
SLADOLED
Bilo je ledina, gola ledina gde su zeleni
plamenovi šiblja lomili kičme na vetru,
blaženo ništa i ničije,
potom su u potokom rasečen dlan
utisnuli temelje, a s njima beton i smisao.
Ko ima i beton i smisao, više nije ledina
i naziva se mestom.
Duž onoga što je postalo ulica
naselju su izrasle ruke
i kada ih smesti na beton među zgradama,
oseti ucrtan krug. Pesak, pupak našeg sveta,
zimovnik za lopatice i plastične morske zvezde,
a posle: neprirodne zenice i korov.
Potok se povukao, ipak
razbacane mladice su procenile da će preživeti,
kao i mi, uostalom, tankonogi,
besmrtni sami sebi jer naše je bilo kamenje
i naše je bilo kestenje i
mestimična oštra trava,
naša je zarđala ivica tobogana
niz koji se spustiš samo jednom,
miris metala na znojavim dlanovima,
i prolazi među zgradama
kroz koje se košava zaleće da u letu počisti
sve pamflete i kese i napravi šniclu od dečjeg mesa
jer ovde zavetrine nema.
Ledinu ne pamtimo, kao ni potok.
Navikli smo na sivo i grubo – poznato mesto
gde ljuljaške žive vrlo kratko,
i gde je uvek malo hladnije.
Mesto je majka, ali to ne znaju
ni mesto ni majka. Nijedno nije dom.
Daju mi kornet s tri kugle
čistog nasilja,
i šta ja sad da radim?
***
CURI NIZ BRADU
Kamen je napravio luk preko igrališta
rastao kroz polen i povike,
zatim je sevnulo belo, krv
suknula u oči.
Mesto kaže: tako se pravi čovek
kakav meni treba.
Da vidiš samo kako oblikujem!
A ti nećeš da te tako prave,
ali ćutiš. Juriš jarče mali da vratiš
za pocepanu kožu
za slepljene trepavice.
Lome se u trku sveže kraste na kolenima,
nebom leti kamenje i kestenje,
odrastanje curi niz bradu dok
trčiš kroz detinjstvo, udžbenik iz istorije,
i grad je sve širi i otadžbina
sve mračnija.
Begunac uvek brži.
Učiš – trči se lakše sa
zatvorenom glavom.
Majka je rekla dođi kući u sedam,
nije rekla dođi krvava
i to je sada problem.
***
LJUTE ŠIBICE
Odrasla je,
celog leta nosi pantalone.
Sakrijemo se u prohladan ulaz, pa se svuče i pokazuje
pomodrele spirale na koži, kaže tata je bio ljut,
a kad je ljut on uzme
kabl od fiksnog telefona
– veza se prekida –
samo zviždi i boli i niz nogu se
zavijuga Dunav.
Dok priča, nokat sa oljuštenim lakom
prati tragove kabla, kaže
sada ne boli,
samo mi je malo vruće.
Posle lutamo po kraju, na brdu je crkva
u kojoj stojimo stisnutih pesnica.
Beskonačni balvani lete prema nama,
a vrlo dobro i znamo: ovde se nikome
ništa ne može oprostiti.
Dišemo kao šibice, tri male ljute šibice.
***
ODLUKA
Mesto je i puškarnica i podrum,
nema sećanje – odraste nas i olupa o beton,
kao masna šaka kad
dobar tresne but. Potom dođu drugi
da i oni zauvek zapamte
kućni red betona, da i njima taj sladoled
procuri niz bradu
pokapa po novim patikama.
Predgrađe pritiska kao kamen za kupus,
kao nagli sumrak – nema svetla
najednom
gazim po nečijim zubima,
mojim zubima u blatu.
Majka je postala teško nemesto.
U mrklom mraku beli se skelet
penjalice i miriše miriše miriše
na slatkiše iz Štarka.
Odluka o begu reži sa povoca.
_____________________________________
ANJA MARKOVIĆ rođena je 1988. u Beogradu. Diplomirala je na Katedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Godine 2012. objavila zbirku pesama Napolju su ljudi (SKC Kragujevac, edicija „Prvenac”), za koju je dobila Brankovu nagradu za prvu knjigu. Godine 2016. objavila je i zbirku Kowloon. Pesme su joj prevedene na engleski, grčki, slovenački, ruski i češki, objavljivane po raznim časopisima i portalima, i uvrštene u antologije Meko tkivo, Ovo nije dom i Logične pobune. Sa Udruženjem „Nebograd” sarađivala na projektu Novi kompozitori i nova lirika. Radila je kao urednica u raznim izdavačkim kućama.