Category: esej

ESEJ IGORA MANDIĆA, iz knjige “PREDSMRTNI DNEVNIK”, VBZ, 2017.

esej

STAROST KAO PREDVORJE SMRTI

E, da samo “počinje”, jer kako bih znao kad je zaista počela: malo se kome mili čisto i bistro reći da je star(ac) – jer to je nešto stidno, kao spolna i/ili duševna bolest – a što je najgore i najpokvarenije, moderno društvo, predvođeno medicinskom industrijom, u tome im uvelike ide na ruku. Pa se tako starcima tepa o nekakvoj “trećoj dobi”, o “dostojanstvenom starenju” (???) i slične blezgarije kojima je jedini cilj do kraja izmusti posljednje novčane rezerve svojih žrtava. Pod sličnim sloganom, kako medicina više nikome ne dopušta umrijeti mirno, logično, u skladu s godinama, starež je izvrgnuta svakovrsnim mučenjima – vježbanju po “velnesima”, premazivanju čarobnim mastima, šopanju kriminalno smućkanih nazovikoktela za produljivanje života…, pa je tako postignut cilj iz jednog vica: “Moderna je medicina toliko uznapredovala da više nijedan čovjek nije – zdrav!” Od kolijevke pa do groba, svi smo samo medicinska roba. To je inkarnacija onoga duhovnog opijata, koji nam šikljaju u vene i začepljuju usta: od rođenja pa do lijesa, svi smo samo vjernička smjesa… Pa tako kaže i već citirani S. Critchley: “Jedino svećenstvo u koje svijet zaista vjeruje jesu liječnici i njihov poziv; kao što vjeruje u cilj njihovih lijekova, primljenih kao svete tajne (sakramenti) i njihovu tehnologiju koja podržava dugovječnost, jedino dobro koje život na Zapadu ne dovodi u pitanje…” Zaustio sam se upitati, u kojoj se dobi (godini) netko odlučuje opredijeliti za starca i kad će/hoće li netko drugi to za njega odlučiti. Jedan glasoviti njemački filozof, Karl Jaspers (1883. – 1969.), dugo prije stjecanja filozofske slave radio je početkom 20. st. kao asistent na psihijatarskoj klinici u Heidelbergu i na osnovi pedantnog neuropsihološkog dnevničarenja stvorio je jedo od temeljnih djela u toj znanosti, naime “Opću psihopatologiju” koja je, premda je rezultat saznanja do kojih se moglo doći do 1913., navodno još i danas važan svjetski priručnik. Tu knjižurinu (cca 900 str.) uskoro se sprema u cijelosti objaviti Matica hrvatska (u prijevodu Ante Stamaća), a ja sam na vrijeme sačuvao jedan istrižak (zapravo njen četvrti dio) objavljen u mjesečniku “Republika” (DHK, g. LXX, br. 5, svibanj 2014.). Iz toga pabirčim neke podatke stalno na oprezu da se Jaspersovi stavovi iz ove knjige ne bi nekritički poopćavali, jer on je prvenstveno bio – kliničar u umobolnici. Pa, tako kaže, a propos biološke fraze starosnih dobi, kako su cjelovit ljudski život znali dijeliti na vremenske odsječke od kojih bi svaki obuhvaćao 7 (Hipokrat), ili 10, ili 18 (J. F. Erdmann) ili nekako drugačije razdijeljene godine. U svim tim razdiobama zapravo se razlikuju tri glavna odsječka, koja umnažaju još i uzajamni prijelazi i vlastite podraščlambe: posrijedi su rast, zrelost, povratni put. A za staračku dob važi: “U somatskom pogledu zapazit ćemo sve manje vode, sve više otpadnih tvari, povišenost krvnog tlaka, opadanje snage mišića, opadanje vitalne snage pluća, smanjenje brzine kojom zacjeljuju rane, smanjenje unutarnjeg fiziološkog vremena. Jačanje nepovoljnih svojstava staračke dobi odvija se naizgled u prijelazima – no kao proces bi ipak morao postojati nekakav ‘skok – u pravu bolest’ (podvukao I.M) – i to od grintavih starkelja do teških defektnih stanja i rastrojstva senilne slaboumnosti… (…) Od bolesti IZ starosti razlikovati nam je bolesti U starosti (naglasio K.J.). Psihoze koje se svode uistinu na proces starenja sve se manje uzimaju u obzir. Možda je senilna demencija jedina staračka bolest, počiva naime prvenstveno na nasljeđu, dok su ostale staračke bolesti pretežitim dijelom nasljedne boli posebna kova…”
U starosti, kao predvorju (čekaonici) smrti, naguravaju se likovi raznoraznih ambicija: jedni se otimaju barem za još jedan dah, griz, dim, liz, srk i grčevito se drže sakramenata koje im udjeljuju svećenici u bijelim odorama (kao iz nekog glupavog SF/ZF filma), drugi, pak, frkću na sudbinu, psuju posljednje životne trenutke, čak očajavaju, ali bez hrabrosti da nešto poduzmu sami protiv sebe, treći su, pak, u filozofijskom stuporu, pomireni s ishodom kad god došao… Ali, koji “ishod”? Tzv. “brzu i neočekivanu smrt” priželjkivali su milijuni i velikih i malih ljudi, ali nitko se nije mogao okladiti u takav ishod. Uvijek umiremo pogrešno, tj. kurvinska nas smrt iznenađuje svojom inventivnosti (da ih izmišljate u romanu, ne bi vam vjerovali).

Učlanjivanje u starost

No, zaustio sam nešto o trenutku stupanja u starost. Stvar je u mojem slučaju užasno “banalna”: naime, nisam kročio ni u koju pravu bolest kad sam kolovoza 2004. shvatio kako je moj dotadašnji odrasli/zreli život dokrajčen. Tada sam ušao u proces raspadanja koji se zove starenje kao predvorje smrti. Ta “užasna banalnost” bila je smrt moje/naše kćerke, nakon čega mi je preostalo samo starenje. Imao sam dotle intenzivan period ostvarivanja životne punine, kako sam je ja poimao: otkako sam se 1965. (u svojoj 26. godini) ustalio sa Slavicom u Zagrebu, do 2004. (kad sam imao 65 godina) trajao je taj život odrasle osobe, na koji se nemam razloga osvrtati ni s razočaranjem, ni s hvalisavosti… Kako taj prijelaz nije bio “skok”, nisam ga bio ni prepoznao na vrijeme: ali STIGMA SMRTI koja se u mene utisnula zbog Adine smrti prodirala je u mene sve dublje i dublje dok mi i kosti nije progrizla. Ako usporedim tih četrdesetak godina aktivnoga/zrelog života s računicom mog starenja, onda proizlazi da sam u njezinom članstvu nekih 11 godina (2004. – 2015.). Ali, neću još dugo, jer upravo revidiram onu svoju prošlogodišnju drsku tvrdnju kako mi “nije ništa” i da ću “umrijeti zdrav”. Onda mi nije bilo ništa jer nisam htio podrobnije gledati, a uistinu bilo mi je SVE ONO ŠTO JE NIŠTA. Kožnata vreća pušta na sve strane, a ipak sam se, usprkos upozorenjima, dao uhvatiti u mreže medicinske tehnologije i njenog najgoreg izdanka – farmakoterapije!!! U trenutku slabosti neoprezno sam podletio pod medicinsku aparaturu i dopustio biti kljukan “sakramentima” (a la: ovaj lijek je vaš bog i nemajte drugih bogova osim njega!). I još me zovu “Poštovanim Bolesnikom”!?
Kad nas tako gledam, poslušno posjednute u bolničkim čekaonicama, kako u rukama pažljivo peglamo “nalaze” i “uputnice”, treba(m) shvatiti da smo na tome mjestu već u predvorju smrti (a ponekoga svećenika u civilu među nama već odaje miris tamjana kojim je prožet svaki djelić ne samo njegove odjeće već i kože: time je predsmrtno uzdušje kompletirano!). “Mrska starost” (Sofoklo prema Burckhardtu) poraz je bivstvovanja, rugalica svakoj i bilo kojoj “providnosti”, pa bi je najbolje bilo na vrijeme spriječiti. Ali, kako znati kad nastupaju muke, u kojima će preostati samo “sluz i žuč” (Aristotel) i u kojem bi nam trenu na um impulzivno mogla doći pomisao kako je još bilo najbolje – uopće se ne roditi? Recimo, među onim poznat(ij)im samoubojicama, koje sam ranije paušalno i naprečac popisao, pouzdano se zna da su neki od njih prekinuli svoj život kako bi se izbavili tjelesnih muka.
Kaže se kod Euripida (prema Burckhardtu) da “mi starci nismo ništa drugo već čopor, privid, te lutamo okolo kao podržavani snovi, ali razuma više nema u nama koliko god uobražavali da smo razboriti”. Pa, čak i kod Homera (prema J.B.) “i bogovi mrze starost”.

Oda staračkoj dobi

Svi mrze starce, ali ne više nego oni sami sebe. Starci su suvišni, uzalud su izrastali: oni ne žive, oni su naprosto tu, poput drveća u parku. Starci uživaju u novinskim osmrtnicama, jer tako znaju kako su oni samo još koji dan na životu. Starci broje pokojne vršnjake i ponose se kako su ih nadživjeli. Starci na sprovodima bacaju uroke na moguće kandidate za nove pokojnike. Starci bi pobili svu mladež, jer se ovoj – još diže i/ili vlaži. Starci sline za mladosti i hvale se kako su slobodni od napasti (“Sretan sam što sam umakao bijesnom i svirepom tiraninu”; Platon u “Državi”). Starci su pohlepni, kakvi su bili i u mladosti/zrelosti. Starci su izješe, što im je godilo i ranije. Starci škljocaju svojim umjetnim udovima, osim jednim – nepokretnim. Starci, napokon, to smo svi mi: neki se rađaju starmalima, neki će umrijeti ne odrastavši. Starci odavno nisu ideal “zrelosti”, jer su prerano strulili ili ih je bjesnilo tuđe mladosti prerano otrusilo. Starci su, ipak, dobra pojava u svijetu, jer se barem imamo s kime uspoređivati i nadati se da im nikada nećemo biti nalik. Starci su naličje naše umišljenosti i time dobrodošli iscjelitelji da bismo, barem, naučili kako manje – mrziti sami sebe.

