Cijeli život tražim prave riječi. Zato volim rječnike. Pružaju obećanje, makar i lažno, da me ono što tražim čeka na idućoj stranici, pod idućim slovom, u pozdravnim frazama novog jezika.
Tog sam dana u listopadu, koji je u češkom i poljskom jedanaesti, a kod nas tek deseti mjesec, ušla u knjižnicu s kišobranom pod rukom i mokrim lišćem pod stopalima. Na brzinu sam protrljala džonove po bockavom otiraču. Bila sam na zadatku koji mi nitko nije zadao. Tražila sam njugalom. Nisam znala što je to i ne znam hoću li ikad saznati. Riječ mi je skakutala od uha do uha od prošlog četvrtka dok sam hodala od stana do tržnice. Nisam bila sigurna je li bila jedino što se sjećam iz sna ili sam je načula u razgovoru prolaznika, ili mi se nekim drugim putem zakačila za misli kao čičak za džemper. Osjećala sam snažnu potrebu da je pronađem.
Provukla sam se do dijela knjižnice u koji ne dopire danje svjetlo. Blokiraju ga debeli papirnati zidovi. Skoro pa nosive knjige, zato i ne daju da ih nosiš doma, sve bi se raspalo. Uzela sam turski rječnik, grčki, njemački, nasumični jezici. Sjela sam za stol i upalila onu zelenu lampu kakvu u filmovima biznismeni iz sedamdesetih imaju u uredu pored boce konjaka. U prve dvije knjige pod slovom n nije bilo moje riječi. N kao ništa, n kao ne. Treća je bila najprašnjavija. Zlaćana prašina koja ne ostavlja prljavi dojam. Nježno sam je otvorila na otprilike sredinu. Iz proreza među lijevom i desnom stranicom iskočila je poput duha iz boce figurica čovjeka. Bio je veličine dlana. Dezorijentirano se kretao pod zelenom lampom koja je iznad njega izgledala kao nadstrešnica. Činilo mi se da je rekao ananas.
Ugasila sam lampu i ponovo je upalila. Uhvatila sam ga kako namješta naočale. Prišla sam mu bliže nosom. Jesen mirna, plava, vječna kao danas, a svjetlost teče ko zlatni ananas 1, čulo se iz njega.
Imao je svijetlu kosu, naočale tamnih okvira mekog pravokutnog oblika, odijelo boje gline s bordo kravatom i tvrde cipele koje prolaze i za ležerni izlazak i za vjenčanje. Bio je presladak.
„Krleža?“
Zovem se Trpimir. Ali hvala.
„Lijepo ime.“
Hvala još jednom.
„Što radiš u toj knjizi?“
Što ti radiš van knjige?
„Ne znam što radim, Trpimire.“
Mislim, što radiš za opuštanje? Ja volim otvoriti bilo koju stranicu, izabrati bilo koju riječ, zamisliti koje bi bila boje, koji instrument bi je svirao, kao koje voće bi bila okusa…
„I ja to radim. Gdje bi živjela i kako bi se slagala s drugim riječima.“
Je li prijateljski raspoložena i rimuje se sa svima.
„Ili je težak karakter i može pobijediti u kaladontu.“
Točno.
Skočio je na glavu u sredinu stranice. Zlaćana se prašina malo uzburkala, a onda opet slegla.
Sljedećih tjedana nisam mogla ne misliti na Trpimira. Nehotice, ali s užitkom, zamišljala sam kako mi sjedi na ramenu kao papiga kapetanu. Poželjela sam ga nositi svugdje sa sobom, u knjižnicu, u poštu, u bolnicu, na ispit. Mogao mi je držati kopču dok se češljam, popravljati naramenicu grudnjaka kad se izvrne, igrati mi se naušnicom i šaptati nešto prigodno.
Od svakodnevnijih stvari koje su mi se u tom periodu dogodile, izdvojila bih dvije. Bila sam na ručku kod puno starije sestre i kad sam ušla u nećakinjinu sobu, na stolu joj je bila otvorena knjiga iz povijesti. Upravo se pravila da uči poglavlje o knezu Trpimiru.
