Author: Željko Belinić

Moram ispričati još nešto što je počelo da se događa možda godinu, godinu i po nakon očeve smrti.
Jednog dana, kada sam se vraćao iz firme, majka me dočekala na vratima. “Čekaj, moram nešto da ti kažem.” Imala je ona običaj ovako da me sačeka u hodniku i odmah na ulazu da mi saopšti nešto. “Šta si ovaj put napravila? Pobogu, jednom ćeš stvarno zapaliti stan.” Ona je odmahnula glavom. “Jok, nije ništa takvo. Moram nešto da ti pokažem, ali obećaj da se nećeš ljutiti.” Naravno, nastavio sam svoju taktiku: “Znaš da je to nemoguće, ne mogu ti dati obećanje za nešto što ne znam šta je.” Malo me gledala zbunjeno, “Ma prestani da me zavitlavaš” – rekla je, najzad sam i ja popustio; “Evo, obećavam”, i ona me uvela u dnevnu sobu. Na kauču je, smotano, ležalo maleno šareno dlakavo klupko, kada sam došao u sobu, pomjerilo se, ukazala su se dva oka koja su me nezainteresovano pogledala. “Vidi, to je mače” – rekla je majka. “Vidim, nisam slijep.” “Pratilo me danas kad sam išla u prodavnicu, cijelim putem je hodalo za mnom, nisam imala srca da ga otjeram pa sam ga uvela u stan i nahranila. I evo ga sad, spava.” Slegnuo sam ramenima. “Vidim” – rekao sam. “Ne ljutiš se?” – opet je majka dodala, ja sam opet slegnuo ramenima. “A zašto bih se ljutio?” Mače je na sebi imalo cijeli sijaset isprepletenih boja: bijelu, crnu, narandžastu i mali crni biljeg na vrhu nosa. “Nema repa” – rekla je majka. “Kako to misliš nema repa?” Ona je odmahnula glavom: “Ne znam, možda ga je netko odsjekao, možda je rođeno takvo, otkud znam.” I zaista, na mjestu gdje svim mačkama stoje repovi, ovdje je bio tek obični dlakavi patrljak.
Mače se naspavalo, probudilo i protegnulo, onda je malo gledalo po sobi i po našim licima, zatim otišlo do hodnika i vrata stana, mjaukalo je pa sam otvorio vrata i ono je istrčalo napolje. Bio sam siguran da ga više nikad nećemo vidjeti, međutim, nakon pola sata začulo se mjaukanje iz stubišta, otvorio sam vrata i ono je ponosno ušetalo u stan. Nakon par dana bilo je jasno da smo dobili novog stanara, novog člana porodice, jer je bilo očigledno da je mače odlučilo ostati ovdje. Ono je zapravo bilo – ona, ženka, a ja sam sebi odmah zadao obavezu da nabavim sve što sam mislio da je potrebno: maleni krevetac, igračke, posudu za pijesak, posude za vodu i hranu, zalihe konzervi… No, brzo se ispostavilo, bez ikakve potrebe. Samo je koristila posudu s pijeskom, to je sama od sebe naučila, gdje će obaviti nuždu, iako je to bila jedina stvar od koje sam strahovao. A ništa drugo je nije zanimalo; igračke nije ni pogledala, više je voljela da se igra stolnjakom, rubom majčinog prsluka, ćebetom ili jastukom negoli lopticama koje sam joj kupio, plastičnim miševima ili ribicama koje su se mogle zakačiti da vise tako da ih može dohvatiti šapicama. I ne samo to, nije joj palo na pamet da spava u krevetu koji sam joj pokušao namjestiti u svim sobama i po svim ćoškovima, radije bi, sklupčana, zaspala na svim drugim neuobičajenim mjestima. A naravno, ni mačju hranu ni posude kupljene samo za nju nije htjela ni da pogleda. Jela bi isključivo ono što mi jedemo, i to samo ako joj majka servira na tanjir baš kao što bi i nama servirala. Njih dvije su razvile jedan poseban odnos; mnogo puta sam čuo majku kako joj govori nešto, a mačka bi je, iako to nije karakteristično ni za jednu mačku na ovom svijetu, netremice slušala. “Džaba ti njoj pričaš, ništa ona tebe ne razumije.” – govorio sam. “Ma znam, ali ponekad me tako gleda da sam sigurna da sve zna, samo što ne zna da govori.” Osim toga, majka bi je često prekorijevala, milovala bi je po glavi ili leđima i