IGOR MANDIĆ (1939, Šibenik; Zagreb)

MIROSLAV KRLEŽA (Zagreb, 1893. – Zagreb, 1981.), iz zbirke eseja “MARGINALIJE / o gradovima i ljudima / 133 varijacije”, Ljevak, 2016.

esej

Marginalijama se uvriježilo smatrati onaj dio esejističkih zapisa Miroslava Krleže koji je povezan s njegovim leksikografskim, radom na enciklopedijama. Sam je pisac termin marginalije uveo u svoj naslovni registar znatno ranije (1921), baveći se slikama Petra Dobrovića. No i kada je rukopisnu građu, koju radno naziva ‘marginaliom lexicograpshicom’, koristio u pripremi esejističkih fragmenata što ih je publicirao u tematskim i kompozitnim cjelinama zajedno s citatnim ekscerptima iz vlastitog djela, takav oblik ne naziva marginalijama, već varijacijama. Marginalije se od (drugih) varijacija razlikuju prema povodu i karakteru teksta – impresiji, a ne strukturiranošću ili naročitim redaktorskim pristupom, sudeći barem prema razmjerno malom oglednom zbroju rasutih fragmenata takve generičke osnove koji su autorizirani. – iz pogovora Vlahe Bogišića, priređivača.

ESEJ DUBRAVKE UGREŠIĆ IZ ZBIRKE “DOBA KOŽE”, Fraktura, 2019

esej

LJUDI SU VELIKA NESREĆA

/“Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u višem, kišovitom, neideologiziranom smislu te riječi: glupost je nebeska sila koja djeluje kao teža ili kao svjetlost, kao voda i, uopće, kao svemirski element” – Miroslav Krleža, Na rubu pameti”/

1.
Nedavno mi je netko postavio pitanje koje trenutke u životu pamtim kao trenutke apsolutne sreće. Pitanje me porazilo. Riječ ‘sreća’ ne postoji u mome vokabularu, a pitanje jesam li sretna nisam sebi postavila već tridesetak godina. Trenuci sreće su rijetki, promucala sam, kupujući vrijeme. Treba dočekati određenu dob da si čovjek može dopustiti takvu trivijalnost, poput te, da su ‘trenuci sreće’ rijetki. Zamišljam da sam u toj dobi. Dob mi služi kao alibi.

Ljudima od vjere lakše je. Kakvu god svinjariju počinili, od pelješenja nečijeg novčanika do ubojstva, Bog je tu da im oprosti grijehe. Vjernici zbacuju teško breme grijeha i rasterećeni kreću dalje. I, eto, posve validnog razloga za sreću! Nisam vjernica, pripadam zanemarivom postotku ljudi na svijetu. Pa ipak, vjerujem u nikad provjerenu tvrdnju da je baš ovo najbolji od svih mogućih svjetova.

A kad sam već izustila ovu likvidnu trivijalnost, prisjećam se i trenutaka apsolutne sreće. Pritom nisam profesionalni lovac na sreću, nemam hobi s visokim kvocijentom sreće, nisam ni alpinistica ni jodlerica. Ja sam mračno, urbano ljudsko biće i moji trenuci sreće doista su rijetki.

Bilo je to u mojim kasnim tinejdžerskim godinama, mogla sam imati sedamnaest godina, ljetovali smo na Crnome moru. Nisam bila loša plivačica, iako se na Crnome moru svatko mogao osjetiti neustrašivim. Naime, tamo nema morskih pasa, a jake struje vuku plivače na pučinu. Zato su na crnomorskim plažama postojale spasilačke službe i osmatračnice (nešto kao bugarski Baywatch live, ali bez Pamele Anderson), to jest postojale su za vrijeme komunizma, kada su životi komunističkih masa bili dragocjeni. Kako stvari stoje sada, ne bih znala reći. Toga dana bila sam s nekim društvom na divljoj plaži, gdje nije bilo osmatračnica i spasilačkih ekipa. I tako sam se, ni sama ne znajući kako mi se to dogodilo, našla usred pučine, s blještavim suncem visoko iznad glave. Najprije me zahvatilo grozničavo veselje, a zatim sam se smirila, zatihla i tako plutala neko vrijeme. A onda je kroz mene (da, možda je to pravi izraz) prošlo nepregledno jato ribica. Osjećala sam se kao da kroz mene klizi tekuće srebro, bila sam “njihova,” bila sam velika riba, one su pripadale milijunskom jatu malih. Nisam se uplašila, uživala sam, u tome času bila sam tek puki primjerak riblje vrste. Pogledala sam prema obali, negdje u daljini nazirala se figura plivača. Nakon nekog vremena, razaznala sam lice prijatelja koji je pritjecao u pomoć. Zajedno smo se vratili na obalu. More nas je izbacilo nekih dva ili tri kilometra dalje od mjesta s kojega smo krenuli.

I drugi trenutak sreće koji pamtim bio je “riblji.” Taj se dogodio prije nekih petnaestak godina. Ljetovala sam na Jadranskome moru, na otoku Lastovu. Turista nije bilo, rat tek što je bio završio i ja sam, posve sama, plivala u nekoj pustoj uvalici. U jednome trenutku, nekih desetak metara od mene, iz vode je iskočio dupin. Bio je to apsolutno veličanstven prizor: golemo ljeskavo tijelo s kojega pršte kapljice vode obasjane suncem! Osjetila sam da se moje srce – da li od straha ili od sreće – stislo u grumenčić veličine vrtne jagode. Dupin je nestao, a ja sam zabrzala prema obali.

Da, znam, teško je osjetiti poštovanje prema osobi čiji su trenuci apsolutne sreće vezani uz morsku faunu. Nemam ništa protiv riba, ali nemam ništa ni za njih. Susrećemo se u uobičajenoj krvnik-žrtva konstelaciji: one su na tanjuru, tek skinute sa žara, ja s tanjurom ispred sebe i vilicom u ruci. Zato će prije biti da su trenuci apsolutne sreće zapravo povezani s vodom, s povratkom u neko pra-stanje kojega se ne sjećamo, niti ga se možemo sjećati, ali ga zato mutno pamte naši geni. Bilo je to prije tko zna koliko milijuna godina, to pra-stanje, kada smo svi zajedno, i postojeće i još nepostojeće vrste, živjeli kao u kakvim besplatnim toplicama.

2.
E, sad, da ove retke objavljujem u nekim hrvatskim novinama, netko bi me već teško optužio da sreću zamišljam kao komunizam, jer spominjem “besplatne toplice” i zagovaram “jednakost svih bića na zemaljskoj kugli,” te umjesto da se ribi obraćam kao ribolovac ili moreplovac, ja zagovaram “bratstvo i jedinstvo” svih živih vrsta, uključujući i ribe što plivaju u bugarskim vodama. A bugarskim, to je isto što i srpskim, nije li? I tu odmah postaje jasno zašto je riječ sreća nestala iz moga vokabulara. Zbog gluposti!

Već godinama živim u carstvu gluposti. Glupost je s vremenom postala preteška, izdišem pod njezinom težinom, ničim se više ne da ukloniti. Nekada sam pokušavala sa smijehom, pomagalo je. Sada je glupost naprosto zalegla, osvojila sav prostor i potrošila sav kisik. Glupost je prije četvrt stoljeća samouvjereno uzela mikrofon u ruke i stala na pozornicu. I nema nade da će u neko dogledno vrijeme sići. Kriješti s tim mikrofonom u ruci bez prestanka, zahtijeva da je slušam i da joj se divim. Glupost je u tih četvrt stoljeća ušla na velika vrata u vrtiće, u osnovne škole, srednje škole, na fakultete. Glupost je u međuvremenu odgojila nove generacije svoje djece, koja danas hitro zaposjedaju mjesta. Glupost je ušla u novine, televiziju, medije, čak i u moje tako malo i nezanimljivo polje, u književnost. Glupost piše svoje autobiografije, glupost promovira i nagrađuje kritičare koji će je podržati. Glupost je meni i mnogim drugim ljudima uzela radno mjesto i istjerala nas na ulicu. Nekadašnji šoferi, električari, sitni lopovi, ubojice, vodoinstalateri, vozači kamiona, nekadašnji novinari i novinarčići, profesori i profesorčići, psihijatri, generalni, historičari, sitni žicari, šibicari i pokeraši – znali su kako da nas pokradu i zasjednu nam za vrat. Glupost vlada i ne dopušta nam da dišemo. Ako se netko i pobuni, glupost se odmah razgalami, pusti svoj vrisak kroz tisuće i tisuće pravedničkih usta. Buka je nepodnošljiva.

Glupost se konstantno žali i žaljaka, glupost je dosadna kao zubobolja, glupost je lakoma, gluposti se uvijek čini da je zaslužila više. Glupost se busa u svoje rodoljublje i misli da za dobrovoljni posao voljenja domovine mora dobiti punu financijsku satisfakciju. Hrvatski dragovoljci, ratni veterani, dobili su od svoje domovine državne penzije. Mnoge premašuju prosječne hrvatske penzije za desetak puta. Militarizirana glupost već četiri mjeseca štrajka na ulicama Zagreba tražeći više. Ispada da su ti brojni dragovoljci – invalidi, pravi i lažni, ratnici, pravi i lažni, muške maškare odjevene u crne majice s velikim bijelim križevima na prsima (hrvatski križari!), ili šalove s dizajnom hrvatske šahovnice – duboko u pravu! Jer tko bi normalan volio takvu i slične zemljice besplatno?!

