Category: poezija

NE ZNAM

Ništa ne znam o drveću.
O stablima što putuju u nebo,
jer im zemlja ne dopušta
kretanje prostorom,
već samo uspinjanje i uspravnost.
Životinje motre me iz jazbina
u strahu da bezrazložno
ne ranim njihova divlja srca.
O pticama ništa ne znam.
O mahovinama, vodama.
O svome ostarjelom tijelu koje zaboli
svaki dodir drugog tijela.
O bolestima propuštenim
kroz stanične membrane
u jezgru bića.
O neumornom srcu.
Ne znam iščitati hijeroglife krvnih žila
ispod kože koja se čini kao svila,
a nije. Više nalikuje
oporoj kori drveta
koja skriva izvor krvi i vode
u arhaičnom zapisu života.
O ljudima najmanje znam.
O dahu što izlazi iz usta.
Riječ kao leptir oblikuje cvijet
u vakuumu svijeta.
U nestajanju, u magli vremena,
varkama trenutka. Pamćenju
davnog sna da živimo.

***

PODVLAČIM CRTU

Podvlačim crtu u pogledu.
Gledam bijelo: kožu novorođenog djeteta.
Crta izmiče u jesenji dan, u minule tuge.
Moje dijete više nije dijete.
Njegovo tijelo obilježila je bol.
Ruke mi postaju sedra
pod bijelim slapom protjecanja.
Tirkiz jezera među prstima.
Ništa od onoga što postoji
u nesređenom svijetu
više nije važno.
Ptice nadlijeću misli, čini se,
poznaju njihovu nemoć.
Podvlačim crtu, zaustavljam vrijeme,
kao da to mogu, služiti neizrecivom.

***

BIJELO

Mlijeko, sir, cvijet ljiljana, irisa, gladiole.
Gledanje oblaka iz aviona.
Ledena voda, snijeg od studenog do ožujka.
Vrhovi Alpa, vapno kojim zasipaju mrtva tijela
u zajedničkim grobnicama. Bijeli jezik u bolesti.
Bijela riječ šutnje. Zamišljam bijelo srce i bijelu krv.
Bijeli obraz smrti u bijeloj pjeni oluje.
Bijeli zid plača. Bijela kost povijesti.
Bijela noć bez ljudi.
Bjeloočnica je ovratnik u pogledu
lutajućeg pjesnika kojem bijela prašina
ostaje na stopalima.
Bijeli tanjur budističkog redovnika.
Bijeli list papira, tabula rasa.
Bijelo zvono prisjećanja u idejama razuma.
Poezija je tvrd, bijeli kamen.
Crtež ljubavnika na bijelom pergamentu.
Bijela gljiva prekrit će svijet.
Slušati ispod bijelog stabla neispjevane pjesme.

***

NA SUPROTNOJ STRANI

Ne postoji puteljak koji odvodi
primordijalne strahove
u prikladan trenutak.
Smrtni koraci traže
u nepreglednom
prostoru očuvane slike.
U prstu spava pas,
u očima psa umrla prijateljica.
Dok iz šalice ispijam
toplinu sjećanja, osjećam
kako bivam u svim bićima.
Ovdje, u na brzinu
potrošenom vremenu,
i ondje, na suprotnoj strani.

***

VRATA KOJA NE ZNAM OTVORITI

Smrt se smije ispod jastuka
lupanju moga srca u noćnim satima.
Srce hoće da ga povede
Elizejskim poljima,
ali nedostaje mu hrabrosti.
Kraj je obrnut početak.
Čega se plašiš, pita smrt.
Toga što nećeš biti, ili
što te nije bilo?
Na istoj su udaljenosti
vrata koja ne znaš otvoriti.
A možda i more, otoci od oblaka.