govorila da je zločesta zato što neće da jede mačju hranu ili da spava tamo gdje joj je mjesto. Ništa to nije pomagalo. I upravo je majka bila ta koja joj je nadjenula ime, stalno je to ponavljala, nekad meni, nekad sebi, a nekad i samoj mački: “Neće gospojica opet da jede iz svoje posude… neće gospojica da se makne s kreveta… šta oćeš, gospojice, da ti donosim hranu na poslužavniku… ona gospojica opet spava na televizoru…” – vjerovatno se ta riječ odomaćila kod mačke, tako da sam jednom rekao “Gospođice”, a ona je podigla glavu i pogledala me – i to je bilo to, nadimak je postao ime – Gospođica. Vjerovatno su sve mačke posebne na svoj način, to znaju svi oni koji su nekad s njima dijelili život i prostor, pa ipak, po mnogim su stvarima i slične; Gospođica, recimo, nikad nije puno mjaukala, bila je veoma tiha, zapravo je ispuštala veoma kratke zvukove, slične isprekidanim riječima. Nije oštrila kandže na štokovima vrata, nije pravila nikakvu štetu takvog tipa, kao da je nekim dobrim dijelom prihvatila od majke ono što ne bi trebalo da radi. Isto tako, nije bilo teoretske šanse da nosi ogrlicu, bilo kakav pokušaj stavljanja ogrlice oko njenog vrata završio bi neuspjehom ili bi ona nekako, ko zna kako, pronašla način da je skine. Međutim, voljela je da se kupa, što je jako čudno, većina mačaka nije baš toliki ljubitelj vode, za razliku od njih, ona kao da je uživala u tome, a još više je voljela da je nakon toga umotamo u veliki peškir i nosamo okolo kao bebu. Da, naravno, mačke imaju svoje načine pranja i sušenja, ona je ovo vjerovatno radila iz čiste obijesti i užitka. Pa ipak, jedna od najčudnijih stvari u vezi s njom jeste ta što je gotovo u stopu pratila moju majku. Nije bilo šanse da ona negdje ode, a da Gospođica ne krene za njom, u početku smo pokušavali da je odvratimo od toga, međutim, kao i sve druge stvari koje smo probali da joj nametnemo, i ovo je završilo neuspjehom. Ali ni to nije toliko čudno kao činjenica da je, kada bi majka, na primjer, ušla u prodavnicu ili u stan kod komšinice na kafu, Gospođica ostala vani i mirno je čekala. Kada bi izašla u šetnju sa svojim drugaricama, Gospođica je trčkarala za njima, kad bi one sjele na neku klupu u parku, Gospođica bi se sklupčala kraj majčinih nogu. Naravno, majka je više strahovala od toga da mačku ne udari auto ili da je ne napadne nekakav pas lutalica, ali ispostavilo se da nema toliko razloga za brigu. Gospođica je savršeno znala da se čuva. Malena, bezrepa Gospođica je tako postala ljubimica cijelog naselja; svi su je znali, bilo je nemoguće sresti moju majku, a da se mačka ne vrzma oko njenih nogu, puštali bi je u zgradu kad je izlazila vani, otvarali joj vrata, baš kao nekakvoj dami.
Dvije godine nakon očeve smrti majka je doživjela infarkt; samo joj je pozlilo te večeri, zovnuo sam hitnu pomoć, a tu sve postaje isprekidano, kao ubrzan i loše montiran video-spot: majku prebacuju na kolica, voze je uskim hodnikom, vrata se njišu pred mojim licem, medicinska sestra me zaustavlja, kaže da moram ostati vani, stojim na hodniku, mrznem se odjednom, deset minuta kasnije izlazi dežurni ljekar i govori da mu je žao, “sve smo pokušali”, onda su tu neki ljudi, nemam pojma ko su, možda i oni nešto čekaju, neko mi izjavljuje saučešće, stišće mi ruku, onda parking, zvjezdano nebo nad gradom i ništa nakon toga.
Nakon majčine sahrane dugo nisam ulazio u njenu sobu, sve njene stvari su ostale onakve kako ih je ona ostavila i prašina se slijegala po njima, dugo je sve stajalo nepomično, kao da će se tako sačuvati bar neki trag života koji je ispario iz svih tih predmeta koje su dodirivale njene ruke.