Glupost obožava sprovode. Osim talijanske mafije iz američkih filmova, i Balkanci su jaki u umjetnosti sahrane i sahranjivanja. Hrvati u posljednje vrijeme kao da jedva čekaju da netko umre, pa da se bace u naricanje i zapomaganje. Sahrana generala Praljka, ratnog zločinca koji se ubio u sudnici dok su mu suci čitali presudu, je savršen primjer. Dramatične slike padanja u nesvijest, držanja posmrtnih slova i ronjenja javnih suza prava su poslastica za medije. Prva novinarska pera ispisuje plahte papira ovlaženog autentičnim suzama. Neke ljude, kao nedavno preminulog popularnog pjevača zabavne glazbe, marljivo sahranjuju po dva puta, jednom u mjestu stanovanja, drugi put u mjestu rođenja. Najviši umjetničko-dramaturški standard sahrana dostigli su Titovi “grobari,” i nitko ih do sada nije nadmašio, iako, što se nadgrobnog spomenika tiče, Franjo Tuđman ima ljepši. Hrvati doista vole sprovode. Na tuđim sprovodima Hrvati do mile volje žale i oplakuju sami sebe, tu “šaku jada” koja je od njih preostala.

I dok uz pomoć mjenjača listam televizijske kadrove s ratnim veteranima, koji što stojećki, što iz invalidskih kolica, šalju u svijet revolucionarno-emancipatorsku poruku da domovine, ma kakve bile, ne treba ljubiti besplatno; kadrove s novoizabranom hrvatskom predsjednicom, koju hrvatski birači nose (u mislima, dakako) kao katolički vjernici na proštenjima svoju Gospu, najednom mi se cijela ta “slavna” borba bivših jugoslavenskih naroda i narodnosti za nezavisnost, slobodu, državnost, nacionalni identitet i sl. otvara pred očima kao televizijski reality show; kao dinamična smjena opačina, ubojstava, pljačke i otimačine kuća i kućica, rodnih gruda i brda, dukata i novaca, penzija i stanova, bankovnih knjižica i ušteđevina, ćupova sa zlatom i bačvi s vinom, kesa s novcem i pršuta, tvornica i koncesija, benzinskih pumpi i hotela, vila i zemljišta, mjesta u sabornicama i ambasadorskih mjesta.

Što je s nama koji smo dobar dio života potratili tumačeći tuđu dobru zabavu, ‘reality show’, kao svoju duboko ponižavajuću stvarnost? Što je sa svima nama?! Jer svi smo mi, na ovaj ili onaj način, bili i ostali taoci gluposti, bilo da smo čistili njezine cipele, bilo da smo vjerovali da unosimo prosvjetiteljsko svjetlo, bilo da smo živjeli u ilegali šutnje? U boljim vremenima policija bi naprosto isključila ‘reality show’ program. U lošim vremenima najviše instance hrvatskih i srpskih sudova oslobađaju krivice ratne zločince, ubojice i pljačkaše.

Nezaboravnu repliku jedne sarajevske djevojčice upotrijebila sam nekoliko puta. Djevojčica je za vrijeme granatiranja Sarajeva završila u bolnici, na psihijatrijskom odjelu. “Čega se najviše bojiš?,” pitali su je liječnici. “Ljudi”, odgovorila je djevojčica. Djevojčica bi danas morala biti mlada žena koja se bliži tridesetoj. Nadam se da je naučila živjeti sa svojim strahovima. Ljudi su velika nesreća – i to je prva pretpostavka života među njima. Odonda je prošlo mnogo godina, dovoljno da se razoreni život ponovo sastavi, da rane zacijele, da se strahovi zaborave.

Od akcije “Oluja”, u kojoj je iz Hrvatske istjerano dvjestotinjak tisuća hrvatskih građana srpske nacionalnosti, protekle su dvadeset i tri godine. Mnoge su kuće spaljene, u mnoge su se uselili drugi ljudi, malo je tko, osim najupornijih, uspio povratiti imovinu i vratiti se u Hrvatsku. Sredovječni povratnici Dušan i Mara Novaković vratili su se nedavno i ostali bez svoje imovine po drugi put. Netko je na njihovu seljačkom imanju podmetnuo požar. Njihova prva susjeda boji se noći: “Zaključavam se i pretrnem čim pas zalaje. Nije nas više strah divljih životinja, strah nas je ljudi”, rekla je.

Sve to, čini se, razumiju i kreatori nove Netflixsove serije, u kojoj se životinje, kojima je dosta terora ljudi, pridružuju globalnom životinjskom pokretu otpora. Kadrovi u kojima lavovi, tigrovi, slonovi, nosorozi, ali i sitan životinjski živalj, konačno pokazuju svoje zube, ispunjavaju me ako ne baš srećom, onda svakako zadovoljstvom. Kao što rekoh na početku, plivam s ribama.

2015-2018.

DUBRAVKA UGREŠIĆ (1949, Kutina; Amsterdam)

esej DENIZE MIFTARI: KĆERKA FEMINISTE /Kako očinska podrška može promijeniti svijet/

esej

Živim u Belgiji od svoje treće godine. Moji roditelji su napustili Kosovo 1998. godine, u toku rata. Otac je bio radikalan čovjek, posebno kada se radilo o mom obrazovanju i nezavisnosti. Oko te dvije stvari se vrtio moj svijet. Ništa više nije bilo važno.

Iako su kod ostalih ljudi vladala podijeljena mišljenja o tome kako me odgajao, to njega nije zanimalo. Štaviše, mislim da je ispravno reći da ga je bolio đon za ono što su drugi albanski roditelji govorili o razvoju mog identiteta. A, iskreno, taj se identitet nije baš poklapao s tradicionalnom albanskom vizijom djevojke “koja bi trebala ostati kod kuće”.

Za njega bi najveća noćna mora bila da sam se eventualno udala prije svoje 25 godine (najranije) i da nisam završila studij. Moju diplomu je stalno nazivao kartom za slobodu, koju mnoge Albanke nemaju — kao neku vrstu ugovora u kom piše: “Ja sam individua sama za sebe i ne možete me iskorištavati. Ne trebate mi u životu.”

Kada sam imala otprilike 14 godina, prvi put sam razvila romantične osjećaje prema nekome. U mom slučaju, riječ je bila o jednom dečku. Budući da su mi roditelji uvijek dopuštali da otvoreno iznosim svoja razmišljanja i osjećanja, shvatila sam da je i to bilo nešto o čemu sam s njima mogla pričati. Tako sam im rekla da sam se ludo zaljubila.

U početku su bili šokirani, no saslušali su me (čitaj: mami je skočio pritisak jer sam bila premlada, a tata je pokušavao sagledati širu sliku). Ni jedno ni drugo nisu odobravali moju vezu zato što su smatrali da sam bila premlada i da nisam mogla balansirati školu i momka. Nakon što sam malo bolje promislila o svemu, uvidjela sam da su bili upravu, pa sam te iste sedmice raskinula s njim. Prolila sam koju suzu misleći da je mom životu došao kraj, ali na kraju sam ga preboljela.

Kasnije, dok sam sazrijevala, često smo razgovarali o vezama. Roditelji bi me s vremena na vrijeme i pitali da li mi se neko sviđao ili da li sam s nekim pričala. Na taj način su provjeravali šta se događa kod mene i stvorili sigurno okruženje u kom sam mogla govoriti o ovoj temi. Bilo im je draže da bez ustručavanja komuniciram o svom privatnom životu nego da pravim sve one “greške” koje pravi prosječni tinejdžeri i tinejdžerke.

S druge strane, vrlo jasno su mi dali do znanja da je uredu griješiti sve dok si iskren ili iskrena o tome i ukoliko naučiš lekciju. U našoj porodici nije bilo tabua. Imali smo liberalne poglede na ljubavne veze i sve četvero smo jedni s drugima dijelili vlastita mišljenja, iskustva i osjećaje. Doticali bismo se i gej odnosa, što je prilično neuobičajeno za jednu albansku porodicu.

Kako god, to ne znači da su uvijek imali ista mišljenja kao i ja. Oni su ipak bili albanski roditelji, no barem smo pričali o raznoraznim stvarima.

U želji da ne steknem dojam da je moj mlađi brat imao više sloboda ili prava (zbog toga što je bio dječak), roditelji ni njemu nisu dozvoljavali da gubi vrijeme zabavljajući se s drugim osobama sve dok nije dovoljno odrastao. Dakle, i u njegovom slučaju je na prvom mjestu bila škola, a slobodne aktivnosti na drugom.

Za razliku od brata — koji je bio prije svega sportski tip — ja sam bila pravi knjiški moljac. Svake sedmice bih odlazila u biblioteku, te sam nakon nekog vremena počela i pisati. U svojim tinejdžerskim godinama pisala sam ljubavne pjesme da bi mi s navršenih 18 na pamet pala sjajna ideja: odlučila sam objaviti svoju prvu knjigu poezije. O tome sam porazgovarala s tatom i rekao mi je da sama nađem izdavača.

Kada sam počela sumnjati u to što sam poduzimala, on me je ohrabrivao da istrajem jer nisam imala šta izgubiti. Spominjao mi je albanske autorice koje su morale pisati knjige i objavljivati ih pod imenima svojih muževa zato što je ženama bilo zabranjeno da se bave intelektualnim radom. Da to nisu činile, niko ne bi ni izdavao njihova djela.

