Lice mu se grčilo dok je posmatrao presjeke sive mase na svijetlećoj podlozi. Strano tijelo je preuzimalo i pritiskalo mali mozak, sad već ugrožavajući i centre za glad i centre za vid. Pacijent odavno nije čuo na jedno uvo i neće ni ovu prognozu čuti, da će, u najboljem slučaju, ako preživi operaciju, zračenjima umrtviti njegovog najvećeg neprijatelja. U najboljem slučaju. Nije vjerovao u sebe. Nije bio od onih koji izigravaju boga. Male su šanse, rekao je sebi u bradu prije nego je izašao pred nepoznate ljude da naglas izgovori ono što nakon tolikog puta i toliko novaca nijesu željeli da čuju. Sestra je virkala u telefon i nije registrovala tu silinu brige, niti da je tražio karton pacijenta kojeg su poslali kolege iz Podgorice. Imao ih je svako malo. Slučajeve koje otpisuju prije vremena pa s kreditnim zaduženjima ili jedva skrpljenim novcem, dolaze kod njega da ih iz sigurne smrti vrati nazad. Zbog pandemije korona virusa skoro cijelu godinu nije operisao nikoga s Balkana. I ovoga bi puta izbjegao pacijenta iz Crne Gore da kolega nije naprasno morao u izolaciju. Krenuo je prema bolesničkoj sobi. Gospođa je stajala iznad postelje. Plakalo je njeno izduženo lice nekako iznutra, bez suza i grimase. Bio je to sami nespokoj zaustavljen ispod očiju poput biljega, grč koji neće nestati ma kako se završilo sve ovo što ih je dovelo njemu. Pretpostavio je da je supruga, ali pored pacijenta koji jedva da je držao jedan kapak blago podignutim izgledala je kao da mu je kćerka. Pozdravio ih je oboje klimanjem glave. – Doktore, mi ne znamo njemački, a on se gubi, čekamo prevodioca – govorila je žena glasno, kao kroz razglas, odvajajući riječi da bi svakoj dala na značaju. Nije podizao pogled prema njoj, ali je stavio do znanja da je čuje. Pokušavao je da uhvati reakcije kod pacijenta, a u isto vrijeme tražio pogledom sestru koja je nosila sa sobom karton, i neka ga jeza protresla od poznatosti ne daha, nego gustine vazduha koji je dolazio iza zatvorenih vrata potisnute nelagode. Pacijent je otvorio jedino funkcionalno oko koje je imao. – Primabalerina, jesi li to ti? „Zvončicina pjesma“ je zasvirala u pozadini misli, rodila se iz violine i flaute diskretno poput blagog strujanja vazduha u zagušljivoj prostoriji. – Primabalerina? – ponovio je pacijent i spustio kapak. – A i bunca stalno – rekla je gospođa, nikome određeno, dok je gledala u vrata. Sestra je ušla naglo i predala istoriju bolesti ljekaru, još uvijek prespojenom na zvuk nimalo prijatne varijacije iz baleta „Petar Pan“. – Ne znam zašto prevodilac kasni – zagrmjela je supruga skoro pa očajnički pokušavajući da komunicira. – Ne morate vikati, doktor Karlo i ja govorimo hrvatski – smireno je rekla bolničarka pokušavajući da ignoriše duboka izvinjavanja. Objasnila je da je njihov ljekar morao hitno u izolaciju jer je bio u kontaktu sa zaraženim pacijentom. Za to vrijeme je doktoru Karlu Tkalecu pogled bio zamrznut nad imenom pacijenta. Perčobić, Nikola. Akustični neurom već dva puta operisan. Benigni tumor koji razara. Opet zaglavljen među kostima, zaustavljao je protok krvi sa svih strana. Predugo se čekalo, a srce teško da ima snage za takav zahvat. Dolazak u Hanover je posljednja stanica za čovjeka iz malog i konzervativnog crnogorskog grada. Razumio je zašto su ga otpisali. Jedni zbog nestručnosti, drugi zbog neznanja, treći vjerovatno zbog nedostatka sredstava. Perčobić. Nikola. Iz tog užasnog grada iz koga je otišao i u koji se nikad više nije vratio. Nije to bilo buncanje, to je bio dobar komad svijesti, iako nekontrolisan. Doktor je izašao iz bolesničkog apartmana ne obećavajući ništa nikome. Njegov težak korak kao da je pronašao način da se produži dovoljno da pobjegne od oboje. Za njim je ostao jecaj, prazan kao utjeha onoga ko nije svemoćan. Nikola. Kolja. Nervozna bačva testosterona koja se valjala po svemu i svakome, postavljala granice reagovanja i određivala sudbine ljudi kojima nije ni ime znala. Lovac na greške, lovac na lapsuse, na emocije, na slabosti. Muka koja uvijek iz prikrajka uhvati one koji ne umiju da se brane i one koje niko nema namjeru da štiti. Prima–bale–rina, prima–bale–rina, materijalizovao se njegov glas u vremenu sadašnjem, jednako zlonamjeran kao onda kada ga je prvi put čuo. Mladi Karlo, onaj od prije 37 godina, bio je kao vreća za udaranje na centralnom gradskom trgu, jedini dječak u pokušaju baletske škole, Petar Pan koliko i Zvončica, nježan i osjetljiv. Rasplakao bi se na ulici u bilo kom trenutku. Plakao je na ulici dok je ispljuvavao sadržaj svoje vilice, zaboravljajući da li je grč od bolova ili su bolovi od grča. Neshvaćen, ali shvaćen, naivan iznad svega. Družio se s djevojčicama jer su njihove igre bile maštovitije, njima je za igru bio potreban i kostim, potrebni su im bili rekviziti i muzika, kreirale su svijet po svojoj mjeri dok su imitirale odrasle, njihove svađe nijesu bile nasilne i njihovi su dijalozi bili tako odrasli. S njima je učio da sanja, da pleše i da glumi. Prima–bale–rina, prima–bale–rina, vikali su za njim i drugi kad god bi ga vidjeli kako se kikoće s drugaricama na povratku iz improvizovane baletske škole gospođe Marije Makarenko. Pacijenta su pripremali dok je muzika Bendžamina Britna kroz Karlovu podsvijest skupljala komadiće sjećanja zgaženih teškom čizmom nekada zdravog i jakog Kolje Perčobića. Sanjao je mladi Karlo velike scene, grandiozne mjuzikle, sanjao je da svoju urođenu stidljivost prepusti izmaštanim likovima iz čuvenih baletskih predstava, da bude Zigfrid u Labudovom jezeru, da se sakrije pod plaštom talenta koji nikada nije uspio da pokaže. Sanjao onda, nedosanjao. Pod njegovim rukama, prepušten u potpunosti, ležao je čovjek koji je zgazio jednom davno njegovu potencijalnu karijeru samo tri dana pred prijemni ispit na Akademiji, u trenutku kad je znao da je nadohvat slobode da cijelog sebe pokloni kao nježno spakovanu besmrtnost umjetnosti za koju je trpio. Britn je sve jače svirao u njegovoj glavi dodvoravajući se mržnji, gladeći osvetu po musavoj bradi i želja da upravo sada, u slabosti odluči da li će prgavac koji ga je preusmjerio na medicinu ikada više otvoriti to jedno oko koje mu je ostalo. Kao što je on, siledžija iz Prvoborca, jednom odlučio da Karlo zadovoljava sredovječnog profesora muzičkog kad ostane poslije časova na dodatne lekcije iz istorije muzike i da mu zato treba polomiti noge u koljenima. Osveta nikad nije bila tako hladna i nikada se nije toliko sama ponudila na operacionom stolu čuvene njemačke klinike kao na blještavoj tacni iz babine kolekcije s vjenčanja. Nakon osmočasovne borbe sa samim sobom, nije želio ni da pokuša da spere sa sebe zle misli. Njegova je slabost postala hrabrost koje nije bio svjestan. Ušao je u stan i sudario se s izrežiranom polutamom toliko poznatom da joj se radovao poput razmaženog psa. Herman je sjedio kraj prozora, dajući mu znak da je kasna večera skoro pa gotova. Naslonio se na njega okupan znojem, pomalo smrdljiv i potpuno hladan. – Hey, ich wette es ist nicht so schlimm [Hej, kladim se da nije toliko loše.] – rekao je nježno, poput pravog zaštitnika. Poljubio ga je u čelo, a zatim u usta, vjerujući da ne postoji ništa na svijetu što njih dvojica ne mogu zajedno riješiti. – Ich hätte ihn heute fast umgebracht [Danas sam zamalo ubio čovjeka.] – priznao je. Htio je da mu ispriča sve u dahu, da ispovijedi cijelu svoju prošlost, onu od prije Medicinskog fakulteta na Sveučilištu u Zagrebu, da se rastereti poput čovjeka koji je odbacio klavir sa svojih leđa, i klavirovu majku i njenog pijanog muža penzionisanog klavira pomorca. Herman je uspio da ga zaustavi. – Du hast ihn nicht umgebracht, das ist das Wichtigste. Geh dich erst mal duschen, dann reden wir. [Nijesi ga ubio. To je važno. Istuširaj se, pa ćemo večerati, a onda ćemo razgovarati.] Karlo Tkalec je ustao kao po naređenju i pogledao u voljenog čovjeka, prvi put bez okova neispričane prošlosti i uvjeren da je cijeli njegov život bio put do ove i ovakve spoznaje, do ove i ovakve bliskosti. I nije mu bilo žao. Zakopao je Petra Pana. Zakopao je i Zvončicu s njim. Iz kupatila je kroz cviljenje protoka mlake vode čuo prve taktove Debisijeve „Violinske sonate“ i zaplakao od olakšanja.
_________________________________________
DRAGANA ERJAVŠEK, crnogorska književnica, književna kritičarka i prevoditeljka, rođena u je u Baru 1980. godine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Objavila je dvije zbirke poezije („Horizontala preko bola“ iz 1996. i „Vertikala bola“ iz 1998. godine), roman „Otvorena knjiga“ (2008) i zbirku književnih prikaza „Nova crnogorska književnost“ (2023), kao i prevode monografije „Bar, grad feniks“ Maksima Lutovca i knjige „Ženska mistika“ Beti Fridan. Zbirka priča „Ispod glasa“ objavljena je prošle sedmice u izdanju Fokalizatora. Poeziju i prozu objavljuje u brojnim domaćim i regionalnim časopisima, a književne prikaze je objavljivala u dnevnom listu „Pobjeda“ gdje je radila kao novinarka. Uredila je nekoliko desetina knjiga objavljenih u Crnoj Gori i Srbiji. Prevođena je na engleski i njemački jezik. Dobitnica je treće nagrade na konkursu za najbolju kvir priču u organizaciji NVO „Queer Montenegro“ 2021. i prve nagrade na regionalnom konkursu za priču inspirisanu Bihorom „Zavičajne staze“ 2022. godine. Kao rezidentkinja Nacionalnog centra za pisanje (National centre for writing) u Uneskovom gradu kulture, Noriču (Engleska) je u maju 2023. u okviru programa Kreativne Evrope prevodila knjigu „Unexausted time“ nagrađivane britanske pjesnikinje Emili Beri. Bila je selektorka je književnog programa 37. Barskog ljetopisa. Zapošljena je u Matici crnogorskoj.
Spuščaš se v kad, Whitney, s podlahtnico božaš napol priprto pipo in si prepevaš pesem z zadnjega albuma. Sedem življenj nazaj si bila Kalipso. Za roko si držala Odiseja, zdaj pa se s težavo oprimeš keramičnih ploščic, da ti ne zdrsne. Ko se z obrazom naprej prerineš čez milno peno, odpreš usta in tvoja pljuča se polnijo z vodo. Praviš ji Jonsko morje. Z vsako kapljico glasneje slišiš podpalubje njegovih ladij. Po zvoku pljuskanja veš, da še zmeraj išče dom – tako kot ti.
_______________________________________
RUKOPISI 47, zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / glavna urednica: Jasmina Topić; urednici Srđan Gagić, Stefan Stanojević, Tanja Božić (Slovenija); prevele sa slovenačkog i makedonskog jezika Natalija Milovanović i Gorica Radmilović – Pančevo : Dom omladine 2024.
