NOVA POEZIJA ANE OGRIZOVIĆ

MOGUĆSTVA CRVENOG

Svoju omiljenu odevnu kombinaciju, crvenu suknju i korset iz kineske radnje, rado
nosim da bacim đubre;
Ukiseljeni trulež bloka tada dolazi iz pariskog kanala, a ja budem uštogljena princeza
na putu za bal
Uzdignuti nos postaje za centimetar kukastiji i isto toliko otežava disanje
Zidovi poznatog komšiluka gube dah
Puls hiljadu mikrokosmosa putuje u beskraj i stiže
tamo gde još žive mrtve zvezde
Mogla bih biti njihov savršeno skladni deo
jesti pljeskavice iz epruvete i piti kafu od ječma
Zaboraviti urođenu žeđ za krvlju, zapaliti korene
U produžetak života spakovati davno pokopane žudnje
kučinama svezanih krajeva, sa natpisom
dom je ništa više do ideja
ukradena iz tuđih manifesta

***

ZAVET ŽENE PEŠČARE

Ne shvataj lično što tvoj dodir ništa ne menja
u mojim krajevima; Ove granice davno su zatvorene
za strane posetioce i dobronamerne ljubavnike
Samo još snovi imaju boravišnu dozvolu
Odlučila sam da ne pripadam nikom drugom do sebi
Žudim još samo da se udam za svoje oštre ivice
i rodim cvetove koji rastu bez kapi vode
Sanjam
Da se osušim od svake nežne čežnje za lepim krajevima
i hladnim rukama
Od pepela porodične kuće da podignem oltar
žrtvujem matericu zvezdanom nebu
i dignutih ruku čekam mesijin dolazak

***

NA KAFICI, SA KOMŠIJAMA

Ti si žena zdrava i prava, bistra kao potok
koji već dugo ne teče ovim gradom
Telo ti je bomba od kako si smršala
znao sam još kad si imala 12 godina
grudi su ti bile dve karamelice
Šteta je da si sama
nečijem sinu tvoje bi oči savršeno stajale

Raznih ljudi ima
Čula si za komšinicu Marijanu
Ona je živela sama u prizemlju naše zgrade
imala je mnogo dubok san i stalno je spavala
Neki divljaci su to saznali, pa su joj jednom upali u stan
i mučki je silovali satima
Ostala je potpuno bez glasa od vrištanja
Moj sin je zove Mutava Mara
( a šta da mu radim, sva deca to rade )

Nego baš lepo da si svratila
Jedno je svet ali
ništa nije kao kad se vratiš kući

***

VELIKOJ VEŠTICI

Kad si bila mala, sanjala si mornara
da te vodi daleko od mrtvog malog grada i bolesti
uspavane ispod bračne postelje tvojih roditelja

Došao je sa jednom plimom i otišao sa drugom osekom
za sećanje ti ostavio samo lutku od soli
Krpila si njene rite i sanjala
kako je prvim monsunom puštaš pučini
Bojila je novim, svetu još nepoznatim tonovima plave
i čuvala od čudovišta koja niko sem tebe nije viđao

Zbog tebe znam odakle sam došla i gde sve neću stići
Svoje mladeže i oštre ivice slažem po datumu rođenja
i preventivno čuvam skrivene od sunca
Rodim li ikada ovaj mrak daću mu tvoje ime
podići ga daleko od obale
i pevati mu sve uspavanke koje nikad nisam saznala

***

PREDISPOZICIJA METASTAZIRANJU

Rekla je svetu da će stići do samog jezgra suštine
i tamo urezati svoje ime
Kopajući put zapalo joj je nešto pod nokte
Tek godinama kasnije niklo je žito, pohranjeno svime
što je njena zemlja godinama upijala
Niko joj nije rekao da preventivno čupanje korena
počinje stotinak godina pre rođenja

***

RAĐANJE PRVOG ČOVEKA

Svet iznova nestaje i počinje ni iz čega
Tamo gde prestaje put od žute cigle shvatili smo
da nismo putnici kroz vreme i ovi zidovi nemaju kud
Naučićeš da budeš šaljivi otac, tek povremeno nostalgičan
uz piće i onu jednu pesmu preminulog šansonijera
U njenim rukama naći ćeš sve što nikada nije bilo moje
a, veruj, htela sam da zovem našim
Smisliću da li sam reči pisala tebi
ili, tek, svojoj oholoj samodovoljnosti
kao utehu za sve snove izbegle iza zvezda

Raduje me ideja savršenog sveta za njega
Gde će moći da pije iz Dunava i duboko diše sa prozora
Mora da još ima takvog mesta
Samo nas, Spokoju
tamo više nema

__________________________________________________

ANA OGRIZOVIĆ rođena je 1999. godine u Vršcu. Diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, gde uskoro završava i master studije. Objavila je zbirku poezije „Ovde ne cvetaju bugenvilije“ (2023, SKC Kragujevac) u okviru nagradnog konkursa Prvenac, a zbirka „Let vremenske veštice“ biće uskoro objavljena kao nagrada na pesničkom festivalu „Mladi maj“ u Zaječaru. Radi kao kopirajterka i scenaristkinja.

književna premijera: ZBIRKA POEZIJE ZLATKA STEVANOVIĆA “KOGA BOGA”, LOM izdavaštvo, 4/2024; četiri pjesme

PROLOG

Žao mi je samo još gladnih životinja
sve te nesrećne oči 
gledaju u spasitelja čoveka 
što ni sam sebi ne može pomoći 
da ima greha
grešna bi bila pomisao
da će ih prva zima utešiti
zar je dar ovaj nakrivljeni točak
što se uz toliku škripu okreće
mesojedi jedu biljojede
veće galaksije manje
sve se kreće ka svom viru
krvnik i žrtva sećanje i ime
samo će uz talase i vetar
kao kost u drevnom ledu
trajati plavi bol
nema pravde u kosmosu
ima samo pesama o njoj.

***

MESO

Otvorio sam vrata zgrade
hodnik je zaudarao
neko je pržio loš komad mesa
strah pred klanje budi toksine
posle zalogaj bude žilav
i oseća se dva sprata ispod i iznad
to je bila poslednja pobuna žrtve
pokvarila je apetit onom što se obradovao
kad je spazio u vitrini 
sniženje pred istek
otvorenih vrata zgrada je odahnula
u haustoru su zavijale razdražene lutalice
uvek ima ko hoće
i loš komad mesa
i platu ispod časti
lavež je rasterao vrane sa bandere
samo je žica ostala da dugo treperi.
Grlo mi se grčilo
tumarao sam hodnikom tražeći prekidač
kasnije u stanu mučnina se stišala
ali se u nozdrvama ušuškala trauma
ne bi tu pomogao ni tamjan ni bosiljak.

***

JESMO LI TO SANJALI

Prve zube i trzaj kvake
reci mi
jesmo li to sanjali?

Prekasno promenjen kanal
kolone tela gelere
na prozorima krstove od selotejpa
sirene i redove
ćebad i podrume
mucanje i ćutanje
jesmo li to sanjali?

Mladost bez mora
starost bez dostojanstva
pelene i kablove
obmotane oko nogu ruku guše
privezani sa obe strane ograde
da ne mrdnemo
i svu tu zlu krv od koje se ne umire
niti se živi
reci mi
jesmo li to sanjali?

***

NEMAČKA IMA POSLA ZA SVE

Rođen sam u jednoj zemlji na samrti
rata se ne sećam
pamtim iz tog doba samo jutarnje crtaće
kao utehu pred odlazak u školu
stalno su mi govorili uči sine uči
na kraju sam se i naterao
zavoleo staroslovensku dvojinu
pročitao sve dubrovačke petrarkiste
verujem danas da je i to nešto značilo.
I tu sam sada
u zemlji snađenih
i gomile zbunjenih umornih
koji tumaraju od svitanja
i jedino što ih sigurno čeka je jastuk
u koji će na kraju dana uroniti lice.