“Pred tobom je sav luksuz ovog svijeta, niko te neće spriječiti u tom naumu”, poručio mi je. I niko me ni nije spriječio.

Da skratim priču, sa svojih 19 godina objavila sam kratku zbriku poezije, pri čemu sam troškove objavljivanja pokrila novcem koji sam zaradila za godinu dana, radeći u jednoj pekari svake subote ujutro.

“Sad možeš reći da si uspjela sama”, tata mi je s ponosom kazao.

Kako sam postajala starija, tako su se naše posjete rodbini na Kosovu — kod koje smo išli jednom godišnje — pretvarale u praznike provodadžisanja. Za one koji ne znaju na šta mislim, to su odmori tokom kojih tetke, strine, komšinice i rodice pokušavaju da vas “nabace” nekom neženji koji bi, prema njihovom mišljenju, bio savršen kandidat za vašeg supruga zbog raznih razloga.

Tek sam napunila 18 kada je sve to počelo. Mada je mama tu i tamo smjelo pokazivala zanimanje za neke od njih, tata nije davao ni pet para ni za kakve diplome, kuće ili novac koji je dotični posjedovao, stoga nije želio ni čuti šta je sve bilo u ponudi.

“Kad diplomira i kad osjeti da je spremna, naći će ona nekoga sama”, govorio bi on. “Nije na prodaju.”

Čak i kada bih izlazila s nekim, ponavljao bi mi da ne bi bio zadovoljan u slučaju da se s nekim uselim ili vjerim prije nego što završim studij.

“Možeš ti s njim pričati i izlaziti koliko god hoćeš, ali ja neću ovdje sjediti skrštenih ruku i gledati kako sebi upropaštavaš život preuzimajući ulogu domaćice”, naglašavao bi kada god bismo razgovarali o tim stvarima. “Kad diplomiraš, radi šta god hoćeš.”

Uz dužno poštovanje prema osobama koje odluče napustiti školu da bi ostale kući, on nije želio da prenaglim i odustanem od školovanja samo kako bih bila s nekim frajerom. Takav način života me ne bi usrećio niti bi veza poput te preživjela. Tata je to vrlo dobro znao.

Jednom mu je toliko bilo muka od svih tih silnih pokušaja uvezivanja da je jednoj starijoj dami iz našeg susjedstva, koja se trudila da me upozna sa svojim unukom, rekao da u Belgiji ponekad i nađem nekog dečka — samo da je ušutka.

Njemu je to bilo urnebesno, naročito njen izraz lica. Ja sam pak isticala da će početi kružiti glasine o mom nepostojećem ludovanju u Belgiji.

“Ne zanima me šta ljudi pričaju o tebi”, govorio bi mi svaki put kada bih brinula o mišljenju drugih. “Ja sam te odgojio i gledam te svaki dan. Znam te bolje nego bilo ko. Ako ti je već stalo do toga šta se priča, onda bi ti bolje bilo da se zaključaš u kuću i digneš ruke od života.”

Na prvoj godini studija izabrana sam za predsjednicu vijeća studenata. U retrospektivi, nisam bila ni svjesna odgovornosti koju sam preuzela, no željela sam biti neko i nešto na svom fakultetu.

Da budem krajnje iskrena, osjećala sam se prejako kada sam samu sebe nazivala predsjednicom, prvenstveno zbog toga što dolazim iz doseljeničke porodice. Budući da mi je raspored bio pretrpan predavanjima i sastancima, vremenom mi je postalo teško vozariti svaki dan te smo tata i ja odlučili da pogledamo studentske domove, jer bi mi bilo praktičnije živjeti tamo.

Neki tatini prijatelji Albanci smatrali su ga ludim zato što mi je dao toliko slobode. Pojedini su čak tvrdili da nisam ni bila predsjednica studentskog vijeća, da sam lagala samo da bih mogla izlaziti i lumpovati cijelu noć. Govorili bi mu da nisu shvatali kako može biti toliko naivan i toliko mi vjerovati.

Ni to što su mom predsjedničkom angažmanu lokalne novine posvetile čitavu jednu stranicu — objavivši članak i jednu veliku sliku mene — niti moji drugi uspjesi nisu ih mogli uvjeriti da sam korisno provodila svoje slobodno vrijeme, koje nije imalo nikakve veze s momcima, drogom ili alkoholom. Iako su mu neki od tih njegovih prijatelja predlagali da mi nekad upadne u dom bez najave (ne bi li me uhvatio u nečemu “zločestom”), on ih nikada nije poslušao. Imao je povjerenja u mene i bio je siguran da sam dovoljno pametna da znam šta radim.

Tokom godina smo razvili odnos izgrađen na međusobnom pouzdanju, stoga je znao da bih mu rekla da sam radila bilo šta “loše”. Kada je želio da mi dođe u goste, zbog toga što mu se pio čaj iz mojih polovnih porculanskih šoljica, prvo bi me nazvao da provjeri da li sam kod kuće.

Jedne prilike, Henk Fandale (Vandaele), jedan od mojih najdražih profesora, pozvao me da kao izbjeglica iz rata na Kosovu govorim na protestu protiv nečovječne politike usmjerene protiv izbjeglica iz Sirije, Iraka i Afganistana. Mediji su prenijeli moj govor, a moji roditelji su sutradan pogledali snimak na Fejsbuku. I opet je mojoj mami, koja se trudila da odgoji “pristojnu” Albanku, pritisak skočio. Mom tati je s druge strane bilo vrlo zabavno gledati me kako govorim protiv državnog sekretara za migracije. Njegova reakcija bila je u potpunosti suprotna od mamine.

Poslao mi je poruku koja je glasila, citiram: “Haha, bravo, kopje e jemja je!”, što znači: “Haha, bravo, na mene si!” Tom porukom je aludirao na činjenicu da je u svojoj mladosti bio aktivist koji je djelovao protiv Miloševićevog režima. Još nešto što je utjecalo i na mene i na moju okolinu bilo je to što sam se izuzetno aktivno počela izjašnjavati kao feministica, za što bi mnogi ljudi mogli pomisliti da “ne priliči jednoj mladoj djevojci”.

Tata je naprosto obožavao to što sam za sebe govorila da sam feministica jer je bio uvjeren da će me to očeličiti i da ću zato manje mariti o onome što mi ljudi pričaju iza leđa. Tako sam pospješila svoj razvoj u pogledu feminizma, i dok su moje feminističke sklonosti rasle, postajala sam obazrivija na svireposti koje stvaramo dehumanizirajući izbjeglica.

Ubrzo sam se uključila u kampanje razvijanja svijesti o odnosu naše vlade prema izbjeglicama, dobila sam priliku da svoju priču ispričam nekoliko puta pred različitom publikom, te mi je omogućeno da pišem kolumne za jednog od mojih najvećih heroja, Bljerija Lešija (Bleri Lleshi). Kada se osvrnem na taj period, bila je to najbolja godina u mom životu. Sve je bilo savršeno.

Međutim, tati je te iste godine dijagnosticiran rak u posljednjem stadiju dok sam ja bila na odmoru. Pošto sam se vratila kući s Kosova — gdje sam pet sedmica provela na bazenu — i kada mi je konačno rekao, čitav svijet mi se srušio. Osoba koja me je podržavala u svemu neće izdržati ni godinu dana, ukoliko je vjerovati doktorima. Hemoterapija mu je mogla produžiti život za koji mjesec, ali ne bi mu bilo ništa lakše.

Odlučila sam da studij i sve ostale aktivnosti ostavim po strani i ostanem kod kuće zbog toga što sam svaki trenutak koji mu je preostao željela provesti s njim. Ipak, njemu je to smetalo. Štaviše, on mi je to i zabranio. “Nisam te odgajao da budeš zabušantica”, kazao mi je. “Uništit ćeš svoju budućnost, a znaš da možeš mnogo više!”

Kao što sam već i spomenula, bio je iznimno radikalan, tako da sam nastavila pohađati nastavu i baviti se aktivnostima kojima sam se inače bavila. Čak sam prihvatila i neke druge angažmane jer mi je govorio da iskoristim svaku priliku na koju naiđem.

Mada su drugi ljudi očekivali od mene da provodim više vremena kod kuće i pomažem mami u kućanskim poslovima, tata se zarekao da se to neće dogoditi. “Platit ću medicinsku sestru, ako bude potrebe za tim”, napominjao je. “Moja kćerka neće odustati od svog školovanja zbog ovoga. Nisam zato dogurao do ovdje. Na kraju krajeva, nisam toliko ni bolestan. Dobro sam.”

Nije bio dobro. S obzirom na to da je neko uvijek morao dolaziti i pomagati mojoj mami koja je već deset godina imala zdravstvenih problema, brat je odlučio da pauzira godinu dana. Tata je shvatao da mom bratu, kao muškom djetetu, nije trebalo osnaživanje, budući da se u albanskom društvu na muškarce češće gleda kao na individue.

Što se mene kao ženskog djeteta tiče, želio se pobrinuti za to da u svojim rukama imam kartu za budućnost jer se naše žene i dalje nalaze u ugroženom položaju u društvu. Četiri dana uoči njegove smrti, rekao mi je da se ne osvrćem iza sebe i da nikada ne odustajem. “Ako misliš da nešto možeš, pokušaj”, poručio mi je. “Nikada se nemoj obazirati kad ljudi kažu da nešto ne možeš napraviti.”

Pored toga, zamolio me da ne otkažem svoj seminar vezan za moju inspirativnu priču izbjeglice koji sam trebala održati u Gentu četiri dana kasnije. “Šta bude, bit će”, bile su njegove riječi. “Rekla si im da ćeš doći i ja hoću da to učiniš.”

