Padne vrabac s grane, i mi se zabrinemo. Ovo dakle nije pjesma o čovjeku, koji je preminuo na Lipi, u limenom kontejneru, kad su minusi u prosincu se penjali i do minus dvadeset.
Bio je nasilno vraćen s granice, žalio se na bolove, nakon tri tjedna terapije tabletama protiv bolova, njegovo je srce prestalo kucati.
Nego, pjesma je o vrapcu po imenu Sin Svjetlosti. Jer se još uvijek moram čvrsto drźati za uvjerenje da ćemo na koncu konca po svom imenu biti prepoznati. I da će on, kao i svi drugi patnici, svijetlu vječnost uživati. Sad kad je minulo najgore.
SIN SVJETLOSTI
Nebom plove oblaci, putanjom muzike,
a zemlja, počinje se ravnati, obline stanjivati,
sve dok ravnom pločom opet ne postane.
Sve je Bože postalo moguće onog trena kad su te
Muškom počeli oslovljavati.
Daleko bilo od Tebe
pa možda i ne vidiš
ali ravne ploče
svom se težinom
prvo na najslabije obruše
Vrapci na visokim krošnjama,
sasvim blizu tvog uha božanskoga
prvi primijete neobične procese
i postaju selice.
U daljine se otpute, i sve se dobro završi,
samo ako prođu nedirnuti preko đavolje teritorije.
Vrlo dobro poznaju pravila ponašanja
tamo gdje vlada sila nečista
i zamke su posvuda.
Ako ih ulove
kao zemlju će ih spaliti
kao stabla posjeći
I kocke bacati za njihovo perje sirotinjsko,
I svejedno bi, letjeli prema muzici,
u krajeve južnije, jer tamo još uvijek
njima vrapcima poslužuju mrvice
a zemlja se još uvijek vrti u starim ritmovima,
u njenoj prašini još ima obilja
za njih sitne vrapčiće.
Tako je i on poletio, imena Sin Svjetlosti
Oduvijek je znao, čeka ga nešto blistavo u budućnosti, jer
neki su imali perje blještavo
a on svoje ime s ponosom nosio.
Dobro je upamtio sve detalje predaje.
Na đavoljem teritoriju, sunce ne izlazi,
u mračnim šumama i dubokim planinama
zamke su od tame opasnije.
Krenuo je uvjeren, ime će ga i u mraku spasiti.
I bilo je sve kao u strašnim pričama,
krila mu i krhke kosti lomili
a on sunce tražio,
mali tračak svjetlosti
komadić neba bar,
samo malo, nije puno tražio.
I to malo, bilo bi dovoljno da se izbavi.
I onda je strašno zagrmilo, i nebo se potreslo,
munje blještave zemlji se bližile
nije se bojao
zamke za ptičice daleko su strašnije
od neba razjarenog.
I munje ga dotakoše, i možda, možda je jednu osjetio
i svjetlost jarka osvanu
obasja tmine žalosne jazbine
Toliko svjetlosti
Od sunca sjajnije, od majke nježnije, od gnijezda sigurnije
Rane mu umivala, sjećanja brisala.
Premlad sam da bi umirao, dobro je čuo misli vlastite
I da to više i nije tako važno
Jer Svjetlost ga je sebi privlačila
I tako se Sin Svjetlosti
Svjetlosti vratio.
_________________________________________
ROBERTA NIKŠIĆ (1982) rođena je u Mrkonjić Gradu, odrasla u Velikoj Kladuši, diplomirala teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, Ženske studije završila u Zagrebu, tečaj za turističkog vodiča u Dubrovniku.
Živjela i radila u Otočcu, Slunju, Sarajevu, Zagrebu, Dubrovniku i Cavtatu, Bihaću. Radila s đacima, turistima, migrantima, nešto od tih života je zabilježeno u pjesmama.
Objavila je zbirke poezije Otmica Europe (2017) i Patela (2019) i roman o izbjeglištvu Kućica za puževe (2025).
Zbirku Čovjek je šuma je zavrijedila za pobjedu na natječaju Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2024. godinu.
Piše za portal Polis.ba, povremeno objavljuje na Ajfelovu mostu.
Za tekstove o životima migranata dva puta nominirana za European Press Prize.
čovjek-časopis 