Čudna je ta životinjka što je ljubimac svake sobe. Sofra, kada je i trošna, pohabana, rasklimana, svejedno vjerno čeka da joj stolnjaci i čaše zaplešu po kičmi. A ispod stola… kada zemlja svira trȅmolo ili u epskom desetercu fijuču metci ili drmeš od pijanstva naglo obori s nogu, kao pingvinska jaja između nogara skutre se ljudi. Dolje, vara se u kartama ili na kocki, pa sjena stolnoga trupa krije groblje izbijenih zuba. Čovjeku se, dakle, desi svašta ispod stola. Desi se naprimjer – ushićenje, kada mu cipela zastruže nečim po parketu i prostor poprimi smrad po metalu. Ako je sretnik, to se dolje prljavo žutom bojom ljeska plosat grumen od zlata ili, ako je običan smrtnik, malovrijedan bȕgarčić. Ali još rjeđe i od toga, sastanu se dvoje što ne smiju da se javno vole, pa njihova stopala cjelivaju jedno drugo, jer srećom nitko ne vidi tihu, sramežljivu simpatiju kada je ispod stola.
studeni, 2023.
***
ČEKA
Na stanici javnog prijevoza, na hodnicima, u birtijama i na krevetima, u životu općenito, čovjek stalno nešto čeka: čeka da nikne sunce iznad krovova i da mu se na tramontani osuši vlažno rublje sa štrika; čeka autobus na peronu kolodvora, nestrpljivo kao da će ga odvesti u čudnovati kraj vječnog ljeta, a on ga uvijek voza natrag na njegova prebivališta da i tamo čeka gašenje svjetala; čeka na početku reda, a da ni sam ne zna što ga na kraju čeka. Dijete čeka da čovjek bude. Čovjek čeka čovjeka i ja sam čovjek, pa i ja čekam i život mi je jedna velika sačekuša. Nada, ako je stvarna, onda je ležna k’o što je i lažna ona narodna: „Tko čeka, dočeka.“ Jer čovjek shvati da je izgubio strpljenje čekajući, pa krene i veli: „Ništa krećući se ne dočeka, ali otkrije se da cilj se ne čeka, već da do njega samo dugo, dugo hoda.“
veljača, 2024.
___________________________________
NIKOLA PAVIČIĆ rođen je 2004. u Zagrebu, a živi u Svetoj Nedelji. Nakon završene XI. gimnazije upisuje studij prava na Sveučilištu u Zagrebu koji trenutno pohađa. Poezija i lirska proza objavljivane su mu na književnim portalima (Kritična masa, Zvona i nari, Metafora. hr). Prvonagrađen je na smotri „Goranovo proljeće 2020. za mlade pjesnike srednjih škola“ te je ušao u uži izbor za nagradu „Sedmica i Kritična masa 2023“. U slobodno vrijeme proučava književnost i povijest te uči strane jezike, a pjesnički zanat voli vježbati prevodeći poeziju s ruskog i engleskog jezika.
Od zrnaca sagrađena Svako zrnce jedna briga Kad se dva spoje Postanem pametna i dopuštam
Dopuštam snove Čujem njihov dolazak uvijek negdje oko struka
Dopuštam se raspasti Zovem valove da me sravne sa zemljom
Osim glave
Pješčana sam glava Na pješčanoj obali
I sve o čemu mislim I sve o čemu mislim I sve o čemu mislim
***
A KOJA JE BILA DRUGA?
A koja je bila Roditelj je zaborav na druge stvari Roditelj je stalna misao Roditelj je I ne nestaje niti iza zatvorenih vrata A koja je bila Ne znam ali Vjerujem da je bila o tebi
***
OBITELJSKA STABLA
Sjećate li se kako je hodao Kao košarkaš Sjećate li se koliko sam luda A vi, jeste li još luđe Daj espresso Par cigareta I rješenje Gordijskog čvora Jer ovaj se nije pojavio u crkvi A ovaj se nije pojavio više nikad A bio je jedan od mojih Daj broj Zašto se ne družite, Kad ste blizu Sjećate li se svih svađa Od oduvijek do danas
***
OPORAVAK
Kako se oporaviti od snova Izvući se iz zagrljaja nostalgije Trebala bih osjećaje kao glinu Oblikovati u akciju Trebalo bi svima reći što mi znače A samo je jedna obična srijeda Nitko nije pijan, niti blizu Sve što želim proslijediti suviše je veliko za jedan ovakav preobičan kontekst opet ćete se za moj vlastiti spas ispuštati iz mene na obraz u par kratkih riječi kroz ruke i otežane izdahe kao da nosim kamenje u plućima trebalo bi se oporaviti barem kroz neku kratku priču
***
ZAGREB
sivo i blijede boje zimsko nebo razglednice ban sa sabljom u ruci ima li uopće sablju, ne znam ali ima konja i čitavo romantično jato golubova i nas posute okolo kao mrvice kruha
***
MALE PJESME
usputne riječi su šav bezbrižne misli su za pravo svi mali koraci su nužni za sve što te zabije u glavu za skok u veliko plavo male pjesme zato uzimamo zdravo za gotovo
_____________________________________
TARA JELOVAC rođena je 24.3.1991. u Zagrebu gdje živi i danas. Pjesme čita oduvijek, a piše najkasnije od 12. godine. Do sada nema izdanih pjesama, a dva puta je sudjelovala u Učitavanju u Booksi. Uči, izražava se i uživa svakodnevno. Voli, mašta i tuguje mnogobrojno i snažno.
U osnovnoj školi sam najviše volio sedmice kad sam bio redar. Zaduženje mi je bilo da kvasim spužvu i brišem tablu kada mi nastavnik naredi. Volio sam brisanje table i miris vlažne krede i suhe ruke nakon toga, ali najdraže mi je bilo napustiti učionicu kako bih isprao spužvu u WC-u. Hol bi bio prazan i tih, vonjao je na okupanu djecu i ulašteni pod. Uživao sam u škripi svojih đonova, u odjeku koraka koji se širi prazninom. Polako sam se kretao prema WC-u, usklađujući hod kako bih proizveo škriputavi ritam. Bio mi je uzbudljiv taj osjećaj slobode i samoće, dok su ostala djeca bila zatvorena u učionicama, prisiljena da sačekaju odmor kako bi izašli. Ispirao bih spužvu bez pretjerane žurbe, a zatim bih se polako uputio nazad, maksimalno odlažući trenutak povratka u učionicu. S vremena na vrijeme, zaustavio bih se pred vratima neke od učionica i prisluškivao šta se dešava unutra. Čuo bi se poslušni žamor djece i ujednačeni, ozbiljni glas nastavnika. A najbolje od svega je bilo to što niko nije znao da ja nesputano stojim pred vratima i slušam. Oni mene nisu mogli vidjeti, a ja sam ih sve čuo; oni su bili unutra, a ja sam bio napolju. “Šta je tu bilo toliko uzbudljivo?”, Alma upita i pogleda u ekran digitalne kamere, kao da provjerava jesam li još uvijek tu. “Nemam pojma. Osjećao sam se slobodnim”, rekao sam. “Tu sam, a nisam tu.” Rekla je da veoma cijeni moj rad i da, budući Bosanka, osjeća kao da se u svojim knjigama njoj direktno obraćam. Ona se meni direktno obratila putem moje web stranice i isprva nisam uopšte obraćao pažnju na njenu poruku, ali mi je onda poslala još jednu, ovaj put prijeteći svojim dubokim razočaranjem. Kako ne volim razočaravati ljude, odgovorio sam joj. Zvala se Alma B.; bila je student režije na njujorškom univerzitetu i Bosanka, te samim tim zainteresovana za pitanja “identiteta”; htjela je snimati filmove o “bosanskom iskustvu”. To nas je dovelo do pravog razloga zbog kojeg me je kontaktirala: za svoj diplomski htjela je napraviti film o meni, ispričati priču o mom životu i izmještenosti, o gubitku i preobražaju, o mojim komplikovanim identifikacijama. Svi moji identiteti stoje ti na raspolaganju, duhovito sam joj uzvratio. Nastavili smo se dopisivati, pitala me je brojna preteška pitanja. Obično bi mi trebalo nekoliko dana da joj odgovorim, dugim porukama, u kojima sam se često ponavljao, pišući o svemu što bi mi palo na pamet: o svojoj porodici i ratnim zločinima Bushovog režima; svojim pogledima na rokenrol i kvantnu fiziku; o svojim teorijama o fudbalu i poeziji; o epistemologiji Conrada, Rimbauda i sebe. Pričao sam joj priče iz svog života, tu i tamo bih štošta ukrasio ili bezočno izmislio zato što sam joj iskreno htio pomoći da napiše dobar scenarij i za svoj projekt dobije dosta para. Čak sam je nenametljivo ohrabrivao da razmisli o kratkom filmu u kojem bih ja igrao sam sebe u raznim situacijama iz svog života – to bi mogao biti jedan od onih dovitljivih postmodernističkih uradaka koje svi toliko vole zato što imaju neke veze s identitetom – ali je ona pristojno odbila ovu ideju. Naravno, pomalo sam i flertovao s njom jer, kao što svi znamo, posao pisca je da svoje čitaoce zavede. Iz nekog razloga, sačuvao sam cijelu našu prepisku. Kada su joj konačno odobrili prijedlog projekta, predložio sam da dođe kod mene u Chicago i da se upoznamo, ali je ona odlučila da mora raditi od samih početaka: htjela je prvo upoznati moje roditelje i o meni više saznati. Tako je jednog petka pristigla u Hamilton, Ontario. Moji roditelji su je prihvatili kao moju drugaricu, kao, takoreći, još jedno svoje dijete; po dolasku je odmah morala obećati da će ostati kod njih preko vikenda. Majka je posegnula duboko u svoj repertoar pita i kolača, jer je znala da pravu Bosanku ne možeš prevariti lošom kanadskom hranom; Otac je sazvao svu rodbinu, uključujući i rođaka s harmonikom, da joj pjevaju pjesme i piju u njeno zdravlje, i zdravlje njene porodice, pa onda opet u njeno zdravlje. A ona je cijeli događaj snimala: njihovo pijano zavijanje, Oca dok joj priča o filmu koji sam nekad davno režirao, Majku koja joj se povjerila o mom problematičnom pubertetu – bila je to sigurno totalna katastrofa. Nije mi bilo uopšte teško zamisliti svoju pijanu familiju kako opasno podriva moj imidž mudrog, svjetskog čovjeka otrgnutog od svog rodnog tla koji je spas našao u pisanju, imidž koji sam tako pažljivo i javno gradio. Alma se svega naslušala, priča za koje nisam vjerovao da ih se itko osim mene još sjeća: ispričali su joj kako me Otac uhvatio da kradem ratkape; ispričali su joj o našoj lijepoj mladoj komšinici koja me je za uho dovela roditeljima kako bih im priznao da sam je u mraku zaskočio i zgrabio jednu od njenih povelikih, savršeno okruglih sisa; o mojoj osveti vođi školskih jalijaša čije sam lice isjekao grlićem razbijene flaše. Nije se čak toliko radilo ni o šteti koju je to nanijelo mome imidžu, koliko o tome da sam ja bio jedini koji je imao pravo te priče pričati, ako ih je već trebalo pričati – ja sam bio jedini legitimni pripovjedač u našoj porodici. Pokušao sam od Majke saznati kako je Alma reagovala na njihove indiskrecije – nisam je htio razočarati prije nego što smo se uopšte upoznali – ali me je ona uvjerila da nema razloga za brigu. Čak i kad su prepričavali potencijalno kompromitujuće dogodovštine, moji roditelji su o meni pričali s ljubavlju i simpatijom; uvijek su bili (i još uvijek jesu) konvencionalni i razumni, uvijek spremni da odbace svaku demonstraciju moje zabrinjavajuće svojeglavosti kao “fazu”. Majka je također s Almom podijelila tople uspomene na naša idilična ljetovanja u Crikvenici, pričala joj je kako me puštala da sam otplivam u duboku vodu, znajući da ću doplivati nazad čim čujem zvuk pištaljke (sjećam se pištaljke: bila je crna, smrdila je na pljuvačku, a u njoj je klaparalo zbunjujuće zrno leblebije). Alma mi je pokazala snimak gdje se Majka rasplače prisjećajući se naših zimovanja, naše vikendice na Jahorini, u kojoj sam znao provesti ljeto, ponosno joj je saopštila, gutajući debele knjige i pišući pjesme i priče. Alma se mojoj mami jako dopala. Prava Bosanka, pomislila je, pravi anđeo; puna poštovanja prema starijim od sebe, ljubazna i fino vaspitana, Amerika je nije uspjela iskvariti. “Alma sa svakim može pričati”, Majka je rekla. “Ne misli ona da je specijalna.