Preminuo je dok sam bila u Gentu i izlagala o svemu onome što je ikada morao žrtvovati u izbjeglištvu kako bi svojoj djeci pružio svijetlu budućnost. Željela sam da te večeri on bude inspiracija.

Kada sam bila tinejdžerka, a i u ranoj odrasloj dobi, tatu su drugi nerijetko osuđivali zbog načina na koji me je davao odriješene ruke. Nije me odgajao da postanem albanska mlada, već pojedinka koja je razvila sve svoje kapacitete i odabrala svoj put u karijeri u skladu s onim što zaista voli.

Ljudi su bili zabrinuti da će, ukoliko tako nastavi, izgubiti kontrolu nada mnom. No, njegova namjera nikada nije ni bila da me kontrolira, niti da se svakom svidi.

Ono što je najviše želio za mene je bilo to da ni u kom trenutku ne moram brinuti o vlastitoj budućnosti ili raditi nekoliko poslova samo da bih imala šta jesti. Svaki put kada bi se jedna od mladih Albanki koje smo poznavali rano udala i potom napustila školovanje, njegovo srce bi se slomilo. Za tako velike greške koje bi te djevojke činile okrivljavao je njihove očeve.

“Naše djevojke bi trebale biti emancipirane”, govorio bi. “One žive u glavnom gradu Europe. Šteta je slušati jednog muškarca i tražiti njegovo odobrenje za svaki korak koji želiš napraviti.”

Zbog toga što je moj otac bio feminist postala sam ona osoba koja sam danas. Najvažnija činjenica je ta da ga mišljenja drugih o nama ni najmanje nisu doticala. Jednostavno ga nije zanimalo ništa osim moje dobrobiti i mog uspjeha.

Moram priznati da je bio jako strog, uprkos tome što je bio upravu. I nemojte ni pomišljati na to da se nismo svađali. Naprotiv, dobro smo se mi prepucavali! Kako god, uvijek se i ustrajno zalagao za moju slobodu i za svoja moralna načela — upravo tim redoslijedom.

Kada god bi me uhvatio u laži, a to se u mojoj adolescentskoj fazi događalo mnogo češće nego što bih se usudila ikome priznati, objasnio bi mi zašto je laganje štetno za oboje. Rastumačio mi je uzroke svojih briga i želja koje su se ticale moje budućnosti.

Razgovarao je sa mnom, ulagao je vrijeme u naše razgovore, i, što je najvažnije, slušao bi me. Ako bih ja imala bolje argumente, on bi bio spreman da promijeni stav o određenoj temi. Pobijeđivalo je samo ono koje bi ponudilo kvalitetnije argumente, bez izuzetaka. Svaka rasprava, bez obzira na naša neslaganja, bila bi okončana zagrljajem, te bi mi on onda rekao da je ponosan na mene.

Zahvaljujući tome što me je stalno stavljao na prvo mjesto i što je stalno pričao sa mnom o posljedicama mojih izbora (čak i u našim razgovorima o vezama, koji su mogli biti neugodni zato što sam njegova kćerka), uvidjela sam da mu je naprosto bilo stalo do mene i da mi je želio samo najbolje. Shvatila sam da sam sretnica jer sam u svom životu imala izvrsnog mentora čiji cilj nije bio da muškarcu da suprugu nego da svijetu podari građanku.

Kada sam izabrana za najmlađu članicu gradskog vijeća iz reda Stranke zelenih, sve svoje uspjehe posvetila sam svom ocu, koji više nije s nama. Posvetila sam ih osobi zbog koje sam danas to što jesam.

Još uvijek razmišljam o tome kako je moj otac razumio koliko je bilo značajno osnažiti me i obrazovati, ali i naučiti me da je moj glas važan. Naučio me da ne dozvoljavam i da ne prihvatam propisane (rodne) uloge za koje društvo smatra da mi odgovaraju ukoliko su na bilo koji način opasne za moje vlastite kapacitete, budućnost i slobodu. Naučio me kako da s poštovanjem, no ipak bez ikakvog srama, kažem “ne” onda kada se ne slažem s nečim.

Povrh svega, stalno me učio kako da budem individua sama za sebe, kako da živim svoj život pa čak i onda kada njega više ne bude bilo. On je definirao i proniknuo u istinsko očinstvo. A na kraju… Na kraju me samo pustio kada je vidio da ću, iako će mi zauvijek nedostajati, biti sasvim u redu. Njegova curica će biti dobro.

____________________________________________

DENIZA MIFTARI je 24-godišnja socijalna radnica s Kosova koja trenutno živi u Belgiji. Završila je studij migracija i interkulturalnih odnosa, te je poznata kao vrlo aktivna članica belgijskog društva. Njena porodica je napustila Kosovo u toku rata, kada je Deniza imala tri godine. Budući da je postala svjesna svoje ugroženosti kao žene odrasle u imigrantskoj porodici, počela se izjašnjavati kao feministica i borkinja za ljudska prava. S navršenih 19 godina objavila je prvu zbirku poezije pod naslovom “Trijezne glave”, a u 23. izabrana je za najmlađu zastupnicu u gradskom vijeću Ruselarea kao članica Stranke zelenih. Prva je osoba imigrantskog porijekla koja je ikada izabrana na političku funkciju u svojem gradu.

