UDVOJENA
U ovom svijetu sjebanom
Koji ne vrijedi
Ni kao stare cipele
Revnosnog šetača,
Padam na koljena pred sobom.
Kakve ili koje vlasti
Ima ona pred koju padam,
Na koljena, na koljena
Skrhana svoja?
Molim je da ustraje.
U čemu?
Molim…
Od poniznosti nestajem.
Dok čudovišni zrakoplovi
Sijevaju letom,
Prestravljeni šakom eksploziva
I uzavrela svekolikog bijesa,
Pod kućni prag uvirem
Ja i dvojna mi.
Poniženje da izbjegnem.
Počela sam da pišem kao dijete. Ljepotu riječi osjetila sam i prije nego što sam naučila da čitam. Moja nana pjevala je sevdalinke. Nisam bila fascinirana melodijom iako sam i nju zapažala, nego ljepotom riječi koje sevdalinke nose.
Od 12-te godine ne čitam samo književna djela pisana za djecu, nego s polica biblioteke nosim poeziju za takozvane odrasle.
Kako je tada moje pisanje počelo i tako će ostati: REĆI TO ŠTO OSJEĆAM. Ne skrivati se od drugih. Govoriti. Prve pjesme u zajedničkoj knjižici objavila sam relativno lako sa svojih 19 godina.
“Noć i ćilibar” je moja prva samostalna knjiga. Pisala sam je kako sam osjećala. Bez interpunkcije. A onda, kada sam trebala da imam promociju i kad su glumci na probi čitali moje pjesme, osjetila sam da bi trebalo da postoje znakovi, ako ne uvijek, onda bar u nekim prilikama.
Nakon te svoje spoznaje drugu knjigu “Kapi i mahovina” objavljujem s interpunkcijom. I ne samo to, u njoj idem skoro do jednog surovog sažimanja pjesme. Osjećam: što manje riječi, impresija je jača. Kad bi se cijela pjesma mogla da svede samo na jedan znak! Naslov shvatam krunom stiha ili nekom vrstom odgonetke kazanog.
Krajem 1984. godine umire mi otac. Možda jedini pravi autoritet u mom životu. Do tada sam objavila četiri knjige poezije i tri knjige proze. Prve godine: proljeće, ljeto i jesen odlazim svakodnevno na groblje. Prvi put u životu gajim cvijeće na grobu i uopšte.
Tada se rađaju pjesme knjige “Raspeće”. U njima ili između njih mali je razmak između smrti, užarenosti tijela i njegove trošnje. Knjiga je objavljena 1986. godine.
Te godine upoznajem glumicu Darinku Stojiljković koja govori napamet moje stihove na raznim priredbama. Ona mi pomaže da se oslobodim užasne treme da pred masom govorim svoju poeziju.
Za moju poeziju ili moju poetiku to je mnogo značilo. Mnogo sam bolje mogla da ispitam, da saznam kako funkcioniše moja riječ. Govoreći poeziju na glas, ja shvatam da neke već napisane i bog zna koliko puta promijenjene riječi treba ponovo mijenjati.
…I da ne dužim objašnjavajući, dobro sam se otisnula u poeziju, u godine, u spoznaje… Pjevam i zapisujem pjesme buduće knjige “Dok jesam ciganka”. Imam osjećaj da mi ih neki glas šapuće. One nadolaze i nadolaze. Ja ih govorim prijateljima. Na raznim priredbama, na velikim pjesničkim susretima, Romima i Romkinjama po pijaci…
Ta moja knjiga najbrže nastaje, ali s najviše preispitivanja i osluškivanja drugih. Kad je knjiga štampana, a uskoro će krenuti i rat, ja govorim stihove, a osjećam i kada ih čitam da bi trebalo da uradim nešto, da uspostavim, da izmislim moguće mijenjanje riječi u datom trenutku.
“Ciganka” izlazi iz štampe početkom 1992. godine. Ne doživljava zvaničnu promociju, ali ja je govorim u skloništu. Zahvaljujem svojoj ludoj glavi da neke pjesme znam napamet. U tom užasu, stisci i mraku ljudi žele da me slušaju. Naš život tih dana – godina, po oskudici, sličan je romskom. Samo što nas umjesto nebeskih kiša biju granate, snajperi. Sijevaju munje i gromovi “nebeskog naroda”. Ubijaju, osakaćuju. Neko je danas, noćas bio u skloništu, a sutra je mrtav ili ranjen.