“ Samo što nije ponudila da je usvoji; štaviše, zabrinuta za moje potomstvo, bez imalo ustručavanja je izjavila da sad, eto, kad sam se razveo, Alma mi je savršena prilika. Kad sam nazvao roditelje nakon Almine posjete, u isti glas su počeli hvalospjev. “Sama samcata je došla u Ameriku. Tetka joj je živjela u New Yorku”, rekla je Majka. “Bilo joj je tek trinaest godina kad je stigla. Tako ti je pametna. Prepametna.“ “Gdje je baciš, tu se dočeka“, rekao je moj Otac. “Samo što joj u New Yorku nije živjela tetka, nego stariji brat. I bilo joj je šesnaest kad se doselila.” “Ma nije, bolan, rekla je da joj je brat umro od raka odmah poslije rata. Mati je imala infarkt, a oca joj je u Sarajevu ubio snajper“, rekla je Majka, s uzdahom. “Tvoj Otac nikad ne sluša šta mu se priča.” “Slušam ja”, rekao je Otac, ljutito. „Majku joj je ubio snajper, a Otac joj je umro nakon rata.“ “Eto ti. Nikad ništa ne sluša, ni mene niti koga drugog. Ovako ti ja cijeli život: pošaljem ga da kupi mlijeko, a on se vrati s dvije janjeće glavuše. Šta ću ja s glavušama. Ko još jede glavušu?”, rekla je Majka. “E, što mene snajper nije strefio.“ Naravno, kad je Alma došla u Chicago da me intervjuira, nisam se usudio tabiriti ko joj je u porodici umro od raka a koga je upucao snajper. Ona je, međutim, zračila spokojem nekoga ko je upoznao patnju, a koji nemaju – i vjerovatno ga ni ne primjećuju – oni koji nisu proživjeli gubitak i bol. Odmah mi je bilo jasno zašto se toliko dopala mojoj majci. Posmatrao sam je dok je u mojoj kancelariji na tronožac montirala svoju digitalnu kameru: kratka, asketska kosa i spretne, odlučne ruke; velika, srcolika glava na kojoj su dominirale krupne, dramatično crne oči; neprestano upereni pogled. Tijelo joj je odavalo unutarnju snagu, nepokolebljivu čvrstinu koju je nosila kao ožiljak na duši. Ali sam u njoj još uvijek nazirao malu Almu, kakva je bila kao djevojčica: u bijeloj košulji i plavoj suknji, s dokoljenicama i crvenim cipelama i dugom blistavom kosom koju joj je majka često češljala. “U redu, počinjemo”, rekla je, ne ostavljajući mi puno izbora. Predstavio sam se kameri, rekao joj kad sam rođen, opisao dio grada pored stare željezničke stanice. Ja sam toliko mator, rekao sam u šali, da se prisjećam parnih lokomotiva. Kao djeca smo se podvlačili pod vozove i povlačili polugu za ispuštanje pare. Na taj način sam si barem jedanput spržio cjevanice. Kino Arena je isto bilo blizu; krao bih pare iz maminog novčanika i povazdan išao u kino. Imao sam predivno socijalističko djetinjstvo, gdje za djecu nije bilo cenzure i mogli smo gledati šta smo htjeli: špageti vesterne, kung-fu filmove, njemačke meke porniće, komunističke ratne drame, kojekakva američka sranja – odrastao sam na uravnoteženoj dijeti seksa i nasilja, rekao sam, i vidi me sad, šta mi fali? Nimalo suptilno me je prekinula, pitajući o periodu kada sam se furao da sam američki komandos i pravio se da pričam engleski. Majka joj je rekla da sam imao pušku od koje se nisam odvajao; ispričala joj je kako sam u svojoj sobi planirao i izvodio vojne operacije, znao sam probuditi sestru u po noći, koja bi onda zauzvrat svojom vriskom probudila njih. “Sjećaš li se toga?”, pitala je. “Možeš li mi malo pričati o sebi kada si zamišljao da si Amerikanac?“ Čovjek svoj život gradi na dosljednosti, podupire ga uvjerenjem, ma koliko stvarnost drugačije govorila, da je uvijek bio to što je sada, da čak i u svojoj usranoj dalekoj prošlosti može prepoznati sjeme iz kojeg je ovaj ukleti cvijet procvjetao. Uopšte mi nije bilo lako shvatiti predanu temeljitost svojih dječačkih furki, mnogobrojne izvore moje bujne mašte – jedan dugi trenutak uopšte nisam mogao prizvati sebe kakav sam nekad bio. Kamera je, sasvim sigurno, uredno zabilježila ovaj moj trenutak nelagode, sjenu koja mi je prešla preko lica, moju sumnju i ranjivost. Ali jednom kad se nađeš ispred ispitivačkog objektiva, teško je skrenuti pogled; jednom kad počneš pričati svoju priču, užasno se teško zaustaviti. Da, kad sam imao desetak godina, želio sam biti američki komandos, priznao sam, ali moraš razumjeti i širi kontekst. Dobar dio svog djetinjstva sam proveo ratujući. Prvi rat bio je inspirisan serijom Quentin Dedward; podijelili bismo se u dvije grupe i onda bismo se mačevali štapovima. Kako se mladi Quentin sa svojim neprijateljima svadio oko lijepe djeve, a Marinu, našu jedinu kandidatkinju za ulogu lijepe djeve, mama nije baš često puštala da se s nama igra, rat je bio gotov za sedam dana, taman kad su nam štapovi počeli pucati po dužini. Onda je tu bio vječiti rat između Nijemaca i partizana. Inspiraciju za ovaj rat smo, dabome, crpili iz filmova o narodnooslobodilačkoj borbi i pobjedama Tita i naših antifašista. U narodnooslobodilačkom ratu štapovi su služili kao puške. Postavljali smo zasjede u žbunju: umjesto bombi i u samoubilačkim napadima na njemačke bunkere smo bacali kamenice; napadali smo nedužne automobile u prolazu, koji su zapravo bili neprijateljski konvoji koji su desetkovanoj Grupi armija D nosili prijeko potrebno gorivo i namirnice. Problem s ovim ratom je bilo to što nismo imali istinskog neprijatelja. Nitko nije htio biti Nijemac, zato što nitko nije htio biti negativac. Pucali smo ni na koga i bacali bombe u prazno, jer su napadi na automobile ipak bili malo preriskantni da bismo ih često poduzimali, posebno nakon što su jednom uhvatili Vampira i do krvi ga nalemali. Rat je nešto sasvim drugo ako ne možeš uživati dok tvoj mrski neprijatelj umire dugom, bolnom smrću. E onda je došao rat za prevlast nad parkom, koji je na nesreću bio smješten između dvije identične zgrade; moja raja je živjela u jednoj, a druga raja u drugoj. U parku smo imali ljuljačke i tobogan, ringišpil i pijesak, a svuda oko njega je bilo žbunje u kojem smo pohranjivali plijen i krili se kada je to situacija iziskivala – žbunje je bilo naša loga. Rat za park je bio nevjerovatno intenzivan i mnoge su se bitke upravo u njemu odvijale: desetine djece u protivničkim vojskama su se mlatile štapovima kao toljagama, što im je bila daleko najbolnija primjena. Pričajući ovo Almi, vidio sam sebe kako zamahujem djedovim štapom i probijam kartonski štit koji je drugi dječak postavio kao jadnu zaštitu. Izgubili smo, ipak, odlučujuću bitku i pravo na korištenje parka, nakon što su se, na putu u školu, dvojica iz osmog razreda pridružila neprijatelju kao pojačanje, i sa ubilačkim uživanjem počela vitlati svojim pretrpanim torbama, koseći sve odreda, dok smo se mi u totalnom rasulu povlačili. I tako smo morali prebaciti svoju logu – svoje zastave, svoje naoružanje, svoj ponos – u baštu iza naše zgrade. Bašta je bila poprilično velika i pripadala je starom bračnom paru koji je živio u kući skroz na drugom kraju. Kuća je bila oronula, velike fleke od vlage na fasadi ličile su na izmišljene okeane; svako malo bi poneki crijep s krova kliznuo i pao. Prije Rata za park tu smo rijetko zalazili, jer smo zazirali od staraca koji bi se svako malo ukazivali na svojim vratima, derući se kao ludi: baba je mlatarala rukama kao pokvarena vjetrenjača; stari je prijeteći mahao štapom kao da diriguje zamišljenim orkestrom. Znali smo da su bolesni: u sred ljeta nosili su debele prsluke i džempere, noge su im bile natečene kao panjevi; smrad truleži i smrti izbijao je kroz njihove prozore, u rijetkim trenucima kad su bili otvarani. Ali je zato bašta bila prostrana teritorija s lijehama krompira i kupusa, sa kolonijama pritki za grah i kukuruznih stabljika gdje smo se mogli sakrivati i obnavljati zalihe ratnih štapova. U jesen bi tu rasle tikve; u proljeće su posvuda štrčale perke mladog luka. Zimi bi se sve pretvaralo u blatnu kaljužu, koja je mogla usporiti svakog neprijatelja koji bi nas krenuo napasti; a ako je bilo snijega, mogli smo graditi neosvojivi snježni bunker. Čak smo imali i jabuku na koju smo mogli okačiti svoju zastavu. Bilo je prosto nevjerovatno da se nismo prije sjetili bašte kao loge. Tako smo mi ušli u baštu i okupirali je, ignorišući, čak izazivajući, babu i starog svaki put kad bi nas bezuspješno potjerali. Na kraju su prihvatili svoj poraz; bacili smo im kamen kroz prozor i ništa nam nisu mogli. Uskoro smo im čupali glavice kupusa i štapovima ih razbijali na komadiće; vježbajući bacanje kamenja, ubijali smo guštere; sipali smo benzin za upaljače puževima u kućice i onda ih spaljivali. Bašta je sad bila naša oslobođena, suverena teritorija, naš domaći teren. “A kakve to veze ima s tvojom fazom američkog komandosa?”, pitala je Alma, pomalo otresito. “Doći ću do toga”, rekao sam. “Strpljenje, mlada damo.” Nekoliko sedmica kasnije, grupa muškaraca u radnim odijelima počela je oko bašte podizati ogradu od iveričnih ploča. Nije im dugo trebalo da završe i ubrzo smo shvatili da više ne možemo tek tako ušetati da pokupimo svoje štapove ili žrtvene puževe. Kad smo se konačno ušuljali u baštu, vidjeli smo staru kuću kako zjapi bez krova; dvojica oznojenih radnika maljevima su rušili zid; iza njih je buldožer strpljivo čekao da sve pretvori u bezobličnu gomilu. Sljedeći dan su kompletirali ogradu i bašta nam je sada bila potpuno izvan dometa, s ogradom koja je bila visoka i začuđujuće čvrsta, bez ijedne rupe ili pukotine. Čuli smo rovokopače i grtalice i buku rušenja i izgradnje, ali nismo uopšte mogli vidjeti šta se unutra dešava. Odjednom smo se našli protjerani s naše rođene teritorije. Danima nismo znali šta se iza ograde dešava. Na kraju smo Vampira, koji je bio najmlađi i najmanji od nas, na lopovsku prebacili preko ograde i poslali u izvidnicu. Čekali smo ga na stepenicama ispred haustora, dodajući jedan drugome cigaretu i nekakav alkohol, razglabajući, kako smo povremeno imali običaj, drkanje i razne vrste smrti. Vratio se sa izvještajem koji nije bio ohrabrujući. Lijeha krompira više nije bilo, nestala je i jabuka, kuća je bila sravnjena, kukuruz i grah počupani; u zemlji su iskopali ogromnu rupetinu i rubove označili kolcima koje su povezali špagom na kojoj su visile žute zastavice. Đorđe je rekao da je to zato što su sve minirali. Ima i cijela brigada građevinskih mašina, pričao je dalje Vampir. A pored ulazne kapije su upravo dovršavali drvenu baraku sa vratima i prozorima koja je očigledno bila zamišljena kao budući štab. Ovi ne namjeravaju nikud ići, rekao je Vampir. Mi ćemo ih otjerati, rekao je Đorđe, i požalit će što su ikad došli. Po cijeloj smo zgradi pokačili letke koji su naglašavali ozbiljnost situacije i pozivali veterane svih naših prethodnih ratova, svu djecu koja su uživala u slobodarskoj bašti, da nam se pridruže na ratnom zasjedanju kako bismo odlučili šta valja činiti. Sastanak je bio u podrumskim prostorijama, u šupi pedera s petog sprata. Razvalili smo mu katanac i tu uspostavili privremeni krizni štab, jer smo znali da ovaj nikad u podrum ne silazi. Šupa je bila puna kofera punih starih časopisa sa fotografijama sunčanih morskih odmarališta i svijeta na plažama. Koferi su bili naslagani, tako da su mogli komotno poslužiti kao amfiteatar za svu djecu koja su trebala doći. Ali došlo nas je samo sedmero: Đorđe, Vampir, Boris, Edo, Mahir, ja, i na kraju, Marina. “Šta je s njima bilo?