preuzeto sa sajta “Kosovo 2.0” https://kosovotwopointzero.com/sr/

esej TVRTKA KULENOVIĆA

esej

TAPISERIJE I MAŠTARIJE

Zamislimo ćilim u obliku pravougaonika obješen na zidu ili rasprostrt po podu. Središte mu je prazno, ispunjeno samo bojom, uzdužnim ivicama teku dekorativni nizovi koji predstavljaju naraciju. U klasičnom tekstu tok je jedinstven, harmoničan, čak i kad je njegov osnovni element vrlo složen – kao što je na primjer ‘grec’ koji se sam u sebe umotava i sam od sebe odmotava, često prisutan u klasičnim predstavama labirinta. U modernoj književnosti bočni niz je pucanj iz pištolja koji ostavlja vidljiv trag što ide od jednog do drugog kraja ćilima, lanac na čijem početku je harpun kojim se gađa krupna riba. Može biti svakakav po obliku, ali mora sadržavati tenziju pucnja i kontinuitet poteza. U postmodernoj nema ni pucanja ni doslovnog kontinuiteta. Ovdje vlada princip krpare: niz je prekinut, ili zato što nije bilo dovoljno materijala za tkanje, zbog neke greške, nekog propusta ili zastoja u tkanju, ili neke namjere. Zatim se odmah nastavlja, ulijevo ili udesno od prvobitne linije, ponekad uznad njenog kraja tako da dvije linje paralelno teku, ili ispod njega tako da nastaje mali prekid. Kad se međutim cjelina sagleda, prekid se ne vidi, ili ne smeta, kao što ne smetaju ni mjestimične udvojene linije, dojam cjeline se opet ostvaruje, iako nema ranije čvrstine, i pogotovu nema napetosti.
Prazan prostor u sredini ćilima, popunjen samo bojom, zapravo nije prazan prostor. To je prostor u kojem se bije nevidljiva bitka, iskri prolazna svjetlost koja prije nego što nestane osvijetli horizont, smjenjuju se plima i oseka koje stalno valjaju more s jedne strane na drugu. To je prostor stvaranja, stvaralaštva, u njemu se vrši tkanje. Pri opisu jednog književnog fenomena, pisca ili djela, nedopustivo je zanemariti ga za ljubav opisa bočnih tokova koji je u svakom slučaju neuporedivo lakše izvediv, jer o njemu o središnjem praznom prostoru, o njegovim prepilitanjima, stezanjima i rastezanjima, teško je bilo šta generalno reći. Može se reći ono što u Andrićevom Razgovoru sa Gojom, tetka slikara Paola kaže svome nećaku: “Tkaj gušće, ne tkaš sito!” Uz stalno prisutnu svijest da gustina u umjetnosti ne mora značiti najvišu vrijednost, da su mogući i sasvim suprotni, a u svakom slučaju sasvim različiti slučajevi. Vajar Fikret Libovac kaže da ga je usmjerio prema skulpturi događaj iz djetinjstva kada je, ležeći u travi, vidio moćnu paukovu mrežu razapetu između dvije travke. Pravo čudo je bio statički potencijal dviju travki koje su držale mrežu (a mreža je držala njih), ali je Umjetnost, čarolija, otkriće, bila ipak na prvom mjestu paukova mreža.
Teorijska fizika je sedamdesetih godina prošlog vijeka formulisala novu teoriju o ustrojstvu kosmosa, ‘string theory’, po kojoj osnovne jedinice tog ustrojstva nisu ni čestice, ni elektromagnetni impulsi, nego strings, strune, žice, žile, niti, konopi. Naravno da ne možemo ništa reći o tim kosmičkim strunama, ali imamo prabo pretpostaviti da ako strune postoje one i vibriraju, ako vibriraju proizvode zvukove. Sjećamo se da je pitagorejska filozofija tvrdila da nebeska tijela u svom kretanju proizvode zvukove koje ne čujemo iz jednostavnog razloga što smo u kosmičku sredinu u potpunosti uronjeni. Umjetnost, pa dakle i književnost, ostatak je kosmičkog sluha, ona povezuje dva bočna niza na ćilimu energetskim petljama koje se ne vide, ne mogu se opisati kao ni kosmičke strune, ali se doživljavaju. Azijske tradicije čak smatraju da je kretanje osnovna supstanca postojanja, a u tom slučaju je ritam osnovni zakon: njegova zakonomjernost ne očituje se nigdje tako jasno kao u umjetnosti. Još jedna azijska tradicija vidi svijet kao beskonačnu mrežu dijamanata. U svakom okcu beskonačne mreže nalazi se po jedan dijamant i svaki dijamant dobacuje svoje svjetlo svakom drugom dijamantu u tom beskraju. Za ovaj svijet komunikacije u koji smo upali i koji nas je već dopola progutao, to je basnoslovno poželjna teorija, ali sa stanovišta umjetnosti možda bi se prvenstveno trebalo zapitati šta u toj beskonačnoj mreži rade njene bezbrojne niti bez kojih očigledno ne bi ni dijamanti mogli postojati. Da li i one vibriraju (trese li se mreža), da li proizvode zvukove, je li moguće da daleki odjek tih zvukova nalazimo u umjetnosti?
II
Borhes je jednu svoju knjigu nazvai Ficciones (Maštarije). Kritičari su prihvatli taj termin i dodali mitotvorine, meditacije, refleksije, pa čak i neku vrstu ‘filozofije u novom ključu’. S razlogom, jer su Borhesovi sadržaji neobični, čudesni, otkrivalački, nema drugog pisca u dvadesetom vijeku koji je tako visoko postavio mjeru misaonosti u književnosti. “Borhesova proza pokazuje da učeći da mislimo natraške, naopačke, iznutra, iz mnogih perspektiva odjednom, možemo da načinimo otkrića koja vode drugim otkrićima koja vode ad infinitum drugim otkrićima i da stoga, ne samo vidimo već i iskušavamo beskrajnost svemira… Razni napori ubrzo otkrivaju prisustvo neviđenih dimenzija koje su na neki način povezane sa onim koje opažljivo postoje. Priča se razvija dok se razmišljanja učesnika skupljaju i donose u žižu neviđene dimenzije. Klimaks se javlja kada se neviđene dimenzije pokažu u punom svjetlu i što još više iznenađuje, kada učesnici, koji su sada jedan isti um, uvide da su dimenzije sve vreme bile prisutne.” (Carlos Navarro). Borhes je veliki mislilac, ali nije filozof nego pisac, on svoja pitanja i odgovore ne postavlja, nego oblikuje. A oblikuje ne samo detaljima književnog tkiva nego vezama koje među njima uspostavlja, književnim tkanjem. Tim tkanjem pozabavili su se francuski strukturalisti, sa oduševljenjem imenujući Borhesa svojim prethodnikom koji je “avant la lettre” (Jean Vahl), shvatio intelektualni potencijal strukturalističkih principa. Strukturalizam je pogled na svijet, pa prema tome i filozofija, ali filozofija koja se ne bavi sadržajima nego tkanjima, vezama, vibrirajućim strunama, strukturom. Za Borhesa su međutim taj potencijal i ti principi bili isuviše intelektualni, ta kombinatorika je bila kombinatorika šahovske igre, a to sigurno nije Borhesova kombinatorika. Njegov pristup, kako bi vjerovatno rekao Jung da je za njega znao, nije onaj koji uočava da su sve pahuljice snijega šestougaone nego onaj koji potencira činjenicu da su unatoč tome sve one međusobno različite, da ne postoje dvije iste pahuljice. Borhes je pisac reda koji se pretvara u nered, a sve zarad uspostavljanja novog reda. Geometrija može biti uzbudljiva za pojedine ljude, ali oživljena geometrija je uzbudljiva za većinu ljudi, (sjetimo se Eschera). “Treba poznavati svu književnost i svu filozofiju da bismo dešifrovali delo Borhesovo”, kaže Jean Vahl. Borhes se može «dešifrovati» na način na koji se vrši analiza šahovske partije, ali njegov tekst izaziva ono što Kandinski definiše kao prirodu umjetničke poruke ‘vibraciju duše’. A pitanje je i može li se.
“Može li se to misliti?” pita se Michel Foucault, strukturalista bez strukture, povodom Borhesove «kineske klasifikacije životinja» koja životinje dijeli na: “a. one koje pripadaju Caru, b. mirišljave, c. pripitomljene, d. male svinje, e. sirene, f. čudovišta, g. pse na slobodi, h. one koje su uključene u ovu klasifikaciju, i. koje se uzbuđuju kao ludaci, j. bezbrojne, k. nacrtane tankom kičicom od devine dlake, l. et caettera, m. koje su slomile krčag, n. koje iz daljine sliče na muhe.” Taj je niz šarmantan poput Rabelaisovih nizova, ali sa takvim bogatstvom asocijacija da je kod Foucaulta izazvao prvo smijeh, a zatim zebnju i strah: je li to šašava igra ili je stvarno sistem klasifikacije, a ako je sistem klasifikacije, je li onda šašava igra naša zoološka klasifikacija koju mi smatramo za jedini pravi opis tog aspekta realnosti? Jesu li svi naši sistemi i klasifikacije takve šašave igre koje su nastale iz hirova naše ljudske i civilizacijske povijesti, a mi smo ih proglasili za vrhunske proizvode razuma i svijesti (što je također dio igre)?
Sa stanovišta književnosti ovo je ipak samo niz, bez prepleta, ništa se ovdje ne događa u ‘praznom prostoru između dvaju nizova’. Kao što je samo niz, makar i dubinski, priča ‘Aleph’ koju mnogi smatraju za Borhesovo remek-djelo i u kome su isprepleteni kulturološki sadržaji, ali ne i stvaralačke strune: “Video sam prostrano more, video sam zoru i sumrak, video sam ljudsko društvo Amerike, video sam posrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, video sam oronuli lavirint (u Londonu), video sam beskrajne nepokretne oči okrenute jedne prema drugima u meni kao u nekom ogledalu, video sam sva ogledala na zemlji a da ni u jednom ne ugledam svoj lik, video sam u dvorištu Ulice Soler iste pločice koje sam pre trideset godina video na ulazu jedne kući u Frej Bentosu, video sam bukete cveća, sneg, duvan, metalne žice, vodenu paru, ispupčene pustinje polutara i svako zrno peska.” Aleph odgovara opasci Phillipea Sollersa koji, braneći Borhesovu učenost, kaže da je kod njega ‘erudicija priprema za ekstazu’. Ekstaza međutim ne nastaje ‘mućkanjem erudicije’ nego treperenjem struna, događanjem u središnjem prostoru ćilima koje može biti izazvano između ostalog i erudicijom.
Sasvim je drukčiji slučaj sa Pamtiocem Funesom koji je na prvi pogled također nabrajanje, ali koji vezama koje uspostavlja ispunjava središnji prostor ćilima, stvara mrežu koja treperi i čije nas treperenja uzbuđuje više nego nabrojani detalji i njihov fizički redoslijed. “Jednim pogledom mi opažamo tri čaše na stolu; Funes, sve izdanke, grozdove i plodove koji sačinjavaju venjak. Poznavao je jutarnje oblike južnih oblaka, od tridesetog aprila hiljadu osam stotina osamdeset druge i mogao ih je uporediti s mermernim šarama jedne kjnige od španske hartije koju je pogledao samo jedanput i s linijama pene koju je podiglo veslo na Rio Negro uoči bitke kod Kvebračoa.” Kao što je munjevito zastrašujući preplet iz kratkog eseja Everything and Nothing umjetnički ipak moćniji od sjajnog, osvježavajućeg i uznemirujućeg niza iz kineske klasifikacije životinja, u odgovoru koji Bog daje Shakespeareu kad mu se ovaj žali što je cijelog života bio samo neko drugi, mnogo drugih i konačno bi htio da bude ‘ja sam’: “Ni ja nisam ja; sanjao sam svet kao što si ti sanjao svoje delo, moj Šekspire, i među oblicima mojih snova postojiš i ti, koji si, kao i ja, mnogo ljudi i niko.” Nesvjestica nas ovdje hvata ne od sadržaja, nego od prepleta u kojem se ostvaruje sadržaj. Nešto se događa ne u nizovima nego u praznom prostoru među njima, a to događanje ostvaruje sa kao niz vibracija koje dovode do malog zemljotresa.
Borhesov stav prema racionalnom kombinovanju vidljiv je iz ove sarkastične interpolacije u Vrtu sa stazama što se račvaju. “Opažaj dima na vidiku, zatim zapaljenog polja, zatim cigarete koja je proizvela vatru” smatra se kao primjer povezivanja ideja, kao što je njegov stav prema nabrajanju u književnosti vidljiv iz opaske o Tolstoju “koji tako podrobno opisuje dvanaest porotnika da, kada stigne do opisa četvrtog zaboravite sve o prvom”.
Borhes je volio detektivske romane, čak je uređivao jednu biblioteku takvih djela izabranih po vlastitom ukusu: “Ljudi su mislili o njima kao što bi trebali da misle o vestern romanima: da su samo zabavna dela. Mislim da su te knjige učinile veliko dobro jer su podsetile pisce da je fabula važna. Ako čitate detektivske priče i ako posle uzmete druge romane, prva stvar koja vas iznenadi – nepravedno je, naravno, ali se dešava – jeste da o drugim knjigama mislite da su bez oblika. Dok u detektivskom romanu sve je lepo ugrađeno. U stvari tako je lepo ugrađeno da postaje mehaničko.”

