GRAD KOJI JE ODLUČIO NESTATI
Jedan je grad neopozivo odlučio posve nestati
predati vlast onima koji su se na nju već navikli
i definitivno se povući iz javnosti: jednostavno
spakirati ulice, tvornice, dječje vrtiće, parkove
društvenu i privatnu kanalizaciju i sve ostale
komunalije; potom tzv. sveopću nadgradnju
tad se izljubiti s građanima, živima i mrtvima
koji su ga voljeli strasno, mrzili još strasnije,
sa svima s kojima je stalno dijelio dobro i zlo
i ispisivao surovu povijest za buduće građane:
u konačnom odlasku grad je radio nepogrešivo
Jedan je grad, već star, a optimalno uznemiren
odlučio lijepo reći addio, neodložno odmagliti
u nepoznatom smjeru ali vrlo hrabro i odlučno
nastaniti neki svoj još neistraženi zavičaj nade
čist i prepun ekspertno preporučljivog zelenila
gdje bi se osjećao tradicionalno živio uljuđeno
s djecom, ženom i ljubavnicom, u lijepoj kući,
a sve to sukladno s općedruštvenim zadacima:
dakle neusamljen i panično čitajući Rousseaua
jedan je otužan grad zbog propalog projekta
o naprednom uzgoju slavuja među nagluhima
već skršen, razočaran i s punom odgovornošću
napokon odlučio trajno nestati iz moga sjećanja
***
S NEPRAVOM IZOPĆEN
S nepravom izopćen sad se za nejasnu pitaš svrhu
a svrhe nema: samo neka pritajena zloba
u obilju neukosti, samo prijetnje
i prejasne zadnje namjere
pa sputan najprije zriješ u tugu i u grč
ili pak visok i srčan praštaš neprestano
još uspravniji premda zbiljom poražen
čak sve ljudskija i smjelija biva tvoja nada
već pretvorena u pregršt mudrih izreka
S nepravom prokazan još zriješ u tugu i u grč
još razorno obilježen – slutiš komu ćeš dopasti
nalik na cvijet isušen učinkovitom bolesti
i već slušaš kako žitka uspinje se zebnja
a u žilama kuca svježe ludilo
pa zalud u tebi sve ono što čestito zaklinje:
tvoje čisto lice još samo svjetlo može nastaniti
još samo istina, jedno čudesno bljeskanje
***
VIJESTI IZ UNUTRAŠNJOSTI
Javljaju da uskoro stiže svemirski brod
za put u sretnu budućnost i još samotniju
samoću, javljaju preko ozonskih rupa
o jednoj neviđenoj ljepoti zelenog sna,
o vodi što cvjeta, kolijevkama bez djece
koje plove nebom u potrazi za domom
već razorenim od ideoloških sukoba
opasnijih od spletenih ruku ljubavnika
Javljaju sve glasnije premda se ne vidi
odakle se vijesti šire, tko ih sve odašilje
u nebosklon naših strepnji, u vučje doba
podbuhlo od vidovitosti i sebeljubivosti:
kažu, ne treba se brinuti, niti očajavati
ionako je riječ o neizlječivoj bolesti –
najgoroj pošasti – grizodušju, a bez duše
Javljaju konačno o tome da će zašutjeti
jer sve je odveć jasno, do golog besmisla
pa bi se ponetko još mogao otrijezniti ili
upitati o šupljoj savjesti, o lišću jesenjem
kao donjem rublju metafizike, socrealizmu
u pilulama, nemoćnoj gluposti usprkos:
u carstvu dezinformacija ono nedvojbeno
i izvjesno – jedino je potpuno nevidljivo
i strelovito, dok pomračuje um brzinom
interkontinentalnih raketa, vrlo duboko –
do dva milimetra ispod kore velikog mozga
***
DRUGI SILAZAK
Doba koje nosim na čelu doba neponovljivo
leptiir je predan ništavilu već nadomak cilju:
silazeći u sebe sve teže razaznajem zbilju
slobodan – još dublje živim vlastitu tamnicu
Pružio bih prste i u najljuće nevrijeme
promicao tijelo i kroz nedirnute tišine
ali riječi se opiru mome mračnom sluhu
a ravnodušnost sve svetije bruji žilama
pa jedinu neprolaznost gajim u svom srcu
***
TAJ SVEMIR ŠTO NAM ČUČI U SUSJEDSTVU
Taj svemir što nam čuči u susjedstvu
dobroćudan, nedohvatljiv, nije li klica
nekog drugog svijeta nama nepoznatog
nekog drugog sna, a bezvremenskog:
izrecimo ga dakle kao tihu budućnost
(kao što samoća izražava naše živote)
obujmimo ga panično kao svog brata
još nerođenoga i neviđenog koji šuti
u mraku svoje začudne beskonačnosti
konzervirajmo tu stravu sebi ususret
i nadohvat možda već idućeg naraštaja
ili nikoga – nikoga najviše, i nikada
– iz knjige “TROŠENJE NADE”, Izabrane pjesme 1959 – 2019, izbor i pogovor Davora Šalata, Matica hrvatska, Zagreb, 2019. –
_________________________________
ERNEST FIŠER rođen je 2. svibnja 1943. godine u Zagrebu. Gimnaziju je završio u Varaždinu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavenske jezike i književnosti te filozofiju.
Autor je desetak pjesničkih zbirki, niza knjiga eseja i kritika te likovnih, glazbenih i kulturno-povijesnih monografija.
Radio je kao likovni pedagog u Domašincu, bio je novinar u čakovečkom tjedniku “Međimurje” i prvi urednik Radiostanice Čakovec. Od 1971. do 1972. bio je urednik svih izdanja Kulturno-prosvjetnog društva “Zrinski” u Čakovcu, a zatim do konca 1978. urednik čakovečkog Tiskarsko-izdavačkog zavoda “Zrinski”, priredivši za tisak u tom razdoblju više od sto knjiga suvremenih hrvatskih pisaca.
Jedan je od pokretača Međimurskog kalendara (1969.) i Kajkavskoga kalendara (1970.-1972.), priredio je za tisak prvu Antologiju hrvatskog dječjeg kajkavskog pjesništva (1976.), a bio je i glavni urednik časopisa Kaj (1990.-1993.). Od 2009. godine glavni je urednik časopisa Matice hrvatske “Kolo”.
Radio je u Povijesnom arhivu u Varaždinu (1979.-1982.), uređivao književni časopisa Gesta (1982.-1987.) i istodobno bio (1985.-1987.) direktor Narodnog kazališta “August Cesarec”, današnjega HNK Varaždin. Potom je radio kao ravnatelj Gradske knjižnice i čitaonice “Metel Ožegović” u Varaždinu, a od 1991. radio je kao direktor i glavni urednik županijskog tjednika “Varaždinske vijesti”.
Bio je član Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga novinarskog društva, Družbe “Braća hrvatskog zmaja”, Varaždinskoga književnog društva i Ogranka DHK Čakovec-Varaždin.
Za književni rad nagrađen je s nekoliko nagrada za pjesništvo, a dobitnik je i nekoliko nagrada za svoje djelovanje, među kojima je i Nagrada grada Varaždina. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Umro je u Varaždinu, 7. studenoga 2024.
čovjek-časopis 