straži ostaje smrt.
***
POKRET LJUBAVI
Neki spazam koji potiče od toga Što moja ljubav vrluda Neki bolan položaj Ljubavi u mom telu Neki tako višestruko posredovani govor Da mu se više nikada ne možeš stvarno približiti Govor ljubavi Neki sumnjivo elastičan konac za zube Koji služi da iščačkaš viškove sebe iz sebe Da bi mogla iz tebe da propeva samoća Neko grlato derište, derište ljubavi Neka ćuteća utvrda, što je sazdana Na tome kako moja ljubav ševrda Neka, dakle, nepouzdana utvrda (nije utvrda ljubavi) I neka, iznenada, milost, Koja se preruši U mračno uskraćivanje. Neki bol pri nekom pokretu Koji srlja onesvešćen U žudnju koju slep proizvodi. Neko sad već ograničeno kretanje ruke, Ramena, vrata Suženo telesno polje Narušena dinamika kretnje Koja najavljuje nastupajući otkaz: Pokret ljubavi.
____________________________________
IRENA PLAOVIĆ rođena je u Beogradu 1992. Završila je Filološku gimnaziju i Srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu, gde sada radi kao docent na predmetima iz oblasti srednjovekovne književnosti i retorike. Objavila je više knjiga pesama: Iza oka, Veliko toplo, Temelji čega tačno, Ivičenje. Za aktuelnu zbirku Viškovi sebe dobila je književnu nagradu Novica Tadić.
Preplave me tako neka sećanja Od pre deset trideset sto pedeset godina Ne znam tačno Jer vreme ne postoji Sestrin drug peva na rođendanskoj žurci Ima pečurka frizuru i sladak je ali ja sam još dete i ne smem da se zaljubim Pa se setim – on je sad mrtav Drugarica koja se smeje sa bocom vina u ruci Ona nije umrla samo je nestala Pretvorila se u neko dvodimenzionalno biće Senka onog duha koji je nekad bila Kažu, sve se mi pretvorimo u svoje majke vremenom Njena je mahnito ribala prozore i podove Vidim svoje patike kako ulaze u hodnik Nekad poznate zgrade, sad strane potpuno Da li i zidovi pamte nas kao mi njih Skačem visoko u oblake dok igram lastiš Simod patike Opet imam devet godina Pa onda osamnaest Šaramo se teget olovkom za oči Iscrtavamo tribale po nadlakticama U kampu limenih baraka pijemo travaricu Sa komšijama Slovacima I kupamo se noću goli u moru Miris tečnog sapuna u porodilištu I strah od ružičastog novorođenčeta Koje je postalo moja briga A otkud sam ja sposobna da odgajam ljudsko biće Sestre se deru jer mi kesa sa odećom viri ispod kreveta, a stiže vizita Prvi razgovor za posao u struci Sindrom uljeza Ne želim tu nervozu u stomaku Želela sam da studiram filozofiju ili psihologiju Nisu mi dali, matematika mi je uvek išla Jurili smo kejom u bubi nas sedam naguranih ludaka, dimilo se kroz prozor ko iz odžaka On pali cigaretu pred mojim ulazom Sad već sredovečan i lud potpuno A nekad je predstavljao čitav jedan svet Crno pivo i crno vino crna kafa i crne somotke Crna martine i crne vijetnamke Smrad ulepljenih žvaka po školskoj klupi I miris tempera Drug koji me je spasao od udarca kamiona I njegov ćale koji namiguje dok nam donosi kafu i jafa kolače Vozimo se nas troje na njegovoj maloj vespi Do peskare idemo na noćno kupanje Ona mi kaže – toliko sam srećna da bih mogla da umrem Srećom nije Ova mala nije narodna, ona je uobražena govorile su babe na pijaci A ja ih gledala pognute glave Deda se držao za uvo i skakao na jednoj nozi uvek kada bismo odlazile kući iz sela nedeljom Kuća im je mirisala na kakao i rogač Guram bebu u kolicima a pored ide njena starija sestra, sa leve strane moja mama Srele smo deku sa plavim očima Zastao je i rekao mi “Vi ste najsrećnija žena na svetu” I znate šta, u pravu je.