“, upita Alma. “Kada?” “U ratu?” “U kojem ratu?” “U ovom zadnjem ratu, u pravom ratu.“ “Ma nemam pojma. Ništa dobro, garant.“ Đorđe je predsjedavao; krajnje ozbiljnim tonom je izložio situaciju. Došljaci su preuzeli baštu i izgleda da na njenom mjestu nešto grade. Toliko puta smo do sada bili protjerani da nemamo kuda više ići. Ako izgubimo baštu, ništa više svoje nećemo imati. Ako im dozvolimo da izgrade šta god da grade, gubitak će biti nenadomjestiv i nepovratan. Moramo nešto odmah poduzeti, složili smo se. Rat se činio neizbježnim, ali nas je bilo samo sedmero. Predložio sam da prvo uputimo upozorenje Radnicima – kako smo od tog trenutka zvali našeg neprijatelja – i obavijestimo ih da su prisvojili našu zakonitu teritoriju, te da se smjesta trebaju povući. Prijedlog je dat na glasanje i bio je prihvaćen. Jedino je Đorđe bio protiv (posebno mi je bilo drago kad je Marina podigla svoju nježnu ručicu, imala je kao ugarak crnu kosu i još crnje oči). Mene je zapalo da sastavim pismo upozorenja. Uposlio sam sve svoje napredne književne moći i sastavio natprirodno rječitu poslanicu, koristeći fraze kao što su pravedni gnjev, krvlju natopljena sloboda i put pravednika. Potpisao sam nas sa Pobunjenici, očito inspirisan jugoslavenskom historijom, čije su brojne bratske nacionalnosti tradicionalno ginule, skupa ili pojedinačno, u raznovrsnim ustancima. Ime Pobunjenici sam smislio bez konsultacija i dozvole. Đorđu se nije sviđalo, kao ni Edi. Ali kako sam, radi dramatičnijeg efekta, pismo bio napisao krvavocrvenom tintom, na šta sam utrošio nekoliko mrljavih pokušaja, ponovno pisanje pisma bi mi oduzelo previše vremena. Osim toga, većina nas je smatrala da je ime koje je Đorđe predložio – Jebači majki – ekstremno, kao i način na koji je u svom nacrtu pisma formulirao naš bijes: Ako smjesta ne odete, jebat ćemo vam i majku i sestre i djecu. I tako je upozorenje ostalo neizmijenjen, s tim što smo se složili da bi sljedeće moglo i trebalo biti malo žešće. Opet smo na lopovsku preko ograde prebacili Vampira, koji je na poleđinu ultimatuma pljunuo i zalijepio ga na vrata barake. “E sad te moram pitati”, rekla je Alma, “na šta misliš kad kažeš da ste ga na lopovsku prebacili preko ograde?“ Ne volim kad me se prekida; volim pričati priče kako ja mislim da treba. Ali me je Alma pitala odlučnim tonom i, možda, kao neko nesvjesno upozorenje, bacila pogled u ekrančić kamere. Bilo mi je bitno da joj se dopadnem, da razumije moje iskustvo. “Lopovska je kad se dvoje uhvati za podlaktice (pokazao sam joj, lagano je hvatajući za tanke, nježne zglobove) i naprave kao platformu, na šta bi se Vampir popeo i onda bi ga mi zabacili prema ogradi. On je bio tako spretan i savitljiv da je mogao stajati na samoj ogradi, i tek bi onda skočio na drugu stranu. “A što ste ga zvali Vampir?” “Bio je pravo malen. Nigdje tijela. Bio je tako lagan da za njim uopšte nisu ostajale stope u snijegu.“ “Šta je s njim bilo?“ Zastao sam prije nego što ću joj odgovoriti, međutim, kad sam joj rekao da ga je 1992. ispred naše zgrade strovalio snajper, na licu joj se nisu ukazale nikakve emocije. Pitao sam se da li riječ snajper u njoj obavezno priziva ubistvo njene majke, ili oca, koga je već ubilo, te sam požurio da nastavim s pričom. Bilo kako bilo, Radnici nisu otišli. Sljedeće upozorenje je napisao Đorđe, koji im je zaprijetio grubim jebanjem matere, previdjevši činjenicu da jebanje i nije baš bilo najjače oružje dječaka koji ni do puberteta nisu dobacili. Dao im je rok od jedne sedmice i, kako bi pokazali koliko smo ozbiljni, Vampir je nakon što isporuči prijetnju trebao kamenom razbiti prozor barake. Međutim, kako je stajao preblizu, prozor je samo malo napukao, tako da su Radnici vjerovatno zaključili da se neki vrabac zabio u prozor i slomio vrat. To slanje prijetnji će se ispostaviti kao taktička greška jer, umjesto da nas shvate kao ozbiljnu prijetnju, Radnici su u rupu u bašti izlili beton, valjda praveći temelje za nekakvu ogromnu zgradu. Da stvar bude gora, dok smo mi čekali na njihov odgovor, i škola je završila, tako da smo izgubili Borisa, Edu i Marinu, koje su roditelji odmah otpremili kod rodbine ili na more. Sad kad nešto razmišljam, ne mogu se sjetiti zašto i mene moji nisu otpremili kod bake. “Zato što ti je mama bila na terapiji zbog raka štitnjače”, reče Alma. Ovo je za mene bila novost. Odmahnuo sam glavom, u nevjerici, a ona je klimnula, potvrđujući. “Otkud ti to znaš? Ja nikad nisam čuo da mi je mati imala rak štitnjače.“ “Ona mi je sama rekla.“ “Ona ti rekla? Moja mama? Rekla ti da je imala rak? Pa što meni nije rekla?“ “Vjerovatno nije htjela da se brineš.“ “Pa sad se brinem.” “Sad joj je dobro”, reče Alma. “Nemoj da se brineš.“ Da budem iskren, nisam siguran da bih se bio zabrinuo i da sam znao, onako opsjednut Ratom za Baštu i tim stvarima. Ali njen rak dosta toga objašnjava. Na primjer, objašnjava zašto su me, uprkos mom žestokom protivljenju, upisali na kurs engleskog jezika – mora da je htjela da me udalji iz kuće, a da sam joj ipak u blizini; vjerovatno nije htjela da znam, ali me nije mogla poslati kod bake i djeda koji su definitivno živjeli predaleko. Sad mi je jasno zašto sam toga ljeta mogao ostajati napolju do kasno, planirajući naše ratne pohode, i zašto mi je tada nakupovala igračaka koje joj čak nisam ni tražio, uključujući i pušku koju sam obožavao, imitaciju AK-47, uvjeren da se radi o američkom oružju. Željela me je zaokupiti drugim stvarima, i bio sam zaokupljen. Moglo bi se reći da sam zbog njezinog raka postao američki komandos. Eto ti sad. Uglavnom, mrzio sam časove engleskog. Morali smo sjediti u maloj, pretoploj učionici, sunce je tuklo u zelene roletne, a svuda oko nas su lebdjele cijele galaksije prašine. Bilo mi je daleko interesantnije posmatrati rotaciju i kretanje čestica prašine, nego slušati nastavnicu koja se sve vrijeme vidno dosađivala, osim kada smo pjevali pjesme na engleskom. Kao kreteni smo za njom ponavljali riječi dok je pjevala; ispostavit će se da je oduvijek sanjala da postane slavna pjevačica. Pjevali smo My Bonnie Is Over the Ocean, When Johnny Comes Marching Home, Amazing Grace, pjesme koje danas ne mogu ni pjevušiti, a da mi se ne zapovraća. Catch a Falling Star joj je ipak bila ponajdraža. Prevela nam je riječi i svaki put kada ju je pjevala, posegnula bi da dohvati imaginarnu zvijezdu i stavi je u džep. Užasno patetično; mi smo se samo gurkali i kikotali. Dakle, nabavio sam pušku kakvu sam želio, učio sam jezik koji sam samo ja znao pričati, kako god nevoljko, imao sam roditelje koji su me ostavljali na miru – šta god da je bio razlog – i samo mi je još trebao odgovarajući identitet da se sve to lijepo objedini. Otkrio sam ga u filmu u kojem grupica američkih komandosa uništava cijelu planinu koja je Nijemcima služila kao tajna fabrika oružja. Usporeni snimak apokaliptične eksplozije duboko me je impresionirao: planina je podrignula, i prije nego što će joj vrh nestati u kataklizmi, vatrena dekoracija nagrnula je iz crnog oblaka dima, nakon čega je zavladao mir apsolutnog uništenja, pepeo zaborava sipao je iz neba, potpuna tišina. I onda predivna scena u kojoj Nijemci muče američkog komandosa koji, umjesto da pukne pod pritiskom, umjesto da izda svoje suborce, pjeva She’ll Be Coming ‘Round the Mountain When She Comes. Film se zvao Ukleta planina, a nakon što sam ga pogledao dvaput u dva dana, počeo sam puzati po tepihu u sobi, zamišljajući da sam na mahovinom obraslim planinskim padinama; sakrivao sam se ispod kreveta, kao ispod kamiona; krijući se iza ormara, spremno sam čekao da otvorim vatru na Nijemca, koji nije ni slutio da ga iza ugla čeka smrt. Tako da je dužnost snajperiste bio očigledan i prirodan sljedeći korak. Dok sam s prozora budno pratio Radnika koji je gurao civare zamišljao sam kako mu metak probija glavu i izlazi na drugu stranu, a djelići mozga štrcaju. U neka doba počeo sam sa sobom pričati na jeziku za koji sam mislio da je američki. Bila je to neka udrobljena kombinacija zvukova koje sam pokupio gledajući filmove i pjevajući na kursu i koje sam izgovarao u skladu s pravilom koje je moj Otac jednom ustanovio: za razliku od britanskog engleskog, koji se izgovara kao da su ti usta puna vrućeg čaja, američki engleski iziskuje žvakanje zamišljene žvake. Fow dou sotion gemble, mrmljao sam sebi u njedra, s puškom uperenom u Radnika koji je šmrkom spirao gumene čizme. Fecking plotion, camman. Yeah, sure. Moj se preobražaj u američkog komandosa tačno poklopio sa eskalacijom našeg oružanog sukoba sa Radnicima. Naravno, ovi nikada nisu napustili baštu i, budući ozbiljno zadati u gradnju i zidanje, svuda su iz betona provirivale čelične šipke, a prvi sprat je bio skoro gotov. Kad je Đorđe rekao da je konačno došlo vrijeme da se nekom jebe mater, nitko se nije usprotivio, i tako je otpočeo rat. Đorđe je postao naš vrhovni zapovjednik, predani i nemilosrdni vođa. Vampir je bio Specijalni odred, špijun koji je obavljao tajne operacije: nije puno pričao, nosio je tamniju odjeću, i stekao je naviku da se svima prikrada iza leđa. Mahir je bio pješadija, hrabro izvršavajući naredbe, uvijek pouzdan u borbi. A ja sam bio američki komandos, ispomoć u borbi za slobodu u Baštenskom ratu: bio sam naoružan pravom puškom i tečno sam pričao žvakaći američki, iako sam ga svako malo morao prevoditi svojim saborcima. Prvi okršaj u Baštenskom ratu desio se jednog junskog predvečerja. Većina Radnika je bila otišla kući i samo ih je nekoliko ostalo da sjedi na stepenicama da sa Čuvarom piju pivo. Nisu ni slutili da im se sprema rat; nisu bili svjesni zveckanja neprijateljskog oružja na svega nekoliko metara od njih. U pripremi za svoj prvi napad, bili smo iskopali tunel ispod ograde i rupu pokrili daskama i kartonima. Cilj nam je bio zapaliti drvenu šupu u kojoj su Radnici držali alat i gumene čizme i radna odijela. Te večeri smo se provukli kroz tunel, sa školskim torbama punim starih novina i krpa i džepovima punim bočica sa benzinom za upaljače. Ja sam još nosio i pušku na leđima tako da sam se zaglavio provlačeći se ispod ograde, ali su me uspjeli izvući. Dok se Čuvar sa svojim jaranima opijao, mi smo zubima otkinuli vrhove s bočica, natopili zgužvane novine i krpe i nakamarali iz uz stražnji zid šupe. Dok smo mi palili vatru, oni su se u neznanju kliberili. Brzo smo se vratili do tunela i izvukli napolje. Iako mi je srce sviralo solo na bubnjevima, bio sam dovoljno priseban da ovaj put pušku uzmem u ruku. Kako smo