*

“Poezija afirmacije filozofije, ili dubinski filozofična poezija, može se pisati bez ijednog citata ili bilo kakvog poziva na sistematizirano znanje filozofije, kakvo profesorica filozofije Marija Lamot ima. Jedini filozof koji se izrijekom spominje jest Heraklit koji je svojim fragmentima uzvisio fragment kao značenje koje samo sebe osvjetljava i ne treba svjetlo cjeline nego je samostojeći entitet. Nešto od te iluminirajuće naravi fragmenta, izvučene iz mnogo većeg svjetla, nose gotovo sve pjesme ove knjige. Posrijedi nije izvanjska površna koherencija ove zbirke nego njezin duboki unutrašnji povod, razlog i težnja, a ona glasi: dokučiti izvorni ili krajnji smisao.
Ovo je i ambiciozna poezija i upravo zato ima puno negacija, puno svojih „ne znam“. Jer ono što bi Lamot htjela dokučiti nitko nikad nije i neće: razlog našeg postojanja. Iako nosi neke elemente religijskih istina ne može se reći ni da je ovo kršćanska poezija, kao što nije ni filozofska u užem smislu riječi. Ona je meditativna i kontemplativna. Nastala iz otpora banalnosti svakodnevice te iz otpora svijetu ljudi. “Ljude najmanje poznajem“, kaže Lamot, potvrđujući da je bodlerovska definicija pjesnikove otuđenost i određivanje oblaka kao njegove jedine domovine ono što vrijedi i za ovu istinsku pjesnikinju.
Zašto istinsku? Jer otpor filozofiji kao nečemu što se predstavlja kao kulturni kapital , otpor praznoj svakodnevici i otpor prema ljudima su stalni i trajni okidači gotovo svake njezine pjesme.
Glas Marije Lamot pripada jakim glasovima stalne upitanosti nad svim, stalnog razlaganja, raščlanjivanja, i na neki način bivanja barem centimetar iznad zemlje, i barem nekoliko centimetara bliže vlastitoj nutrini negoli je to uobičajeno.
Sraz duhovnog i materijalnog, sraz emocije i misli najbolje sažimlje, pa i otkupljuje, pjesnička riječ. Riječ „riječ“ se izrazito često spominje. No, sraz nikad ne može biti do kraja zacijeljen.  I ta činjenica je ono što ne dopušta, u slučaju Marije Lamot, klasifikaciju njezine poezije kao pesimistične. Jer ona dotiče istinsko mjesto umjetnosti, njezin pokušaj da zašije ranu, rupu, u bitku, u pojavnosti, u procjepu između varljivih osjetilnih percepcija i onih nadosjetilnih te između racionalnog, institucionaliziranog znanja i predracionalnosti ili postracionalnosti poneke filozofije i poezije.
Opetovani motivi snijega, bjeline i čistine, doimaju se kao da dolaze iz slojeva podsvijesti. Snijeg nije racionalno shvatljiv, ali je shvatljiv na metafizičkoj razini. Stabla, kao drugi najčešći motiv, donekle su shvatljiva kao motiv. Ali snijeg ima zablješćujuću, gotovo otajstvenu snagu kod Lamot.
„Vrata koja ne znam otvoriti“ dobro je odabran naslov jer je riječ o onim zadnjim vratima, pred kojima smo svi nijemi. To su vrata koja daju odgovor, ako se otvore, na smisao ljudskog postojanja. Očekivano je da ih Lamot ne zna otvoriti ali to što pokušava znak je visoke ambicije poezije koja naizgled vrvi negacijama a zapravo je u postupku hrabrog bilježenja drukčijih putova mišljenja i osjećanja bića u svijetu.” – Irena Matijašević

____________________________________________

MARIJA LAMOT rođena je 22. prosinca 1959. u Krapini, gdje je završila osnovno i gimnazijsko školovanje, a filozofiju i sociologiju diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bila je zaposlena kao profesorica u gimnazijama u Zaboku i Krapini, a od 28. 12. 2022. nalazi se u mirovini.
Objavila je devet zbirki pjesama: Zrcala začuđena suncem 1993., Vrijeme radosti snijega 1998., Priprema za obiteljsku fotografiju 2001. Pjesme iz ove zbirke uvrštene su u antologiju „Off line – hrvatsko pjesništvo devedesetih“ (Quorum,5/6,Zagreb, 2001.). Zbirka Mrazove sestrice objavljena je 2005., Neprestano stvarima mijenjam imena 2008., Mjesto gdje prestaje prostor 2012., Zašivene riječi 2016., Kalendar sna 2022., Vrata koja ne znam otvoriti 2025.
Poeziju objavljuje u časopisima Poezija, Tema, Republika, Vijenac, Riječi, Strane, Polja, te u emisijama 3. programa Radio Zagreba ( Poezija naglas, Šest minuta poezije u šest). Njene pjesme uvrštene su, među 70-tak suvremenih hrvatskih pjesnika, u Panoramu der zeitgenössischen kroatischen Lyrik (Most/The Bridge, DHK, 2018.). Piše prikaze pjesničkih zbirki suvremenih pjesnika. Filozofske stručne članke objavljuje u časopisu Metodički ogledi. Suautor je udžbenika Etika za 1. razred gimnazije, 2003.
Članica je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog filozofskog društva.
Dobitnica je književne nagrade Vesna Parun za 2019. godinu, te odlikovana Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.