**
Da li sam juče išla na more s decom Ili sam juče ja bila dete Mama je pevala ćiribiribela Mare moje odoh u marine Iako mama ne zna da peva Spaček je jurio na Brač Ja sam vozila na Hvar Moja deca šuškaju papirićima od čokolade Kesama od čipsa na zadnjem sedištu Šutaju se nogama koja će kako da legne Sestra i ja smo spavale nabijene licem na kvaku limenih vrata Nismo pravili pauze u Mc Donaldsu Jele smo mamine sendviče sa jajima Mrzim kuvana jaja Sad ja biram muziku u kolima Zaboravim da sam vozač pa odlutam mislima Ko onda vozi dok sam odsutna? Tata je uvek palio cigaretu dok vozi Često tako zaboravim da sam sad ja za volanom svog života Čekam da me neko poveze, pokaže put, pa se onda trgnem Ne, umem ja to sve sama Pa se setim nečeg pročitanog i kažem ćerkama “Your mom is just a girl living this life for the first time too”
___________________________________
JELENA DAVIDOVIĆ (1980) rođena je i živi u Novom Sadu. Piše poeziju, kratke priče i tekstove za pesme. Pesme i priče su joj objavljivane na različitim portalima, internet stranicama, časopisima, zbornicima i almanasima. Tri puta je bila učesnica u finalu državnog takmičenja u slem poeziji. Objavila je zbirku pesama “Najgora na svetu”, nakon pobede na pesničkom takmičenju, za Neos izdavaštvo, u aprilu 2024. Trenutno sprema pesme za drugu zbirku.
Prvi je put padao sa stabla. Bila je lipa. Grane joj kresao. Onda se negdje prelomilo. I padao je dugo, dugo je padao duljina pada ublažila je udarac. Pao na beton. Preživio. Drugi je puta padao sa građevine, balkona nedovršena. Drugi kat, prvi kat, prizemlje opet je dugo padao, toliko dugo, da se više nije ni sjećao tko ga je probudio. I opet preživio, na vrećama cementa. A treći put treći je put poletio. Kupovao je uvijek stvari rabljene, bagave, kakve više nitko ne kupuje, stare i dotrajale. Njegovi bi govorili nepotrebne. A on kupovao ustrajno jer oni što prodaju stvari bagave i sami su bagavi, svakakvi i nikakvi kao i on otprilike. Valjda se nadao kad sam postane roba trošna, nepotrebna, netko će ga sebi uzeti, čuvati i paziti kao rijetkost starinsku, dragocjenu. Samo to se rijetko i rijetkima dogodi. I treći put nije padao. Treći je put poletio.
***
ZIDAR
Miješa malter, šaluje stepenice, njegovo je tijelo trošno, dotrajalo pa ipak, u njemu još snage ima za miješanje maltera i kaže, evo, sve me ide. Pored njega tri Mladena pričaju ide li uz miješano meso vino, mineralna, piva I zovu ga Stari ajde provaj uz ovaj meni kako se slaže vino piva mineralna. I Stari svečano zasjeda na terasu što lijepo more gleda drhtavim rukama hvata se ubrusa i jela i kaže, evo, sve me ide Za to vrijeme tri mlada Mladena kradomice šaluju stepenice a Stari zaziva još malo rakije da sve to zabetonira. Sve je to pusta fikcija. Koje bih sve zakone prekršila kad bih mu bijele kante ponijela i s njim stepenice, bijele kule od kamena, podigla šapćem mu, ne govori ovo nikome, uzela sam tvoje ruke čvornate, tvoje noge žilave sve od sebe same rade. Kaže mi radim već šezdeset godina a misli nemoj me sad tu žaliti i kaže mi ma pusti postoje ženski i muški poslovi, nemoj se prljati. Ja mu ne govorim, a baš bih voljela prije smrti naučiti kuću ozidati ne mogu to obični smrtnici istom tom lakoćom njegovom pisati jer neke su biografije dovoljno velike samo za poeziju.
***
ZORKIN BOG
Gdje je nekada bila Zorkina kućica i baštica i divlja trešnjica, nikla je nova građevina. Svakim danom jedan po jedan komad neba uzima i dok raste meni je sve više Zorke u mislima u onaj dan kad je mojima preko ograde komad kruva pružila u dan kad nije bilo ničega, ničega. Djeci podajte, tako rekla je a vi možete i gladni zaspati. I dok stremi nova kuća nekuća prema visinama mene raduje jer taman kad pomisle da su Boga za bradu ulovili bit će to Zorkina marama, pod vrat vezana i Zorka će se sagnuti i komad kruva im pružiti s riječima Uzmi sine slobodno, tol’ko ti je potrebno da ovaj dan preživiš.