Ovde se živi od dana do dana
i peva pod starost podstanarski blues
sutra je svima krvnik
njime zastrašuju nemirnu decu
kao nekad vukovima
ovde se živi od pijanstva do pijanstva
tad se lomi sve i snažno izvikuje
kao da se na grlo nešto može isterati
pitanje je samo kako se opijaš
koji od dva bršljana zalivaš u grudima.

Moja se generacija iselila
Nemačka ima posla za sve
tešili su nas tako i ranije
oni što su srčani samo u svojoj kući
bilo je to za vreme prošlog rata
mada ovde svi i dalje traju
još vagamo ko je bio gori
upiremo prstom preko rovitih rovova
tužno je sve to i mučno taman toliko
da ti ne da mira i da ti se zgadi
neki bi rekli da čovek daje sebi na značaju
kad dozvoli da ga tište stvari
toliko veće od njega
ali osetim ponekad slabost
kriva je ta paralelna slika sreće koja me proganja
ta detinja nada
da bi sve moglo biti bolje.

Lakše bi možda bilo
pregurati sve uz neku veru
da krštenicu nisam usput zagubio
nije bilo lako tužnim roditeljima
ali na kraju svako svoj oslonac i okovratnik nađe
tuđi mu ne pristaje
i samo ga još gore može sludeti.
Prošle su godine
a ja nemam pune ruke
da bilo šta opravdam
imam samo nove osećaje
zbog kojih znam
da sve nije bio samo san
jedan mi govori
da će moj život za koju godinu
izgledati sasvim drugačije
drugi da u tu Nemačku
ja nikako ne mogu.

__________________________________________________________

ZLATKO STEVANOVIĆ rođen je 1989. godine u Užicu, srednju školu završio je u Požegi. Osnovne i master studije završio je na Filološkom fakultetu u Beogradu na katedri za srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima. Jedan je od osnivača književnog društva „Orfisti” sa kojima organizuje skupove analitičkog čitanja autorske književnosti. Poeziju je objavljivao u književnim zbornicima i časopisima (Progovorite – zbornik angažovane poezije, Beogradski književni časopis, Stagiornale, Slavitude – Nova BHCS poezija, Afirmator, Eckerman, Astonaut, Libartes, Strane, Čovjek-časopis, Bludni stih). Pesme su mu prevođene na italijanski i francuski jezik. Uživa u muzici i svira bas gitaru. Živi u Pančevu. Objavio je dve zbirke pesama „Dnevnik u osam” (Darma books, 2019) i ,,Koga boga” (Lom, 2024).

fotografija autora: Stefan Gašić

književna premijera: ROMAN MARINE VUJČIĆ “SIGURNA KUĆA”, Fraktura, 4/2024; ulomak

* * *

Nasuprot zatvorskog kompleksa veliki je tržni centar koji se vidi s prozora vaše spavaonice. To bi vam doslovce bio prozor u svijet, kad biste smjele uz te prozore stajati i gledati druge kako normalno žive. Ali to je zabranjeno. Građanke i građane vani uznemiruje kad ih kažnjenice promatraju. To su ti tvoje cimerice objasnile čim si došla.

ʺNe smijemo stajati uz prozor.ʺ

One su već bile svladale male trikove lovljenja kratkih prizora vanjskog života od kojih u glavi sastavljaju dulji. To je svojevrsni reality show po vlastitom konceptu, hrana za snove o budućnosti izvan požeških zidina.

Recimo, žena stiže svojim automobilom, ne mora biti nikakav noviji ni skuplji auto, bitno je da je dovoljno neovisna da vozi i da sama ide u kupnju. Parkira, gasi svjetla, gasi motor, uzima sa suvozačkog mjesta torbicu i mobitel, izlazi, pritisne onaj gumbić na ključu za centralno zaključavanje, na visokim potpeticama ležerno korača prema ulazu u tržni centar, pred ulazom uzima kolica jer će nakupovati svega – i to nešto znači u cijelom prizoru jer ne radi se o ženi koja kupuje s košaricom, koja zbraja svaki novčić i uzima proizvode na akciji. Pola sata kasnije puna će kolica odgurati do svog auta, otvoriti prtljažnik, premjestiti stvari unutra, zaklopiti vrata prtljažnika, odgurati kolica na mjesto za odlaganje, otvoriti vrata na suvozačkoj strani samo da ubaci tamo torbicu, a onda će sjesti za volan, okrenuti ključ, možda čak i zapaliti cigaretu prije polaska, staviti u rikverc pa u prvu pa drugu pa treću, i odvesti se s tog parkirališta u svoj dom u kojem će frižider i ostavu napuniti stvarima koje je kupila.

Vlasta stalno gravitira prema prozorima. Prolazi cijelom dužinom tog zida virkajući ovlaš, kao da je zapravo ne zanima što se događa na parkiralištu nego baš tim putem mora do svog kreveta. Ponekad ima monologe u kojima slikovito, do zadnjeg detalja, opisuje što je tamo vani vidjela ili nije, što je posudila za prizor iz vaše budućnosti: ʺZamislite cure, sjednete u auto, vozite, parkirate pred trgovinom, izlazite u haljini i čizmama s visokom petom, hodate, hodate, lepršate na krilima slobode, stavljate kovanicu u bravicu kolica, ulazite u trgovinu, zadržite se prvo na odjelu voća i povrća, važete pa stavljate u kolica sve ono čega ovdje nema: borovnice, dinje, grejp, avokado, batat; gurate dalje, tamo su sve one tjestenine u boji: crna od sipe, narančasta od mrkve, zelena od špinata, ona miješana šarena, s više boja u kutiji… ali jebeš tjestenine, idemo do police s vinima… ma šta police, to je cijeli red – bijelo, crno, rose… ne možete se odlučiti pa ćete uzeti od svega po malo, od svega po puno… a onda svakako i koju bocu žestice, možda džin, votku, viski… zaslužile smo, treba se prisjetiti tih okusa, treba nazdraviti slobodi…ʺ

Dok ona tako govori, dok tijelom oponaša guranje kolica između polica, sve druge u mislima pune svoja kolica proizvodima koje su nekad kupovale, novima koji su se u međuvremenu pojavili na tržištu, onima koje si nekad nisu mogle priuštiti ali kad izađu hoće, stvarima bez kojih se ne može, ali i onima bez kojih se itekako može, trpaju i trpaju i trpaju dok se kolica ne prepune jer takva je njihova poželjna budućnost, sloboda o kojoj se sanja, neograničena mogućnost izbora, futur u kojem će nadoknaditi i prošlost i sadašnjost koju nisu zaslužile.

Ti razmišljaš o tome kako svi oni ljudi vani vjerojatno imaju krivu predodžbu o tome o čemu zatvorenice sanjaju iza ovih zidina. Vide li vas na prozoru kako stojite i buljite prema njima, doživjet će to kao prijetnju, a ne kao skupljanje materijala za velike snove o maloj, najobičnijoj kupovini koja je vama sada nedostupna kao i toliko drugih stvari koje oni uzimaju zdravo za gotovo.

Ti, recimo, nikad nisi vozila sama. Baš si namjeravala na kredit kupiti svoj prvi auto kad si upoznala njega, a kako si već dva tjedna kasnije počela živjeti s njim, više nije bilo potrebe. On ti je objasnio da nema potrebe. Dva auta u domaćinstvu su nepotreban luksuz ako imaš partnera koji će ti biti šofer kad god zatreba, ili će ti prepustiti svoj auto koji sad možeš smatrati zajedničkim. U početku te zbilja svaki dan vozio na posao, a često i nakon posla dolazio po tebe, no već nakon nekoliko mjeseci počeli su se pojavljivati razlozi zbog kojih ne može. Ili je prekasno legao da bi se tako rano budio, ili baš u to vrijeme ima obaveze na fakultetu koje prije nije imao, ili bi se posvađao s tobom oko bilo čega baš kad biste trebali krenuti. Što god je bilo, auto treba njemu, a i da mu ne treba, ne bi ga se usudio povjeriti neiskusnoj vozačici. Nisi se ni okrenula, a već si završila u javnom prijevozu. Dolazio bi po tebe samo ponekad, nenajavljeno i neočekivano, vjerojatno ne bi li te ulovio u nečemu, a onda svaki taj iznenadni prijevoz pretvarao ili u veliku uslugu ili u romantičnu gestu – ovisno o tome što si taj dan zaslužila.