Svih ljudi koji su ostali u gradu, pa i moja smrtna poetika dopisivala se iz dana u dan. Zapisala sam, između ostalog, u pjesmi “Naše snove ne čitajte u sanjaricama”. …Mi smo super stvarni i super nadrealni / Mi smo estetski pravac/ Koji se ispisuje / Krhotinama tijela…
Prvih dana rata nisam mogla ništa da zapišem. I sada mi je čudno kako sam se tih dana osjećala uvrijeđena. Ne sjećam se da sam bila prestrašena. Bila sam nemoćna, tužna.
Tek u junu 1992. godine ruka se dohvatila olovke i počela da sriče jauke, psovke. Prvo sam napisala desetak pjesama, a svaka je počinjala s “majku vam jebem”. Od tih deset jedna je nekakvim putem stigla do Slovenije pa su je objavili. Psovka! Psovke sam još ranije opjevala u jednoj pjesmi iz “Raspeća”. Tamo velim “Psovke su između živih i mrtvih / Jedina prava spona”.
Sve pjesme koje sam napisala 1992. i 1993. su krik. Jedini moj mogući odgovor na užas. One nemaju interpunkciju. Nema tačke, nema zareza, nema ništa osim gole riječi. U ratu se ide i bježi s najmanjim što možeš. Da bih podvukla neku riječ sva njena slova pisala sam velikim slovima. To je bilo jedino što sam u tom času mogla.
S otklonom direktnog rata, punog artiljerijskih i snajperskih kiša te strašne vukodlačice – nestašice: vode, struje, ogrijeva, hljeba, smirenije dorađujem i sređujem knjigu pjesama “Knjiga vremena” koja je pisana zaključno sa 1996. godinom, a objavljena je 1999. godine.
U njoj su izricaji raznih dužina. Nikada preduge i preširoke pjesme. Ali, tu ima i sasvim kratkih. Došla je ponovo neka faza sažetosti, ali tu se nije kao u knjizi “Kapi i mahovina” radilo o cizeliranju, nego je jednostavno tako nastajalo.
Na primjer, cijela pjesma “Bašluk” glasi:
“Pjesmo moja / Bašluče moj mali”. Šta pjevati poslije toga kada je bašluk poboden?
Ali propjevala sam. Zabacila “Ludi kamen”, novu knjigu poezije. U jednom njenom dijelu opjevala sam osebujnost flore i faune.
Neki kažu da sad nije vrijeme da se pjeva o cvijeću. Valjda, da se cvijeće zaboravi, ne gleda.
Evo me! Izišla sam iz ovog rata mnogo starija nego moj otac iz onog. Kada se 1945. godine vratio iz logora Mautthausen (Mathauzen), bila sam 6-godišnja djevojčica koja se divila grmu divlje ruže – šipurka. Poslije ovog rata, na jednom od mojih prvih putovanja porušenom Bosnom, ugledala sam zgarište, sve porušeno i sve zbrkano, ali cvjetala je bujna, još uvijek pitoma crvena ruža. Do sad nisam napisala pjesmu “Ruža na zgarištu”, ali ta slika traje u meni. Vrijeme je takvo, da nakon dvanaest godina, najblaže rečeno od čudnog završetka rata, imam potrebu da napišem novi ciklus “Majku vam jebem”. Sadržavao bi sigurno više pjesama nego prvi iz 1992. jer broj onih koje treba psovati se povećao. Međutim, u svoje nove stihove tek ponekad ubacim psovku.
Poetika, šta je to? To je možda nešto za profesore, teoretičare, analitičare… Dopušteno je da svaki pjesnik ima svoju poetiku i da je prethodni izučavaju.
Ovo moje kratko kazivanje ne mogu a da ne završim riječima “kamo sreće da se naš narod, narod Balkana stalno prisjećao glumca Ljube Tadića, koji na kraju filma “Marš na Drinu” izgovara: “Drino, jebem te”! Mislim da je to prva psovka puštena na jugoslovenskom filmu. Dovodim je u vezu s mogućom funkcijom psovke u današnjoj književnosti. Te tri riječi: “Drino jebem te” suprotstavljaju se tomovima akademskih i akademijskih knjiga koje vode u rat i smrt.
Bio bi ovo samo mali dio kazivanja o mojoj poetici poezije za odrasle.
– objavljeno u književnom časopisu Život, 3/2007. –
___________________________________
BISERA ALIKADIĆ (Podhum kod Livna, 1939), pjesnikinja, pripovjedačica, romansijerka i autorica radio-drama. Piše za djecu i odrasle. Djela su joj prevođene na engleski, njemački, francuski, makedonski, albanski, turski, talijanski… Dobitnica je mnogobrojnih nagrada i priznanja. Zastupljena u antologijama i čitankama.
Članica Društva pisaca BiH i PEN Centra BiH. Živi u Sarajevu.
čovjek-časopis 