KRATKA PRIČA IVANE DILBER: MUŠEMA

I.

Ponedjeljak je, pazarni dan. Između pijačnih stolova Maša vuče svoje mršavo tijelo baš kao da je tuđe naprtila na ono malo duše pa ga sada po kazni nosi naokolo, zavlačeći ga među muške čarape i gaće. Usta joj se skupljaju i suše dok rasteže i premjerava bokserice nepouzdanih veličina, i to one sa skrivenom gumom u pasu, provjeravajući usput i sirovinski sastav. Naposljetku uzme desetore pamučne, sive i crne, a sve za broj veće nego lani.

Ma da su i za dva broja veće, ne bi ništa falilo, promrmlja sebi u bradu, trpajući ih u ceker. Nidža će im ionako nalaziti mane, tužiti se na grube šavove ili nakrivo skrojene rasporke. Jer sve oko njega sve mu tješnje biva, i gaće i kuća. A on, opet, svakim danom sve je tanji i u sebe uvučeniji. Kao da su mu se pod kožom razmilili kakvi nametnici pa proždriješe s njega svu mekoću, ostavljajući joj okaminu kojoj više ni gaće ne zna probrati. E, muko moja, misli Maša i, ciljajući daleko, u šipražje što buja uz otvoren gradski kanal ispljune koštice netom kupljenih hercegovačkih trešanja.

Iako je poranila, vrvjelo je na pijaci i prije osam. Drugi je svibanjski ponedjeljak i najviše se pohrlilo prema rasadu. Na sve strane stručci mlade raštike i ostalog zelenja. Povuklo sunce u bašče i muško i žensko te se zarana namiruju, dok je svega još u izobilju pa se može i birati. U širokom ih luku Maša zaobilazi, i Duvnjake što kupuju i Ljubušake što prodaju, a na pameti joj još samo jedno – mušema. Po nju će kod Sutke jer njezini su stolnjaci mekši i podatniji od onih u tržnim centrima, a ponešto su i jeftiniji.

Plativši mušemu, Duboki put učini joj se dubljim nego ikad. Zato požuri ne bi li što prije prevalila onih petstotinjak metara od pijace do kuće, a lijevom rukom obgrlila presavijeni plastificirani stolnjak i znojnim ga dlanom pritišće o prsa kao da će joj ga tkogod ukrasti. Premda danas ima sve vrijeme ovoga svijeta, hitrim korakom stvara privid žurnosti. Poznanicima, koji na pijacu dođu i po malo razgovora, samo kratko odzdravi pa skoro potrči, ne dajući im prostora za išta više od kratka pozdrava. Jer, kopka Mašu, što ako netko priupita za Katarinu? Što bi rekla, što li izmislila?

Eh, Kaćo, Kaćo…

II.

Odloživši vrećice i ceker na kuhinjsku klupu, otpije nekoliko gutljaja hladne jutrošnje kave i odahne. Konačno se dokopala svojih zidova. A zidove bi valjalo i obijeliti. Točkice ajvara iznad peći okupane su suncem i titraju joj pred očima kao light show po fasadama u zimskom blagdanskom pejzažu. Srećom, ostalo je pola kante boje od prošle godine pa se, ubacivši u usta dva-tri zalogaja štrudle od oraha, brzo presvuče i uhvati se posla. Sunce je već odavno zapalo kad je ljetna kuhinja zamirisala na obijeljene zidove i čiste podove, a u ulaštenom se prozorskom staklu zazrcalili gornji kuhinjski ormarići.

Ponedjeljci su sada samo njezini. Otkako je u mirovini, Nidža se budi u cik zore i, ako nije nevrijeme, odlazi u ribu na Buško ili Ramsko jezero. Čim osluhne zvuk auta, Maša ustaje i pristavlja kavu. Takvi su joj dani mir i ona ih trga od tjedna kao hrskave okrajke od još toploga kruha. Ponedjeljkom joj riječi ne zapinju u grlu, a teško izgovorene rečenice ne sudaraju se s njegovom šutnjom.