se i dogovorili, odmah smo se razišli svojim kućama. Dok sam ja došao do prozora u svojoj sobi, jedan kraj šupe je već bio u plamenu, a Čuvar i njegovi glupi jarani su na vatru sipali pivo, dok se najtrezniji od njih nije dosjetio da razvuče šlauf i vodom ugasi požar. Oduvijek sam uživao u uništenju; prizori razaranja redovito su mi oduzimali dah. Bio sam sklon nanošenju štete: volio sam čekićem udarati po igračkama i bacati klikere s balkona, a onda gledati kako se rasprše na betonu. Znao sam, jednu po jednu, kidati stranice knjiga koje mi se nisu sviđale, sve dok od njih ne bi ostale samo prazne korice. Čak sam uživao i u brisanju table. Ali nikad nisam bio ni izbliza tako ushićen kao dok sam gledao kako radnička šupa plamti, dok nisam posvjedočio idiotskoj bespomoćnosti Čuvara koji pivom gasi vatru. Znali smo da je ovo bila samo priprema za rušenje nebodera, jednom kad ga naprave – u plamenu šupe vidio sam Ukletu zgradu kako se strovaljuje. Nije bilo bitno što je šupa zapravo bila poljski WC. Gledao sam Radnike kako s gađenjem okreću glavu i štipaju nos dok razvaljuju spaljene zidove šupe i tako impresivno brdo govana. Neko vrijeme nakon toga Radnici su, ponukani splačinama koje su im o ručku donosili u manjirkama, zaduživali zajedničku rolnu toalet papira i odlazili čučati iza kamare čeličnih greda. Mi smo se itekako imali čemu radovati: ćenifa je bila potpuno opravdana meta, pošto je otežavala logistiku gradilišta, a da ne spominjemo činjenicu da smo se uspjeli ušunjati u neprijateljsku pozadinu. Kad smo se par dana kasnije sastali, rekao sam: Fatch ah salling frow, sure yeah, fut ow gnore tocket, što sam ljubazno preveo kao: “Naš sljedeći cilj, drugovi, je baraka.” Za baraku nam je trebalo daleko više benzina za upaljače. Njegovo prikupljanje – govorimo o gumenim bočicama u obliku torpeda, veličine prsta – bi trajalo dovijeka i bilo bi preskupo. I ovako smo već krali previše para iz roditeljskih novčanika da bismo financirali Baštenski rat, a trafikant je već jednom pitao Mahira da li mu tata vozi auto na benzin za upaljače. Đorđe je procijenio da bi nam par flaša benzina ili neke druge zapaljive tekućine bilo sasvim dovoljno. Provalili smo i u preostale podrume u zgradi, nadajući se da ćemo možda nabasati na nešto zapaljivo, nešto šta je neko možda greškom spremio u podrum zajedno sa starim tepisima i jorganima. Nismo našli nikakvo gorivo, ali je zato bilo dostga kaputa, okvira za slike, pokvarenih usisivača, starih ploča i knjiga, namještaja u raspadu – krš beznačajnog postojanja. Nisam vjerovao da bi iko od njih primijetio ili žalio kad bi sve to izgorjelo. Dok sam ovo pričao, primijetio sam da Alma razmatra moju kancelariju; plastične čaše pune tupih olovaka; objektiv bez fotoaparata; zdjela prepuna stranih novčića, sabranih na mojim spisateljskim putovanjima; neuokvirene slike pribodene za plutanu ploču iznad radnog stola, već izblijedjele i iskrivljene. Ništa bez čega ne bih mogao. “Znaš, kada sam se poslije rata prvi put vratila u Sarajevo”, reče, “morala sam isprazniti naš stan da bih ga mogla prodati. I rasporedila sam sve u tri kamare: jedna za baciti, druga za podijeliti i treća za ponijeti sa sobom u New York. Njujorška kamara je stala u jedan kofer. Kad sam se vratila kući, odnijela sam kofer u skladište i nikad ga više nisam pogledala.“ Ali vidi, nama je rat bio nešto uzvišeno, sloboda ispisana razaranjem, apsolutna pravednost naše borbe – sve nam je to bilo sveto. Sve je izgledalo ljepše sa vrha Uklete planine. I taj život neprestane tajnosti i obmane, osjećaj da smo mi svjesni nečega čega niko drugi nije. Odjednom smo postali fini prema komšijama, slušali smo starije; redovno sam radio zadaću iz engleskog i još se na času javljao da pjevam. Znao sam da će mi pretvaranje i žrtvovanje pomoći da obavim svoj zadatak, da su laži esencijalni dio naše misije. U samoodricanju sam otkrio ponos i ljepotu, i konačno sam shvatio šta je Majka mislila kad mi je govorila: “Moraš nekad raditi i nešto što ti se ne sviđa.” A nakon naših šarada u kojima smo izgledali kao dobri dječaci, sastajali bismo se u podrumu i razrađivali Veliki napad. Đorđe je bio mišljenja da na Radnike moramo konstantno vršiti pritisak, ne smijemo ih pustiti ni da predahnu. I dok su naši roditelji mislili da se mi napolju igramo klikera ili u kinu gledamo Diznijev crtani, mi smo u vlažne novine umotavali pijesak i krhotine stakla. Ovo smo oružje zvali Granata; bio je to moj izum, pri čemu je ideja bila da će se mokri papir raspasti pri udaru i da će se pijesak pomiješan sa staklom zalijepiti za kožu i onda, kad ga Radnik pokuša otresti, porezat će se na staklo ili zguliti kožu. A ako ga pogodimo u oko, može i oslijepiti. Bacali smo Granate i kamenje na Radnike; posipali smo eksere na ulaz za kamione; gurali smo šibice u katance na baraci; palili smo bočice sa benzinom za upaljače i nasumično ih bacali preko ograde. I kako je zgrada napredovala tako se i naša taktika razvijala. Shvatili smo da napad na Radnike i nije baš najpametniji: bilo ih je previše, bili su daleko brojniji, a u ovoj fazi su većinu vremena provodili u zgradi, na višem spratu. Stoga smo se isključivo skoncentrisali na Čuvara. Dok su drugi radili, on se motao oko barake, otvarao i zatvarao kapiju za kamione – često nam je bio u dometu. Posmatrali smo ga. Imao je veliku bradavicu na lijevom obrazu, koja je štrčala i kad nije bio obrijan; na uskim ramenima mu je bila raštrkana perut. Nosio je tamnosmeđu uniformu i kapu sa obaveznom petokrakom, koja bi mu dala vojnički autoritet da nije bila tako prljava – vidjeli smo ga kako kapom briše znoj sa vrata. Navečer bi ostajao sam, osim ako mu ne bi pošlo za rukom da nagovori neke Radnike da ostanu na pivu, ali bi i ti Radnici u neka doba otišli kućama. On izgleda nije imao kuće; gledali smo ga kako bez žurbe obilazi gradilište; naciljao bih na njega svojom puškom dok je sjedio na stepenicama ispred barake, zagledan u daljinu – da sam imao pravo oružje, jedan hitac bi mi bio dovoljan. Nekad bi izvukao kuhinjsku krpu, razmotao je i izvadio komad hljeba i nekog mesa; žvakao je odsutno, bez apetita, kao da je cijela svrha žvakanja da mu žvaljama bude manje dosadno. Bog zna o čemu je on razmišljao; vjerovatno ni o čemu. Često bismo ga tako odsutnog napadali salvom kamenja i Granata, ali nismo imali puno direktnih pogodaka. Dugo nije uspijevao skontati šta ga je spopalo; takvi ljudi svoju muku prihvataju kao sastavni dio življenja. Uživali smo gledajući ga tako sluđenog. Radovala nas je činjenica što uopšte nije znao ko smo, šta smo, što je vjerovao da je to što se njemu dešava posljedica obične, sveprisutne ljudske zlobe. Jednom je, ne sumnjajući na nas, kupio časopis sa golim ženama od Đorđa koji ga je dozvao na kapiju; mi smo ga trebali u tom trenutku napasti, ali smo odlučili da će nam njegov novac ipak bolje doći. I takav priglup, Čuvar je na kraju ipak povezao događaje. Zapravo, skoro da je zarobio Vampira koji mu je na baraci pisao poruke koje su sadržavale jebanje, majke, sestre, i djece. Prišunjao mu se s leđa i počeo ga udarati, ali se, i tako zatečen, Vampir u sekundi uspio iskobeljati i preskočiti ogradu. Ubrzo nakon toga uslijedila je naša odmazda. Obasuli smo ga papirnim kesama prepunim šljunka – kasetnim bombama – i imali smo par dobrih direktnih pogodaka. Psovao je s otrovom i mržnjom i, nakon toga, bilo je jasno da će se ovaj rat voditi sve dok jedna strana ne doživi potpuni poraz. Otprilike smo u to vrijeme shvatili da smo još odavno digli ruke od oslobođenja Bašte. Ne bismo bili ništa sretniji ni da nam je nekim čudom, u tom trenutku, Bašta vraćena. Naprotiv, izgubili bismo svoju svrhu. Sve o čemu smo povazdan pričali je bilo kako zeznuti Radnike otjelotvorene u liku Čuvara; to nam je postao jedini cilj rata i više nismo bili u stanju misliti ni o čemu prije, pored, niti poslije rata. Osjećaj je bio isti kao kad se zaljubiš, samo što smo mi njega željeli ubiti. Razaranje nebodera je zauzelo drugo mjesto na našoj top listi želja, iza spaljivanja barake sa živim Čuvarem u njoj. A za to nam je trebalo goriva. Jednog nam se dana i posrećilo: radnja za uokvirivanje slika pored željezničke stanice je izgorjela. Vidjeli smo kako se diže dim i čuli zavijanje sirena. Uvijek raspoloženi za razaranje, odjurili smo do radnje i gledali vatrogasce kako kroz razbijeni izlog vodom plave radnju, dok su vlasnik i njegova žena zagrljeni ridali, odvraćajući poglede. Sutradan smo se vratili do spaljene radnje, hodali po mlakom, mljeckavom pepelu, tu i tamo gacali po blatu, udisali miris ugljenisanog drveta i sprženog maltera. Preturali smo po kršu njihovog života: ženska cipela s potpuno otopljenom petom; klimava stolica bez noge; uzorci okvira još uvijek na zidu, još uvijek simetrično poredani. U stražnjem dijelu naišli smo na ćošak do kojeg vatra nije dobacila: plavi isflekani mantil još uvijek je visio okačen; uokvirena slika mladenaca, okrenuta prema zidu i, pokraj zadnjih vrata, tri predivne konzerve razrjeđivača. Sengson clotion wicklup, rekoh. To je ono što nam treba. Dozvolite mi da u ovom trenutku priznam: bio sam savršeno svjestan da je bilo nečega neprikladnog, ma kako uzbudljivog, u količini zadovoljstva s kojim sam ovo Almi pričao. Dječaci su joj se vjerovatno činili totalno i tipično agresivni, nasilni i blentavi; možda ju je i povrijedila naša neskrivena krvožednost. Ona definitivno nije bila neko ko bi u ratovanju vidio ljepotu, ali nije pokazivala razočarenje – zapravo nije pokazivala nikakve emocije. Samo bi povremeno pogledala u ekrančić i namjestila kameru, jer sam se ja u međuvremenu bio izmjestio iz kadra. I dopuštam da sam – kako bih rekao? – neke detalje uveličavao, ne bih li iz nje izvukao neku reakciju, samo da vidim da li šta osjeća. Ali ona se držala stoički, baš kao i njena kamera. “Hoćeš li da napravimo pauzu?