
KADA SAM BILA VODA
mogla sam da budem snažna
a da se ne ukočim
bila sam meka, tiha
spremna da prodrem svuda
znala sam poneti teško
tako mudra i gipka
umela sam da tešim
kap po kap po kap
mogla sam da protutnjim
izbegnem svačije rašlje
strašno brzo da padam
time da lečim ljude
družila se sa Suncem
pravili smo nektar
nosila zapise stare
na reč postala vino
tad kada bila sam voda
uspela sam da je poštedim
ulijem se u Drinu
otklonim vrtlog što guta
čitavu liniju žena
***
VOLIM DRVEĆE JER JE DRVEĆE, BEZ PRIMISLI.*
zurim u svoje drvo i mislim
ko su ljudi što dočekuju pevača
koji se baca u masu
i kako nije dobro biti kao oni
razmišljam o izobilju
o nemogućnosti bekstva iz grada
skupljena kao zimska breza
trudim se da sljuštim slojeve
u duboke napukline od mraza
grli me to čudno drvo
prima u svoj krug i isceljuje
na proleće ću pustiti Božji sok
neokaljane beline
na rastanku šalje pozdrave gradskom drveću
dobila sam svoju dozu zelenog
čim stignem u grad
razboleću se
*po stihu Fernanda Pesoe
***
MOJA MAMA JE BARBIKA
subotom popodne
udara u roze tarabuku
dim koji propušta
kroz nežna pluća
takođe je pastelne boje
nikada
nikada
neće da joj naudi
***
TRUE ROMANCE
godine umeću razmake
u bračne događaje
biram samo prihvatljive
sigurnosnim pojasom opasane
serviram našem potomku
ipak da mogu da se vratim
u stanje uma
pod istim zvezdama
taj spektakl ponovo
nazvala bih ljubav
zadojena lošim primerima
pogrešne izbore gužvam u džepu
Robin Rajt Pen* i Patriša **
tako ljupke i sumanute
podmetnule su mi sranje
* Robin Rajt Pen – “She’s So Lovely” / Nick Cassavetes – John Cassavetes
** Patriša Arket – “True romance” / Tony Scott – Quentin Tarantino
***
SEBI, ZA SVOJE GREJANJE
donela sam mrave
u drvima slučajno
iz njihove lepe šume
koja je pre bila more
vrte se sad u krug
po mom beogradskom kupatilu
suvi i nikakvi u potrazi za hranom
kopnim zajedno s njima
tragamo sve tanji
potreba nezadovoljenih
naziremo kraj zime
nekolicina okupljena u tami
još prepoznaje obrise
davno ujedinjenih identiteta
fokusirano čeka da dovoljan broj nas
dobije istu ideju
ostali se drže za drvo
iako posečeno ipak je odraz doma
hramlju hrabro, hramljem i ja sa njima
proučavamo pomade, staklene površine i pad
uzemljujući progres
nismo postigli ništa
svako na svoju stranu
sa pometnjom u glavi
možda ispustim kiselinu
okupim nas kraj panja
održim mravlji govor
stavim ih sve na dlan
i zauvek
napustim grad
______________________________
ANĐELA CVIJETINOVIĆ rođena je u Beogradu u bloku 23, godine 1979.
Osnovnu školu pohađala je u Banjaluci, Červaru, Rovinju, Malom Zvorniku i Beogradu.
Gimnaziju i Akademiju umetnosti (u klasi Nikite Milivojevića i Anite Mančić) završila u Beogradu.
Poeziju piše poslednjih 7 godina a od 2022. objavljuje na portalima Strane, Eckermann i Bludni stih kao i u zbornicima “Sunčana strana ulice” i “Signali u noći” izdavačke kuće Enklava, zborniku ”Frida žene govore” izdavačke kuće Vertikale, fanzinu “Zeleni konj”, naučno-popularnom časopisu A-priori iz Banjaluke, zborniku radova “Sokobanja 2024” -UK “Stojan Živadinović” te u časopisu za kulturu, književnost i umjetnost Srebrni vijenac – prosvjetno kulturnog zbora “Stopama Luke Milovanova Georgijevića”
Dobitnica je nagrade “Stevan Sremac” u Elemiru za ciklus pesama 2024 godine.
Pripada pesničkom kružoku okupljenog oko organizacije večeri poezije “Buncanje” koji je 2024. godine poneo drugu nagradu na književnom konkursu „Ulaznica 2024“ za ciklus pesama nastalih zajedničkim automatskim pisanjem.