Nekoliko dana kasnije, otišla sam u predbožićnu kupovinu. Kad sam iz džepa odgužvala sam popis stvari koje nikako ne smijem zaboraviti, na njemu je stajalo:
Kruh
Jaja
Brašno
Juha iz kesice
Naranče
Trpimir
Majoneza
Gotova pšenica
Vino
Mineralna
Ja nisam napisala njegovo ime. Bar se nisam toga sjećala. Buljila sam u papirić nasred odjela s čipsom sve dok me netko nije trknuo kotačićem kolica u mali prst.
Nisam mu se pokušavala vratiti. Ipak sam ga očekivala ponovo vidjeti. Bilo je starogodišnje jutro, slušala sam aute ispod prozora i pokušavala ne misliti ni na što, kad se odjednom njihovo brum brum pretvorilo u urum urum. Kao i zadnji put, osjetila sam neodgodivu želju da doznam što to znači. Drugi dan nove godine bila sam na vratima knjižnice u vrijeme otvaranja. Nije bilo nikakve nagrade za prvog posjetitelja. Dovoljna mi je nagrada bila opća tišina i nezainteresiranost knjižničarki dok sam grabila nasumične rječnike na svom starom mjestu. U slovima u nije bilo uruma, ali trećoj knjizi bio je on.
Sad je zima. Neprijazna, duga. A ja u ruci držim komad juga.2
„Pjesma o naranči.“
Znaš svog Cesarića.
„Drag mi je jer je i za djecu i za odrasle.“
Sve što nije za djecu nije zapravo ni za odrasle.
„To nije istina. Mogu nabrojati puno dobrih stvari koje su samo za odrasle.“
Govorim o stvarima koje donose čistu, nekompliciranu sreću.
„Sad si mi dao za razmišljanje.“
I ne sviđa ti se to razmišljanje. Jer je za odrasle.
„Što ti znaš o odrastanju, imaš petnaest centimetara.“
Pokušala sam ga dotaknuti prstom po glavi, ali izmaknuo se.
To je i više nego dovoljno. Namignuo mi je, a onda se kao nevidljivim stepenicama spustio u podrum slova u.
U to sam se vrijeme navikavala na određene promjene. Ne mogu reći da će još vremena pokazati da su zapravo bile dobre. Neke su stvari loše i to je tako. Kao sreća o kojoj je Trpimir govorio, postoji i čista, nekomplicirana tuga.
Moja malo starija sestra i ja ponekad pokušamo oraspoložiti jedna drugu prozirnim, ali baš zato efektnim metodama. Tako je jednog dana u veljači, dok smo šetale ulicom u smjeru suprotnom koloni vrtićkih maškara, predložila da otiđemo u kino. Kad sam pitala koji film, pokazala je na plakat na zidu i rekla: „Bubimir.“ Na plakatu je bila slika njega u prirodnoj veličini. Bio je u odijelu na vertikalne crne i bijele pruge. Iznad glave mu je razigranim slovima pisalo Trpimir. Ponovo na velikom ekranu
Trepnula sam. Još uvijek me gledao kroz crne okvire naočala. Možda meni trebaju naočale. „Ovaj film?“
„Da. Bubimir.“
Pristala sam duboko zbunjena. Nisam ništa rekla sestri, ali svejedno je zaključila da mi je potreban odmor. Poslala me kući da spustim rolete i pokušam zaspati.
Za pola sata ponovo sam izašla. Moždane vijuge bile su mi svezane u čvor. Krenula sam svojom ulicom bez cilja, s ciljem da se uvjerim da je sa svijetom sve u redu. Na terasi kvartovskog kafića sjedio je Trpimir i grijao ruke na grijalicu. Pričao je s nekim. Osoba s kojom je sjedio bio je on. Prišla sam im bliže, ali nisam se usudila privući pažnju na sebe. Uspjela sam razabrati da jednolično izmjenjuju nekakvo šuškanje, šrš, tako je zvučalo. Udaljila sam se skoro trkom. Odlučila sam kupiti sladoled, iako me zimi od hladnog boli grlo. Dok sam u izlogu birala okus, pojavio se slastičar, koji je bio on, i pitao me Šorš?