TVRTKO KULENOVIĆ (Šabac, 1935 – Sarajevo, 2019), iz časopisa za društvena pitanja Pregled, 3-4/2003

esej: SVETICA MOLI ZA GOLOVE

esej

esej: SVETICA MOLI ZA GOLOVE

Kao što se ne može odgonetnuti zašto grčki bogovi nisu marili konjsko meso kao žrtvu, tako se ne može lako odgonetnuti ni zašto se u slavenskim zemljama sportska društva mnogo češće no u neslavenskim imenuju po rijekama. Među njima je najviše fudbalskih klubova: Vardar, Wisla, Odra, Sutjeska, Drava, Dnipro, Moskva, Volga, Marica, Bregalnica, Morava, Drina, Krivaja, Bosna, da, i Rijeka. Stvar skoro cijela slavenska, a najviše jugoslavenska. U germanskim zemljama kao da je nema, u romanskim jedva, u Italiji nikako, u Francuskoj teško, u Portugalu, osim Rio Ave, isto. U Španiji je primjer Betis iz Sevilje, od latinskog Baetis, današnje arabofono Guadalquivir (Wadi Al-Kabīr, velika rijeka). U Urugvaju ima veliki klub, prva liga, po imenu Danubio, osnovali su ga emigranti iz bugarskog Podunavlja.

A u Brazilu, zemlji s najviše riječne vode na svijetu, jedva da ima klubova da se po kojoj rijeci imenuju. U drugoj ligi Amazonije ima klub Rio Negro iz Manausa, nazvan po najvećoj lijevoj pritoci Amazone. Klubova da nose ime po najvećoj na svijetu rijeci nisam uspio naći da ima. Ali u Brazilu ima najmanje deset nogometnih klubova s imenom jednog potoka: Ipiranga, pisana i Ypiranga. Riječ je iz indioskog jezika tupi, i znači crvena rijeka.

Ipiranga je potok (ili rječica), ukupne dužine devet kilometara, izvire u São Paulu, i odande ne teče prema Atlantiku, već prema tzv. unutrašnjosti. Uliva se u rijeku Tamandueteí, ova u Tietê, a Tietê se u veliku uliva rijeku Paraná. A ova u Atlantik dolje kod Buenos Airesa. Ne znam kad ću imati drugu priliku, pa se hvalim sada: vidio sam strašnu rijeku Paraná, u Brazilu, kod mjesta Mondo Novo.

Klubovi Ipiranga ili Ypiranga se ne zovu po onome potoku samo zato što je on potok ili rječica, već zato što je taj potok važan politički i patriotski: kraj njega je 7. septembra 1822. Dom Pedro proglasio nezavisnost Brazila od Portugala, pa potok ima mjesto i u prvom stihu brazilske himne (Ouviram do Ipiranga as margens plácidas). Od klubova imenjaka toga potoka posebno je zanimljiv onaj čije je sjedište hiljadu i po kilometara sjevernije od njegova toka, u Salvadoru, glavnom gradu savezne države Bahia. Esporte clube Ypiranga osnovan je 1906., prvak države Bahia bio je deset puta, sada je drugoligaš u prvenstvu iste države. Zlatne godine kluba su bile dvadesete i tridesete prošloga stoljeća. Tada je u klubu igrao slavan igrač po imenu Popó, za kojega se govori i piše da je bio klasa kao Pelé i kao Friedenreich. Popó je bio crnac, te je njegovo igranje bilo, danas bi se reklo, važan prilog za emancipaciju crnaca u brazilskoj republici. Poslije Ypirange crnce će u svoje igrače najprije uzimati klub Vasco da Gama iz Rija, a nakon toga će najvažniji put za integraciju crnaca u brazilsku kulturu biti onaj preko igranja fudbala.

Mnogi klubovi imaju za svoje zaštitnike svece, kao Flamengo što ima svetoga Judu Tadeja, u čije svetište mnogi navijači hodočaste i ostavljaju votivne predmete, najčešće majice i zastave klubova. Navijačka populacija je svu religijsku raznovrsnost Brazila unijela i u svoju vezanost za klubove. Tako je najpoznatija verzija brazilske afroreligioznosti candomblé dala izraz i sadržaj različitim ritualima navijačkog vjerja i sujevjerja. I u ritualima navijačkih zajednica zajedničko je vjerovanje u Orixása, neku vrstu panteona, koji ima moć nad tijelima kad u ritualu dostignu stanje transa. Bogomolje su terreiros, a nije rijedak slučaj da je u njima liturgijski jezik yoruba, čije je porijeklo u Nigeriji i na Beninu. Ovo posebno važi za Bahiju i Salvador.

Ali je religijski ritual najdarežljiviji bio prema jednoj navijačici izvan vjerske zajednice candomblé. Ona je katolkinja, rođena u Salvadoru, 26. maja 1914. kao Maria Rita de Souza Brito Lopes Pontes. Otac joj je bio zubar i univerzitetski profesor Augusto Lopes Pontes a majka Dulce Maria de Souza. Majka će umrijeti s dvadeset i šest godina, a prije no što će kćer navršiti sedam. Još od djetinjstva Maria Rita opsjednuta je idejom da pomaže sirotinji kakve je u Bahiji uvijek bilo na svakom koraku. U trinaestoj godini odlučuje da se posveti vjeri. U devetnaestoj odlazi u São Cristóvão, staru prestonicu države Sergipe i ulazi u kongregaciju sestara misionarki Bezgrešnog začeća Majke Božje. Ondje će primiti zavjet i dobiti ime Sestra Dulce (Irmã Dulce) po umrloj majci. Dvije godine kasnije biva postavljena za nastavnicu historije i geografije u ženskom zavodu, a 1936. osniva Radničku uniju države Bahia, udruženje koje će prerasti u Radnički klub ‘Sveti Frane’, prvo radničko udruženje te države. U četrdesetim i pedesetim godinama razvija veliku mrežu socijalne pomoći sirotinji, a 1959. osniva Socijalne ustanove Irmã Dulce i bolnicu Santo António sa 400 kreveta. Spisak i opis dobrih djela te dobre žene dug je, a mogu se naći u knjigama, npr. onoj s naslovom ‘Irmã Dulce’ koju je napisao Gaetano Passarelli.

Za svoju bezmjernu posvećenost siromašnima i bolesnima bila je kandidirana za Nobelovu nagradu 1988., ali je nije dobila. Papa Wojtyła (u mladim godinama golman!) posjetio ju je dvaput. Umrla je 13. marta 1992. u samostanu Santo Antônio, u Salvadoru, gdje je beatificirana 22. maja 2011.

Cijeloga života je bila odana navijačica Ypirange. To je naglašavala u mnogim javnim razgovorima. I to i da je u djetinjstvu igrala nogomet s dječacima na ulici, a da su joj najdraža uspomena bile nedjeljne utakmice Ypirange na Campo da Graça, prvom stadionu države Bahia s prostorom za navijače, za njih sedam hiljada. Onamo je najprije išla s ocem, a kasnije s dva brata i dvije sestre.

Prije Isusa, najveći idol male Marije Rite bio je spomenuti nogometaš Apolinário Santana, poznat kao Popó. Još su ga zvali ‘Popó slavni’ i ‘Popó strašni’. Rođen 1902., taj je igrač dvadesetih i tridesetih godina bio najveća zvijezda bajanskoga fudbala. A mala zubareva kći je bila neka vrsta maskote kluba uz koji odavno ide epitet ‘najvoljeniji’ (o mais querido). Godine 1988., u razgovoru za TV Globo, Irmã Dulce će reći da joj je pri odlasku iz Bahije u Sergipe najbolnije bilo što su u Salvadoru ostali Ypiranga i veliki Popó. I pod starost je znala opisivati dva gola koje je njen idol dao Botafogu iz Salvadora za veliku pobjedu Ypirange.

Veliki Popó je život završio u siromaštvu. Ima svjedočenja da je viđan na stadionu kako prosi. Nisam uspio saznati kako mu je Irmã Dulce pomagala, a saznao sam da mu pomagala jeste. Umro je 1955., u 53. godini. U Salvadoru ima ulica s njegovim imenom: Rua de Apolinário Santana. Jedno drugo veliko ime, pisac Jorge Amado, i on veliki navijač Ypirange, napisao je u čudesnoj knjizi ‘Bahia de Todos os Santos’: ‘U Bahiji nema nijedan klub čija se tradicija može mjeriti s Ypirangom, klubom u kojem je igrao Popó.’

Nakon proglašenja Sestre Dulce blaženom, igrači Ypirange su nekoliko puta prije svojih utakmica držali transparente na kojima zahvaljuju slavnoj navijačici za odanost i podršku, te tražili od Vatikana da je odmah proglasi svetom. Mnogi navijači su optužili Vatikan da je, odgađanjem proglašenja blažene za svetu, spriječio da se Ypiranga vrati u prvu ligu.

Kad jednoga dana blažena Irmã Dulce bude proglašena sveticom, nogometni klub Ypiranga iz ‘crnog Rima’ Salvadora neće tražiti svoga zaštitnika po spiskovima biblijskih svetaca i svetica, no će, i zvanično, a sve s vatikanskom potvrdom, svoga imati iz redova vlastitih navijača. A među ovima će valjda biti i još živih, koji su sa sveticom pili cafezinho bahiano i pričali o Ypirangi, kad je bila veliki klub.

SINAN GUDŽEVIĆ (1953, Grab, “na Goliji, između Novog Pazara, Sjenice i Ivanjice”), iz knjige eseja “MAKSIMIR I MIROGOJ” /Zvijezde nad brazilom, knjiga prva/, 2018.

esej: SLOBODAN ŠNAJDER (1948, Zagreb) iz knjige eseja “UMRIJETI U HRVATSKOJ”, 2019, ulomak iz naslovnog eseja

esej

esej: SLOBODAN ŠNAJDER (1948, Zagreb) iz knjige eseja “UMRIJETI U HRVATSKOJ”, 2019, ulomak iz naslovnog eseja

Moj otac, za kojega su mi iz Društva hrvatskih književnika potvrdili, dan nakon smrti, da je bio dobar čovjek, u starosti nije baš obilovao takvim prijateljima. U smrti, premda je umro u svom krevetu, prespavavši moguću agoniju, dakle onako kako gotovo svatko sam sebi želi, bio je upravo onako sam kao što je svoju osamu opisao u pismu prijatelju Nijemcu koji je već bio nestao na istočnom (raz)bojištu. Podosta mu se u životu još desilo što ga je dodatno formiralo, a od čega je uglavnom htio pobjeći. Ali uoči onog njegovog stupanja u život vojnika koji je htio biti (samo) pjesnik, pa makar i u najoskudnijem dobu, makar to bilo manje od ništa, kako je slutio Nietzsche, i to je slutio još mnogo ranije od obaju europskih katastrofa, pa sve do konačnog odlaska, Šnajder se osjećao po prilici jednako.
Dio njegove osame bio je možda samoskrivljen, ali tko sam ja da mu sudim? Na svaki način on nije uspio pronaći svoje stado, u kojemu je, kako je pisao Krleža, ipak, unatoč svemu, toplo.