Zato si i ti danas u snovima jedna od onih žena iz Vlastinog monologa, samo što si ti o tome kako sama ideš autom u kupovinu sanjala i prije zatvora. Imaš trideset i šest godina, a nešto tako benigno i normalno nisi nikad iskusila.

* * *

Od onog utorka nisam izgovorila tvoje ime. Ni sebi, ni tebi u prazno, ni policiji, ni odvjetnici, ni ženama u spavaonici. Ti si meni ON. Ti si mi ʺubila sam GAʺ. Zamjenica, kao da te je moguće zamijeniti.

Ime još mogu prešućivati, ali tvoje prezime i dalje nosim. Ono zbog kojeg nismo razgovarali danima prije vjenčanja pa sam na kraju zbog mira u kući popustila i odrekla se svoga.

Mir u kući. Kako naivno.

Koliko sam samo mira u kući mislila da proizvodim. Ako ti posvetim vremena koliko očekuješ. Ako se ne šminkam. Ako nosim hlače umjesto haljina. Ako se ne nalazim s prijateljicama. Ako ti se smiješim i kad te se bojim. Ako nemam nikakvih želja mimo tebe. Ako dam otkaz. Ako se ne tuširam prije izlaska iz kuće. Ako namirnice naručujem online. Ako izbjegavam roditelje i sestru.

A taj nezajamčeni ʺmir u kućiʺ dogodio se tek nakon što sam te ubila, kad u toj kući više nikoga od nas nije bilo.

* * *

Dok Vlasta naglas puni ona kolica, ti svoja prazniš. Sve one fine butelje koje je donosio kući sad vraćaš na police u trgovačkom centru kako ih on u vašem zajedničkom životu ne bi popio. I fine butelje i sve one druge boce sa žestokim pićima iz kojih je sadržaj nestajao da bi onda jednako misteriozno kako su se praznile osvanule pune u vašem ormariću s pićima. To si primijetila tek kad si počela pratiti, kad si njegova stanja i raspoloženja povezala s alkoholom. Trebalo je vremena da shvatiš da uz onaj jedan aperitiv koji će popiti pred tobom još nekoliko popije potajno, ili vjerujući da nisi primijetila da je viskija ili travarice maloprije bilo tek pri dnu čaše, a onda je odjednom opet popunjena dopola.

Nisi imala pojma kakve su sve taktike prikrivanja alkoholizma u stanju razviti ljudi koji piju. Strateški raspoređene boce u raznim dijelovima stana, na primjer – tako da se piće može dotočiti bez svjedoka. Skrivanje praznih boca u ostavi za alat, na primjer – da bi ih se iznijelo u pogodnom trenutku. Zato je iznošenje smeća bio jedini kućanski posao koji je na vlastitu inicijativu obavljao. Na nekoliko praznih vinskih boca koje ste odvajali za povrat ambalaže uvijek je bilo barem još toliko bačenih u kontejner, ali u početku nisi toga bila svjesna jer bi se uvijek pobrinuo da ona butelja iz koje toči djeluje kao jedina otvorena.

U prvim mjesecima ta čaša u njegovoj ruci činila ga je tako muževnim. Bio je tvoj sommelier, tvoj svjetski čovjek koji se razumije u vina i u žestice, koji ima odgovarajuću čašu za svaku vrstu alkohola, koji barata sljubljivanjem hrane s raznolikim bukeima bijelog i crnog, opola, rosea, suhog i polusuhog, barikiranog, likerskog, desertnog, pjenušavog, aromatiziranog, stolnog, vrhunskog i kvalitetnog s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom, arhivskog, pa i vina za koje prije njega nisi znala da postoji – predikatnog. Zlo ti je kad danas pomisliš koliko ti je to bilo privlačno, koliko je bilo erotično da ti tvoj muškarac otkriva da postoji vino koje se zove predikatno, koji ti strpljivo objašnjava da to vino postiže posebnu kakvoću u dobrim godinama i prikladnim uvjetima dozrijevanja grožđa na trsu, ovisno o postignutom stupnju prezrelosti grožđa te vremenu berbe i prerade.

Ako si prije njega i bila seljančica unatoč tome što si odrasla u gradu – seljančica po neznanju u području biranog hedonizma više klase – eto njega da te obrazuje i kultivira, da te nauči kako se drži čaša, kako se vino kuša, kako se uparuje s hranom i atmosferom – a onda i kako to isto vino budi zvijer u čovjeku, kako se s njim pretjeruje, kako ga se loče, kako predikatno od romantičnog postaje dramatično, kako taj pridjev postaje prijeteći glagol, predikat u svim rečenicama u kojima ćeš ti biti objekt neželjenih događaja.

_________________________________________________________________

MARINA VUJČIĆ na književnoj se sceni pojavila 2010. godine s romanom Tuđi život. Od tada je objavila još šest romana: A onda je Božo krenuo ispočetka (2014.), Mogla sam to biti ja (2015.), Susjed (2015.), Otpusno pismo (u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem, 2016.), Pitanje anatomije (2017.) i Pedeset cigareta za Elenu (2019.). Knjiga dnevničkih zapisa Stolareva kći izlazi 2021. godine. Dobitnica je V. B. Z. književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman za roman Susjed, te višestruka dobitnica Nagrade Marin Držić za drame, od kojih su neke postavljene u hrvatskim kazalištima. Članica je Hrvatskog društva pisaca od 2015. godine.

fotografija autorice: Valentino Bilić Prcić

književna pretpremijera: ZBIRKA POEZIJE GALE ODANOVIĆ “ROLERKOSTER”, IK Besani, 4/2024; šest pjesama

ZVALA BIH SOCIJALNU SLUŽBU ZA TVOJE UNUTRAŠNJE DETE

Nevolje u raju su počele
jer nisi bio junak večeri
kad je nagrađen moj prvi rukopis.
Treće mesto. Razočaran.
Pozvala sam te. Prekratko.
Pisala kad ulovim net. Nedovoljno.
Našla nove prijatelje. Tragedija.
Godinu dana se pravdam,
dete ne prašta.

***

UMEĆE BLISKOSTI

„Imaš toliko prijatelja jer ne umeš da budeš sama.“

A ti ne kapiraš ni što plaču ljudi u filmu,
ali spremaš se za psihoterapeuta
preko internet-kursa na kom prepisuješ.

***

POTPUNA VEZA

Želiš da znaš sve.
Kad čuješ sve,
želiš da nestanem.
Bitna ti je transparentnost,
broj i boja.
Onda slede najskuplji slatkiši
u znak izvinjenja.
Držao si se klišea.
Sreća pa ti nikad nisam rekla
da crnac nije bio najveći.

***

ONA IMA RAME, A JA PODOČNJAKE

Meni obećaš jutarnji seks, a odeš s njom na kafu.
Znaš je sa Tindera, a žališ joj se što imam bivše momke.
E baš si me izjebao.

***

KRPELJATIVAC

Kreativac
pun tuđih ideja
pokušava da nahrani svoj ponor.
Kad se rešiš parazita,
preostaje mu samo Fender –
da svira šarcu uz loše prepeve.
Jer ima para da kupi sve,
ali ne i svakoga.

***

AUTENTIČNOST

Slobodno pevaj
svoje stihove,
ostavi se mojih reči
ionako ih ne razumeš.
Guglaj naslov.

__________________________________________________

GALA ODANOVIĆ – objavila jednu zbirku poezije “Hladnokrvno”, a drugu će objaviti još hladnokrvnije. Piše poeziju i prozu za decu i odrasle, zastupljena je u časopisima i književnim portalima u zemlji i regionu. Familija joj zamera što ne jede meso i još se nije udala. Piše poeziju da bi im objasnila što se nije udala, skuplja životinje da bi im objasnila što ne jede meso. Vozi bicikl, kompostira, reciklira i smara pušače. Familija nezadovoljno odmahuje glavom.

