Na autobusnom kolodvoru bilo je neočekivano glasno, unatoč već prohladnim i vjetrovitim večerima jedva odjeveni morski povratnici, koloplet pokretâ koji rodnom gradu, jer njihovi tvorci vidjeli su svijeta, poručuju da će, prije stapanja s njegovom rutinom, još barem tri dana zračiti osjećajem nadmoći ili sjetnim razočaranjem. Svoj autobus, koji je kasnio petnaestak minuta, dočekao sam srčući kavu iz automata i sišući duhan. Kad je oniži, suhonjavi vozač žilavih ruku i s više borâ nego kose, uz pomoć mlađeg ali dvostruko krupnijeg kolege s pomalo nagrdnim hipsterskim brkovima, iz utrobe autobusa razdijelio prtljagu, prišao sam mu i upitao za pošiljku: da, da, neka pođem s njim do kabine. U moje ruke paketić, u njegove dvadeset kuna.
Dok sam pješačio prema kući s eksperimentalnim lijekom u ruksaku, šamarala su me sjećanja na brazilske omašaje sa ženama, odnosno omašaje sa samim sobom. U dijelovima Brazila vladala je određena švalerska kultura, nikakva rijetkost da žena muškarcu tolerira odlazak na striptiz, čak i kurvarluk, ali Fernanda je poput talijanske matrone hvatala moje poglede koji bi makar okrznuli tuđu guzicu, hvatala ih kao muhe te drobila u šaci svojeg napalm-sarkazma, »Bravo, srećo, ova sigurno zna cijelu abecedu« i tako. Tih nekoliko minuta tjelesnog drmusanja za nju je bilo neodvojivo od ljubavi. Za mene nije. I suze, suze, suze, kad sam joj jedne večeri, otprilike s prvim valom vijestî o pojavi virusa u Kini, bio primoran reći za Beatriz, jer čula je previše telefonskog razgovora nakon što ja nisam čuo da je bila ušla u stan; da je barem vikala, psovala, razbijala…, ako već nije imala volje ili snage da me izdeveta jednim od onih reketa kojima je inače dvaput tjedno s kolegicom iz redakcije nabijala zelenkaste loptice preko mreže, ne, samo suze, suze, suze, kao da i nije bila iznenađena, kao da ju je shrvala činjenica da sam joj priznao, a ne sâm preljub, sjetio sam se izreke žena uvijek zna, sjetio sam se kako se činila razočaranom zbog toga što je naglas izgovorena nevjera ubila i posljednju mogućnost za to da se, kao dama koja samo što nije dosegla četrdesetu, ostvari s mužem kao biološka majka. Je li to ružno pomisliti, mislio sam i dalje pješačeći prema kući s eksperimentalnim lijekom u ruksaku, može li misao odrediti čovjeka kao ništariju? Možda je misao jedina bitna? U svakom slučaju, iseljavanje iz stana bila je posljednja učtivost koju sam mogao iskazati. Što se tiče bračne stečevine, neka napravim popis predmeta koje želim ili neka izračunam koliko bi mi novaca trebala isplatiti, stan je bio na njezino ime prije sklapanja braka, ali i ja sam ulagao pa neka izračunam i koliko bi mi trebala isplatiti za to; nikakve isplate, samo bih došao jedan dan po koju sitnicu, ako nema ništa protiv; nema. Rekao sam joj da je volim; zna to, voli i ona mene, i razumije, i ne zamjera, i moramo ostati prijatelji nakon razvoda. Divna žena. Skoro sam je pitao da objasni i meni, kad već razumije. Onda je počelo kartanje, isprva bezazleno onlajn, pa onda poziv drugaru Nilsonu koji me ubacio u ozbiljnije partije uživo, podzemne, jer kockanje je, osim preko Loteria Federal, bilo strogo zabranjeno.
Otključavajući vrata nadao sam se da bi Rudi mogao doletjeti i pozdraviti me kao što je inače radio, ali zatekao sam ga na istom mjestu na kojem sam ga bio ostavio, iscijeđena dlakava krpa dobacila je tek kratak pogled s trosjeda, kao da ga je sram zbog stanja u kojem se nalazi. Pokušao sam ponovno s delikatesnim štapićem – ništa; dabar i mačja menta – ništa.
U pošiljci su bile dvije kartonske kutijice, svaka veličine dva pakiranja cigareta, jednostavnog, neuglednog dizajna, u bijeloj boji i s dozom zelene, sa stilizirano ispisanim nazivom lijeka i siluetom mačke u obliku srca, a u kutijicama po bočica viskozne prozirne tekućine, zaštićena tvrdom plastikom i u dodatnom plastičnom ovitku. Napisao sam Tei da sam preuzeo paket i pitao je odgovara li joj da sutra počnemo s injekcijama; odgovara joj, najbolje oko 22.30, jer lijek se svakog dana mora davati u isto vrijeme, a sigurna je da će moći jedino u to doba.
Čačkajući po grupi na Facebooku, nakon hrpetine tehnikalija i postova o mačkama koje trenutno prolaze terapiju, ponekad jezivih slika uznapredovalog FIP-a, na kojima su najpotresnije izgledali slučajevi neuro-okularnog oblika, i šrapnelâ nade njihovih ljudskih kompanjona na rubu psihoze, nabasao sam na temu #izliječene. Čovjeku nenaviknutom ni na tzv. društvene mreže ni na korištenje emotikonâ – srculenca i ostali sentimentalni simboli, kao i silne tople riječi koje su nadimale svaki post, isprva djeluju izvještačeno, a onda se udubi u tekstove i shvati koliko je tu predanosti, solidarnosti, možda dramatične ali svakako iskrene zahvalnosti. Bilo je ukupno nekoliko desetaka postova, prvi mačak izliječen od FIP-a u Hrvatskoj zvao se Martin. Zastao sam kod slike jednog žutaća vrlo sličnog Rudiju:
84/84
To je to. Sluzbeno smo pobijedili FIP.