Oteturala sam dalje. On je prelazio cestu. On je pušio lulu na balkonu zgrade iznad. On je šetao čupavog psa čiji mi se povodac zapleo oko nogu. Šorš, ispričao mi se i povukao psa.
Ususret meni, iz smjera centra grada, hodala je još jedna skupina maškara. Trpimir odjeven u policajca smijao se s Trpimirom odjevenim u rimskog vladara. Šorš, viknuo im je Trpimir vještica i potapšao Trpimira dvorsku ludu po ramenu, na što se Trpimir mačka okrenuo i potvrdio Šorš.
Doma sam spustila rolete do kraja, da se više ne vide ni rupice, i pokrila se pokrivačem preko glave. Ispod sam zamišljala da je Trpimir tamo i da mi miče pramen kose s kapka da bolje vidim put u san.
Svanulo je normalno jutro. I prije nego što sam pogledala kroz prozor, znala sam da ću vidjeti nepoznate glave kako se kreću u svojim normalnim nepoznatim pravcima. Nisam gubila vrijeme. Opet sam bila prva posjetiteljica knjižnice. Kao da su znali da žurim, ovog su me puta na šalteru tražili iskaznicu. Dok sam je vadila iz novčanika, primjetila sam da je među sličice glava mojih članova obitelji ugurana još jedna. Njegova. Dodirnula sam je. Stvarno je postojala.
Zgrabila sam tri rječnika jezika koji imaju š. Otvorila sam i zatvorila prva dva po poznatoj koreografiji. Iz trećeg je iskočio on.
Htio je nešto reći, ali nije mi bilo do recitacija pa sam ga prekinula.
„Trpimire, ne možemo više ovako. Svugdje si.“
Tamo sam gdje trebam biti. Da vjeruješ u sudbinu, ne bi se čudila.
„Ne vjerujem u sudbinu.“
Šteta. Sudbina vjeruje u tebe.
„Tko si ti? Gdje si zapravo?“
U riječima.
„To su izmišljene riječi.“
Nisu. Samo ih ne razumiješ. Težak je to jezik.
„Koji jezik?“
Skinuo je naočale. Izgledao je kao stara slika mladića.
Bit ćeš dobro. Bit ćeš jako dobro.
Zatvorio je korice rječnika za sobom kao da navlači pokrivač preko glave. I nestao.
Ubrzo nakon toga, one promjene koje sam spomenula više se nisu činile kao promjene. Zadobile su obličje stalnosti, čvrstoću drvenog stolca koji možda nije najudobniji, ali možeš na njega sjesti i ne propasti.
Mislila sam da više nikad neću vidjeti Trpimira, a bojala sam se da ga nikad nisam ni vidjela. Sve do prvog dana proljeća. Ne kalendarskog, nego onog prvog u kojem ljudi požele pauzu provesti na klupi u parku. Sjedio je, jeo i gledao dva goluba kako se ljube ili svađaju. To je bio on, bez greške, izgledao je potpuno isto. Ista svijetla kosa, naočale mekih okvira, odijelo s bordo kravatom, cipele za svaku prigodu. Samo što je sad izgledao kao običan čovjek. Zanimljiv, drag, pametan, sigurna sam, ali bez one zlaćane prašine. Htjela sam ga pozdraviti i pitati ga sjeća li me se. Htjela sam, ali nisam našla prave riječi. Prošla sam pored njega, nasmiješila mu se i nastavila hodati.
Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata.3
___________________________________________________
TIHANA SINOBAD (1997.) rođena je u Splitu. U Zagrebu je završila studij Komparativne književnosti i Švedskog jezika i kulture. Priče su joj objavljivane u sklopu natječaja Prozak na vrh jezika i Kritična masa te na blogu čovjek-časopis. Sudjelovala je na tribini Učitavanje, a davne 2018. na Ferićevoj radionici kratke priče. Trenutno radi na romanu za tinejdžerice.
čovjek-časopis 