TRI PJESME ANTEJA JELENIĆA IZ ZBIRKE “ULTRAZVUK”, Hrvatsko društvo pisaca, 11/2023.

RAZGOVOR DVIJE BUBNJARICE

On je hrvatsko zlato, odličan
Pijanist, ali već dugo se oblači
Katastrofalno i smatra da svaki
Oblik pripremljenog nastupa
Spada u Goldberg varijaciju
Laži
Na tebi je draga velika
Odgovornost
Kada sljedeći put dođe kod tebe
Izreži mu košulju na komadiće
Ispljucaj ga po grudima
Ne smiješ ni u jednom trenu
Paničariti jer će pobjeći
Utrljaj mu svoj urin u sljepoočnice
Zamoli da ti nešto odsvira
Uz ritam čaja koji ključa na štednjaku
Zaključaj kuću hermetički da
Duh ne iscuri kroz ključanicu
Pripremi kajdanku i dva diktafona
Mislim da će mu se svidjeti
Ako jednom rukom zapisuješ
A drugom mu miluješ sat među
Nogama
Za čitavu scenu dehidriranog
Grada važno je da budeš točna
Na prijelazima iz pauze u jutro

Nije mi uopće jasno kako se
Tako srozao, a nekoć su mu
Bijesni zrikavci izlazili iz prstiju
Bendovi su nicali kao makovi
Opijum je tekao ulicama
Devet pjesnika mu je ispalo iz balonera
Kada se vratio s konzervatorija
Ti si jedina bliska kočnica
Na njegovoj ljubavnoj nizbrdici
Znam da je teško obuzdati nemani
Koje privuče zvuk moći
Divlje vibracije gusto se
Okupe oko moderatora
Zahtijevaju slobodu, prijete smrću
Daruju, zavode, prosvjeduju
Prosvjetljuju
Nije bio spreman,
Dobro i njegova
Djevojka doprinijela je propasti
A možda je svirao odlično jer
Je bježao od propasti
Možda je gasio požare, uništavao
Mostove, puštao pčele u polja
Koja još nisu procvala
Jedna greška u tempu dovoljna je
Da se raspadne lanac

A sjećaš se kako je točno
Udarao čekićem po žicama
Nije dirao tipke dvije godine
Uspio je zaboraviti sve što je
Naučio, ušuljao se u klavir i
Rastavio ga radošću
Sjećaš se
Radio je duboko u utrobi čuda
Sve dok se nije osvrnuo
Kao Kleeov anđeo
I propao

***

JEDNOSTAVNO JE

Sistem proizvodi bolest
Jedino tako može posjesti
Imaginaciju na deset debelih sati
U pečatiranu stolicu
I nije tajna da je svaka značka
Na uniformi jedna dijagnoza
Nizbrdo

Država drži za gušu ugušena
Polja jer je uvoz raketnog gnojiva
Unosniji od ručka među maslinama
Za drvenim stolom zdravlja
Prijatelji ne mogu sjediti
Dok sirene uporno zavijaju
Kao pokvareni vukovi
Na suhim cestama
Degradacije

Otrovna državo nafte
Zemljo smrdljivog transporta
Mrvim te u ljekoviti prah
U napitak jednostavnosti
Osnovnog osjećaja
Joge sjećanja

Pretvaram te u posrtanje
Preko duhovne ambalaže
U posljednju reklamu koja je
Prekinula radijaciju Marleyja

Akupunktura teksta
Izazvat će suze na svakom raskrižju
Gdje mi je netko
Oprao vjetrobran slinom i
Molio kunu oprosta
Na semaforu koji ne zna
Za stanku ljubavi
Jer je budala
Koja radi za tebe

I pazi:
Ova pjesma ne završava
Samo se prelijeva preko tvojih
Smrtonosnih bolničkih obroka
Mene ne možeš prevariti
Tračkom ružmarina na usnama
Bombe koju si servirala
Mom besmrtnom djetetu

Imam te u prstu uha
Imam te u osmjehu
Nećeš pobjeći ovoj bakteriji

***

POSEJDONOV POKLOPAC

kad sam bio mlad
sve što je u meni
vidio sam vani

tajanstvene ljude
kozmonaute s jedrima
duh koji koristi riječi
kao vjetar razglednice

tek sam kasnije primijetio
upale oči i prokleta sidra
na goveđim gležnjevima
spore plinske povorke
prema dnevnoj igli šećera

vidio sam
nešto strašno nalik majmunu
ukočeno kletvom
kako puzi pustinjom
prema bankrotu

mislio sam
mora da se Sunce šali
to je samo gimnastika
dlačica, utrka trnaca
po leđima dupina

nemoguće da nešto na
ovome svijetu bježi od
valova u šuplje željezo
smrt i život su hrkanje istoga kita
čak ni plankton ne trči
u suha korita da bi zaustavio
potok

čudio sam se kao nagi kiklop
pred benzinskom crkvom
ali oni su i dalje drhtali
kao da ne čuju tijelom
nego samo klepeću
ušima

okupljali su se navečer i
smišljali bezbolni izlaz
nije ih bilo briga što čujem
da i mene žele priključiti
na cjevovod
pažljivo su skicirali
svaki korak, čak je i glazba
limenki bila spremna braniti
njihov parlament od sintakse
gavrana

inficirali su moju ljubav
hitnošću, pornografijom
zagadili ušća da se nitko
više ne spoji linijom ljeta
izvagali su propast i ponudili
nagodbu

mali ustupak za veliku smrt
pitoma riječ za divlji novac
pristojna kanalizacija i
veličanstvena dijagnoza

dijagrame i nagrade
su svima gurali pod nos
ali moj nos ima plameni
potpis

otvorio sam tada
Posejdonov poklon
u njemu sam našao
kristal bijesa i list kupusa

____________________________________________________

ANTEJ JELENIĆ: Kad sam bio mali, podizao sam automobile pa sam dobio kilu. Počeo sam pisati prvo da bih spasio roditelje od slikarstva, a zatim da bih sredio svoju unutrašnju frizuru. Zamislite, moj otac je poznat po uokvirenoj zemlji i crvenom Peristilu? Majka je nepoznata po svojim japanskim pejzažima i integralnom kruhu. Brat je bio toliko dobar tenisač da mu je to ubrzo dosadilo pa je postao trgovac draguljima. Za mene su pak najbitnije dvije stvari: elektrotehnika i konceptualna umjetnost. Fakultet je bio čista teorija što mi je dalo priliku da dođem do pravilnog daha. Zatim ulazim u asimetriju umjetnosti i zaključujem – jedino tu suprotnosti mogu živjeti zajedno. Pravna država se samo koprca u paradoksu koji ne zna obojiti pa poseže za fašizmom. Stoga pišem sve živo u potrazi za tekstom na koji se može spojiti žarulja. Jedino mi je još roman nedostižan. Organiziram izložbu Adria Art Annale s ocem Božidarom i art kriminalcem Milanom Brkićem. Ali to uopće nije izložba, već ulazak u poeziju. To je jedina moguća budućnost – kritička umjetnost + izravan razgovor u stvarnom prostoru (Art sabor). Porodio sam do sada jednu knjigu poezije „Stalak za svijet“ te jednu knjigu kratkih priča „Kentaur u kvartu“, a moja draga Nina rodila je tajanstvenu bebu koja se zove Rima.
“Rima na način moćan i bezazlen, simulira sretan susret, prijeđeni prag, prijelaz u najmanju ruku vjerojatan, točnost, – jednom riječju -ono što čini vrijednost neke misli – ono što se suprotstavlja općem, automatskom djelovanju”, kaže Paul Valery i potpuno je u pravu.

NE BRZAJ S BREZOM

Ne brzaj s brezom,
ona živi dok je njeguješ pogledom.
Tvoje oči ponos su njezine bjeline,
u tvome glasu
ona čavrlja s prolaznicima.