“, rekla je. “Pričaš već sat vremena.” “Ne, nema potrebe”, rekoh. “Volim pričati. To je jedino što ikad radim.” Jedne smo večeri prošvercovali kroz tunel konzerve razrjeđivača nakon cjelodnevne kiše, blato mi je isprljalo, možda čak i začepilo pušku. Pretrčali smo do skrovite tačke između barake i ograde. Plan je bio da zidove barake u kojoj je Čuvar spavao natopimo razrjeđivačem, da ispred vrata napravimo zapaljivu lokvu, kako bi mu presjekli put ako krene bježati, i onda sve to zapalimo. Trebala je to biti jednostavna misija, nije trebala trajati duže od par minuta, ali otupljeni od adrenalina, omamljeni opasnošću, umovi nam nisu bili baš najbistriji – niko od nas nije imao šibice. Poslali smo Mahira da donese kutiju šibica, dok smo mi ostali čekati u skrovištu, a hrabrost nas je ubrzano napuštala. U roku od par minuta Đorđe se uzvrpoljio i odlučio da potraži Mahira. Odmah mi je bilo jasno da se više neće vratiti, ali ništa nisam rekao. Vampir i ja smo ostali čučati u tišini, čekajući da prođe neko pristojno vrijeme pa da predložimo povlačenje. Ali onda zaškripaše vrata barake; izađe Čuvar i poče se protezati prema zalazećem suncu, zijevajući s urlikom. Čim se okrene ugledat će i nas i konzerve. Prije nego što sam ja i pomislio da nešto uradim, Vampir je šmugnuo pored njega i zapucao prema tunelu, a Čuvar se okrenuo prema meni, paralisanom, sa blatnjavom puškom u rukama. Šta ti radiš tu?, pitao me. Geffle creel debbing, rekao sam. Vau shetter bei doff. Cammon. Ne znam zašto sam mu odgovorio na žvakaćem američkom. Moguće da sam pomislio, u panici, da bih ga, ako se nastavim pretvarati da sam Amerikanac, možda uvjerio da sam stranac koji se tu našao greškom, te da sam samim time nevin. Ili sam možda u tom trenutku zaista bio američki komandos, i pomislio – ako je to pravi izraz – da, ako ostanem u svom identitetu, jaz između mene i stvarnosti bit će prevelik da bi me Čuvar mogao štosirati. Što je on ipak učinio, i to nekoliko puta zaredom. Puškom sam se branio od njegove šake, ali ju je uspio zaobići, dok sam ja vikao: Fetch a kalling star and pet it de packet, maike it for it meny dey. I nastavio sam ponavljati, sve dok nije ponovo zvučalo kao pjesma, a Čuvar je nepometeno sipao udarce po mojoj glavi. Ipak, pjevanje na mukama mi nije baš bilo od pomoći. Pao sam na zemlju i Čuvar me sad pokušavao šutati u glavu, dok sam se ja pokušavao zaštititi rukama. Uopšte ne sumnjam da bi me ubio da ga nije pomela pivska flaša koja je doletjela u njegovom pravcu. Kako je pridigao pogled, tako ga je druga sustigla i eksplodirala, pogodivši ga u čelo. Poprskala me je krv, a Čuvar je zateturao, samo što nije pao. “Tvoja mi mama to nije ispričala“, reče Alma. Da hoće prestati stalno gledati u ekran. Kao da nije bila sigurna da li da mi povjeruje. A moja je majka ta koja me je spasila. Čuvar je imao zjapeću posjekotinu na čelu. Izvukao je prljavu krpetinu iz džepa i pritisnuo je na ranu, proklinjući moju majku i pičku joj dlakavu, u bolu i bijesu kakav nikad do tada nisam čuo, niti ću ikada nakon toga. Taman se spremao da me ubije kada se moja majka umiješala, kao da su je njegove psovke dozvale. Ni dan danas ne znam kako je saznala da sam u nevolji, niti kako je uspjela otvoriti kapiju; znam samo da je bila kao jedna od onih mitskih majki koje jednom rukom podižu kamion da bi svoje dijete izvukle ispod točkova. Stala je između Čuvara i mene, kabasta bež tašna visila joj je na ruci, šal uredno zavezan oko vrata i – sad se sjećam – kosa joj je bila skroz kratka, moguće zbog hemoterapije. Psovao joj je sve po spisku, pokušavao doći do mene, ali mu ona nije dala. Obraćala mu se tiho, bez prekida, istim onim glasom kojim je meni čitala priče pred spavanje. I Čuvar je na kraju popustio i sjeo na stepenice, mrmljajući i svako malo pogledajući u krpu, kao da provjerava neće li štagod ispasti iz nje. I tada sam ja, Alma, shvatio da je svijet jedno užasno neugodno mjesto, uvijek spremno da mi u tijelo i dušu zabode svoje otrovne bodlje. Možda je mojoj mami zbog toga taj period ostao u toplom sjećanju – nakon toga sam jako puno vremena provodio uz nju, banjajući se u njenoj zaštitničkoj ljubavi. Krajem ljeta otišli smo na more i ja sam poslušno izvršavao komande famozne pištaljke. Kada je počela školska godina, majka me je svaki dan vodila u školu. Poslije škole sam bio kod kuće, čitajući bez prestanka – i tako sam postao knjiški moljac. Tako sam se poslije rata vratio kući. Dok je Alma provjeravala kameru, ja sam se prisjetio jednog dana kada sam otišao pokvasiti spužvu, a u praznom holu, naslonjena na zid sa slikama primjernih učenika, stajala je moja mama. Bila je došla na roditeljski. Izgledala je velika u poređenju sa malim ormarićima, sa uredno poredanim dječjim cipelama. Osmjehnula se kada me je ugledala, ponosna na svog sina koji nosi spužvu i izvršava dužnosti. Sjećam se njenog umornog osmijeha; rak mora da je tada bjesnio u njoj. U tom praznom holu nas dvoje smo bili skupa, mi smo sad bili unutra, a svi ostali– djeca u učionicama, nastavnici – svi su bili napolju. Poljubila me u čelo, vratio sam se u učionicu, a ona je ostala da sačeka nastavnicu. “I to je to”, rekoh Almi. “To je kraj priče. Sad se možemo malo odmoriti.” “Super. Dobro će mi doći”, rekla je, ne zvučeći uvjerljivo. “A možeš li samo još malo pričati na svom žvakaćem američkom? Da li se još uvijek sjećaš? Voljela bih da u filmu pričaš i američki i bosanski? Bi li ti se dalo?“ “Naravno”, rekao sam. “Floxon thay formtion. Camman, dey flai prectation. Gnow aut sol, lone. Yeah, sure. Gudbai.” “To je odlično”, reče Alma. “E hajde sad samo još jednom, da imam rezervu.“
– iz knige “LJUBAV I PREPREKE”, Buybook, Sarajevo, 2008; s engleskog prevela Irena Žlof –
__________________________________________
ALEKSANDAR HEMON istaknuti je bosansko-američki pisac. Objavio je zbirke priča Pitanje Bruna, Ljubav i prepreke i Knjiga mojih života, romane Čovjek bez prošlosti, Projekat Lazarus, Kako su nastali Ratovi zombija i Bejturan i ruža, te memoarske knjige Nije ovo tvoje i Moji roditelji. Dobitnik je brojnih nagrada. Predaje na Sveučilištu Princeton.
Sjeti me se Barbara kad jednom u Gornjem Vrapču budeš prolazila pokraj crkve svete Barbare
Osvjetljavao sam je davnih dana u prošlom stoljeću kad vjerovao sam da je oslikati crkvu svjetlom isto kao i napisati joj pjesmu
A baš je bilo uzbudljivo, sjećam se kad mi je arhitektica na Gornjem gradu rekla neka reflektore za rasvjetu zvonika postavim na kandelabar, onakav kakav se koristi za plinsku rasvjetu, a reflektori neka lebde baš kao i reflektori u Berlinu, ona je to vidjela … ili kao anđeli iznad grada
Smijao sam se, i poslušao je a reflektori glomazni i smišni levitirali su iznad kandelabra – sasvim bestežinski
A tijelo crkve okupao sam svjetlom reflektorima opće prakse skrivenima u betonske bunkere a koje su obrtnici iz Gornjeg Vrapča kasnije obukli u polirane kamene ploče crvene kao mramor iz Carare …
A svjetlost je bila raskošna, topla uzdizala se u nebo i prštala u vis to jest – tamo gdje ne smije, tvoj profesor bi se ljutio 100%
Ali tada, u prošlom stoljeću pojma nisam imao da postoji svjetlosno onečišćenje
***
TUNEL „DEDIN“
jednom davno trebao sam je projektirati rasvjetu u tunelu ispod prijelaza za divlje životinje
šef ga je nazvao: medvjeđi tunel a ja sam se zabrinuto upitao koliko luksa treba medvjedu nakon zimskog sna
godinama poslije kad tunel svijetli noću, al’ ne i danju a medvjeda se gega po zelenoj livadi iznad portala jedino na TV reklami
kupio sam knjigu pjesama Prijelaz za divlje životinje misleć’ da ću biti nešto pametniji
a i poetesu sam zamolio za potpis
***
A BILA JE TAKO LIJEPA …
Lijepa je bila Mademoiselle Chanel, te noći obasjana zlatnobijelim svjetlom visokotlačnog natrija na brzorastućoj aveniji velegrada
Blistala je iznutra LEDenim svjetlom od 6500 Kelvina i smiješila se pogledom francuskim, pariškim i sve onako … profinjeno, neuhvatljivo
kao francuski film kao … C’est la vie
I ne nazirahu se na njenom brončanom ramenu cijevi svjetleće ispod mutnog pleksiglasa
***
ZAPIS
kad svjetiljka potone u sebe samu tad svjetlo zaključa u potpunu tamu
______________________________________
Ime mi je ZRINKO ŠIMUNIĆ, rođen sam u Čakovcu, gradu Zrinskih, u kraju „med dvemi vodami“, 9. ožujka 1961. godine. Zbog mog imena, a i grada u kojem sam rođen, djeca su me često zvala Nikola, Petar (Zrinski), ali i Fran Krsto (Frankopan). Naravno, Zrinski su bili junaci mog djetinjstva. U rodnom gradu završio sam osnovnu školu. Zatim sam upisao gimnaziju Josip Slavenski, a koja je iduće godine spojena s Ekonomskom i trgovačkom školom u Srednjoškolski centar Čakovec. Srednjoškolsko obrazovanje završio sam kao suradnik u nastavi, odgojno-obrazovni smjer, s naglaskom na prirodnu grupu predmeta. U Čakovcu sam završio i Osnovnu glazbenu školu, svirao sam klavir, ali sam kasnijih godina zapustio sviranje. Vjerujem da se nešto smisla za ritam i melodiju danas osjeti u mojih stihovima. Iako sam tijekom školovanja najviše afiniteta pokazivao prema povijesti i filozofiji, upisao sam Elektrotehnički fakultet. U odabiru studija presudno je bilo shvaćanje da treba „biti čovik na svom mistu, doktor, inžinjer“, a ja sam bio odličan đak – pa mi je i izbor studija bio „preširok“. Na elektrotehničkom fakultetu diplomirao sam na smjeru industrijske elektronike. Cijeli svoj radni vijek radim kao elektroinženjer, projektant, a od toga gotovo 25 godina kao projektant rasvjete. Danas radim kao elektroprojektant „opće prakse“ u zagrebačkoj tvrtki Arhingtrade. Živim u Zagrebu sa suprugom koja je inženjer matematike, a radi kao informatičar. Radi njene ljubavi prema planinama i ja rado planinarim, rekreativno, inače nisam sportski tip. U slobodno vrijeme najviše volim čitati knjige, podjednako prozu i poeziju, i gledati filmove. Pasionirani sam filmofil, donedavno sam posuđivao filmove iz posljednje videoteke u Zagrebu, videoteke „Pauk“ u Ozaljskoj ulici u Zagrebu, a koja danas više ne postoji. Veći dio svog radnog vijeka bavim se pisanjem stručnih članaka iz područja rasvjete, objavljujem u časopisima iz struke, pa čak i u Jutarnjem listu, držim predavanja na stručnim skupovima. Usporedno s pisanjem stručne „proze“ objavljujem i poeziju u književnim časopisima (Republika, Književna Rijeka, Most, Osvit …) i zbornicima poezije, sudjelujem na recitalima, držim promocije svojih knjiga poezije. Do sada sam izdao 5 knjiga pjesama, a koje su sve pripadaju erotskoj, ljubavnoj, hedonističkoj i refleksivnoj poeziji. Mogu reći da ganjam dvije karijere – kao elektroinženjer i kao pjesnik. Član sam Hrvatske komore inženjera elektrotehnike, ali i Društva hrvatskih književnika. Za svoju poeziju sam i nagrađivan. Dobitnik sam nagrade „Ružica Orešković“ 2004. godine za neobjavljeni rukopis knjige pjesama „Organolirika“ – nagrada koju je udruga „Jutro poezije“ jednom godišnje dodjeljivalo za knjigu pjesama neafirmiranih autora. „Jutro poezije“ je i izdavač ove knjige. Dobitnik sam i nagrade Večernjeg lista, medijskog pokrovitelja književne manifestacije „Susret riječi“ 2005. godine, Bedekovčina, za pjesmu „Skodelica kave“ te treće nagrade na Recitalu ljubavne poezije „Željka Boc“ u Mariji Bistrici 2018. godine – za pjesmu „Ranojutrica“. Od 2018. godine do danas više puta sam na raznim hrvatskim književnim natječajima pohvaljivan za haiku – časopis Iris (Udruga tri rijeke, Ivanić Grad), natječaj „Haiku kraj mogile“ (knjižnica u Oroslavju), natječaj za najbolji haiku gradske knjižnice „Juraj Šišgorić“ u Šibeniku, natječaj „Prema Suncu“ (DHK, HOO i veleposlanstvo Japana) … Uvršten sam u najnoviju antologiju hrvatskog haiku: “Suvremeni hrvatski haiku – Nova antologija ” (uredili Tomislav Maretić i Nikola Đuretić), odnosno u antologiju kajkavskog haiku.