***
MARKO, UNUK MARIN
Nije njen unuk rođeni, nego ih je sudbina kao izbjeglice spojila, prepoznaše se dvije nesreće, mati s djetetom nezakonitim i cura nikad udavana. Mara je bila najsretnija kad je o Marku pričala. Marku sam predavala u jednom od onih otpisanih razreda, od kojih se puno ne očekuje, za njih se kaže: iz disfunkcionalnih su obitelji, što je eufemizam za problematične, što je topla voda i sapun za bakterije. Ta atmosfera malih očekivanja bila je opipljiva u učionici školskoga suterena, podruma sa malim rešetkama na malim prozorima. I naravno da smo se prepoznali kao luzeri, kao dvije slične nesreće, pogranični slučajevi, putovali smo istim lošim cestama, istim kvarnim autobusima Da je škola brod, mi bi bili u potpalublju, prvi potonuli, toliko o našoj budućnosti. I zato smo školski program zaturili, proučavali samo planove koji bi nas iz potpalublja izvukli, priče, basne, poeziju. I svi su danas zreli, odrasli lijepe pločice, postavljaju radijatore po slovenijama, austrijama pristojno zarađuju, i žive po vlažnim suterenima, sa malim prozorima i malim rešetkama. I jednom će, jednom s tog broda se spasiti. Samo Marko, on to nije dočekao mati mu nikad nije govorila o ocu. Nikada. Bojala se što bi mogla učiniti ta istina. A Marko nije pitao. Nikada. Iz nekog svog ponosa. Iz nekih svojih strahova. Samo se bijes neki u njemu nakupljao. Što mati nije spominjala, selo jest, nadugo i naširoko, sjeme mržnje na mater bacalo, ono raslo tiho, samozatajno. Marko se opirao tom svom korovu, pljevio ga, sjekao. Bio je tih, drag i umiljat, Mare ga kupovala, malim sirotinjskim poklonima, toplinom i bliskošću, i bijes taj u njemu nije pravo ni sazorio, i taman kad je stasao, i velik bio, dobar i privržen, kao heroji u pričama koje smo, mimo plana i školskog programa pričali, Marko je stradao. Smrt ga u zoru, u korijenu presjekla. I nijednog bijesa nije u njemu pronašla.
***
VIDANJE
Damiru Ovčini
Knjiga ti je neprohodna kao i svaka druga kalvarija. Spoticala se, padala, od nje se udaljavala, pa joj se vraćala, kao da hodam po već zgaženim visibabama. I sanjala sam kratke odsječne rečenice, u snu se pitala zaboravlja li priroda i šta ti je pisanje nego vidanje pisati da bi se živjelo i živjeti da bi se pisalo. Neki su ljudi kao priroda, kad voćke i stabla orezujete one u strahu od smrti počnu još bolje rađati. Drevna duša prirode sve zacjeljuje, i tamo gdje su rane najbolnije. To je kao kad šumu devastiraju, krvnički, da ništa ne ostane, zemlja tad pusti vrbolike, trave ljubičaste ljekovite, svakovrsne meleme, jer nakon ništenja, priroda je neumorna, novo je stvaranje vrijeme nježnosti i liječenja. Neki su ljudi kao priroda, duša joj neuništiva, jer ljudi i jesu priroda samo što to ponekad zaborave.
***
ESTETIKA MIGRACIJA
Došla je iz nigdine i dospjela u nigdinu jer za nju i sve njene zemlje su obećane udaljene, snovi na lancu vezani i svaki put kad se malo otrgnu za vrat ih prikolju i malo pomalo život iz tijela isisaju. I njena je sad priča lijepo ispolirana uglancana, kao ogledalo blistava. Gledam je, po prvi i posljednji put, na pijedestalu uzvišenu u modnoj kreaciji uokvirenu u uredu obasjanom misirskom mjesečinom obilja, uredu u kojem sunce nikada ne zalazi i zlati uramljenu fotografiju. Kreacija guštera što na suncu boje mijenja oklop su taj sačinile ona i njene prijateljice u malom fešn kontejneru, u bivšoj vojnoj kasarni i prošetao se taj oklop po osunčanim pistama europskih lijepih gradova tamo gdje snovi povremeno povire i nosio je taj oklop poskrivećke snove njihove i tijela njihova pokrio sve njihove nigdine i sada ih čuva u uredu šefice migracija lijepe, glamurozne kao da zrno blata na ovoj vasioni ne postoji kao da ne postoji crno ispod nokata, bijeda nikakva samo i samo ljepota ljepota različitosti u uredu šefice migracija. Mali šareni leptiri pribadačom zakačeni u privatnu kolekciju.
__________________________________
ROBERTA NIKŠIĆ (1982-) rođena je u Mrkonjić Gradu, odrasla u Velikoj Kladuši, diplomirala teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, Ženske studije završila u Zagrebu, tečaj za turističkog vodiča u Dubrovniku. Živjela i radila u Otočcu, Slunju, Sarajevu, Zagrebu, Dubrovniku i Cavtatu, Bihaću. Radila s đacima, turistima, migrantima, nešto od tih života je zabilježeno u pjesmama. Objavila je zbirke poezije Otmica Europe (2017) i Patela (2019) i roman o izbjeglištvu Kućica za puževe (2025). Zbirku Čovjek je šuma je zavrijedila za pobjedu na natječaju Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2024. godinu. Piše za portal Polis.ba, povremeno objavljuje na Ajfelovu mostu. Za tekstove o životima migranata dva puta nominirana za European Press Prize.
čovjek-časopis 