Nekoliko mjeseci kasnije, otežali stomak Gospođice vukao se po zemlji i ona se mrzovoljno kretala kao da ni sama ne zna što se dešava; mogao sam pretpostaviti da će njeni izlasci svakako dovesti do ovoga, nisam imao srca da je odvedem na sterilizaciju, sada smo oboje morali da se nosimo sa svim tim, nespremni i izgubljeni. Kad joj je došlo vrijeme da se omaci, odabrala je mjesto na kome će to obaviti, ono posebno mjesto koje samo mačka odredi – kutiju punu očevih pjesama na kauču u mojoj sobi. Vidio sam to po načinu na koji se namještala, pokušao sam da je otjeram odatle, ali nije bilo uspjeha, moguće da je tanki papir upravo bio savršena podloga koju je osjećala, ko zna, onda sam probao da zaštitim očeve pjesme tako što sam preko njih nabacao nekoliko ručnika, međutim, ni to nije imalo efekta jer ih je Gospođica sve nekako uspjela izbaciti iz kutije, tako da sam na kraju morao da se pomirim sa njenom odlukom. Onda su počele porođajne muke i ona me začuđeno gledala kao da očekuje da joj na neki način pomognem, a ja sam samo stajao tamo, zatim mi se učinilo da njen pogled postaje prezriv i pun gađenja; bio sam samo jedno bespotrebno stvorenje koje je nijemo gledalo sve što se dešava. Uz strašne napore, iz njene utrobe nekako je izašla malena, ružna, sluzava lopta i skotrljala se na papir s očevim pjesmama. Nakon nje, još jedna, a onda još jedna, po pjesmama je ostajao trag sluzi i sukrvice, Gospođica je teško disala i zbunjeno gledala odvratna stvorenja što su drhtala bez vida i osjećaja. Novi život je upravo stigao na svijet. Poslije nekog vremena, stvorovi su se zakačili na njene sise svojim krvožednim ustima i cijukali su, onda je cijuk postao piskutavi mjauk, taj grozni zvuk gladi. Glad je sve što živo biće osjeća, glad ga pokreće, glad ga oživljava. Danima je to trajalo, ona ih je lizala, podvlačila ih pod sebe, oni bi nespretno pokušavali da se osove na tanke nožice, ali bi i dalje padali, dok su na njenim bradavicama pravili velike crvene rane. A onda sam jedan dan zatekao jednog stvora nepomičnog, ukočenog u pokušaju pokreta, skamenjenog kao da je rad nekog nadriumjetnika. Nisam ga sahranjivao uz posebne počasti, samo sam ga bacio u smeće. Nakon par dana i sljedeće mače sam našao mrtvo, onda sam otišao do veterinara i pokušao da vidim mogu li šta učiniti za ono jedno preostalo stvorenje, a veterinar je bio neodređen, rekao je da je Gospođica još mlada mačka, pomenuo je i da se “prvi mačići bacaju u vodu”, ko zna zašto, zapravo je vjerovatno bila stvar u tome što oni još jednostavno nisu stekli imunitet, imalo je to neke veze sa majčinim mlijekom i još koješta mi je on napričao, ali sve u svemu, nije bio od neke pomoći. Pokušao sam sve što sam mogao, hraniti mače, pojiti ga, nosao sam ga čak kao malu bebu okolo, donekle vjerujući da će mu ovakav odnos i toplina razviti snagu potrebnu da nastavi živjeti. Ipak, ništa se nije desilo, preostalo mače je umrlo nakon što je svega par dana provelo na ovom svijetu. Nakon toga, Gospođica se naprosto nije micala, ležala je tamo, u kutiji s očevim pjesmama, odbijala je hranu i vodu, zurila je negdje u prazno, sklupčana i jedva živa. Primijetio sam da su se oko njenih očiju stvorile dvije duboke brazde, kao dva traga suza, iako je nekad neko rekao da mačke ne plaču i ne dijele ljudske emocije, možda je samo želio vjerovati u to, kao što sam i ja osjećao i vidio nešto sasvim drugo. Poslije nekoliko dana, Gospođica je ustala i dogegala se do vrata stana, stajala je u hodniku i mjaukala, otvorio sam vrata i pustio je napolje kao i nebrojeno puta do tada. Ipak, nije se vratila do večeri pa sam izašao da je potražim. Obilazio sam cijelo naselje, nigdje je nije bilo, već je pala noć, a ja sam uporno izlazio i vraćao se u stan, onda sam dugo ostao budan nadajući se da ću čuti njeno mjaukanje u stubištu. Ponovio sam svoju potragu i ujutru i sljedećeg dana, međutim, Gospođica se nije vratila.
Nakon nekoliko mjeseci ugledao sam je pored kontejnera za smeće. Nema sumnje da je to bila ona, iako dosta mršavija i nekako starija. Zovnuo sam je po imenu, ona je zaista podigla glavu, pogledala me, stajala par sekundi gledajući me, ali kad sam krenuo prema njoj, okrenula se i potrčala. Potrčao sam i ja, ali samo sam uspio da vidim kako je preskočila preko betonske ograde nasipa, a onda se izgubila u šiblju na obali rijeke Save. To je bio zadnji put da sam je vidio.

_________________________________________

STEVO GRABOVAC rođen je 1978. u Slavonskom Brodu. Odrastao je u Bosanskom Brodu, gdje je završio osnovnu i srednju školu.
Objavio je sljedeće knjige:
Stanica nepostojećih vozova – pjesme (2007., Bosanski Brod)
Mulat albino komarac – roman (2019., Imprimatur, Banja Luka) – u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, nagrada “Šušnjar” za najbolju knjigu
Poslije zabave – roman (2023., Imprimatur, Banja Luka) – NIN-ova nagrada za najbolji roman godine, nagrada “Vladan Desnica” za najbolji roman.
Živi i radi u Banjoj Luci.

fotografija autora: Vesna Lalić