Punih 7 mjeseci trajala je borba, krenuli smo 5. 6. 2020. s dijagnozom okularni pleuralni FIP. Prvi ciklus trajao je 120 dana, da bi se nakon samo 10 dana od zadnje doze dogodio relaps u neuro, tekucina se vratila i morali smo sve iz pocetka, novih 84 i ogromna doza. Izgurali smo i to. Izgurali smo i 84 dana promatranja.
Tih 7 mjeseci bilo je odustajanja, uspona i padova, i suza i smijeha, istodobno su se mijesale emocije, mijenjala raspolozenja u sekundi, bilo je trenutaka potpune nemoci i beznadja.
No, uspjeli smo zahvaljujući divnim ljudima. Katarina nije odustajala u naumu da krenemo, nije prihvatila ne, uputila gdje, sto kako, uskočila je s prvim dozama, Heleni hvala do neba na svoj potpori, logistici kad smo morali do Zagreba i na svemu sto je trebalo, a Vesni se za sto zivota ne mozemo oduziti na ogromnom strpljenju, slušanju paranoidnih, bipolarnih ispada, i na nadljudskom trudu da uspijemo.
Hvala svima na podršci. Bez vas divnih ljudi ovdje nista od ovog ne bi bilo moguće.
Pobogu, mislio sam si, sedam mjeseci; o tome su pisale Helena i Vesna, terapiju će možda biti potrebno produljiti, morat ću onda zaista pronaći posao. No ima smisla borba, kako kaže autorica posta, pušta svjetlost u sliku Rudijeve budućnosti; Smrti, toj ambicioznoj trkačici, može se pružati okrepu, a može joj se i podmetati nogu, ionako će stići na cilj. Eto, moje je roditelje, medicinare, ironično bila pokupila u paketu prije nego što su dosegnuli moje sadašnje godine; majčinog lica još sam se i sjećao, očevog mutno, više su se zadržale izgovorene riječi, spokoj naoko nepoveziv s onim čime su se bavili, u kući se nikad nije podizao glas; a ptičja perspektiva iz koje taj spokoj, ta valjda dijelom i urođena oguglanost, proizlazi – ustvari je nužna, tuđe tijelo, u kojem kuca um, mora se promatrati s odmakom, kao jednu od šahovskih figura na ploči, tek tada može mu se pokušati učiniti kakvu uslugicu a da se ne izgubi razum, potpuno obrnuto od svih poslova koje sam ja radio, u njima razum može ostati donekle čitav samo ako je glava čvrsto u kompjutorskom ekranu: kako ću bilo koju vražju mater s Rudijem, pa nisam mu bio u stanju gurnuti toplomjer u guzicu, iz genetskog čeka u mojem slučaju, za razliku od Petrovog, izostavili su, između ostalog, spokoj…
Damirova poruka: »Kod kuce si vidim svjetlo? Dodjes kratko do nas?«
Susjedi su bili dobro raspoloženi, pri kraju spremanja za odlazak na europsku turnejicu povodom godišnjeg odmora, koja je ranije bila dovedena u pitanje onom burnom ali kratkom kavgom. Pršut sam odbio, vino nisam.
»Nećete ni spavati?« pitao sam kad smo sjeli.
»Ma par sati, dosta«, odmahnuo je dlanom Damir kao da tjera komarca. »Oko tri da krenemo, do deset smo na Bledu…«
»Nema više onakve jurnjave!« rekla je Magdalena.
»Dobro, do tri popodne smo na Bledu…«
»Ćuku vam neću hraniti, to izričito odbijam.«
»Zato što nemamo ćuku«, bio je brz Damir.
»Da. Ali ni ako večeras nabavite ćuku, ni onda ga neću hraniti.«
»Dobro, a na kuću možeš pripaziti? Skoro tri tjedna smo na putu.«
»To mogu…«
»Ako slučajno nešto bude, pa da javiš…?«
»Naravno.«
»Doći će moja mama jedan dan, to cvijeće malo da zalije i provjetriti, nju lako prepoznaš…«
»Nego, imate možda rakije?«
»Ima, šljiva, ček sad ću…«
»Ma ne, ne bih sad pio. Mislio sam, ako imate koju bocu, da mi prodate.«
»Prodat ćemo ti, daj ne zajebavaj…«
»A, još bolje ako je džabe.«
»Naravno da je džabe. Koliko trebaš?«
»A ne znam, jednu-dvije?«
Donio je tri boce ljeskave tekućine jantarne boje, Magdalena je pronašla vrećicu od čvrstog papira. Ispismo vino, pozdravismo se, sretan put, sve to tako; kakav moćan mladi muškarac, mislio sam si vraćajući se kući, mene čopor bijesnih lisica ne bi natjerao da noćas vozim ni do Belog Manastira, kamoli do Slovenije. Kod kuće sam nakon tuša legao na krevet, zapalio i zurio u strop dok Rudi nije skočio i ugnijezdio mi se kod nogû, onda sam dugo, na trenutke glasno, plakao, pa na koncu i zaspao.
____________________________________
IVAN ZRINUŠIĆ rođen je 1981. Za Slušaj najglasnije! objavio je šest zbirki pjesama, a za Sandorf dva romana. Glavni je urednik časopisa Nemo.
čovjek-časopis 