Dok ste najprisniji, breza ti izmiče
u poruke brižno urezane u njezinu koru.
U njima Bog ti slovo po slovo tumači
koliko od tebe može biti
i beskrajno veći i manji.

Ne brzaj s brezom
da ne zaboraviš imena sveg drugog drveća,
da ti iz ruku uvijek prolista lišće
i proljeće ne pobjegne
u krilo dostojnijeg čovjeka.

DAVOR ŠALAT (1968, Dubrovnik; Zagreb), iz novog rukopisa

KRATKA PRIČA VLATKE BRIŠKI: VRATIO SE KES

Nismo se vidjeli ima desetljeća 2, ulijeće, zzzuummm, moj barjaktar lijepih povijesti, jipijej abrakadabra slijeće kao zvrk u tijesnu kutiju, odbija se od rubova rotira u ritmu valcera heheheheejj vrisne s drskim smiješkom uličnog cirkusanta, minijaturni tsunami, dvajst godina pauze a kao da sam se probudila nakon jučer, u vrtnji me povlači za ruku da iskačem iz čizama i kes i ja i ja i kes letimo, otkazujemo sadašnjost, let nas vodi skroz prek puta ceste u birtiju, o kako daleko je doma, illica je danas posebno zmijolika, odrasle žene na +10 nutra spuštaju debele džempere pokazuju napudrana ramena, lijepa su im ramena, prozor na tramvaje i veljaču
radijator, kess/i/ja zabijeni u šalove do usta, kava samo jutros miriše na bolognu, a u našem gradu dogodile su se veće stvari od grafita
od prve sekunde misli se dodiruju prestižu 1 drugu kao kvrgave dječačke noge iznad plićaka onda, u prošlosti stojeva na rukama u moru, ukradenoj, ukrali su mi je toliko da ne znam je li se zaista dogodilo, tko su oni bili oni su bili, oni su bili jači od nas, prošlo je, prošlo je, oni su sada bogati i mirni a mi i dalje siromašni i nemirni slažemo si šarene kuće od karata
kes laže da je čist kenja govna o radostima življenja, pije me, baš me ono siše, gnječi mi mozak koncepcijama za život koji je pred nama, ala ga sere, bodrim pravi sam navijač, je život je pred nama, troši mi zrak, troši mi vrijeme za moju cigaretu, zaglavio je u prošlosti kao bumerang-igračka s greškom u letu se zakačio za rebro radijatora i nitko ga nikad više nije našao, samo ja malo sad baš sad
neodoljivo miriše na prašinu, oči su mu fakin prekrasno mutne, žličicom miješam bijeli šećer i njihove tamne vodene boje, zgasio je zjenice na minimum i priča tako neodoljive gluposti tako spoorrro, otežući rečenice kao da ima sutra, reveri kaputa dižu se i spuštaju od bubnjanja srca mog pixieja srca su nam živa jetra još prate ritam vadim oči drškom žlice kao pingpong lopticama gađam ga u glupu glavu odapinjem pogled kroz prozor u pravo kvalitetan, supernovama osunčani zimski smog, uvlačim tri dima u jednom, želim ga do dna pluća, plazim jezik do brade s usana kupim vreli kapučino, pulsira mi cijeli moj život ispod sljepoočnica
jezičinom potežem lijevo, barmenn me prostrijeli pogledom, jezičinom potežem desno, pogled umornomakinalno slijeće natrag na kesa, da, znam da kuži stvari i znam da smo najebali, plaćam kavu kovanicama, ostavljam mu darove, ostavljam mu sve što imam i ostavljam ga samog, tjeram ga grubo i baš sam kučka, popio mi je 500 kalorija pubertetskim masterplanom za svijetlu budućnost, rastajemo se na ledenom pločniku sunce je točno iznad nas sjene su nestale plastični lutak na električnom romobilu zaustavlja se na gumb danske proizvodnje, spajam kapke konvulzivno titraju ne osjećam ništa osim boležljive želje za proljećem, kostur mi krcka ispod leopardovog uzorka, guram svog najdražeg klauna preko zebre, idi bre, ne da mi se, više mi se ne da, umorna sam redarstvenica, kad su nam ukrali naših par godina, meni su ujedno ukrali par godina pešče, znaš li to keseru, zbog te otmice ti i ja nismo stigli podijeliti pešču, a mogle su biti bajke pričalice
drhtim od zime, imam sitne suze u kutovima stisnutih očiju, vraćam se na job, kes viče doći ćeš mi u posjet- ne čujem ga više, obrisao se, zvoni mi u ušima njegovo veselo zviždukanje kroz zube, otvaram vrata ofisa lijeno pružam vrat vampirima otupjela na prostituciju
u malim bljeskovima francovo lice na jastuku još 5 sati i spašena sam zovem ga da me smiri glasom preko žice još 5 sati i spašena sam na toplom jastuku uzet će mi lice i kosu u ruke svrbi me koža grebem je do krvi nema veze nema veze za davnu krađu pešče sad je mojamoja nema veze za otmicu sad sam blatni veteran ne peče me čik na koži ne plaši me tuđa istina krv mi se pjenuša ko heroin u žlici mmmm šamarčina koju bi mi rado udijelile tuđe istine čini se kao slastan doživljaj volim kad mi uzavre krv u obrazima pomisao na mogućnost takve jedne lijepe šamarčine, akter nebitan, omogućuje mi da konačno izdahnem i iznova udahnem kisik, ali to je to, samo jedan udah jedan sat prolazi kao 3 pa 3 prođu u sekundi patim od nesanice u pola 6
kroz staklo gledam ljude kako prolaze otežani rekvizitima dok se mrači ne znam jel to ja stojim u mjestu a oni klize na traci il je obrnuto mrak je pao – meni na oči – upada kes kolutam očima mišići su mi umrli on je pregorio od današnjih iščekivanja došao se oprostiti i odjuriti u noć kao da noć nešto donosi palimo cigaretu na ulici, dok slatko kaže ej plešu ti neke crvene točkice po licu, pratim igru reklamnog lasera na njegovom ramenu i rukavu, noć je ultramarin plava, rastopila mi se snaga, rastopio se i kesss, bacamo čikove i bek tu neonska svjetla ofisa, probadaju mi očne jabučice, on pred ogledalom popravlja kaput kao vojnik pred povratak u rat, ja uništavam skupe čizme izvrćući gležnjeve na pločicama visokog sjaja, zamišljam školicu s kredom nacrtanu pitam se tko će od nas sutra pljuvati krv
trgnem se kes nešto govori, posjetit ćeš reći ćeš da si mi zaručnica hoću posjetit ću, evo ovaj prsten ću nositi, ok, zapovijeda na talijanskom kad dođeš, poljubit ćeš me jako blizu usta, jesi čula, da, poljubit ću te jako blizu usta i doći ću, krivim glavu na ramenima, dobro izgledaš, ajde sad, ok, šaljem ti broj, da, a sad ispari ako bi nekako moglo, ovaj put ne buš zasro jel tak tak je da, popravljam mu revere i otresam smeće s kaputa dok on pjeva nešto što je baš najljepše, himnu naše anamneze, tenorom urla lavarsi i dentiiii mattina e seraaaa, noge mi od tuge postaju nepouzdane kao stupovi od pijeska, naslijepo dohvaćam barski stolac iza sebe svaljujem na njega pijano tijelo u džepu grčevito trljam palac o prstenjak koncentriram se da ne povratim pjenu, srodne duše ne postoje niti se njihovi krugovi mogu djelomično preklapati možeš samo voljeti a možeš i do ludila
dozivam u glavu franca indijanca, ljeto i naša stopala na pijesku kraj kupe, krckanje crnobijelih školjki u jednoj riječi izdahnem dnevnu molitvu da umre drugi, danas ću ga nahraniti plodovima interšpara jer krv su mi popili pa nemam da mu dam, a bilo bi fer i korektno, dat ću mu dušu, ako ovaj dan ikad završi i tramvaj me ikad dopremi do doma
da kes, još je tu kao muha koja ne nalazi put kroz prozor, reveri su na mjestu, ispraćam ga, on ima pitanje posjetitćešposjetitćeš da da oću prsten mjesec dana da, otvorim oči, otisnem rukama kosti guzice sa stolca, popravim mu kosu i poljubim jako blizu usta i zavlada mir, neprocjenjiva milina šutnje, nebo se rastegnulo od olakšanja, rastanci nisu i nikada neće biti spokojni, pogotovo kad se rastaju dva ridikula koja razumiju sve, ali baš sve, pa tako i jedan drugog, pravim smiješnu grimasu da ne skuži da grizem jezik do krvi, preko stakla iz mraka domahuje mi u slowmotionu, znam da ga vidim zadnji put