Na žicu za sušenje veša prostirem tvoje košulje u nadi da će izbledeti
***
NEDELJNA DUODRAMA
Poput glumice u desetoj sezoni predstave koja više nikog ne uzbuđuje ali je još uvek na repertoaru pripremam se za tvoj dolazak
nedeljom popodne stižeš u moj stan istrošen od vikenda kao na aerodrom u gradu u kom presedaš
u prvom činu ja u korsetu od brokata ti u roze duksu pijemo čaj pričamo o vlažnosti vazduha u Šri Lanki ostale teme su zabranjene
drugi čin prekida telefonski poziv koji pokušavaš da sakriješ nekome si potreban dok meni otkopčavaš kaiš na sandali
u poslednjem sam zamislila da te udaram štiklom u slepoočnicu puštam da iskrvariš do smrti
umesto toga pališ cigaretu smeštaš je između mojih nožnih prstiju i odlaziš
***
FEROMONI
Kada smo se poslednji put videli poklonila sam ti svoje najlon čarape rekao si: voleo bih povremeno da u njih zarijem lice
***
ČESTO MISLIM O ODLASKU
U sobi punoj umora klavir u uglu me podseća na neispunjena očekivanja
kukavičluk obešen o vrat kao pijani stric na svadbi sprečava kretanje
provincijska cipelica za tri broja manja uvek me vodi ka šankovima
u tašni nosim noževe i karmin osmehujem se stakleno pri svakom zatezanju mišića krvarim
strah da ću perifernim vidom ugledati tvoje podočnjake postepeno bubri u grudima
pojavljuješ se pred fajront ćelaviji nego prošlog leta gledaš me tupo kao žabac iz tegle i spuštaš mi glavu na rame da je seciram
__________________________________
ANDRIJANA TOMIĆ rođena je 1996. godine u Šapcu. Osnovne i master studije završila na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Sa radionicom pisanja kod Zvonka Karanovića počela je od januara 2024. godine. Trenutno sprema pravosudni ispit, čita i piše poeziju.
nekada sam mogao kod ljudi diskretno da posmatram vibriranje ivica nozdrva i dlačica unutar šupljina
to je bila moja prva naučna opservacija koju imam hrabrosti da obznanim samo u poeziji
shvatio sam da oči nisu uvek kako fraza kaže ogledalo duše
nozdrve nikada ne lažu
kroz njih udišemo vazduh a izdišemo mraz ili toplinu one pričaju o svakom izdahu
o drami
o borbi između hladnog i toplog
poput priče o rađanju vetrova koji lete nad vrhovima džinovskih planina
ovaj nepogrešivi metod i danas primenjujem mada je nepraktičan jer moram malo da se sagnem i pritom mi promakne poneki detalj
tako izmiče dečija perspektiva i u tom jazu između nje i ovoga danas nestaju nestaju pejzaži
***
TEŽIŠTE PRAZNINE
nemam nijednu misao u glavi nemam ni na putu od glave do grudi i nazad nema tu ničega osim misli da nemam misao samo pitanje o tome zašto nemam misao koje postaje nabubrela misao koja me pritiska svojom misaonošću pa mislim misao koja raste raste da bi kao misaoni balon narasla u naduvanu misao i posred grudnog koša pukla u potonulu misao eto inspiracije
***
KAFA
velika površina polica u supermarketu razne vrste kafe svako zrno moglo bi pokrenuti čitave nervne sisteme za ogromne beskonačne svetove
miris osvaja nozdrve i čežnju
koliko ljudi greje ruke toplom šoljom u kojoj ćuti napitak spremljen za jednu osobu
***
DISCUS HERNIA
kad je svet počeo da se ruši od nebeskog svoda preko temena i potiljka do vrata i niz leđa duž kičme do repne kosti i niz noge do peta i dalje u mrak pod zemljom osetio sam sve užase tvoje bolne i krhke kičme čija je discus hernia samo odraz moje urođene uklještenosti između visine i ponora ja sam bol nastanjen između tvoja dva pršljena zato treba da iščeznem iz tvojih kostiju to ne remeti našu ljubav bezgraničnu ti i ja uvek ćemo biti nebo kojem nedostaje kičma da bi stajalo
***
OBIČNO GA ZOVU NEBO
pitamo se šta je iza kosih stranica krovova koji se nadnose nad našim prozorima
posle mnogo napora saznamo da je tamo osvetljen predeo ispunjen plavim vazduhom i pticama obično ga zovu nebo
kada se pomerimo iz prvobitnog položaja uhvatimo poneki njegov delić
gledamo kroz srebrnkasto lišće krošnje koje svojim treperavim pokretima vodi naš pogled prema neuhvatljivom vidiku
onda nam i duša krene tamo dok telo ostane usamljeno kraj prozora u sobnoj tami sa bolom izazvanim ograničenom površinom pravougaonog otvora
ugledamo zvezde kako kroz prozor ulaze jedna po jedna i dok nas muči nesanica plutaju u mraku sasvim blizu neuhvatljivo
shvatimo da smo negde drugde ili da je negde drugde kod nas ali više ne umemo sa svetom da delimo hvaljene vidike priklještene između vremena i prostora
tako propetošću ka onome što zovu nebo gde god ono bilo počinje borba koja miri i veže naše rasute horizonte
SIMEON CEROVINA, rođen 2001. godine u Beogradu, apsolvent je Filozije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Počeo je da piše sa svojih osam godina i nikada nije prestajao. U školskim danima često je nagrađivan, ali su mu zbog doživotnog prijateljstva koje je tada stekao najdraže one nagrade koje je ostvario 2016. i 2017. godine na međunarodnom konkursu koje je organizovalo Kulturno udruženje Lasta (La Rondine) iz italijanske regije Lombardija. Zastupljen je u časopisima i zbornicima, a pesme su mu objavljivljivali i online portali, regionalni i jedan italijanski. Rukopis njegove zbirke pesama čeka izdavača. Osim poezije, voli ponekad da napiše i poneku kratku priču. Živi i studira u mestu svoga rođenja.
Nemoguć je Srpski jezik, nemoguć! A ja sam učinila maximum eforta. Maximum! Za sve je kriva tetka Desa, oću da ti se na nju zažalim. Svi priča kako tetka je još jedan majka, a moj tetka jedinica, Desa, na mene je ozbiljni terorista, što na mene pravi veliki strogoću i strah od vladu. Nije to samo od sad, kad ja sam na rehab, nego je i od kako sam bila mali ja, ona je na mene vikala uvek, nemoj tako, nego ovako, i stani, Dana, prava leđa, Dana. I na letnji praznik kad dođem, samo je baba Savka umela lepo mene da kaže, a tetka nije. Ja sam i sad pred nju kao neki lopov, a ona se na mene opunomoći. Ti znaš da se naša Joca odlučio za brza ženidba. Tetka je rekla da je tako odlično, i treba da se ženi pa posle nek vidi kako će. On se vratio iz Kovilj, gde njega su izbegnuli tetkini detectivi da ne bi otišo u zatvor, zbog nešto pogrešno što je radio. I još smo na pitanje: Gde je Joca, pred svet odgovarali: Joca je u Erasmus, na razmenu. E mlada je isto bila odsutna iz Beograd i isto je bila u Erasmus, samo ne znam tačno u koji. Mlada je Mila Stanimirović, tetka je rekla da odlično je što neka oće da se udari za Joca, a još je njen tata umnjak. Ima i potvrdu da je umnjak jer je Academic u Academia, pa je to mnogo bolje nego da je našao neka iz provinciske Srpske zemlje, a njih je pun grad što oće da se udare za Beograd. Ona neće da se meša u porodica, ali njoj je drago što prijatelj je umnjak. I da mu je tata bio Đeneral, ali ona neće da se meša. I da je prijateljka Janja teška na pare, pa zovu nju trtica Janja. Tetka misli, da i kad Janja ostane sa Academijsku pensiu, da neće deci ništa da daje, nego sve će opet tetka, ali njoj nije teško. I mlada objavljuje dizajne pod ime Grand Mal, al to Joca zna. Još je rekla da će da ide u Komercionalnu banku, da stavi uže na njen vrat, ali da svadba ima da bude na Kalemegdanska terasa, da svi vide kako nama je krenulo. Svi dobili smo raspored šta će ko da se zaduži, a ja sam dobila da održim nazdravicu sa stranu naši iz Chicago. Rekla je: „Ti da kažeš – Želim naši dragi mladenci dugo i uspešno bračni život. BEZ GREŠKU.“ Mene je prvo bilo žao što mi nije dala neki veći zadatak, što bi neki pravio greška u tako male reči. Ali, kako se primicalo svadba, mene je počela da uzima sumnja da bi ja mogla da sagrešim. Prvo nikako nisam mogla da kažem bračni nego samo mračni. A kad namestim usta na b i kažem bračni, to mi pređe na druga strana i onda kažem bludenci, bledunci, sve kako nije dobro. Čak sam išla i kod Maya, da me nauči, a ona me gleda i kaže: Labialni. Pa znam i ja da nije djoka nego da su slova, ali kako da ne sagrešim u m i b. Ona kaže, napiši i to sa ruku, nemoj u telephone. I ja pišem u svesku, pišem na ruku, grebem po zidi da naućim, a posle kad se to ćita, opet pola piše mračni, a pola bračni. Neće ni da se napiše! Ja sam se tako od to isteretila, da pred svadba nisam ni spavala, samo želela srećan bračni na naši bludenci i srećan mračni naši mladenci. I kad je došla Saborna crkva, ja sam bila srećna što pop ima onoliko dugačku popsku stvar da radi, pa neće skoro nazdravice, da mi se namesti b i m u pravi način, i posle dok smo se peli uz Terazisku visoravan, ja gledala sam ako ima neka šuma ili pustinja da se odnesem. Kad smo došli u fina kafana, mene je bilo isto drago što će da dođe i matićarski ofisir da i on nešto priča, da ne moram ja. Ispratili smo i njega, on je nešto lepo pričo da treba da se paze svaki dan i da budu na njihovu ljubav ljubomorni, pa mi se nešto zavrtele suze od tako divan ofisir što ume tako ljubavno da priča. To može da se nađe samo u Srpski, u America tako ne znaju, da ti ne pominjem Vegas. Tu je bila po čaša champagne svakome, a rakija I vino sami teće. Konobari počeli da unesu mezze I salate. Bilo je I proja I gorski sir I prošute razne I pite, a onda sam bila ja. Svi stojimo, chef od ritual pravi znak na mene, mene kucaju zubi. Sad tek ne znam ni m ni b. Lepo počnem: „Želim naše mlade četnici dugo I uspešno…“, tu stanem da namestim usta na b, ali dešava se nešto vrlo čudno. Svi se u mene zabulju u mrtva tišina kao da već znaju da ću da ugrešim. Došla je smrznutos. Ja nameštam usta na b, ali neće ništa da izađe. Ovaj pored mene što stoji uzeo zalogaj salatu, kupus dlake vise iz usta. Konobar što sipo je vino, napunio čašu I sipa I dalje, vino toči na cipele I na pod, ženi od preko put ispada viljuška na pod, ćuje se zvec, cameraman odlaže camera I zato više nema snimak, samo svi gleda u mene u velike oči I usta, sve dok se Mila Stanimirović, udato Janković ne uzburka u daljinu stola, izroni iz čipku I talasi, naduva se u jednu stranu, menja vetar u ramena da uvati zalet, pa opaljuje našu Jocu iz dubina beli nežnos: „Nisi tako pričo!