Taman kad je objesila zavjesu i na stol htjela prostrti novu mušemu s uzorkom sitnih žutih tulipana, pogled joj privuče crnilo što se probijalo ispod gustog namaza boje. Nađe špartlu pa stane strugati debeo curak čađe skrutnut na donjoj polovici zida ispod sulundara. Okolo frca žbuka, a nekoliko komadičaka poleti joj ravno u oči. Ispirući ih nad sudoperom, poželi zaplakati, ali ni suze ne dolaze onda kad ih prizivaš i trebaš. Niz lice i ruke cijedi joj se tek bjeličasta klorirana voda.

Već treće ljeto Katarina neće doći. Rekla joj je to i sinoć, s nekom nepodnošljivom lakoćom, jednako kao što bi joj rekla da u Malmöu pada kiša. Ili da je kupila novi džemper. Lakše bi joj bilo da je prije tri godine, kao u onim pubertetskim danima, zalupila vratima. Tresak bi značio i povratak, i dug pokajnički zagrljaj. Ovako je, čini se, otišla zadugo ili, ne daj Bože, zauvijek. Tiho. A Maša se našla u procjepu između muža i kćeri, nastojeći zatrpati raspuklinu i oživiti cjelinu. Ta na tu je kartu stavila sav ulog, sve što je ikad imala.

Nidži je teško pala spoznaja o nevjenčanu zetu. Shvatio je to kao izdaju. Ponos koji je osjećao prema mlađoj kćeri, doktorandici u švedskome Lundu, ugasio se naprasno. Jednostavno, poredak je bio narušen. Kao i šesta Božja zapovijed. Neprirodan slijed u kuću im je toga zadnjeg zajedničkog ljeta doveo i Arga, šestomjesečnoga havanskog bišona. I Nidža ga je ćušnuo. Jer ćuki nije mjesto u kući, a još manje za kuhinjskim stolom. Jer ćuko je da se ćušne. Zacvilivši, pahuljasto pseto odsviralo je kraj i ostavilo nered u kojem se Maša još uvijek nije snašla.

III.

U prirodi je svake tuge, pa i ove Mašine, da narasta noću. Namjerno ona iscrpljuje tijelo, a činila je to i danas, samo da joj duši bude lakše. Umjesto sna obuzima je lagana drhtavica. Ti si kriva! Ti si ih odgajala! A di sam ja bio? Mlatio životom po švapskim bauštelama. Eto di! Ruku sklopljenih na molitvu dekodira Maša Nidžine poglede i tišine, slažući ih u pitanja i optužbe. Iako, ruku na srce, ni sama ne zna odakle jače izviru, iz njegovih pogleda ili iz njezine nutrine i vaganja vlastite krivice.

Kad ju je tableta diazepama već lagano umrtvila, iz prizemlja se začulo lupkanje. To Nidža filetira ribu, vjerojatno smuđa. Odnosi je u zamrzivač. Tušira se. Liježe u krevet. Sobu prožme miris citrusa. Kroz slomljenu roletu s ulice se probija trak svjetla i pada Nidži na potiljak. Učini joj se toliko krhkim i prolaznim da je preplavi osjećaj samilosti. Iako u tim njihovim zadrtostima drži Kaćinu stranu, noćas je poželi prodrmati i viknuti: Pa ne možeš ni ti samo tako duvanjskom ćaći u kuću dovest švedskoga ćuku i pustit ga da žvače novu mušemu!

Maša tone u san, a pred očima joj bljeskaju grozdovi sitnih žutih tulipana.

________________________________

IVANA DILBER rođena je 1974. godine u Splitu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Tomislavgradu (Duvno, BiH). Iako objavljuje tek odnedavno, piše, čini joj se, oduvijek. Kratke priče objavljuje na portalima i povremeno ih šalje na natječaje.