_________________________________________________

VLATKA BRIŠKI rođena je 1979. u Zagrebu. Pjesnički prvijenac “Perice, pjesnici su stoka” objavljuje u kolovozu 2023. Sama podiže dva sina junaka i osim toga malo za što mari, našla je dobar bend. Priprema novu zbirku “Domašaj dece” i sa spomenutim izviđačko-HC-emo-folk bendom “Turpija” povremeno izvede hitove “Jutro kad se vratio Mehmedin”, “50 dana 50 noći” a.k.a “Cigani se žene” i ostale. Nije druželjubiva i ima nekoliko vjernih fb pratitelja.

KRATKA PRIČA ĐORĐA MAJSTOROVIĆA: PROLEĆE U ULICI 7. JULA

O tome šta su Radenko i Gavra radili tokom bombardovanja mogao bih da pričam u nedogled, ali nisu baš sve stvari podjednako važne.
Recimo, znam da je bio 6. april, načelno dobar dan za bacanje bombi, sirene za vazdušnu opasnost su upravo ispraćale dnevnu svetlost sa ulica Jagodine, a njih dvojica su se sa rukama u džepovima vukla preko Kamenog mosta, dalje, ka Ruskom groblju, dok su im se senke lenjo gegale uz njih.
Nastave nema već dve nedelje. Nisu sigurni kako će izgledati prijemni za srednju školu ako se ovo ludilo brzo ne završi. Obojica su već bili prepuni nepotrebnog znanja, ali kao da je polako počelo da im bledi sećanje na život kakav su poznavali pre početka bombardovanja. Ništa više nije imalo smisla, osim da u diskontu kupe limenke nečega što se zvalo Viski-kola i da se popnu na jedan od najboljih vidikovca u gradu.

-“Ese sećaš kad nam je pričao istoričar da su Švabe, kad su se povlačile odavde, digle u vazduh sve mostove na Belici” – reče Gavra, tražeći pogledom špijunske satelite među zvezdama.
-“Čuj mostove na Belici? Brate, to je praktično potok, ne moraš da budeš Karl Luis da bi je preskočio.” – reče Radenko, glasom koji je trebalo da zvuči zrelije.

Radenko je bio dobar u matematici, njih dvojica su zajedno mogli da izračunaju da je pre tačno 48 godina bila nedelja, a tog dana 1999. godine je, eto, bio bezvezni utorak, i to stvarno nije imalo nikakvog značaja u njihovim životima. Radenko je prvi popio piće, spljoštio limenku i bacio je preko ograde, na koju će se koji sekund kasnije nasloniti i početi da plače.

-“Kojti kurac? Šta bi odjednom?”, Gavra nije znao kako da se ponaša, “Nije valjda zbog neke ribe? Ajde isplači se pa mi kaži…”
-“Ma, brate… Sinoć su bombardovali aerodrom dole u Prištini, ćale mi je tamo raspoređen… Nemam pojma da li je živ… Znam samo da spavaju u nekim hangarima njih dvadeset ko sardine… Čuli smo se samo jednom od kako je počelo ovo sranje…” – odgovori Radenko, uz prigušeno jecanje.
-“Ahaaa… pa š’o ne kažeš, meni isto bila frka sad kad je ćale iš’o dole po cigare, zamalo ih omašilo negde kod Leskovca, mogao sam da ostanem siroče.” – reče Gavra, koji se nije sećao svoje majke, kao ni kada je poslednji put video muškarca kako plače.

Ostatak noći je protekao mirno.

Radenko se sutradan probudio kasnije nego inače, a kada je izašao iz svog dvorišta video je na desetine ljudi kako se tiskaju u redu ispred Gavrine kapije. Otišao je po burek, a u povratku mu se činilo da je red samo još više narastao. Posle doručka je ponovo zavirio na ulicu, red je i dalje bio pozamašan. Pošto mu je već postajalo dosadno, a nikad ne znaš kad će sirene ponovo da te sateraju u kuću, rešio je da se probije do Gavre i njegovog oca.
“Čika Gavro, kad će Neša da dobije slobodno, da idemo da vozimo bajs?” – bili su to retki momenti kad je morao svog najboljeg druga da zove po imenu. Ljuba Gavrić, sitni biznismen sa dobrim vezama na jugu Srbije, nije ga ni pogledao, samo je brzinski odmerio kraj reda i rekao: “Za sat vremena”. I tako je i bilo, čak i za nešto manje od sat vremena, Radenko i Gavra junior su već bili na svojim polovnim ponikama i jurili ka Đurđevom brdu.

-“Misliš da će da naprave vašar ovde kad se sve ovo završi?” – pitao je Radenko kad su stigli do potoka i seli na travu.
-“Pffff… ima da naprave najveći vašar na svetu… Znaš kol’ko ću se vozim na ringišpil? Familije mi, dok se ne ispovraćam…” – rekao je Gavra i onda nastavio posle kraće pauze, “E, bale, zakuni se, ako ikad budem propušio da mi odsečeš ruku… obe ruke, dogovoreno? Jesi video ti one paćenike ispred moje kuće jutros? Njih dvojica došli čak iz Ćupriju, ej!”
-“Ma da, strašno…” – odgovori Radenko odsutno.
-“Šta ti još uvek brineš zbog ćaleta? Znaš šta je dobro u svemu tome, kad se nešto desi to se brzo sazna. Tako da, bale, opušteno za sad… A i nešto sam razmišljao, sinoć kad si mi to rek’o… Zar ti nisi pričao da te ćale leši redovno od batine?” – upita Gavra sa malom zadrškom.
-“Pa ono, nije baš redovno, ali u poslednje vreme često, naročito od kako je keva ostala bez posla, svi su odjednom mnogo napeti, još cela ova situacija…” – reče Radenko.
-“Hm, da… a Baneta je l’ tuko?” – upita Gavra nešto tiše.
– “Ma ne… Njega nikad… On je mali, njemu samo ja klepim zaušku kad mi upadne u sobu dok drkam.” – odgovori Radenko onim istim glasom od sinoć.
-“E, bale, nego da promenimo temu, sad si me podsetio, znaš da se ložim na Kseniju već godinu dana, i sad kad je počelo sve ovo, ja se kao ponadao to je prava prilika, pre neki dan joj kažem sve, i da mi se sviđa i sve…” – reče Gavra i zastade…

-“I?” – upita Radenko posle preduge pauze.
-“I ništa, kaže ona bi da budemo drugari… Ej, zamisli, ne znam da l’ ću se probudim čitav sutra, a ona bi da se druži?! Pa imam tebe za druženje, šta će mi to sa devojkama… I tako, ma sve je sjebano.” – zaključi Gavra.