Nije, dakle, osjećao ono prijateljstvo koje je grijalo Feuerbacha. No onda su ga našli, teško ih mogu nazvati prijateljima, no svakako su to bili neki koji su o njemu vodili neku brigu. Dakle, nisu ga zaboravili, premda je on jako htio da bude suprotno. Imali su ga naime u evidenciji. A ta je, kao i svaka njemačka evidencija uopće, bilo o čemu, bilo o kome, bila precizna. I uostalom, točna.
Bio je već gotovo slijep, tužio mi se da sve teže čita. Iz bijelog svijeta donosio sam mu povećala sve jačih magnituda. Pa onda ona s ugrađenim svjetlom, jer ga je napadao mrak. Tužio mi se kako ga to najviše pogađa, baš on koji je cio život neprestano i obilno čitao sve što bi mu došlo pod ruku.
U takvom jednom trenutku zdvajanja zazvonio je telefon. Moj je otac u prvi hip bio uvjeren da se radi o nekoj podvali one mitske hidre koja se u našem dijelu svijeta zove Udba. Mislio je dakle da se radi o nekoj opasnoj provokaciji.
Razgovor koji je uslijedio uzeo sam u roman (str. 336 trećeg izdanja). On je dakle autentičan. Koristim ga u smislu pop–arta, onako kao što je Warhol učinio umjetnost od pikse coca–cole: naprosto je bio takav. Doduše, napetost toga razgovora mogla bi se dojmiti umjetnom: kao da je napisani dramski dijalog koji je prožet dugim i značajnim pauzama.
No u zbilji on je bio kratak i jako konkretan. Ono što je mogao biti podtekst, Nijemac s drugog kraja žice, sjedeći negdje u Saveznoj Republici, pažljivo je izbjegao podcrtati kao važno, premda je natuknuo. On je naime rekao da njemačka vojska zna da je on dezertirao; prijevod njemačke fraze glasio bi: da je utekao od zastave. Možda Nijemci nisu znali da je taj vojnik ne samo utekao od zastave, već ju je promijenio, to jest da se neko, premda kratko vrijeme, borio protiv njih. Šnajder imao je razloga biti, ako ne uplašen, a ono jako uznemiren. Da su ga se dočepali u ono vrijeme, bili bi ga smakli po najkraćoj sudskoj proceduri koja uopće postoji. Ali sad su bila drugačija vremena. Nijemac mogao je pretpostaviti razlog njegove uznemirenosti. Otud je rekao: »Mi Vas vodimo kao nestalog.«
Daljnji podtekst bio je ovaj: Vi ste se borili za njemačku stvar. A pitanje je bilo izravno: »Od čega Vi živite?«
Kasnijim istraživanjem otkrio sam da je poziv bio učinjen uime Zajednice za uzajamnost i pomoć nekadašnjeg Waffen–SS–a (Hilfsgemeinschaft auf Gegenseitigkeit der ehemaligen Waffen SS). Teoretski, mogao je to biti i Wehrmacht, malo bi to promijenilo na stvari. Činjenica je da je Njemačka htjela dohraniti mojega oca jer je na njemačkoj strani sudjelovao u ratu. I da je on samo htio, ne bi više imao problema s drvima.
Samo godinu dana nakon ovog poziva ta je institucija, dotad posve legalna, zabranjena, to jest svedena je na jedan časopis starih boraca. Ne znam kako je s time danas. Vjerojatno desni radikalizam u današnjoj Njemačkoj ima novih načina da se pokloni svojoj prošlosti. Drugačije nije ni u Hrvatskoj. Stari borci uglavnom su do danas pomrli. Možda je moj otac bio među zadnjima do kojih su došli u svojim evidencijama: nešto poput zadnjeg, to jest konačnog poziva.
No moj je otac htio na svaki način potopiti svoju prošlost od koje je pobjegao, onda, pa i u onome što mu je još bilo dano preživjeti. Tim je pozivom iz Njemačke, međutim, ta njegova prošlost pokazala da ona spada u onu vrstu prošlosti koja ne želi proći. Njemački filozof frankfurtske škole, Th. W. Adorno, mnogo se time bavio. Njegov je izraz: neodrađena prošlost, unaufgearbeitete Geschichte. Ne treba nam američki filozof Santayana, a da bismo znali kako je to upravo ona prošlost koja se najčešće ponavlja, koja se, kako je pisao Slavko Goldstein, uvijek vraća.
I moju je baku pohodila slična vrsta prošlosti, ni krivu ni dužnu. U svim stanovima gdje smo stanovali nakon rastave oca i majke gorjelo je, neprekidno, svjetlašce ispred partizanske spomenice koja se odnosila na njezina sina, što se iz Jasenovca, odnosno Mauthausena u koji je transportiran u veljači 1944., nije vratio. Bio je to svojevrsni ikonostas.
Ne vjerujem nikako da je moj otac bio baš neki skojevac, ali moj ujak je to bio: pravi ilegalac. Bio je teški tuberan, pokušao se liječiti u Brestovcu, o kojemu, gle čuda, piše Vladimir Brodnjak u svojoj u Plavoj reviji 1942. godine objavljenoj pjesmi. Taj Brestovac, neopisan do danas, uz valjda jedinu iznimku te Brodnjakove pjesme, mogli bismo smatrati sanatorijem kakvog je opisao Thomas Mann, pa bi Sljeme u toj prispodobi bilo Čarobni brijeg. No tu je bilo malo toga čarobnoga, a moga je ujaka, za jedne zagrebačke šetnje, prepoznao neki Vinkovčanin s kojim je išao u školu, te ga je predao ustaškoj policiji. Preživio je tri godine Jasenovca, a potom ga je unutrašnja partijska organizacija, kao potpuno onemoćalog, ugurala na listu za Mauthausen, budući da su, s pravom, pretpostavljali da će prije kraja rata biti likvidiran cijeli logor. Tako se moj ujak dopao kamenoloma u logoru Mauthausen. Na popisu žrtava u memorijalnom centru Jasenovac njega nema. Jasno je da ga nema, kao što nema tolikih koji su pobijeni a da nisu nikada uvedeni ni u kakvu evidenciju. Naprimjer, kao Sofija, žena kojoj je Šnajder posvećivao stihove. A ta je Muza u tim trenucima bila već jako daleko.
Njemačke evidencije bile su, kako ispada, preciznije. No moj otac dakako nije htio nikakvu pomoć s te strane.
Moja baka po majci primala je neku pomoć s druge, suprotne strane: nešto kao krvarinu za sina. Socijalistička država plaćala je tu krv u mjesečnom iznosu od nekih 150 današnjih kuna. Barem su to bili dinari, a ne kune. Teška su bila vremena, ono što se skupilo po poljima otišlo je u tešku industriju. Tek kasnih pedesetih moglo se, polako ali ipak, početi podmirivati, ma kako skromno, i neke druge potrebe.
No svjećica je sveudilj svjetlucala te nas je pratila u svim našim selidbama.
Posve sam siguran da bi njemačka pomoć starom borcu bila mnogo, mnogo izdašnija od 150 današnjih kuna. Jedno je kad ratuješ za državu u kojoj uspijevaju razna čuda, pa i privredno, a druga je stvar ako si pao za državu u kojoj se nikada nije nešto osobito proizvodilo, a ono što je ipak postojalo srušeno je i spaljeno. S jednom dozom cinizma moglo bi se pitati i tko je dobio drugi rat uistinu.
No moj se otac radije smrzavao, kao što se nasmrzavao u poljskim zimama 1943–45. Eto, taj silovoljac, taj Gezwungene freiwillige, mogao je napokon prevaliti preko usta svoje »ne«. Naravno, nikada i nikome nije spomenuo dvostruki staž. On je nekako umakao u smrt, neprimijećen, zaboravljen. Budući da je spavao dok je umirao, ni on sam nije primijetio tu smrt. Da mu stoji iznad uzglavlja. Što li je sanjao? Slavonske vinograde u kojima je, zajedno s nestalim prijateljem kojemu je u kući njegove majke napisao neposlano pismo, prevrtao djevojčice onoga ljeta, za koje su, pisao je, obojica znali da im je u nekom smislu zadnje? O majci je pisao u pjesmama, o djetinjstvu, o Sofiji… Zamišljam da se takvi snovi, snovi predsmrtni, vraćaju izvorima.
No Sofija je otplutala prema ušću.
Dakle, on je, nestavši prije toga iz antologija hrvatskog pjesništva kao da ga nikada nije tamo bilo, zamakao u neku varijantu svoje vječnosti u koju u cjelini nije vjerovao. Je li ipak nadao da će netko još nerođen otvoriti neku od četiri njegove knjige pjesama.
Ne, on s time nije računao.
Kao da se iskrao s jedne odveć posjećene priredbe u koju nije spadao, a na njoj se našao slučajno. Tako da njegov izlazak gotovo nitko nije primijetio.
U tom je duhu i pokopan.