“ Joca pada I izbacuje nešto belo, mislimo zub, ali to je bio slinac. Tu se prekida začaranos, sad počinje svi da viče I da se vata za glava, toliko je to bio dobar šamar. Mila skače I ide preko sala na vrata, prijateljka bode prijatelj u rebro, šišti: „Radi nešto, nešto čini.” Akademik tegli sako za lapele, da mu ne odleti, namesti debeli glas, sopti: „Neće moći!“ Kreće I on na vrata, u pratnju prijateljka. Tetka Desa gleda na koju će stranu, štikla bira nazadačke kosimičke, i pada kao svetinjak. A ja još ništa nisam zagrešila. Pritrčim kod tetka, podignemo nju I stavimo u stolica, a na drugu joj dignemo noge. Ona kaže: „Gotovo, gotovo, gotovo je. Pustite mene neka umirem. Dajte mi da skočim sa terasu.“ Mi joj ne damo da umre ni da skoči. Stanimirovići napuštaju kafana. Tetka gleda mene I krklja: „Što si rekla ćetnici?“ „Da bude bezgrešno! Nisam ništa rekla, samo sam pausovala. I što su sad problem ćetnici?“ „Stanimirovići su partisan“, viče Marica, dok stavlja na tetkina glava rakia salvetu. „Partisan? Nije naš narod? Rekli ste da mu je tata Đeneral.“ „Nije Đeneral, nego General!“ „To je isto.“ „Nije isto! Drugo je!“, viču I Marica I tetka u ropac. „Ali izgledaju normalno, isti su kao naš narod!“ „Propalo je, propalo, pustite me da skočim!“, viče tetka, otužna. Kako je mene tu bilo teško, Mama. To je samo jedno slovo, a razlika je u ceo svecki rat. Bilo mi je žao, da je sve tako propalo zbog slovo, iz moj maximum. „Kako su Stanimirovići partisan, kad su baš lepo se ponašali u crkva. Niko nije ubio pop, ni upalio crkva. Ja sam u šok.“ „Rekla sam ti da zovemo Božo Koprivica, da malo izjednačimo“, kaže Marica na tetku. „Jebo tebe Božo Koprivica“, kaže tetka I počne da se rasplače. Tetka rasplače! A nije znala! Mene je to bilo da ruši se grad! Ja onda uzmem njena ruka I počnem I jada rasplačem se, da joj pokažem. Shit, shit, shit, mislim. Otvorio se veliki abis I širi se, čim zazivaju hrabri vatrogasac što ga nema. A možda može da se ispravi, ako ja sam hrabri vatrogasac. „Šitina“, kažem I osetim da se mene vraća moj snaga. Odem kod muziku što ne zna da li da svira ili da ne svira. „Daj microphone.“ Oni daje I ja vičem testing, testing. To se čuje kao testis, testis, ali svi u mene gleda. „Uplatite vaša pažnja, molim ja vas. Mene jebe labialni, to je problem. Tela sam da kažem: Želim naše mlade četnici I partisan dugo I uspešno kolaboracia.“ Dobila sam aplaus I smejanje. Muzika svira tuš, ja se klanjam I svima šaljem poljupci. Doduše, u moje se iskrene reči umekšala magla što se dizala iz vruće braon prase što se upravo unelo na ramena obadva konobari. Za prasetom ide Joca I drži pod ruku Mila, a na obraz mu još zalepljen print u oblik crvena Europe. Muzika je odma svirala svadba, svadba, svadba, svadba, a ja sam u maglu od prase I svadba, svadba, opet osetila duhovnos. Kao da sam krenula da padam u onaj abis, I povukla iza sebe I sve druge, a onda sam se zaustavila, na ivicu terase, I sprečila se katastrofa. Odličan je taj osećaj, kad se iz veliki napetosti dođe u smirenje. Tetka je došla I rekla: „Deco!“ Opet je počela da rasplače, a nešto su joj porasle ruke, pre nisu bile ovolike, jer grlila je sav trojica nas, Joca, Mila I mene, do ugušenje. Njena suza je njoj rekla najlepša reč što je za mene mislila, ceo život, ali nije znala da je nađe, do sad. „Mila ćerko“, tako je mene šaputnula. Nikad nisam bila tako pofaljena. A onda se prijatelj akademik napio u najveću brzinu. Ispalo je tako, da on kad se napije, onda misli kako je Pukovnik. I onda sve pohorava, konobari, muzika, gosti, sve. On je pohorio muzika u pravu horsku liniju, da mu sviraju Od Vardara, pa do Triglava. To lepa je pesma, I prvo svi su s njim zapevali, a kad je došlo do rifrejna, Yugoslavio, Yugoslavio, on je u zelenu kiselu flašu stavio kašiku što je ostala od salate I udaro flašu o sto u ritam, a kašika je zvoncala o flašino grlo. Drugi put je opet tražio, I opet svi su pevali, ali već bilo dosta je. Treći put je već počelo oko njega da se prazni, a on da plače, kad je došlo Yugoslavio, Yugoslavio, jer se seća kakav je bio comunistički teror u Yugoslavia, dok trtica Janja iskoristila je servietu da obriše mu ćelavos I oči.
_________________________________________
IVANA BULATOVIĆ diplomirala je na FDU, u Beogradu, 1999. Zbirka „Ruska i druge priče“, objavljena je u Nolitovom izdanju 2009. Objavljivala je priče u „Koracima“, „Poljima“, „Sarajevskim sveskama“, „Gradini“… Roman „Praćerka“, objavljen u izdanju Partizanske knjige 2021. Drugu nagradu za priču, na konkursu “Ulaznica”, gradske narodne biblioteke “Žarko Zrenjanin”, u Zrenjaninu, osvojila je 2023. Dobitnica je nagrade “Laza Lazarević” za 2024. godinu, za najbolju neobjavljenu pripovetku na srpskom jeziku, u organizaciji Kulturnog centra Šabac. Živi u Beogradu.
Ujutro odlaziš na obalu Sunce unatraške trči za tobom Obilaziš grad kao starog bolesnika Tvoja slepa vera u čoveka može da započne nove religije Ja ležim u krevetu i verujem u tvoju kopiju mene Čekam da se vratiš punih ruku plavetnila i živog mesa naše nove ljubavi
Iščašeni i tuđi osećamo se svojim tu gde naši životi staju u dve šake Ti lako odustaješ od sebe a ja od sveta ipak ovde na ovom ostrvu mi smo veći od života Okruženi pijanim Englezima stojimo kao svetionik čistote i ljubavi Istrajni kao voda
Zemljotrese dočekujemo u zagrljaju Nepokolebivi Mi smo ratna mornarica bez smera i nema te zemlje koju ne možemo pokoriti Ugašenih telefona vreme merimo po potopljenim brodovima nesigurni jesmo li ikad postojali
Samo se još ribari orijentišu prema našoj svetlosti Ljubimo se i pretačemo u podzemne vode koje ispunjavaju ovo more
II
Prokletog mu trozupca viknuo sam pre no što su talasi sažvakali moje moje telo
Priroda te unizi bolje od bilo koje istine Bez panike pomislih Za ovo sam spreman Šampion u jedenju i pijenju sebe imaće svoj magnum opus Popiću more!
Zazidan u dubine ja osetih spokoj Videh crno-beli svet i voljene mojih voljenih sa stotinama prstiju koji upiru u mene Iz ponora isijava kruna od bisera i zuba i beli plašt providan kao neiskrenost I ja pružih ruke grešne dadoh vrat jeretički spreman da se predam
Al oni prsti one šake ambisa digoše me ka nebu i ja počeh majci prirodi izlaziti na nos Dok sam izranjao pomislih Da su me ovi talasi bacili na kakvu stenu ili kamen glava bi mi se rasula u paramparčad I sve nenapisane pesme svi stihovi od kojih bežim bili bi rasuti po plavoj hartiji
Tamo bi deo po deo mene pojele male ribe pa njih veće a njih još veće a one mrvice stihova one trunčice reči raznele bi morske struje da na dnu caruju večno
Tako sam izgubio priliku da moja poezija dosegne dubine koje nikada neće moći Prokletog mu trozupca
III
Po povratku sa letovanja proveravamo cene kuća na grčkim ostrvima Imamo li dovoljno novca bar za vrata? Krov ćemo od dlanova praviti Zidove od kože prozore od očiju naivnih Kako će biti lepo Temelje butinama zameniti Jezik umesto zvona okačiti pa da mogu da nas vuku do mile volje Ruke za krevet postaviti da miluju umorne glave Vilice za balkone da se nagutamo pogleda Zube za ogradu da nas štiti od gladi i dosade od šefova krvožednih od zahteva i prohteva Na kraju celu kuću okrečiti u boju laži i zaključati se unutra ključnim kostima da nam sujetne komšije zavide na lepom životu
Prsti stvarnosti tiho grebu po našim vratima bez brave Nesvesni života oboje smo u proteklih deset dana ostali bez jednog člana šire porodice
***
BERGFILM
Kroz izlog na ekranu novog televizora od šezdeset inča slika planine Odjedno me kao groznica obuzima instinkt da otrčim u prirodu Da se popnem na palaninu Dosegnem dno neba Pronađem odakle izviru gromovi ukradem plamen znanja Da se izgubim i umrem pred sam vrh ostavljajući sebe u amanet planini Pa da od mog tela neki sutrašnji gledalac kuje legende i pita se Jesam li sam bio neustrašiv junak britkog jezika i čvrste ruke koji zarad opklade odlazi u nepoznato Ili jednoveknovni ljubavnik koji se peo na krkače smrti zbog nemoći da svim ženama pruži ljubav Ili možda prosto ubica sa grižom savesti Ali! Ali šta ako ja kao vešt gimnastičar preskočim tu planinu Pa se vratim mudriji sa manjim čelom Šta ako odgrizem glavu medvedu pa se vratim prosvećen Šta ako se vratim sa smislom za život
Nije to film za mene Nekako je previše je napeto Predvidivo U klancima lobanje odzvanja jedan vrisak Ekran se gasi Moj pogled se survava niz ravnicu
***
ŽENA
Komšinici
Neprestano i svakog dana Bol se pretače iz jedne posude u drugu Daju joj ime i jednu misao da nikad neće biti dovoljna muškarcima koji obrću globus Bićima kojih bez nje nema Iz dna svoje urobe podarila mu je dve devojčice Dve posude bola Učila ih je da hodaju kako da skidaju skalp tim istim bogovima ali pretakanje se nastavilo Jednu je zbog nelagode i stida smrt pojela Druga je na sneg odbačena Sve zbog nezadovoljstva lažnih bogova i jedne nasleđene patnje Majka kao majka prihvatila je odgovornost Uverena da je bol iz nje potekla u njih Zakopala je jednu ćerku u crnu zemlju duše Zagrejala drugu smrznutim rukama Sama Žena bez ljubavi je bela zastava Zaključana vrata bez broja i imena Retko je smrt pravedna ali je često surova kao muškarac Kada je pala u krevet narušila je mir svom mužu Ali njega to nije mnogo pogađalo Slabo šta je on slušao Sve do njene poslednje reči Na samrtnoj postelji krkljajući izdigla se i smogla snage da mu u lice izusti jednu reč Pičko
________________________________________
MILOŠ MARKOV, rođen 1993. godine u Subotici, diplomirao je na Odseku za komparativnu književnost sa teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu. Njegov rukopis “O strahu strah” objavila je Matica srpska 2020. godine u Ediciji Prva knjiga. Zastupljen je u brojnim časopisima i zbornicima, kako onlajn tako i štampanim a pesme su mu prevođene na engleski jezik. Trenutno sprema drugu pesničku zbirku i radi kao narativac i dizajner video igara. Usled posla i životnih okolnosti, često je na relaciji Subotica-Novi Sad-Beograd.
čovjek-časopis 