Međutim, i Gavra i Radenko su se budili čitavi i naredne dve nedelje. Tako je bilo i onog dana kada su se svi probudili sa vešću da je u Beogradu bombardovana zgrada Radio Televizije Srbije. Te večeri je, neposredno pre nego što će se sirene ponovo oglasiti, Radenkova majka Biljana ušla u žustru raspravu sa dobrim delom komšiluka ispred prodavnice u njihovoj ulici. Tvrdila je da je Milošević znao da će RTS biti bombardovan i da je namerno ostavio ljude unutra kao žrtvenu jagnjad. Tvrdila je i da je ovo što se sada dešava “naš Drezden” i da ne znamo šta nas je snašlo jer nam je rat konačno došao kući posle osam godina rasipanja smrti svuda oko nas. Sa druge strane, ljudi su joj poručivali da je luda, da ima sreće što joj je muž na ratištu inače bi joj on sam pokazao gde joj je mesto, da ide u Hrvatsku pa da tamo bljuje te gluposti o Srbima kao agresorima, i da pazi šta priča pred decom. Radenko i Gavra su se trgli tek na ovo poslednje, jer se očigledno odnosilo na njih, a oni su imali utisak da su za ovih mesec dana pod bombama dovoljno sazreli i da ih više niko neće zvati decom. Uglavnom, to je bila kap koja je prelila čašu. Otišli su demonstrativno na drugi kraj ulice da vezuju konac između komšijske ograde i bandere, vrebajući slučajne prolaznike.
Gavra je želeo da pita Radenka o stvarima o kojima je pričala njegova majka, ali se malo plašio šta će ako se ne budu slagali o politici, hoće li se i oni posvađati kao što su se odrasli svađali oko toga u svakoj prilici? Gavra je bio prilično siguran da ne zna kako da se naljuti na Radenka. Ovo razmišljanje prekinuo mu je jedan od prolaznika koji su upali u njihovu zamku, a kome očigledno nije bio veliki problem da se ljuti na decu, i koji je počeo da ide ka njima, preteći i psujući. Gavra je počeo polako da se povlači nazad, a Radenko se dao u beg preko ulice, ne primetivši auto koji se pojavio sa druge strane.
Na svu sreću, i ovo veče je prošlo bez žrtava. Radenko je već ujutru bio kod kuće, sa prelomom leve ruke, bolom u kuku i povećom ogrebotinom na licu od pada sa haube Zastave 101. Stari “Stojadin” je takođe prošao sa manjim oštećenjima, dok je vozač ostao bez dozvole na šest meseci, ali je bar pronašao svog novog dilera cigareta. Sve u svemu, niko nije izašao previše nezadovoljan iz cele ove stvari.
Radenkova majka je razmišljala o tome da se privremeno sklone na selo, kod njenih roditelja. Uspela je da se nakratko čuje i sa mužem koji nije smeo da joj otkriva gde se nalazi, nakon povlačenja sa Kosova. Na kraju su otišli na selo za 1. maj, ove godine dodatno obesmišljen, ali je jednoglasno odlučeno da samo Radenkov mlađi brat Bane ostane kod babe i dede dok se ova ludnica ne završi.
Gotovo ceo prelepi mesec maj Biljana i Radenko su proveli u svom dvorištu, plešući u novim rutinama, između dve vazdušne opasnosti, neprekidnog bombarodvanja unutrašnjom propagandom, tajanstvenih telefonskih javljanja Radenkovog oca sa ratišta, i Gavrinih prepričavanja švercerskih dogodovština njegovog oca.
I baš krajem maja, kada je Radenkovim roditeljima godišnjica braka, eto ih u podrumu kuće Gavrića. Susedna Ćuprija je te noći sravnjena sa zemljom, ili je bar tako zvučalo sa tih par desetina kilometara vazdušne razdaljine. Ali kao da više niko nije osećao strah. U podrumu je mrak, jedna sveća obasjava njihova lica. Udovac Gavrić bez naznake emocija, potencijalna udovica Biljana, večno zabrinuta za sve oko sebe, zatim Radenko, čiji glas i dalje mutira, a lice se bori sa pubertetskim bubuljicama, i naposletku Nenad Gavrić, mršavi plavušan, sa večitim osmehom na licu, koji iznenada započinje pesmu:

“JUUUU-GOOOO-SLAAAAA-VIIIII-JOOOO NA NOGE!”

Ništa manje iznenada se pridružuje i Radenko: “PEEEEVAJ, NEK TE ČUUUJU!”

Zatim se pridružuje i Gavra stariji: “KOOOOO NEEEE SLUŠA PESMU…”, a onda se svi okreću ka Biljani, koja nema kud, i kroz poluhisterični smeh otpeva: “SLU-ŠA-ĆE OLUUUJUUU!”
Muškarci padoše u trans nakon ove uspešne izvedbe i zagrliše se kao fudbaleri kada proslavljaju gol, a Biljana nastavi da se smeje, sa suzama u očima. Kraj je stvarno morao biti blizu.

Dva dana nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, u dvorištu Gavrine kuće priređena je velika fešta, pekao se roštilj, svako iz ulice je doneo ponešto od hrane i alkohola, a Radenko i Gavra su rešili da ipak žele da budu deca makar još to jedno leto.
Iz novina su sakupili slike čelnika NATO pakta i vodećih zapadnih zemalja i zapalili ih na gomili. Bili su to začeci Gavrinih piromanskih tendencija, koje će kasnije poprimiti znatno ozbiljnije razmere, ali to je bila samo jedna od blažih posledica ovog izgubljenog proleća. Usred tog paganskog obreda, Radenkova majka je počela da ih grdi, pričala o nekim gradovima koji su bili pod opsadom godinama, a oni su pregurali to jedno pišljivo proleće pod bombama i odmah zamrzeli ceo svet.
Nisu je slušali, naročito ne Radenko, koji je kroz vrh plamena mogao nejasno, ali sasvim dovoljno, sa druge strane ulice da nasluti figuru svog oca.

– priča je objavljena u zborniku “Trenutak kad je meni počeo mir”, ZDF, 2023. –

_____________________________________________________

ĐORĐE MAJSTOROVIĆ rođen je 1986. godine u Tuzli. Veći deo dosadašnjeg života proveo je u Nišu, gde je diplomirao na Filozofskom fakultetu, na departmanu za istoriju, nakon čega se seli u Novi Sad. Rukopis njegovog nultog romana “Zbirka zbrke” ušao je u finale konkursa izdavačke kuće VBZ za najbolji neobjavljeni roman 2011. godine. Nakon toga se posvetio pisanju kratkih priča, od kojih su mnoge objavljene u različitim zbornicima. Rukopis njegove prve zbirke “Ulica izgubljenih reči” pobedio je na konkursu “Golub 2016.” za neobjavljeni rukopis autora mlađih od 40 godina koji nisu samostalno objavljivali dela. Knjiga je objavljena juna 2017. godine, u izdanju Gradske biblioteke “Karlo Bijelicki” iz Sombora. Osim što objavljuje, Majstorović je aktivan u književnosti i putem radionica kreativnog pisanja “Pisalište” u okviru Omladinskog centra CK13 u Novom Sadu, gde je šest godina radio kao urednik književnog programa, a vodio je i književni podcast “Knjigofilija”.

TRI PJESME EMINE ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ

MEDEJA ČEKA DA SE OTVORE VRATA

Medeja, tebe muž zove Medena, kada zatvara vrata kuće
Tebi je jasno da su ratovi obrnuto proporcionalni pupoljcima na tvom jeziku
I da se njegovi koraci broje do beskonačnosti
Dok se za tvoje medeno tijelo lijepe preplašene sekunde
Ti si napela kožu do bezbroj minijaturnih eksplozija
Sve stvari oko tebe, jadna su, pobožna, ponekad mrka djeca
Koju hraniš rozim riječima s primjesom dijalektičkih šupljina
Iako ne znaš da je smrt davno došla po njih
I da nema potrebe da ubijaš iz straha ili užitka
I da ti ista prijeti pepeljastim kostima
Bože, kako ti mrziš izgled ljudskog skeleta!
Kada legneš pretvaraš se u jedan nepomični
I tada se sjetiš kako je bilo glupo vrijeme kada si mislila
da je najljepše okupati se, leći u nebeskoj spavaćici na mekani oblak

Medeja, tebe muž s povratka ne zove nijednim mogućim imenom
Ti krpiš od praznih ljuštura gramatičke nepoveznice
Kako bi mogla oživjeti svoje pravo tijelo u ogledalu
I riješiti se geometrijske figure priglupe žene koja čeka
Izbaciti iz sebe osjećaj da će se sve riješiti iznenadnim smrtima
Usamljenih sedmica koje su se nagomilale kao papiloni po tvom trbuhu
Medeja, zapravo, nijedan muž nije otvorio tvoja vrata
Ni iz jednih pepeljastih kostiju nije iznikao cvijet koji bi ubrala
Dovoljno si dugo zaustavila vrijeme da si postala statua
Iz koje se proteže ruka čekanja

***

SMRT GOSPOĐICE VIRĐINIJE

Rekonstrukcija smrti gospođice Virđinije, nalaže da se njeno tijelo
Sastavi od raznobojnog kolaž-papira
Da joj se umjesto očiju ugrade dva mjeseca iz bašte
Da joj se umjesto kose stavi plava svjetiljka
Da joj se u ruku da crna olovka
Ne plaši se, sama će sebi nacrtati usta
Bit će crna i iz nje će izlaziti proljetne ptičice
Koje su zaboravile proljeće
Pisat će pisma po jezeru slovima savršeno preciznim
Kao što je opraštanje od zalaska sunca
Nikada ljepše neće moći izreći odlazim
Kao da je za okruglim stolom uredno sjeckala riječi od koji su nastajale pjesme
Taj joj je koncept uvijek bio sanjiv i nedostižan
Kao svi gradovi i jezici koje nije poznavala
A koji su se skvrčili u rumenilu njene uplašene rodnice
Virđinija, zapuhao je vjetar i za tvoju kolaž-kožu su se zalijepili ostaci kućnog i šumskog bilja
Smrt je postala samo jednostavna bilješka
Dragi, godinama puštam da me siluju mračni atomi egistenzijalnog nemira

***

SAN

Sanjala sam da sam rođena prije ljubavi
Da mojom sobicom lebde bijele kugle sitnih očiju
Nisu mi dale da postanem veća od njih
Sanjala sam da postajem ptica i da me nije
Briga što ne mogu uhvatiti vodu
Niti što nikada neću postati drvo
Sanjam da ubijam svoje nesretne kćerke
Raspoređene po uglovima svijetle sobe
ispunjene tamnim krvotocima
Ispred vrata sobe stajala je majka
Govoreći kako sam zla
Kako trebam biti zahvalna, sretna što imam dom pun ljubavi
Umjesto šta je to ljubav, upitala sam je zašto nikada ne uđe

______________________________________________

EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ (Travnik, 1989), živi u Vitezu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). Njena zbirka pjesama “Moj sin i ja” nagrađena je od strane Fondacije za izdavaštvo BiH 2021.g. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada.

ČETIRI PJESME JOSIPA ZLODRE

JEDINA CRKVA

moja majka ne vjeruje u boga,
ali da mora odabrati nešto
što na ovom svijetu ima supermoć
odabrala bi juhu.

oko nje bi izgradila
ili skuhala svoju religiju.

oko pileće, juneće i riblje,
ali najviše one teleće.

ima nešto skoro pa sveto za nju
u stavljanju mesa i povrća u hladnu vodu.
na početku, istina, ima posla
(kad zakuha, treba pokupiti pjenu),
ali nakon toga juha se kuha sama.

to ti je nešto najlakše za staviti, kaže majka.
ali opet moja juha nema onaj okus
kao tvoja, odgovoram.
ma slično je to sve, ali ipak najbitnije je meso
(vidim da joj je drago).

majka smatra da se juha može popiti i sama,
onako iz šalice, ali kad se ukuhaju manistra, riža ili njokice,
onda to bude zatvoren krug,
točka umjesto povlak,
korak bliže iscjeljenju.

a kao što i čarobnjaci u pričama
nikad ne popiju čarobni napitak koji su spremili
tako i majka nikad ne jede juhu,
sebi niti ne stavlja pjat.

ona vjeruje da je najveća važnost juhe za malene,
njima posvećuje posebnu pozornost
i za njih u svoje juhe
ulijeva najviše sebe.

gledam je tako danas
dok kuha juhu za mog malog sina
i mislim kako ima u svemu tome
nešto pradavno i čudesno
neki sporo kuhan temeljac od genetike
jelo za život i snove.

danas majka i ja živimo daleko,
ali se čujemo često.
ipak, preko telefonske linije
riječi nekad premećemo
kao zrna graška i papra
od sredine ka rubovima pjata.

ali kad smo zajedno,
ne moram niti provjeravati.
majka kuhanjem izmišlja juhu.
kad je gotovo, kad je vrijeme,
prilazim stolu, sjedam i
polako uzimam žlicu,
negdje se čuju zvona,
uvjeren sam,
dok svečan i bez straha
ulazim u majkinu crkvu,
jedinu kojoj bih ikad
mogao pripadati.

***

JAGODE U KOSI ENESA KIŠEVIĆA

Prisjećajući se u jednoj televizijskoj emisiji svog djetinjstva u mjestu Ključ, pjesnik i dramski umjetnik Enes Kišević pričao je o tome kako je u predjelima oko kuće ponekad znao ubrati toliko šumskih jagoda da bi mu kosa, usta i sve oko njega cijeli dan mirisali na jagode. U tom prisjećanju bili su, između ostalog, i jedan luk, jedno jaje, kosjera, silk i udica, prvo more i drveni kovčezi koji jure prema istom tom moru. Staro, sporo i drugačije vrijeme. U nastavku emisije pjesnik je izrecitirao i svoju najpoznatiju pjesmu, sa stihovima: ”I ti se kao smiješiš! I ništa te kao ne boli.” Međutim, na kraju emisije ja sam se zaista smiješio. U mene se naselio neki mir, od one vrste posuđene od drugoga, tuđi mir. Bio sam nekoliko trenutaka, kroz prisjećanje pjesnika, na razmeđi između vremena, bez pritiska da pripadam tamo ili ovamo, divno oslobođen potrebe za epohom. Napustio me taj trenutak vrlo brzo, a mir se rastopio u ustima sadašnjosti kao meki bombon trebanja i moranja. Ipak, putevi priča i sjećanja u našim srcima i umovima ostavljaju divlje, nevidljive tragove koje je nemoguće slijediti i koji slučajnošću magije biraju trenutak novog pojavljivanja. Tako, dok sam jeo prve ovogodišnje jagode (a bile su iz mog rodnog kraja), osjetio sam sočnost i okus ploda, ali otprilike samo polovicu mirisa. Druga polovica mirisa jagode, znao sam to odmah i bez razmišljanja, nalazila se skrivena u kosi Enesa Kiševića, poput blaga u škrinji na dnu prvog mora.

***

NAKON OLUJE

bila je velika oluja vani.
i jedna ne mnogo manja unutra.
stvari se sad polako smiruju,
ali ona svježa neizvjesnost
ostaje u zraku.

u jednom klasičnom trenutku dana
okrenuo si se od svojih igračaka
i krenuo puzeći juriti
prema nečem visokom
uz što bi se mogao pridignuti.

tek na otprilike pola puta
zastao si i osvrnuo se.
kratko si sjeo,
samo da provjeriš
idem li za tobom.

nasmiješio mi se
od uha do uha
od usta do usta
od duše do duše.

posvetio sav moj
stoljetni umor.

i od tada
više nisam imao izbora.

idem za tobom
jurim

krećem se ka
suncu koje dolazi

nakon silnih oblaka.

***

RAZGLEDNICA

napisao sam neke pjesme
ustvari ne znam kako
zapravo sam cijelim putem
pisao kući
javljajući da je vrijeme dobro
da se život događa
i da vjetrovi
pušu pukotine
u kojima ponekad
plaču
osmijesi

___________________________________________

JOSIP ZLODRE rođen je 1989. godine u Mostaru. Djetinjstvo proveo te osnovnu i srednju školu završio u Metkoviću. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zastupljen u zbornicima Rukopisi 31, Rukopisi 42, Junaci urbane bede te Kapija istoka i zapada. Poeziju objavljivao i u časopisu Zarez, na portalima Kritična masa i Strane te art blogu Čovjek-časopis. Finalist nagrade „Na vrh jezik“ 2012. i 2019. godine te nagrade „Mak Dizdar“ 2019. godine. Živi u Zagrebu.